Linden Metoda Charles Linden

Opsesivno-kompulsivni poremećaj kod dece i adolescenata

Opsesivno-kompulsivni poremećaj, obično počinje u adolescenciji ili detinjstvu i pogađa 1 od 200 dece i adolescenata. Opsesivno-kompulsivni poremećaj se karakteriše kao ponavljajuća obsesija i/ili kompulzija čiji je intezitet toliki da prouzrokuje teško podnošljivu nelagodnost.

Opsesivno-kompulsivni poremećaj je smešten u mozgu kao serija stečenih navika u formi neuronskih putanja, na isti način mi možemo biti odučeni od procesa koji izazivaju anksioznost i panični poremećaj, mi možemo biti odučeni od kompulsivnog ponašanja. Sa decom to je malo više kompleksno i ona trebaju vašu podršku i vođstvo ka njihovom oporavku.

Post traumatsko stresni poremećaj

Sva deca i adolescenti dožive stresove koji mogu uticati na njih kako emocionalno tako i psihički. Većina dece je sposobna da se brzo oporavi od stresnih događaja. Neka deca koja su doživela ktastrofe i nesreće mogu razviti dugoročne probleme zvane post traumatsko stresni poremećaj. Obično, događaji uključuju situacije gde je život ugrožen, ili dete takođe može biti svedok nemilih događaja kao što su fizičko ili seksualno nasilje, automobilska nesreća, ili dijagnoza teške bolesti. Rizik od razvoja post traumatsko stresnog poremećaja i bilo kojim godinama je povezan sa ozbiljnošću proživljene traume, da li se trauma ponavlja, koliko je dete povezano sa traumatskom epizodom, i njegov odnos sa žrtvom ili žrtvama.

brige oko smrtnosti i umiranja

gubljenje interesa za nešto što bi normalno trebalo da ih interesuje

fizički simptomi

neodgovarajuća reakcija na normalne situacije kao što je napad ljutnje

nesanica

problemi koncetrisanja na određeni zadatak

nezrelo ponašanje

povećana osetljivost prema njihovom okruženju

• 
  Iracionalni strahovi koje prije niste imali su normalna pojava kod anksioznosti. Ako se bojite nekog događaja koji je za vas neizbježan, tada bih vam preporučio hipnoterapiju – to je odličan način da nađete kompromis sa svojim strahovima. Mnogi ljudi su osjetili veliko olakšanje nakon hipnoze. Ja sam za vrijeme svoje bolesti razvio strah od odlaska zubaru; nakon samo jedne seanse hipnozom ponovo sam sa mogao nositi sa situacijom posjete zubaru.
  

Kao i većina ljudi, i ja vjerujem da rjesenje Charlijeve anksioznosti lezi u lijekovima ili psiholoskoj terapiji ili u oboje.

Svake noci budila bi se iz dubokog sna. Bila sam konstantno premorena. Charlie bi imao noćne more i uspravno bi sjedio na krevetu vrišteći na sav glas. Imao je panične napadaje. Trudila sam se držati ga i tješiti, ali odgurivao bi me i tražio da zovem hitnu pomoć. Ni sama ne znam koliko sam puta pomislila da ima srčani udar. „Ovaj put je drugačije“, rekao bi uvijek, „Ovo nije panični napad“. Naravno, znala sam da je panični napad, znala sam sve znakove. Prolazio je prstima kroz kosu i držao se za prsa. Kad bi smirio disanje, otisao bi u kupaonu i umio se hladnom vodom. Protrljala bi mu leđa i tješila ga dok je on zurio u ogledalo, ne prepoznajući osobu u odrazu. Bio je uvjeren da umire. Osjećala sam se tako bespomoćno. Zeljela sam mu pomoći, ali nisam uspjevala.

Radila sam puno radno vrijeme. Bila sam Studio manager odgovorna za 50 ljudi. U to vrijeme sam se osjećala posebno bespomoćna. Uvijek je izgledao prestrašen, a to me činilo tužnom i frustriranom. Moja podrška pri pomoći Charliju je bila da ga odvedem kod doktora, u ambulantu ili neki drugi medicinski centar, osjećala sam se kao njegovateljica, a to sam u stvari i bila. U isto vrijeme sam se osjećalo iskorišteno i nevoljeno, Charlijevo stanje mi je bilo važnije od svega u njegovom životu, ali i u mom životu, iz njegovog kuta gledanja.

Ljudi u anksioznosti postaju vrlo sebični, rijetko misle na druge kao nekad. INTERNALISING THEIR THOUGHTS je česta pojava u anksioznosti, ali izvana izgleda kao sebičnost. Anksiozni manipuliraju okolinom prilagođavajući ju sebi, bez imalo brige za ljude koje će to pogoditi. Znam da je njegova bol bila nemjerljiva, ali i mene je boljelo. Moj život je bio na „čekanju“. Očajno sam željela obitelj,bila sam sve starija i moj biološki sat je otkucavao. Krivila sam Charlijevu bolest, ona me sprečavala da nastavim sa svojim životom.

Nemogu nabrojati koliko smo puta krenuli autom, samo da bi se vratili i prije nego smo dosli do ceste ili koliko sam puta vodila Charlija usred noci u ambulantu. Tokom dana sam radila, primajući 10-12 Charlijevih poziva u kojima je zvučao uplašeno i očajno. Moj život je bio istrošen njegovim stanjem.

U to vrijeme nismo bili vjenčani i makar sam ga jako voljela i bila upoznata sa svime što proživljava, često sam se zapitala zašto trošim, što bi trebale biti najbolje godine moga života, kada stanje koje ga troši uopće nije moje.

Bila sam nemoćna učiniti išta da bi pomogla Charliju. Sjedio bi za računalom tražeći odgovore, te mi ponekad pokazujući šta je otkrio. Tražio je da skupljam medicinske knjige, knjige o samopomoći, medicinske i alternativen terapije, što i jesam nadajući se da bi nešto moglo pomoći.

Sjećam se dana kad mi je Charlie rekao da misli da je našao rješenje svojih problema. Nemam pojma ni gdje ni kako je pronašao svoj „Sveti Gral“, kako ga on zove. On kaže da je to bio trenutak inspiracije, temeljen na znanju kojeg je skupio tokom istraživanja, te onome što je vidio na grupnim terapijama na koje je ponekad išao.

Promjenu na Charliju sam primjetila gotovo odmah. Mislim da je on stvarno vjerovao da je našao odgovor i to ga je ispunilo obnovljenom sigurnosti. Odlučio je prestati sa lijekovima, to me jako zabrinulo, ali čim je krenuo sa smanjivanjem lijekova, bilo mu je bolje i to vrlo brzo. Tu i tamo je imao loš dan, gdje mu se činilo da mu se stanje pogoršalo, ali je ostajao optimističan. Odlučio je kupiti fotoaparat i počeo je slikati sve što je mogao naći oko kuće. Slikao je sve češće i bila sam iznenađena koliko je bio zanesen i fokusiran na taj hobi, ustvari nisam ga mogla odvojiti od toga. Islo mi je to na živce, ali sam ga podržavala, izgledao je puno bolje i njegova anksioznost je zauzimala drugo mjesto. Još uvije je imao napadje panike i ponekad trenutke očaja, ali s vremenom su postajali sve rijeđi.

Tri mjeseca od odluke da pokuša sa svojim načinom terapije bio je bez likeova i slikajući sve što je mogao. Ponovo je počeo primječivati ljepotu i tražio me daga vozimna lijepa mjesta gdje bi mogao fotografirati. U početku mu je bilo vrlo teško, bilo je to očito, ali izgledao je odlučan da ponovo „živi“.

Svakim danom mu je bivalo sve bolje i bolje. Svi su primjetili promjenu i niko nije bioviše šokiran od njegovog doktora i psihoterapeuta Kada sam razgovarala snjima, bili su totalno začuđeni da je Charlie bio sve bolje i željeli su saznati koja je tajna. Sve što sam mogla reći bilo je „Bez lijekova i fotoaparat“. Charlie se upisao na tečaj za fotografe u lokalnom koleđu i isprva mu je bilo vrlo teško.

Charlie se tokom slijedećih devet mjeseci totalno promijenio i počeo je primati narudžbe da fotografira za plaću. Časopis je vidio neke njegove fotografije i počeo je slikati za njih, a uskoro i pisati članke.

Za manje od godine dana, Charlie je počeo ponovo raditi, ponekad se brinuošto mora ići daleko od kuće na posao, ali kako je vrijeme prolazilo imao je sve više samopouzdanja. Uskoro je sam putovao autom. Kupio je mobilni telefon, što mu je puno pomoglo, te je počeo sam voziti na posao!

Charlie danas fotografira i pomaže ljudima da nađu svoj „Sveti Gral“. Jako sam ponosna na njega što je našao odgovor i na hrabrost i uvjerenje da taj odgovor proslijedi do kraja. A najviše od svega sam ponosna na to što želi pomoći drugim ljudima, iako su svi bježali od njega i prepisivali mu lijekove.

Puno sreće želim ljudima u sličnoj situaciji kao mojoj, da pronađu ono što smo mi našli. Ne odustajte, prebrodit ćete vi to kao jače i bolje osobe, a i patnik sa vama.

Sve Najbolje, Elizabeth Linden

Podrumski koraci

Mi kročimo kroz život zaboravljajuči što nas čeka. Većina ljudi prelazi životne prepreke ne razmišljajući o opasnostima koje nas čekaju iza svakog kuta.

Ljudi koji pate od panike i anksioznosti, otvorili su „podrumska vrata“, ulaz u podrum STRAHA.

Jednom otvorena vrata, mogu se ponovo zatvoriti prije nego pacijent počne padati u podrum, ali to zahtjeva uvid i znanje da bi se problem mogao identificirati i brzo naći rješenje istog.

Jednom kada počne pad, stanje se pogoršava sve dok se pacijent velikom brzinom ne srusi prema dolje, totalno van kontrole, udarajući u svaku hladnu stepenicu uz uznemirujuće i užasne simptome. Potrebno je vrlo kratko vrijeme da pacijent dodje do dna podruma, izoliran, uplašen i pun modrica. Stepenice se visoko uzdižu prema vratima koja su toliko daleko da ih pacijent više nemože vidjeti. Većina ljudi neznajući što im se dogodilo sjedit će u podrumu, sami i uplašeni, možda će i potražiti pomoć, ali sve što će im doktori dat su lijekovi koji će blokirati tamu, trenutno maskirati situaciju, ali kada se djelovanje istroši, podrum je i dalje u tami.

Uz potrebno znanje i podršku moguće se ponovo popesti tim stepenicama. Stepenice su strme, hladne i dugačke, ali neki ljudi se uspiju popesti bez tuđe pomoći, oni koji to ne uspiju trebaju pomoć. Ovaj odlomak je posvećen tim ljudima.

Evo par stvari na koje treba obratiti pažnju:

1. 
   Budite maksimalno predvidljivi. Ako dogovorite susret, OBAVEZNO DOĐITE! Ako odlučite reagirati na određenu naviku, držite se toga, mijenjajući planove usporavate oporavak
   
2. 
   Nemojte pretpostavljati da znate što oboljelom treba, uvijek ih je bolje pitati. Zajedno odlučite kako se postaviti prema svakom problemu
   
3. 
   Neka oboljeli odredi brzinu oporavka. Oporavak može biti brži ili sporiji, ali nemojte forsirati
   
4. 
   Uvijek pokušajte naći nešto pozitivno u svakom pokušaju napredovanja. Čak i ako pokušaj propadne ili uspije samo polovično, pokušajte na to gledati kao na uspjeh. Pokušajte slaviti ono što je učinjeno, a ne gledati na ono što nije
   
5. 
   Nemojte omogućiti oboljelom da olako izbjegava svoje strahove, ali NIKAKO ih ne forsirajte da rade ono što misle da nemogu napraviti. Pokušajte tada naći neki kompromis i pokušajte ponovo slijedeći put. Postepeno možete prestati sudjelovati sa prisilom i izbjegavanjem navika. Nemojte postati suučesnik u njihovim djelovanjima
   
6. 
   Ne dozvolite da vam život oboljelog postane opterećenje, niti da utječe na vaš život. Naučite reći NE, ukoliko je zahtjev nepravedan, nepristojan ili kontraproduktivan
   
7. 
   Izbjegnite biti emotivni prilikom napadaja panike. Suosjećajte sa oboljelim, jer su napadaji UŽASNI! Prihvatite, ali se ne usredotočujte na simptome.
   
8. 
   Pokušavajte davati pozitivne izjave poput: „Ponosan sam na tebe, diši polako, to su samo osjećaji“. Ne govorite: „Nemoj paničariti, Ne budi smiješan i sl.“
   
9. 
   Naučite maksimalno o anksioznosti. Biti partner, obitelj ili njegovatelj oboljelim od anksioznosti, zna biti vrlo umarajuće, frustrirajuće i obeshrabrujuće. Niko nemože,osim ukoliko je i sam patio od anksioznosti, ikad shvatiti razmjere patnje, frustracije, bola i neugodnosti koje osjeća oboljeli. Inteligentni, sposobni i čvrsti ljudi u trenu bez upozorenja su pogođeni poremećajem, postajući uplašeni, slabi i ovisni o ljudima koji ih okružuju. Nemojte prepostavljati da je osoba sa tim poremećajem slaba ili „smiješna“, ljudi koji to govore nikad nemogu shvatiti koliku štetu čine oboljelom tim ponašanjem. Oboljeli postaje frustriran i povrijeđen jer želi biti bolje, ali ništa šta oni sami ili doktori naprave ne pomaže. Zapeli su između čekića i nakovnja. Svijet je veliko i strašno mjesto kada patite od anksioznosti. Svaki novi korak stvara mogućnost nove šanse za napadajem i fobijama dok oboljeli ne prihvati da je najbolji način izbjegavati sve što bi moglo izazvati napadaj i tako počinju limitirati svoje živote. Agorafobija (strah od izlaska iz kuće, samoće) se razvija vrlo brzo, ponekad preko noći, tako da oboljeli prestaje sudjelovati u normalnim aktivnostima. Mnogi misle da je Agorafobija strah od otovoreno prostora, mada je dio upravu, neki oboljeli imaju taj strah gotovo posvuda. Vaš partner ili pripadnik obitelji prolazi kroz najgore moguće traume koje biste mogli zamisliti, ne podcijenjujte snagu misli. Svaki put za vrijeme napadaja ili visoke tjeskobe, oboljeli proživljava jake i učestale psihičke i fizičke podražaje i simptome koji kada popuste ostavljaju oboljelog u stanju kao da je pretrčao maraton bježeći od najgorih i najstrašnijih užasakoji se mogu zamisliti. Znači vrlo su intenzivni!
   

Konstatno proživljavanje anksioznih simptoma i misli, uzrokuju da oboljeli postaje osiromašen u svakom mogućem pogledu. Psihološke posljedice mogu biti duboko ukorijenjene i oboljelom se čini da kreće prema neodgodivom ludilu. Iskrivljeno razmišljanje o agresiji, seksualnoj perverziji i samoozljeđivanje, može oboljelog dovesti do zaključka da nikad neće ozdraviti.

ONI NEĆE POVRIJEDITI OBOLJELOG!

Stvarno neće, ali oboljeli to nezna i koliko god ih uvjeravali, oni vam jednostavno nece vjerovati. Logika im govori da sve što govorite je istina, ali njihovi simptomi govore im da to nije tako.

Iskustvo nam je pokazalo da same riječi nisu dovoljne za promjenu ponašanja. Dokazi za to su nam čisto eksperimentalne naravi. Jednom kada razbijete ciklus i misli okrenete ka produktivnijim procesima, kao napr hobi, tijelu je dana šansa da se oporavi, oboljeli može osjećati oporavak koji će ih pokrenuti prema tome da se bolje osjećaju.

PODRŠKA!
Pomažući oboljelom tako da mu glumite štaku može biti kontraproduktivno. Jednog dana te štake neće biti i oni će pasti na glavu. Uz sve probleme kojima se suočavaju, glumiti štaku oboljelom je i loše za oboljelog jer im daje mogućnost da na vas natovare neke svoje odgovornosti, ustvari takva podrška im dokazuje da nemogu sami. Ako sami oboljeli čita ove retke, i pita se kako bi se najbolje mogao riješitit ove knjige, pa da onemogući njegovatelja u promjeni svojega stanja, neka dobro razmisli šta želi postići. To je isto kao i skrivanje boce rakije ispod sudopera, dok sudjelujete na liječenju od alkoholizma, u najmanju ruku kontraproduktivno.

Kad vam neka osoba počne vikati POMOZI MI, MOLIM TE POMOZI MI, naravno da ćete to i uraditi, ali to napravite, staloženo i logički. Pročitajte ovu knjigu i naučite tehnike kontroliranja panike i naučite dati prostora oboljelom, na gušite ga zagrljajima, osim ukoliko oni to sami ne žele. Dopustite im da sami odluče što žele, a vi napravite ono što vi ZNATE da im treba. Naprimjer dajte im hladni flanel za lice, to će proizvesti ronilački refleks i povratiti normalno disanje. Mozda im dajte vrecicu da disu u nju i smireno ih uvjerite da im se ništa neće desiti, da i sami znaju šta im se događa i da će uskoro završiti. Naravno primjenite podršku ovisno o situaciji koristeći informacije koje ste pročitali u ovoj knjizi.

Opuštajući/samohipnotski CD sadrži i neke korisne poruke, te intrevjue koji bi vam mogli biti zanimljivi. Opuštanje može, sa vremenom, omogućiti dramatična opuštanja, probajte i sami da osjetite kroz šta sve prolazi oboljeli. I ovu vježbu možete provodit zajedno sa oboljelim da bi ih ohrabrili i dali im podršku. Glavni cilj u davanju podrške oboljelom nije davanje ramena za plakanje i štake na koju bi se naslonio, nego da im pokažete da nisu sami. Anksiozni simptomi su vrlo usamljujući, oboljeli se osjeća izolirano, uplašen i tužan, pokušajte im pokazati da je svijet još uvijek na istom mjestu, da imaju još uvijek puno za ponuditi i napraviti i da sa podrškom i prateći savjete ove knjige, mogu se vratiti u taj svijet kao puno bolje i jače osobe nego prije.

Većina ljudi kojima sam pomogao proteklih godina, redovno me obavještavaju o svojem napretku. Jedna stvar koju svi govore, je da nakon pretpljene anksioznosti osjećaju da su puno jači i sposobniji nego ikad prije. Govore mi nešto što sam i sam osjetio, a čini se da nam je to zajednička osobina, taj nevjerojatan osjećaj da je sve puno bistrije, kao da smo nekako dobili mogućnost da naučimo o sebi više nego ostali. Ljudi mi često govore da osjećaju kako mogu bolje prosuditi nečiji karakter, lakše „čitati“ ljude i analizirati situacije, te da im se svijet čini većim, bidtrijim i puno zanimljivijim nego ikad prije. Možda su živci tokom živciranja postali jače osjetljivi na neke stvari na način koji niti jedan koji nije obolio od anksioznosti nemože osjetiti ili je možda um pročišćen od smeća i paučine života. Ma šta biloda bilo osjećaj je dobar, a možda smo i samo zahvalni što smo ponovo zdravi.

Svi oboljeli od anksioznosti koje ja znam u ovih desetak godina idu ka ozdravljenju, mnogi ponovo rade i brinu se za svoju djecu. Mnogi su započeli novi život, obnovili svoje veze, imaju djecu, odselili u inozemstvo ili se jednostavno vratili u normalu. Kakav god bio izbor oboljelog, on može ponovo izabrati i sretno i potpuno živjeti.