Linden Metoda Charles Linden

FOBIJE

OKP je ime dano stanju koje uzrokuje svjesne ili nesvjesne misaone procese kao kompulzivna kontrola vaših aktivnosti. Za ove radnje se kaže da su opsesivne jer često uključuju normalnu radnju koja se ponavlja opet i opet iznova čineći što je opisano kao ritual. Te kompulzije često uključuju rituale kao kompulzivno pranje ruku, brojanje, provjeravanje (dali ste isključili plin, na primjer), čišćenje i drugo pretjerivanje sa normalnim radnjama. Ovi kompulzivni rituali mogu ozbiljno i prilično destruktivno utjecati na normalan život i ponekad mogu biti popračene drugim anksioznim poremećajima kao što su agorafobija ili panični poremećaj. Uobičajeno liječenje ovog stanja bazirano je na terapiji. Kada pacijent shvati da su njegove radnje iracionalne, može koristiti terapijske vježbe kako bi se utrenirao da reagira prikladnije i eventualno ponovno nauči normalno ponašanje. Korištenjem taktike skretanja u mome programu moguće je eliminirati te kompulzije iz života. Tajna je u učenju kako skrenuti um sa neprikladnih rituala na prikladnije, «normalne» navike. Ljudi mogu doživljavati panične napade sa bilo kojim od pet glavnih anksioznih poremećaja, nema striktnih pravila za obrazac povezanih stanja i simptoma u paničnome poremećaju, niti je svaki isti.

3.FOBIJE - ŠTO SU FOBIJE?

Fobije su podjeljene u tri skupine:

" Na smrt se bojim letenja, i nikad to neću ponoviti. Počinjem se strašiti putovanja avionom mjesec dana prije puta. To je bio odvratan osjećaj kada bi se vrata aviona zatvorila i kada sam se osjetio zarobljeno. Srce bi mi počelo jako kucati i oblio bi me znoj. Kada bi se zrakoplov spremao uzletjeti, samo se pojačavao osjećaj kojeg se nisam mogao riješiti. Kada razmišljam o letenju, imam sliku sebe kako gubim kontrolu, ludim, penjem se po zidovima, ali naravno, nikad to nisam učinio. Ne bojim se rušenja zrakoplova ili udara turbulencije. Jednostavno tog osjećaja da sam zarobljen. Kad god sam razmišljao o promjeni posla morao sam razmišljati da li ću biti prisiljen letjeti. Tih dana išao sam samo na mjesta gdje mogu voziti ili ići vlakom. Prijatelji su mi uvijek naglašavali da ne mogu izaći niti iz vlaka kada putuje velikom brzinom, pa zašto me ne muče vlakovi? Jednostavno bi im rekao da je moj strah iracionalan."

Specifična fobija je intenzivni strah od nečega što ima malo ili nikakve stvarne opasnosti. Neke od najčešćih specifičnih fobija su vezane uz zatvorene prostore, visinu, pomične mehaničke stepenice, tunele, vožnju autocestom, vodu, letenje, pse i ozljeđivanje uključujući i krv. Takve fobije nisu samo ekstremni strah, one su iracionalni strah od određenih stvari.

Možete biti u stanju skijati na najvišoj svjetskoj planini sa lakoćom, ali biti nesposoban otići iznad 5. kata u ured u zgradi. Dok odrasli sa fobijama shvaćaju da je njihov strah iracionalan, često dokučuju da je suočavanje, ili čak razmišljanje o suočavanju sa objektom ili situacijom koje se plaše dovodi do paničnog napada ili snažne anksioznosti.

Specifična fobija pogađa otprilike 6.3 miliona odraslih Amerikanaca i dvostruko je češća u žena nego kod muškaraca. Uzroci specifičnih fobija nisu dovoljno poznati, premda postoji evidencija da se te fobije mogu potjecati iz obitelji.

Specifična fobija najčešće se prvo pojavi u djetinjstvu ili adolescenciji i sklona je održati se u odraslom dobu.

Ukoliko je objekt strahova lako izbjegavati, ljudi sa specifičnim fobijama ne osjećaju potrebu nastojati se izliječiti. Ponekad, uz sve to, mogu graditi važnu karijeru ili osobne odluke da bi izbjegavali fobične situacije, i ako se to izbjegavanje nastavlja u ekstremnu širinu, mogu biti onesposobljeni.

Specifične fobije su u velikoj mjeri izlječive sa pažljivo ciljanom psihoterapijom.

Kada bih ušetao u sobu punu ljudi, pocrvenio bih i imao osjećaj da svi gledaju u mene. Bilo me sram stajati sam u kutu, ali nisam znao što bih rekao ikome. Bilo je ponižavajuće. Osjećao sam se tako nespretno, jedva sam čekao da izađem.

Nisam mogao ići na spojeve, a neko vrijeme nisam pohađao nastavu. Moja 2. godina studija je završila. Osjećao sam se jako neuspješno."
Socijalna fobija, također poznata i kao socijalna anksioznost uključuje osjećaj preplavljujuće anksioznosti i pretjerane samosvijesti u svakodnevnim socijalnim situacijama.

Ljudi sa socijalnom fobijom imaju stalan, intenzivan i kroničan strah od promatranja i kritiziranja od strane drugih ljudi te od osramoćivanja i ponižavanja svojim vlastitim postupcima.

Njihov strah može biti tako snažan da utječe na posao, školu i druge uobičajene aktivnosti. Dok mnogi ljudi sa socijalnom fobijom raspoznaju da je njihov strah da budu okruženi ljudima možda pretjeran ili nerazuman, nisu ga sposobni nadvladati.

Često brinu danima ili tjednima unaprijed zbog zastrašujuće situacije.

Socijalna fobija može biti ograničena na samo jedan tip situacije – kao što je strah od govorenja u službenim i neslužbenim situacijama, ili jedenja, pijenja ili pisanja u prisutnosti drugih – ili u svom najčešćem obliku može biti tako široka da osoba osjeća simptome gotovo uvijek kada je okružena drugim ljudima.

Socijalna fobija može biti vrlo ograničavajuća – čak može prisiliti ljude da ne idu na posao ili u školu nekoliko dana.

Mnogi ljudi sa ovom bolešću imaju problema u sklapanju i održavanju prijateljstva.

Tjelesni simptomi socijalne fobije često prate intenzivnu anksioznost i uključuju crvenjenje, obilno znojenje, tremor (drhtanje), mučninu i otežan govor.

Ako patite od socijalne fobije, možete biti vrlo posramljeni ovim simptomima i imati osjećaj da su sve oči uprte u vas. Može vas biti strah biti sa ljudima koji nisu vaša obitelj.

Ljudi sa socijalnom fobijom svjesni su da je njihov strah iracionalan. Čak i ako se uspiju suočiti sa svojim strahom, često se prethodno osjećaju jako anksiozno i prolaze kroz tu situaciju sa velikom nelagodnošću. Poslije svega, neugodni osjećaji mogu se zadržati sa njihovom brigom o tome kako su ih drugi prosudili ili što su drugi ustanovili ili zapazili o njima.

Socijalna fobija zahvaća oko 5.3 milijuna odraslih Amerikanaca. Žene i muškarci imaju jednaku mogućnost obolijevanja od socijalne fobije. Poremećaj najčešće počinje u djetinjstvu ili u ranoj adolescentnoj dobi, a postoje dokazi i o uključivanju genetskih faktora. Socijalna fobija je često popraćena drugim anksioznim poremećajima ili depresijom. Kod osoba koje su socijalnu fobiju sklone "samo-liječiti" zlouporabom opojnih droga i alkoholom može se razviti ovisnost.


Agorafobija
Iako zadnje poglavlje temeljito razjašnjava agorafobiju, zbog njezine važnosti smatram da je bitno posvetiti joj još malo pažnje; u ostalom još uvijek vam moram objasniti neke korake koje sam poduzeo i koje i vi možete poduzeti u svrhu poboljšavanja stanja.

Termin "agorafobija" korišten je ovdje u mnogo širem značenju nego što ga je imao kada je prvobitno uveden. Sada se koristi i da bi se obuhvatili strahovi ne samo od otvorenog prostora već i sa nekim povezanim aspektima kao što su strah od gužve i teškoće lakog bijega na sigurno mjesto. Termin prema tome upućuje na povezanu i često preklapanu skupinu fobija baziranih na napuštanju sigurnosti doma, straha od ulaska u dućane, napućenih i javnih mjesta ili samostalnog putovanja automobilom, vlakom, autobusom ili zrakoplovom.

Unatoč tome što su razine anksioznosti koja proizlazi iz toga i omjer izbjegavajućeg ponašanja promjenjivi, to je vjerojatno i najviše onemogućavajući od svih fobičnih poremećaja. Agorafobičari mogu postati potpuno vezani za dom. Nedostatak neposredno mogućeg izlaza jedna je od ključnih značajki ovih agorafobičnih situacija.
Agorafobija se može manifestirati na brojne načine:

• kao strah od izlaženja iz kuće

• kao strah da se bude u gomili

• kao strah od otvorenih širokih prostora

• kao strah da se bude jako daleko od kuće

• kao bilo koja kombinacija svega iznad

Ukoliko osjećate da počinjete izbjegavati situacije morate se početi boriti sa vašom anksioznošću odmah, prije nego što razvijete model ponašanja koji postaje jako teško razbiti.

Kao i svaka fobija, agorafobija se razvija kroz čin izbjegavanja. Ljudska priroda govori nam da izbjegavamo stvari i situacije u kojima se potencijalno možemo ozlijediti, ili situacije u kojima smo u prošlosti osjetili nedostatak sigurnosti. Npr. žena koja je pretrpjela anksiozni napad dok se vozila u autobusu u budućnosti će izbjegavati vožnju autobusom zbog veze između autobusa i anksioznosti koja je napravljena u nesvjesnom dijelu uma i uzrokuje fobičnu reakciju. Što više ta osoba izbjegava autobuse to se osjeća sigurnije i njezino iracionalno mišljenje da autobus uzrokuje anksioznost se sve više učvršćuje. To se može dogoditi svakome u bilo koje vrijeme i može započeti kao anksioznost ili razviti se u fobiju i uvesti paniku kao rezultat izlaganja toj fobiji. Na primjer, žena koja vjeruje da su autobusi prljavi može ojačati strah da će u njima pokupiti neku bolest. Što više izbjegava autobuse zbog ovog načina razmišljanja, postaje sve više fobična dok konačno, kada bude neizbježno prisiljena otići u autobus doživjet će panični napad.

Agorafobija je stanje često povezano sa anksioznošću, koje se često razvija kao način izbjegavanja situacija koje izazivaju anksioznost. Bezopasna u početku, čini se kao dobar način kontrole anksioznosti , ali s vremenom fobični elementi postaju očigledni. Posljedice agorafobije mogu biti nisko samopoštovanje, gubitak samopouzdanja i potpuna ovisnost o drugima. Agorafobija također može natjerati ljude da budu osamljeni, povučeni iz društva zbog straha od suočavanja sa svojim stanjem.

AGORAFOBIJA JE SAMO LOŠA NAVIKA!

Umjesto da razmišljate o svojoj agorafobiji kao o nekoj vrsti fizičke ili mentalne bolesti kao većina ljudi, kako bi bilo kad bih vam rekao da je agorafobija navika, ništa više nego naučeno ponašanje, ono koje ste naučili. Kada sam shvatio to, moja je agorafobija postala nemoćna. Počeo sam o njoj razmišljati kao o ˝lošoj navici˝, koje se po svaku cijenu moram otarasiti.

Agorafobija može biti mreža složenog vjerovanja i kao takva nije ju lako poništiti. Počnite preispitivati svoja iracionalna razmišljanja unutar svoje fobije, proučite kako ona svakodnevno djeluje na vas, proučite svoje reakcije na to, rasijecite je i oslabite. Devet stupova su da vam pomognu da učinite upravo to. Za vrijeme moga stanja primijetio sam da postajem sve više i više anksiozan u vezi vračanja u vanjski svijet, susretanja ljudi i putovanja. Kako sam koristio vlastite tehnike da umanjim anksioznost, počeo sam logički shvaćati zašto sam razvio to stanje sa svrhom kontroliranja svoje anksioznosti. Prije sam dugo putovao u pratnji svoje djevojke ili drugog člana obitelji. Uskoro sam počeo putovati sam, ne na daleka putovanja u početku, svaki puta sve dalje sve dok se nisam počeo osjećati samouvjerenije. Stalno sam uvjeravao sebe da je agorafobija loša navika i da nitko nikada nije bio povrijeđen lošom navikom. To pali! Ako želite voditi aktivan stil života, bez ograničenja, morate preuzeti kontrolu, prvo tako što čete naučiti da vam anksioznost i panični napadi ne mogu naštetiti, bez obzira koliko ozbiljni bili. Drugo, učenjem tehnika upravljanja anksioznošću i treće, ne izbjegavanjem situacija u slučaju da postanete anksiozni. Da svi izbjegavamo situacije zbog potencijalne opasnosti živjeli bi u kutijama obloženim pamukom i nikad ne bi iz njih izlazili.
Ako izbjegavate situacije evo jedna vježba koja djeluje:

1. 
   Otkrijte koju situaciju izbjegavate
   
2. 
   Razlučite zašto mislite da je ta situacija prijeteća ili strašna
   
3. 
   Zamolite osobu kojoj vjerujete da bude s vama dok se suočite sa strahom
   
4. 
   Suočite se sa strahom jednom dnevno na 5 minuta, zatim 10, pa 15, dok u toj situaciji budete mogli ostati na neodređeno vrijeme. Recite sebi da vam navika ne može nauditi.
   

Svi strahovi su opaženi i nisu stvarni, oni su katalizator za bori se ili bježi odgovor i ništa više, može im se suprotstaviti i kontrolirati ih, zahtjeva hrabrost ali se može.

Panicni napad razvija se kao veza svesnih i nesvesnih reakcija uma i tela.

Ispod se nalazi dijagram razvoja napada. Ovaj proces ne mora da dovede do panike, moze da se zaustavi u ranim fazama, pre nego sto se napad u punoj meri razvije.

Dijagram kaze sledece; ako pronadjete nacin da zaustavite anksioznost pre nego sto predje prvi, drugi, ili cak treci stepen, vise necete dobijati panicne napade, logicno, zar ne! Nije lako koliko se cini, ali pola bitke je dobijeno ako poverujete da je moguce. Tajna je u sledecem; morate vezbati sledece izjave, kad se prvi put jave pocetni, neuobicajeni simptomi:

“Znam sta je to, ne moze mi nauditi. Nestace. Nema potrebe da panicim, ali ako budem, najgore sto mi se moze dogoditi je da dobijem panicni napad. Nije vazno ako dobijem panicni napad, jer to mi se vec dogodilo, bilo je veoma neugodno, ali nije me ubilo.”

Ovakav misaoni proces je kljuc za zaustavljanje razvoja panicnog napada. Savladajte ga! To moze potrajati, ali nastavite vezbati, isplatice se! Zajedno sa taktikama diverzije i pravilnim disanjem cini mocno oruzje protiv anksioznosti, samo morate verovati u to!

Takodje, mozete pokusati zamenjivati izjave koje vam izazivaju strah, na primer, umesto da kazete “Tako sam prestravljen, da cu izjuriti iz prodavnice”, recite “Preplasen sam, ali cu danas zaista uzivati u kupovini”. Cinite ovo u svim situacijama, kombinovano sa taktikama diverzije sa kraja poglavlja i uz vezbu, vasi napadi ce se smanjiti. Panika ce se u svakom slucaju smanjiti uz praktikovanje ovog programa, i uvidecete da su panika i anksioznost samo osecaji i nista vise!

Postoje brojne tehnike kojima se efikasno moze spreciti napredovanje panicnog napada. Kao i sve tehnike koje vrede, moraju se uvezbavati. Nemojte ocekivati da deluju istog trenutka. Iako neke rezultate mozete odmah primetiti, morate ih uvezbavati.

Tehnika 1

Tehnika “papirne vrecice”

Ovo je stari i proveren metod zaustavljanja panicnog napada. Veoma je mocan kod deficita ugljen dioksida u krvi do koga dolazi pri hiperventiliranju (ubrzanom disanju).

Izdahnite potpuno i stavite papirnu vrecicu preko nosa i usta. Udahnite. Pokusajte da regulisete duzinu i brzinu disanja. Najbolje je duboko udahnuti i lagano potpuno izdahnuti. Nastavite tako dok se napad ne smiri. Kada ponovno udisete vec izdahnuti vazduh iz vrecice, ugljen-dioksid se apsorbuje u krvi i zaustavlja simtome i sprecava razvoj novih. Mozete osetiti blagu vrtoglavicu nakon ove vezbe, to je potpuno normalno i ubrzo ce vam biti bolje.

Tehnika 2

Zaustavljanje daha

Kad osetite pocetne znake napada panike, kao sto su lupanje srca ili zadihanost, udahnite koliko je god moguce duboko i zadrzite dah. Mozda ce te osetiti da vam je srce “preskocilo”, to vam nece stetiti, ali mozete se osecati malo cudno, lupanje srca je cesto kod ljudi koji pate od anksioznosti. Srce ce poceti sporije da vam kuca. Nakon 5-10 sekundi, izdahnite i nastavite normalno da disete, 3 sekunde udah i 3 sekunde izdah. Kad sam otkrio ovu tehniku, stalno sam je koristio i pruzila mi je veliko olaksanje. Secam se da sam bio uplasen prvi put, udari srca su me plasilli, ali ubrzo sam se navikao na taj osecaj.

Tehnika 3

Moj program

Uceci vas kako da se suprotstavite iracionalnim mislima, moj program moze vas nauciti kako da zaustavite napad panike u samom zacetku. Moj program ce vas nauciti svim tehnikama koje su vam potrebne da biste se izborili sa anksioznoscu, agorafobijom i panicnim napadima, on je najdelotvornije dugorocno resenje za panicni poremecaj. Upraznjavanjem vezbi iz mog programa mozete nauciti svoj svesni um da preuzme kontrolu nad situacijama koje izazivaju anksioznost, uz ucenje vezbi koje koriguju fizicke promene koje anksioznost uzrokuje kao sto su nepravilno disanje, stav tela, kondicija, nesanica.

Ponovo sam naucio kako da razmisljam, kako moji misaoni procesi uticu na moje telo, i kako, menjanjem misaonih procesa tokom anksioznosti, mogu da kontrolisem panicni napad.

Ove tehnike mogu biti efikasno primenjive, ali morate biti strpljivi i vredno raditi kako bi vam bilo bolje.

Tehnika 4

Moj program

Koristio sam efikasne tehniku koja deluje kod vecine ljudi, uz vezbu. Udahnite i recite u sebi “mir” uz svaki udisaj. Neka vam svaki udisaj bude dovoljno dubok, tako da vam se stomak ispupci. Zadrzite dah 3 sekunde i potpuno izdahnite govoreci sebi “opustanje”. Vazno je da izdahnete sav vazduh da biste odrzali nivo kiseonika i ugljen-dioksida u krvi. U pocetku ce to biti tesko. Instinktivno cete ubrzano disati i ako nastavite sa takvim disanjem, pocecete da hiperventilirate, sto ce ubrzati napad. Nastavite da govorite sebi da cete biti dobro i usporite disanje. Ne brinite ako osetite nesvesticu, ili vam je tesko da se skoncentrisete. Vasa jedina briga u tom trenutku je vase disanje. Primeticete koliko brze postizete kontrolu nad disanjem, ukoliko redovno upraznjavate ovaj metod.