Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
IZVJEŠĆE Doktorski rad mr.sc. Svena Cveka, znanstvenog novaka na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, napisan je na engleskom jeziku i ima 281 stranicu računalno uređenog teksta. Uz Uvod i Zaključak, središnji dio teksta je podijeljen u 9 poglavlja. Nakon Zaključka slijedi literatura, sažetak na hrvatskom i na engleskom jeziku, kratak popis ključnih riječi i životopis pristupnika. U Uvodu (1-13) doktorskog rada, S. Cvek obrazlaže motivaciju rada, smješta događaj 11. rujna u povijesne koordinate i američki kulturalni imaginarij, naznačuje arhiv i teorijske smjernice na kojima će poduzeti svoje istraživanje. Uopćavajući ključne tendencije koje su nazočne u predočenju i razumijevanju 11. rujna autor tvrdi da s jedne strane arhiv pripovijeda post-traumatsku rekonstrukciju zamišljene nacionalne cjelovitosti dok s druge strane mnoga fikcionalna djela o tom događaju nastoje rekonstituirati nacionalni identitet SAD-a unutar planetarnog konteksta. Ako je, kao što sam tvrdi, temeljna poteškoća s kojom se suočio u svojemu istraživanju bila artikulacija povijesnog događaja, književnih tekstova i šireg društvenog sustava, onda se može ustvrditi da je Cvekovo kombiniranje „teorijske spoznaje koja seže od psihoanalize i studija nacionalizma do filozofije povijesti i teorije svjetskih sustava“(11) apsolviralo taj problem i omogućilo mu da ponudi kompleksno i teorijski utemeljeno čitanje ne samo povijesnog događaja nego i tekstova koje je taj događaj iznjedrio. Prvo poglavlje („Ustrajan događaj: pripovijesti oko 11. rujna“) (14-34), prikazuje načine kako je događaj kontekstualiziran u dominantnim američkim reagiranjima na napad i analizira hegemonijske povijesne narative kojima se pribjeglo kako bi se pripitomio njegov traumatski učinak. Cvek opisuje kako su dominantne interpretacije događaja 11. rujna čitale napad kao nešto što je razorilo priču o linearnom napretku svjetske povijesti, kao aberaciju koja je omogućila institucionaliziranje općeg stanja iznimnosti. Nasuprot tome, na tragu Waltera Benjamina, moguće je događaj sagledati ne kao radikalan procijep, nego kao trenutak u kojemu se intenziviraju postojeće povijesne tendencije, u kojemu različite prošlosti subvertiraju naizgled homogenu post-historijsku sadašnjost. Priklanjajući se ovom drugom čitanju, Cvek se poziva na Iana Baucoma koji spaja Benjaminovu mistično-materijalističku historiografsku viziju s marksističkom poviješću Giovannia Arrighija. U drugom poglavlju („Ponovljena slika: izgradnja zajednice na mjestu traume“) (35-53), analizira se međuovisnost diskursa nacije, povijesne traume i društvene prakse žalovanja u kontekstu hegemonijskih prikaza 11. rujna. Cvek u ovom dijelu disertacije raspravlja o traumi kao konstitutivnom elementu tvorbe nacionalnog identiteta i opisuje ogromnu ulogu koju su različiti mediji odigrali u procesima nacionalne traumatizacije i post-traumatske konsolidacije SAD-a nakon terorističkih napada. U sljedeća dva poglavlja Cvek se okreće književnim tekstovima koji, iako na jednoj razini reproduciraju hegemonijske kulturne i političke okvire nacionalne zajednice, indiciraju druge pod-nacionalne i transnacionalne snage koje su na djelu unutar arhiva 11. rujna. Treće poglavlje („Na zajedničkom tlu: melodrame 11. rujna“) (54-77) u najvećem se dijelu bavi romanom Extremely Loud and Incredibly Close Jonathana Safrana Foera, obiteljskom dramom koja na osebujan način s nizom intermedijalnih postupaka pripovijeda modalitete žalovanja i nastojanja da se nastavi živjeti nakon gubitka. Četvrto poglavlje („Medijacija i eksproprijacija U sjeni tornjeva kojih nema“) (78-104) nudi čitanje stripa Arta Spiegelmana u kojemu je Spiegelman dao oštru kritiku uloge medija nakon 11. rujna i uputio na potrebu širih interpretacijskih okvira od onih koji su se uvriježili u oficijelnim tumačenjima događaja. Cvekovo čitanje Spiegelmanova stripa ukazuje na veze između događaja 11. rujna, lokalnog mjesta povijesne traume, njegove instrumentalizacije putem nadziranih medijskih prikazivanja, rata u Iraku i privatizacije tamošnjeg gospodarstva. Ovaj dio disertacije služi Cveku kako bi u raspravu uveo „zanemareni vid u raspravi o traumi“odnosno ono što on imenuje „ekonomijom iskustva ili afekta“ (103). Ovdje valja primijetiti da strip u hrvatskoj književnoj teoriji nije privukao onu pozornost koju, sudeći po Cvekovoj analizi, ta vrsta pisma zaslužuje barem kada je riječ o američkoj književnoj sceni pa se može ustvrditi da ovaj odjeljak disertacije upućuje na potrebu da se ovaj žanr inkorporira u suvremene američke studije. Upisujući eliziju ekonomske sfere i njezine suvremene pojavnosti u arhiv 11. rujna Cvek u narednim poglavljima smješta događaj u kontekst procesa globalizacije. Peto poglavlje („Globalizacija nacije“) (105-119) započinje iscrpnom definicijom samog pojma globalizacije u kojoj se naglašava posebna uloga SAD-a u nastanku i konfiguriranju tog svjetskog poretka. Cvek ukazuje na manjkavosti slavljeničkog diskursa globalizacije i navodi niz autora koji su ukazali na asimetričnosti i nejednakosti globaliziranog svijeta. U narednim poglavljima, Cveku je cilj pokazati kako je „temporalno iskrivljeni narativ kraja povijesti“ funkcionirao kao pozadina dominantne američke interpretacije događaja 11. rujna koji se prikazivao kao „simptom inkompatibilnosti između post-historijskih SAD-a i predmodernih snaga islamskog religijskog fundamentalizma“(117). Šesto poglavlje („Tajanstveni putovi tržišni: Don DeLillo o 11. rujna“) (120-149) nudi daljnju raščlambu te problematike pomnim čitanjem DeLillova eseja „U ruševinama budućnosti“. Za Cvekovu argumentaciju važan je DeLillov uvid da se globalno, dakle pozornica na kojoj se isprepliću procesi američkog ekonomskog utjecaja i ovisnost SAD-a od tako stvorene konfiguracije moći, ne može misliti kao oprečno nacionalnome, onome što se zamišlja kao samo-dostatno i odvojeno od ostatka svijeta (148). Cvek podcrtava činjenicu da u ovome tekstu DeLillo supostavlja teroriste odgovorne za napad 11. rujna i organizirani anti-globalizacijski otpor kao dvije skupine koje su jedine preostale enklave otpora kapitalističkoj globalizaciji. Iako roman Cosmopolis , koji je predmet Cvekova čitanja u sedmom poglavlja („Cosmopolis: Meditacija o deteritorijalizaciji“) (150-179), ne uključuje 11. rujna u svoju kronologiju, on je s pravom uključen u Cvekovu raspravu budući da, kao što je prikazano u analizi, svojim opisom financijalizacije i globalne umreženosti SAD-a, posebice svojim opisom New Yorka na prijelazu stoljeća, kao da priprema pozornicu na kojoj će se kasnije dogoditi napad. Cvek na uvjerljiv način koristi roman u genealoškoj rekonstrukciji pozadine 11. rujna i nudi konceptualni okvir unutar kojega valja sagledati sljedeći DeLillov roman Falling Man, djelo koje na direktan način tematizira napad na tornjeve blizance u New Yorku. Dakle, u osmom poglavlju disertacije („Politika smrti: umijeće obnove Čovjeka koji pada“) (180-209) Cvek se usredotočuje na onu sadašnjost neposredno nakon napada u kojoj je uprizorena problematika traume i obitelji i pokazuje kako je DeLillov tekst paradigmatičan za strategiju izmještanja političkih pitanja u sferu obitelji i osobnog iskustva. Deveto poglavlje („Američki žal: genealogija gubitka u Protiv dana“) (210-243) predstavlja najzahtjevniji dio Cvekova istraživanja ne samo glede kompleksnosti i obujma teksta koji je predmet njegova čitanja nego i napora da se Pynchonova povijesna epopeja o borbi kapitala i rada dovede u vezu s problematikom 11. rujna. Teza kojom se Cvek na uvjerljiv način rukovodi u svojemu čitanju romana jest da Pynchon izmješta goruća pitanja američke suvremenosti, uključivši problematiku naznačenu u naslovu disertacije, u ranije, analogno razdoblje američke povijesti, u kojemu čitatelj iznalazi odjeke prijepora, rasporeda snaga i konteksta koji najprimjerenije obilježavaju događaj 11. rujna. U zaključku autor u glavnim crtama daje sažimajući osvrt na rad u cjelini, nudi sintezu najvažnijih spoznaja do kojih je došao i nagovješćuje moguće šire spoznajne implikacije tumačenja događaja 11. rujna koje je ponudio u svojoj disertaciji. Doktorska disertacija mr. sc. Svena Cveka je vrijedna znanstvena rasprava koja ne samo da promišlja postojeća tumačenja 11. rujna i kritički analizira korpus književnosti koji ga tematizira nego svojom teorijskom aparaturom, ali isto tako i metodologijom čitanja tekstova otvara mogućnost primjene ovoga pristupa u analizi sličnih povijesnih događaja i arhiva koji su oni iznjedrili. Kandidat je pokazao ne samo da vlada materijom i da je temeljito upoznat s relevantnom literaturom, nego da može argumentirano dijalogizirati s postojećim analizama i pridonijeti raspravi o značaju događaja 11. rujna i na uvjerljiv način iščitati arhiv tekstova koji tematiziraju taj povijesni događaj. Kompleks tema koji je disertacija ponudila kao metodološku paradigmu pomoću koje je moguće pristupiti fenomenu predstavljaju originalan doprinos ovoga rada. Ta mu je paradigma omogućila čitanja tekstova koja će se pokazati nezaobilaznim doprinosom interkulturalnom tumačenju ključne zgode najnovije američke povijesti i književnih tekstova koje je ona inspirirala. Na temelju navedenog mišljenja smo da rad više nego udovoljava svim kriterijima doktorskog rada pa stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ovo izvješće o doktorskome radu „'9/11': događaj, trauma, nacija, globalizacija“ mr.sc. Svena Cveka prihvati i pristupniku omogući nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti te uputi na javnu usmenu obranu rada. U Zagrebu, 19. svibnja 2009. Stručno povjerenstvo: dr. sc. Jelena Šesnić, doc. _________________________ dr. sc. Stipe Grgas, red. prof. _________________________ dr. sc. Sonja Bašić, prof. emerita __________________________ Izvještaj je prihvaćen na sjednici Odsjeka za anglistiku 16. lipnja 2009. Dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof. Dr. sc. Hrvoje Potrebica, doc. Dr. sc. Marko Dizdar Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Saše Kovačevića Infrastruktura naselja starijega željeznog doba u Podravini Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održanoj 2009. godine, izabrano je stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Saše Kovačevića Infrastruktura naselja starijega željeznog doba u Podravini u sastavu dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof., predsjednik, dr. sc. Hrvoje Potrebica, doc. te dr. sc. Marko Dizdar, znan. suradnik (Institut za arheologiju, Zagreb), član. Pročitavši rukopis doktorske disertacije, Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće I Z V J E Š Ć E Doktorska disertacija mr. sc. Saše Kovačevića ima 227 stranica računalno složenog temeljnog teksta, 5 stranica popisa ilustracija (228-232), 20 stranica popisa korištene literature (233-252) te 68 tabli crteža arheoloških nalaza na kraju teksta, kao i 29 slika u samom tekstu. Rukopis disertacije sastoji se od sljedećih osnovnih dijelova: "Uvod" (str. 1-3), "Geografske značajke područja" (str. 4-15), "Povijest istraživanja starijega željeznog doba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj" (str. 16-27), "Uvod u problematiku infrastrukture naselja – tipologija objekata u podravskim naseljima starijega željeznog doba" (str. 28-35), "Materijalni ostaci podravskih naselja starijega željeznog doba između Varaždina i Virovitice" (str. 36-168), «Struktura naselja starijega željeznog doba u Podravini»(169-188), «Kontinuitet ili diskontinuitet? Kronološka kulturna slika naselja razvijene i kasne faze starijega željeznog doba u Podravini između Varaždina i Virovitice» (189-201), «Duhovni život i njegov odraz u strukturi naselja i nalazima starijega željeznog doba u Podravini» (202-209, i "Zaključak" (str. 210-227). U doktorskoj je disertaciji mr. sc. Saša Kovačević analizirao važnu, ali slabije istraživanu problematiku infrastrukture naselja starijega željeznog doba, teritorijalno se ograničivši na geografsko područje Podravine. U disertaciji su korišteni svi dostupni rezultati istraživanja provedenih na spomenutom području, objavljena arheološka građa te relevantna domaća i strana literatura. U kratkom uvodnom dijelu doktorand je predstavio temu rada, ustvrdivši kako područje kojim će se baviti i rijeka Drava koja ga određuje, imaju svoje mjesto u komunikacijskoj mreži istočnohalštatske kulture. Naveo je lokalitete na kojima će temeljiti svoj rad, stavljajući naglasak na reinterpretaciju nekih već poznatih i objavljenih te na nekolicinu dosada neobjavljenih lokaliteta. U opsežnijem su poglavlju ocrtane geografske značajke zadanog područja, počevši od geološke građe i reljefa, preko ležišta mineralnih sirovina, vodotoka i klime do vegetacije i životinjskog svijeta. Sve su to važni čimbenici koji su utjecali kako na izbor mjesta gdje će biti podignuto naselje, tako i na sam izgled naselja. U tom se kontekstu posebno spominje uloga vodotokova u komunikacijskom povezivanju podravskih i sjevernohrvatskih krajeva s prekodravskim, zapadnomađarskim, istočnoalpskim i panonskim krajevima. Nadalje je iscrpno prikazana povijest istraživanja starijega željeznog doba, ali ne samo u razmatranom području Podravine nego i na širem prostoru sjeverozapadne Hrvatske. Uvod u glavnu raspravu o problemima infrastrukture željeznodobnih naselja čini poglavlje u kojemu doktorand donosi tipologiju objekata u podravskim naseljima starijega željeznog doba, jasno odredivši svoje kriterije za njihovo određenje. Uočava dvije osnovne skupine: ukopane (zemunice, radne jame, otpadne jame, vatrišta, ognjišta, rupe od stupova, bunari) i nadzemne objekte (kuće, pomoćni gospodarski objekti, ograde). Glavna rasprava disertacije podijeljena je u četiri cjeline. U prvoj su analizirani materijalni ostaci podravskih naselja starijega željeznog doba između Varaždina i Virovitice, sagledani u geografskom redoslijedu od zapada prema istoku, tj. od varaždinske Podravine, preko koprivničke do virovitičke. Težište je na trima naseljima istraživanim posljednjih godina, ali su u analize uključeni i raniji, iz literature dobro poznati nalazi. Doktorand je za svaku od tri mikroregije odabrao jedno naselje (Zbelava, Torčec-Međuriče, Virovitica – Đurađ istok) koje je detaljno analizirao: definirao je položaj naselja sa svim geografskim obilježjima, dao pregled povijesti istraživanja lokaliteta, no najveću je pozornost posvetio strukturi naselja i tipologiji objekata u njima te najvažnijim nalazima, metalnim i keramičkim, koji kronološki i kulturno određuju naselje. Prikazani su i rezultati arheobotaničkih i arheozooloških interdisciplinarnih analiza, ukoliko su one bile provedene, a na kraju je predložena datacija naselja temeljena na kronotipološkim obilježjima pojedinih nalaza i ponekad radiokarbonskim datumima. Iako je naselju u Zbelavi i tamošnjim nalazima posvećeno dosta prostora, doktorand nije detaljno prikazao sve objekte kao ni nalaze iz njih jer je to već ranije bio predmet njegova magistarskog rada. Sada je izdvojio tek izrazite predstavnike svake vrste i podvrste objekata, zajedno s karakterističnim nalazima, kako bi stvorio uporište za dataciju i kulturno-kronološko opredijeljenje naselja, ali i, što je još važnije, sagledao ih sada u kontekstu unutarnje strukture cjelovitog naselja, a ne samo kao pojedine tipološke odrednice. Naselje Torčec-Međuriče analizirano je na temelju prikupljenog izoranog arheološkog materijala, te terenskog pregleda i pokusnog iskopavanja koje je 2007. proveo sam doktorand pa se u disertaciji prvi put iznose potpuniji rezultati spomenutog istraživanja. Treće iscrpno analizirano naselje je Sv. Đurađ-Virovitica čiji je rubni dio istražen zaštitnim iskopavanjima 2005. i 2006. g. Analiza i ovoga naselja provedena je na isti način kao i kod prethodna dva, kroz tipologiju naseobinskih objekata i pokretni arheološki materijal u njihovu kontekstu. Uz ova glavna tri naselja doktorand je u svakoj mikroregiji u obzir uzeo još nekoliko lokaliteta koji su stupnjem istraženosti omogućili uvid u unutarnju strukturu naselja ili barem pojedinih naseobinskih segmenata. Spojivši sve dobivene podatke te usporedivši ih s primjerima iz susjednih područja halštatskih zajednica, doktorand je dao i vlastito viđenje mogućeg izgleda te korištenja uobičajenog stariježeljeznodobnog naselja u Podravini. Dakako, opće stanje istraženosti, činjenica da nijedno od razmatranih naselja nije u potpunosti istraženo, nije mu omogućilo detaljniju analizu rastera naselja i njegova razvitka kroz pojedine faze. No, neke je pravilnosti, pogotovo na primjeru naselja u Zbelavi, koje je površinom najveće, mogao uočiti i definirati. Nastavak rasprave čini poglavlje „Kontinuitet ili diskontinuitet” u kojem doktorand nastoji dati kronološku i kulturnu sliku naselja razvijene i kasne faze starijega željeznog doba u Podravini. Uobičajeno se to razdoblje u navedenom prostoru izjednačava s kulturnom pojavom nazvanom grupa Martijanec-Kaptol, u prvom redu definiranom na temelju pogrebnih običaja i grobnih nalaza. Stoga doktorand u ovom poglavlju pokušava sagledati koji se elementi s analiziranih naselja u Podravini mogu uklopiti u spomenutu grupu. Tu se dotakao i problema jedinstvenosti spomenute grupe. Kao najstarije naselje doktorand navodi ono u Delovima gdje život počinje još krajem kasnog brončanog doba, dok početke većine ostalih naselja treba smjestiti u prijelaz kasnoga brončanog u starije željezno doba. Naselje u Zbelavi, dakle najzapadnije analizirano, ujedno je i najmlađe. Kontinuitet između rane i kasne faze starijega željeznog doba doktorand iščitava iz pojedinih elemenata materijalne ostavštine, prije svega keramičke (primjerice lonci stožastog vrata), ali i iz nekih građevinskih elemenata (kvadratne zemunice). Iako je glavni predmet proučavanja ove disertacije struktura naselja, doktorand nije mogao potpuno zaobići duhovni život, koji se inače arheološki ponajviše iščitava iz grobova i načina pokapanja stanovništva. Određeni elementi u naseljima pokazuju, međutim i na postojanje središta duhovnog života unutar naselja. Takvi su pokazatelji u obliku posebno ukrašenih dijelova arhitekture uočeni u naselju u Zbelavi. No doktorand je analizirajući načine pripreme i gradnje grobnih komora i humaka, korištenja određenih materijala (drvo, šljunak, kamen) također uočio određene sličnosti s izgradnjom objekata u naseljima što bi govorilo u prilog tezi o gradnji tumula kao doma za vječnost pri čemu se, dakako, prenose neke paradigme iz ovoživotnih domova. Preplitanju ovozemnog i zagrobnog života svjedoče i pojedinačni ljudski kosturni ukopi u sklopu naselja u Sv. Petru Ludbreškom i Torčecu koji zacijelo nisu „standardni“ ukopni običaj starijega željeznog doba u Podravini. Na žalost, u disertaciji nije bilo moguće pokazati potpuni odnos između analiziranih naselja i njima pripadajućih grobalja jer zasada arheološki nisu potvrđena. Ostaje otvorenim pitanje treba li uz spomenuta naselja očekivati grobne humke ili možda ravna groblja s incineracijskim ritusom u ranoj te inhumacijskim u kasnoj fazi željeznog doba, kako je to uočeno u području oko Balatona ili u slovenskom Prekmurju. U Zaključku doktorand sažima osnovne značajke halštatskih naselja u Podravini do kojih je došao prethodnim analizama. U pravilu je riječ o nizinskim naseljima na manjim gredama ili uzvišenjima iznad ravnog, često plavnog područja. Nalaze se uz jedan ili više vodotokova koji su osim kao izvor pitke vode i hrane, imali i važnu ulogu transverzalnih pravaca, povezujući podravsko područje s istočnim alpskim i panonskim svijetom, te zapadnomađarskim na sjeveru. Komunikaciju s jugom, doktorand vidi u nekim elementima karakterističnim za kaptolsku željeznodobnu skupinu. Na žalost nijedno od razmatranih naselja nije pokazalo postojanje fortifikacijskih struktura, poput opkopa, palisada ili bedema što doktorand pripisuje nedostatnom i neadekvatnom stupnju istraženosti. Analiza strukture naselja te karakterističnih pokretnih nalaza pokazuje da se zajednička gospodarska osnova, temeljena na poljodjelstvu, stočarstvu, ali i lovu i skupljanju plodova i bilja, razlikuje od naselja do naselja s obzirom na zastupljenost i važnost pojedinih grana. U tom se kontekstu ističu i pokazatelji metalurške djelatnosti u pojedinim naseljima. Mr. sc. Saša Kovačević u svojoj je disertaciji ispravno uvidio da su zajednice starijega željeznog doba na navedenom prostoru do sada uglavnom bile proučavane u okvirima kronološko-tipološke analize ostataka materijalne kulture pronađene na pojedinim lokalitetima i to pretežito grobovima i grobljima. Uvid u stanje istraženosti jasno pokazuje da unatoč relativno velikom korpusu materijala, nije bilo moguće ponuditi jasniju sliku života i dinamiku kulturnog razvoja zajednica starijeg željeznog doba na prostoru Podravine. Da bi došao do novih znanstvenih spoznaja na tom polju, doktorand je svoje istraživanje usmjerio na infrastrukturu naselja u kojima se i odvijao život spomenutih zajednica. Kombinacijom rezultata interdisciplinarnih istraživanja i klasičnih metoda tipološko-kronološke analize dostupnog materijala, te radiokarbonskog datiranja (koje se na žalost nije pokazalo od osobite pomoći jer je sve nalaze smjestilo tek u široki okvir starijega željeznog doba) odredio je vremenski i kulturološki okvir istraživanih naselja te uspio postići uvid u njihovu strukturu i razvoj. To je posebno značajno za proučavanje prijelaznog razdoblja na kraju kasnog brončanog doba, kada navedena naselja nastaju, te u starije željezno doba kada doživljavaju najveći intenzitet. Temeljem provedenih analiza doktorand je ponudio prvu rekonstrukciju izgleda naselja razvijene i kasne faze starijega željeznoga doba u Podravini. Materijalni pak ostaci iz naselja, u prvom redu pokretni nalazi poput keramičkih ulomaka, omogućili su mu kulturno i kronološko opredijeljenje naselja. Pri tome treba naglasiti da je dio spomenutih nalaza u ovoj disertaciji prvi puta analiziran i predstavljen. U svojim se analizama doktorand koristio brojnim analogijama izvan područja Podravine pa su tako njegovi postignuti rezultati stavljeni u širi regionalni kontekst i uspoređeni s kronološki paralelnim, srodnim kulturnim pojavama na prostoru Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije. Disertacija je ilustrirana sa sedamdesetak tabli crteža analiziranog pokretnog materijala iz naselja, tipološkim i statističkim tablicama, planovima i tlorisima istraženih naselja te crtežeima-rekonstrukcijama mogućih izgleda naseobinskih objekata. Doktorska disertacija mr. sc. Saše Kovačevića predstavlja pomak u proučavanju prapovijesnih naselja, konkretno onih starijega željeznog doba u Podravini, problematike kojoj se poklanjala manja pozornost nego li proučavanju segmenata kuturne ostavštine vezane uz pokapanje, grobove i pogrebne običaje, kako zbog slabijeg stanja istraživanja, tako i zbog složenijeg i zahtjevnijeg pristupa navedenoj problematici. Zaključak i prijedlog Na osnovi svega iznesenog, Povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Saše Kovačevića pod naslovom Infrastruktura naselja starijega željeznog doba u Podravini i predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te da mr. sc. Saši Kovačeviću odobri pristup obrani doktorskog rada u sklopu postupka za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti iz humanističih znanosti, polje arheologija, grana prapovijesna arheologija. U Zagrebu, 15. lipnja 2009. godine Stručno povjerenstvo: dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof., predsjednica Povjerenstva dr. sc. Hrvoje Potrebica, doc., član Povjerenstva dr. sc. Marko Dizdar, znan. suradnik (Institut za arheologiju, Zagreb) Dr. sc. Stanislav Tuksar, red. prof., Muzička akademija, Zagreb, predsjednik povjerenstva
član povjerenstva Dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znan. suradnik, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, član povjerenstva Zagreb, 15. svibnja 2009.
U uvodu doktorandica najavljuje istraživanje autobiografskom sličicom u kojoj je upravo zabavna glazba, glazba naše svakodnevice, “okidač” sjećanja i identiteta, osobnoga i kolektivnog. Provokativno postavlja pitanja o zabavnoj glazbi – što ona jest, ako postoji zabavna, postoji li i “nezabavna” te koliko je danas teorijski prihvatljivo i opravdano dijeljenje glazbe u različite žanrove, “ladice”, pitajući se gdje su granice, tko ih određuje i za koga postoje. Tumači i da predmet radnje nije sinteza zabavne glazbe u Hrvatskoj nego su to različiti aspekti etnomuzikoloških istraživanja kojima je zabavna glazba nit vodilja. Najavljuje kombinirano zahvaćanje emske i etske perspektive istraživanja koje nudi poglede iznutra i izvana, te provjeru teorijskih postavki pojedinim studijama slučaja. Istraživanje najavljuje i kao “spiralno”, kao kombinaciju čitanja literature, arhivskoga rada, analize glazbenoga materijala i razgovora s odabranim sugovornicima uz neprestano otvaranje novih tema, nove građe i praćenje promjena vidljivih iz dana u dan. U drugom poglavlju kandidatkinja određuje i tumači terminologiju pa kroz to uvodi i u povijest, povezujući korijene zabavne glazbe s medijima od njezinih početaka. Upućuje s jedne strane na donedavnu marginalizaciju zabavne glazbe u domaćoj znanstvenoj pa donekle i u međunarodnoj literaturi, a s druge strane obilje nove literature na koju je naišla preko interneta i od čega je uvelike morala odustati zbog opsega istraživanja. Zabavna je glazba tek usput bila predmet istraživanja muzikologa koji se bave ozbiljnom/klasičnom/umjetničkom glazbom, ili etnomuzikologa koji su se dosad bavili narodnom/folklornom/tradicijskom glazbom. Istraživanja su se uglavnom prepuštala sociolozima, a prosudbe su često polazile iz neadekvatne perspektive umjetničke glazbe i rezultirale negativnim stavovima. Daje se uvid u glavne smjernice znanosti o popularnoj kulturi pa usto i popularnoj glazbi (popular music studies) kritički promišljajući o utjecajima britanske škole studija glazbe u odnosu na povijesno nasljeđe i tradiciju popularne glazbe središnje Europe, osobito talijanske i njemačke, koja je najviše utjecala na hrvatsku zabavnu glazbu. Navodeći različite pristupe istraživanju doktorandica refleksivno promišlja o načinu pisanja i pronalaženju omjera subjektivnoga i objektivnog u analizi i interpretaciji konteksta i građe. Tumači zašto se samo muzikološkom analizom ne može objasniti uspješnost neke pjesme nego u raščlambu treba uvesti ulogu producenta i njegov odnos s pjevačem, odnosno s publikom kojoj namjenjuje pjesmu, čemu se zatim dodaju pitanja i problemi tehnologije, medija i sustava moći koji neminovno diktiraju odnos glazbe, zabave i dokolice. U trećem poglavlju tematiziraju se problemi istraživanja i metodologija. Što se smatra pravim terenskim istraživanjem, je li teren u klasičnom smislu doista nužan ili se u istraživanju zabavne glazbe može govoriti i o istraživanju “iz naslonjača”, odnosno nisu li teren istraživanja svakodnevice “kod kuće” i problematiziranje “stvarnog” i “virtualnog” sastavni dio rada i života znanstvenika koji se bavi popularnom kulturom, baš kao što je istodobno korištenje tehnologije kao subjekta istraživanja i kao pomoćnog sredstva za istraživanje. Promišlja se o stapanju osobnoga i profesionalnog života na više iskustvenih razina bavljenja glazbom – u ulozi istraživača, učitelja, sastavljača udžbenika, interpretatora, a u tom bikulturalnom svijetu kad istraživač svakodnevnog života na trenutke postaje i vlastiti kazivač potrebna je veća antropološka imaginacija ili očuđivanje poznatoga te suočavanje s osobnim stavovima i viđenjima vezanim uz temu. Doktorandica “iskorištavajući sebe” konstruira otvorene “razgovore” s drugima, radije nego da provodi čvrsto strukturirane “intervjue”, koristeći vlastiti “društveni kapital” – poznanstva s autorima, izvođačima i producentima popularne glazbe, često dobivši “povjerljive” podatke bez dozvole za javno ili direktno navođenje. Bez razvijenog osjećaja za etiku i vlastito pozicioniranje ovakvo istraživanje i interpretacija sa zaštitom sugovornika ali i same istraživačice ne bi bili provedivi. Vrlo argumentirano navodi odabir sugovornika, tzv. “čuvara ulaza” (gatekeepers) od kojih dobiva podatke o načinu odabira uspješnih pjesama. Na temelju njihovih izjava dijelom “ispravlja” i vlastita polazišta te konstatira da su sugovornici aktivno utjecali na rezultat i smjer istraživanja. Svjesna da istraživanje suvremene zabavne glazbe ne može biti samo koncentrirano na istraživanje sada i ovdje jer bi bilo nepotpuno bez povijesne komponente, u četvrtom, najopsežnijem poglavlju, daje kratki povijesni pregled popularne glazbe u svijetu te mnogo detaljniji za Hrvatsku u posljednjih stotinjak godina. Pregled je podijeljen na razdoblje prve polovice dvadesetoga stoljeća, na II. svjetski rat i poslijeratno doba, te na doba festivala i procvata zabavne glazbe od 1950-ih – obuhvaćajući Zagrebački festival zabavne glazbe, Udruženje kompozitora lake glazbe i Opatijski festival – sve do kraja 1980-ih. Uz ovo je poglavlje vezana i studija slučaja o hrvatskoj pjesmi za pjesmu Eurovizije kojom se nastavlja tumačenje zabavne glazbe u nas te povezuje s razmišljanjima insidera. U toj studiji s vrlo konkretnim prilozima na nosaču zvuka i navedenim mogućnostima pregledavanja primjera i preko internetskog portala youtuba, tumači se pojam autentičnosti i identiteta, vlastitoga i društvenoga, nacionalnoga, koji se protežu i na druga natjecanja zabavne glazbe. Postavljaju se pitanja o tome “jesu li skladatelji zabavne glazbe samo 'vješti obrtnici' ili je njihova umjetnost skrivena u vještini stalne promjene kako bi se zadovoljila potražnja te nije li njihova autentičnost utkana u različitostima i mogućnostima prilagodbe odnosno uvjerljivog konstruiranja 'novog' na temeljima 'starog' čime ne samo da zadovoljavaju potrebe publike, već i oblikuju potražnju publike prikrivenim putem” (str. 118). Iz iskustva sudionika tih procesa zaključuje se da namjensko stvaranje pjesama koje nalikuje 'obrtu' nikako ne isključuje kreativnost, poznavanje situacije, terena i prigode za koju se stvara, te osobito pjevača kao krajnjega izvođača. U petom poglavlju doktorandica se više bavi miješanjem žanrova i stilova u glazbi, što vrlo uspješno pokazuje na primjeru tamburaške glazbe te promjeni odnosa glazbene javnosti prema tamburi, tamburaškim sastavima ili orkestarima i tamburaškom repertoaru na području Hrvatske od početka 20. stoljeća do danas s osobitim naglaskom na razdoblje od 1990-ih godina i primjer tamburaškog sastava Gazde. Kao folk sastav s imageom pop-grupe “glazbeni rječnik tradicije upotpunili su senzibilitetom suvremenika i postali najistaknutiji promicatelji tamburaške glazbe”. Na primjeru pak uspješne pjesme Još i danas zamiriše trešnja autora Miroslava Rusa kandidatkinja pokazuje da ovisno o načinu aranžiranja ista pjesma može biti svrstana pod folklornu, zabavnu ili pop glazbu, “čime se potvrđuje fluidnost granica u glazbenom određenju” (str. 130). U šestom poglavlju raspravlja se o glazbi u svakodnevnom životu, glazbi koja je postala “zvučna pozadina” svakodnevice, o konzumiranju glazbe i proživljavanju različitih izbora glazbenih stilova koje kao pojedinci ovisno o životnim trenucima slušamo ili napuštamo, biramo nove, ovisno o svomu novom “ja”, jer “glazba je važan simbol u kreiranju identiteta”. Osobito u ovom poglavlju doktorandica otvara mnoga pitanja za daljnja istraživanja, pitanja na koja joj opseg radnje nije dopustio potražiti odgovore, ali svakako relevantna za promišljanja o suvremenom životu svagdašnjice u kojem mnoge pojave koje su i neposredno vezane uz zabavnu glazbu doživljavamo kao samorazumijevajuće, a zapravo ih nismo dovoljno osvijestili. Umjesto statističke i kvantitativne analize recepcije doktorandica se za istraživanje uključenosti glazbe u svakodnevni život odlučila za etnomuzikologiji bliskije kvalitativne, otvorene intervjue sa sviračima koji sviraju za zaradu i zabavljaju publiku u određenim prigodama. Analiza mišljenja tzv. gažera u interpretaciji te studije slučaja otkriva poziciju zabavne glazbe na ljestvici vrijednosti neformalnih druženja jer su upravo u trenucima tih “iskoraka iz svakodnevice”, uz živu glazbu, ljudi skloni naručivati melodije koje ih podsjećaju na događaje ili osobe iz svakodnevnoga života. Pritom se konstatira da “glazba koju publika pjeva uz gažere često nije glazba koju inače sama sluša i njome se, u drugim prilikama, ne poistovjećuje” pa se konzumiranjem zabavne glazbe često “stavljamo u procjep procjene vrijednosti i ukusa”. Vrednovanje zabavne glazbe u estetičkom smislu tema je idućega, sedmog poglavlja. Za razliku od muzikologije koja ima alate za ciljano vrednovanje estetike umjetničke glazbe, u zabavnoj glazbi to teško uhvatljivo i subjektivno područje bez adekvatnog je načina procjene. Autorica se stoga priklonila Bourdieovom tumačenju kulturnog, ekonomskog i društvenog kapitala po kojem su kulturne potrebe rezultat odgoja i obrazovanja, a izbor glazbe blisko vezan s razinom edukacije i društvenim porijeklom. Proučavajući udžbenike glazbenog odgoja osnovnih i srednjih škola od 1950-ih godina nadalje, kao još jednoj studiji slučaja, komparirajući s odnosom prema ozbiljnoj/klasičnoj glazbi, dobiva uvid o odnosu sustava moći i općeg odnosa prosvjete prema zabavnoj glazbi koja je “nerijetko bila negativno intonirana” (str. 157) . Time na vrlo konkretan način tumači estetiku zabavne glazbe pitajući se nije li to razlog što se “sramimo priznati” da nam se ponekad sviđaju zabavnjaci, koji su zapravo “poveznica među klasama” jer je to glazba “koju svi dijelimo, prvenstvno nametnuta putem različitih medija” (str. 161). U osmom poglavlju podrobnije se raspravlja o tehnologiji, industriji i masovnoj potrošnji jer “zabavna je glazba zapravo industrijski produkt” pa se nameće mišljenje da je industrija preuzela esencijalno ljudsku aktivnost – muziciranje, i pretvorila je u tržišni projekt. I ovdje se uz povijesni uvid prikazuje utjecaj tehnologije na zabavnu glazbu sve do danas. Doktorandica tumači da se ukus publike pokušava konstruirati ali da je pritom jedina stalnost promjena, a da se uspjeh mjeri prodajom. Ipak, zaključuje, neovisno o agresiji kulturne industrije, publika je ta koja bira jer “za svaku glazbu postoji uho”. U zaključku kandidatkinja sumira metode, ciljeve i predmete svojega istraživanja. Utvrđuje da je definiranje zabavne glazbe svakako najveći problem jer se kombinacijom već postojećih glazbenih oblika “osamostalila” glazba koja se putem različitih medija proširila u sve društvene kutke u svakom trenutku ljudskoga života. Pritom ne smatra da ta glazba služi samo za zabavu, nego je prisutna u svim životnim situacijama, ali je teško naći prikladniji termin koji bi opisao sve što ona podrazumijeva. Upravo istraživanje zabavne glazbe pokazuje da identitet koji sami konstruiramo i onaj koji nam se nameće nisu nužno isti, ali da nam je važno da se u predstavljanju pred drugima pokazujemo u dobrom svjetlu pa posižemo radije za naučenima, a ne priznajemo uvijek svoje “prave izbore”. Uz konstruiranje osobnih identiteta zabavna glazba služi i u oblikovanju kolektivnoga i nacionalnog pa se nameće kao zahvalna “ključanica” kroz koju se može gledati i tumačiti društvo. Nastavljajući istraživanja započeta diplomskom, a zatim i magistarskom radnjom, doktorandica Irena Miholić bitno proširuje metodološke i epistemološke okvire etnomuzikologije. Ovom disertacijom popunjava veliku prazninu u istraživanju glazbe naše svakodnevice, a kritički s metodološkim pomacima, refleksivnim autoantropološkim postupcima na suvremeni način odgovara na mnoštvo pitanja koja su joj se tijekom istraživanja nametnula, na koja su utjecali i tijekom istraživanja ih modificirali i njezini sugovornici, različiti sudionici u procesima stvaranja zabavne glazbe u nas. Kritičkim promišljanjem literature i teorijskih polazišta muzikoloških, etnomuzikoloških i socioloških istraživanja u nas i u svijetu u obrađenim studijama slučaja vrlo argumentirano i utemeljeno pronalazi odgovore i postavlja nova pitanja. U interpretacijama uspješno i vrlo etički povezuje emsku i etsku perspektivu istraživanja, napisavši zreo znanstveni rad. Predlažemo stoga Fakultetskomu vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati naše pozitivno izvješće doktorskoga rada i uputi kandidaticu na daljni postupak.
dr. sc. Stanislav Tuksar, red. prof., Muzička akademije, Zagreb, predsjednik povjerenstva ___________________________________________ dr. sc. Tomislav Pletenac, doc. član povjerenstva ___________________________________________ dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znan. suradnik, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, član povjerenstva
FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA FILOZOFIJU FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održanoj 26. svibnja 2009. izabrani smo za članove stručnog povjerenstva za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Marka Vučetića pod naslovom Utemeljenje metafizičkog egzistencijalizma u filozofskoj koncepciji Cornelia Fabra, te podnosimo Vijeću sljedeći IZVJEŠTAJ
Polazište kandidatova istraživanja je činjenica da o filozofiji suvremenog talijanskog filozofa Cornelia Fabra, kao jednog od najznačajnijih talijanskih filozofa prošloga stoljeća, u europskim i svjetskim okvirima postoji značajan interes, što se nipošto ne može tvrditi o domaćoj filozofskoj sceni. U radu se propituju mogućnosti razvoja neoskolastičke tomističke tradicije u smjeru suvremenih filozofijskih tendencija. Autor se osobito zanima za filozofijski status korištene argumentacije. Naime, želi se ispitati mogućnost da metafizika ne stoji kao polazište već kao pretpostavka filozofije egzistencije. Pri tome se osobito vodi računa da se filozofija C. Fabra, koju autor označava sintagmom 'metafizički egzistencijalizam', zadrži u domeni filozofije egzistencije, a ne metafizike. U ovako koncipiranoj filozofiji egzistencije ideja integrativnosti dobiva na značaju, kako u određivanju čovjeka u njegovoj cjelovitosti i egzistencijalnoj slojevitosti, tako i u filozofskoj refleksiji egzistencijalno relevantnih implikacija – od svjetonazorskih do religijskih. Spekulacija je Vučetiću poslužila da s metaegzistencijalne razine propita argumentacijski kontinuitet filozofije metafizičkog egzistencijalizma u smislu razlikovanja razine samog egzistiranja od razine filozofije egzistencije, uz napomenu kako ''potonja udovoljava zahtjevima logike, dok razina egzistiranja ima snagu logičke transcendencije'' (str. 6). U poglavlju naslovljenom ''Čovjekova vlastita situacija - stajalište metafizičkog egzistencijalizma'' analizira se egzistencijalna uloga integrativnog principa u lučenju autentične od neautentične egzistencije. Autentična je ona egzistencija fundirana na integrativnoj zakonitosti strukture bitka, dok je neautentična ona čija je egzistencijalna struktura prožeta dezintegrativnim procesima. Ovi procesi čovjekovu zbilju reduciraju na zbilju usamljenosti, zabrinutosti nad sobom samim, odnosno dovode do reduciranja autoriteta hijerarhije istine na autoritet tišine i redimenzioniranja apsolutnog govora slobode. Autor u određivanju ambijentalnosti i vlastitosti egzistentnog subjekta ukazuje na napore koje je Fabro učinio izbjegavajući krajnostima transcendentalnog tomizma, s jedne strane, i nihilističkog egzistencijalizma, s druge strane. Uvodeći bitak u horizont egzistencijalnog propitivanja, ujedno se dolazi do granica same mislivosti kao i do određenja čovjeka kao bića istine bitka. Egzistencijalna dijalektika tako postaje dijalektikom realnosti, odnosno dijalektikom integrativnosti. Ona se odigrava u skladu s metafizičkom strukturom egzistentnog subjekta kao kontingentnog bića. Egzistencijalni značaj metafizičke strukture bića očituje se u tome što se čovjeka promatra u njegovoj određenosti, definiranosti – razina biti, ali i u njegovoj realnosti, aktualnosti i savršenosti – razina bitka. Integrativnost se opire dualizmu, odnosno, čovjek jest kontingentno biće, ali je ujedno i jedinstveno biće. Razina njegove realnosti se sagledava kao razina prisutnosti slobode s ciljem upućivanja na dijalektiku čovjekove veličine. Iz nje proizlazi komunikacijska snaga nadvladavanja principa egzistencijalne imanencije i dovođenje čovjeka u relaciju s Apsolutom, iako se naglašava da je ''modernom čovjeku zadubljenom u konkretnoj imanentnosti govor o pozivu transcendentnog Apsoluta teško shvatljiv poglavito iz dva razloga: imanencija je isključivi, neupitni kriterij egzistencije, a konkretnost u sebi sadrži isključivi monopolistički položaj partikularne individualnosti'' (str.18). Iz perspektive bitka egzistentnog subjekta promišljaju se i razrješavaju temeljni egzistencijalni problemi: odnos duše i tijela, besmrtnosti i smrtnosti, vječnosti i vremena, znanstvenog i religijskog, filozofijskog i konkretnog, realnog i privida, kontingentnog i nužnog itd. Određujući čovjeka kao osobu, autor analizira opravdanost egzistencijalnog životnog optimizma i iz njega proizašle odgovornosti prema čitavom kontingentnom svijetu. Zaključno se apostrofira kako se u činu egzistiranja ili afirmira ili negira događaj čovjeka kao događaj slobode, istine, smisla i odgovorne brige. U poglavlju ''Sloboda i egzistencija'' kandidat se upustio u egzistencijalnu analizu stanovitog poistovjećivanja bitka i slobode. Egzistencijalna sloboda se promatra u koordinatama stvaralaštva i samoostvarenja egzistentnog subjekta u odnosu na sva ostala bića. Vezivanje istine slobode uz istinu bitka, čovjeka izvlači, smatra Vučetić, iz usamljenosti posredovane situacijskim shvaćanjem istine podržavane od strane tzv. aktualističkog egzistencijalizma. Uspostavivši trajni pozitivni odnos između slobode, volje i razuma, stvara preduvjete za nadilaženje situacijsko-aktualističkog egzistencijalizma i otvaranje slobodnog egzistentnog subjekta prema apsolutnoj istini. Kada se čovjek nađe u relaciji s apsolutnom istinom Apsoluta, volja je uvijek slobodna jer se nalazi u kontekstu konačnog dobra koje prethodi njezinom slobodnom izboru. Osim toga, tada se ostvaruje aktualiziranje osobe u činu izbora, budući da je čovjek integrativno zahvaćen kao odgovorno, duhovno, slobodno, originalno i individualno biće. Pritom se, kao odlučujući uvidi u stvarnost slobode naglašavaju obje njezine komponente: egzistencijalna i metafizička. Kandidat zaključuje kako se ovim u egzistencijalni osobni horizont uvodi dijalektika slobode i dijalektika tenzije, a kako sloboda ''izvire iz bitka, a njime se egzistencijalni subjekt radikalno suprotstavlja ništavilu, onda će čitava egzistencija nositi obilježja ovih snažnih tenzija'' (str. 91). Nadalje se tematiziranju slobode prilazi s razine bitka bića, ali i s razine djelovanja bića. Filozofijski kontekst je sada izuzetno snažno egzistencijalno obilježen jer se o čovjeku progovara kao biću čija razina postojanja kvalitativno nadmašuje ostale ne-ljudske načine realne prisutnosti. Ono je obilježeno stanovitom sličnošću između bitka i slobode što će sada poslužiti za izgradnju argumentacije u prilog egzistencijalne analogije između bitka i slobode. Naime, baš kao što se bitkom suprotstavlja ništavilu, odnosno što egzistentni subjekt kao biće biva realnim bićem, aktualizira se; tako se i slobodom, budući da je riječ o kvalitativnoj dimenziji, putem izbora i djelovanja postiže egzistencijalna samoaktualizacija. Vučetić raspravu o slobodi zaključuje stavom kako je ''inicijalno stanje slobode isto kod svih ljudi, međutim, na razini djelovanja, upravo zato što je čovjek slobodan, nastaju razlike. U djelovanju i kroz djelovanje ispisuje se jezik stvaralaštva slobode i iščitava put egzistencijalne akcije svakog pojedinog egzistentnog subjekta'' (str. 94). Središnje poglavlje, ''Metafizički egzistencijalizam i egzistentni subjekt'', posvećeno je realnosti u filozofskoj koncepciji metafizičkog egzistencijalizma. Polazeći od bitka shvaćenog kao actus essendi kritički se propituje značaj autentičnih i neautentičnih slojeva unutar realne egzistencije. Naglasak se stavlja na određenje čovjeka kao kontingentnog bića čije 'ja' ne ostvaruje egzistencijalni kredibilitet u imanentističkim koncepcijama, stoga je istini ljudskog 'ja' potrebno prići s pozicije transcendentalnih vlastitosti bića. Transcendentalne oznake bića, našavši se u egzistencijalnom horizontu, postaju egzistencijalnim oznakama. Posljedično se i transcendentalna istina promatra kao egzistencijalna istina, što će postati vezivnim tkivom za izgradnju platforme egzistencijalne realnosti, a ne formalnosti. Upravo u ovom elementu filozofija metafizičkog egzistencijalizma pridonosi razvoju tomističke filozofije u smjeru filozofije egzistencije. Autor naglašava potrebu transeutnog pristupa, kako filozofiji egzistencije da ne završi u aporijskim granicama imanentizma, tako i tomističkoj filozofiji da ne završi u okoštalom transcendentalnom tomizmu. Autentični egzistencijalizam stoga ima oznake metafizičnosti i integrativnosti, a ne isključivosti. Razlika između autentičnog i neautentičnog egzistencijalizma razrješava se slobodom i filozofijskim naukom o participaciji kontingentnih bića na bitku Apsoluta, što je još jedan izraz slobode. Sloboda stvaranja i sloboda participiranja podudaraju se s egzistencijalnim, ontologijskim i metafizičkim uvidima u stvarnost egzistentnog subjekta. Zbog navedenoga, autor filozofiju metafizičkog egzistencijalizma drži legitimnom filozofijom egzistencije tzv. otvorenog sustava. Hijerarhija istina i hijerarhija egzistencijalnih autoriteta snagom integrativnog pristupa bivaju mjerodavnima za konkretnu egzistencijalnu praksu i egzistentnom subjektu omogućavaju uvid u njegov konačni smisao. Statičnost principa i dinamizam egzistiranja se ne nalaze na pozicijama isključivosti, nego na poziciji razlikovanja razine realnosti od razine principa koji tu istu realnost uvjetuju. Fabro na primjeru razlikovanja biti (actus formalis) i bitka (actus essendi) pokazuje značaj hijerarhije egzistencijalnih autoriteta i značaj metafizičkih principa u svakidašnjoj praksi egzistiranja. Rezultati do kojih dolazi pridonose stvaranju novog pogleda na antropologiju i filozofiju egzistencije; čovjekova svakidašnjica i smisao njegove egzistencije duboko su obilježeni metafizičkom strukturom bića unutar koje nastaje izvorni egzistencijalni dinamizam. U poglavlju ''Svjetonazorski egzistencijalizam'' analizira se utjecaj svjetonazora na određivanje fizionomije pojedine filozofije egzistencije, osobito u formiranju egzistencijalnog odnosa prema apsolutnoj stvarnosti. U tom smislu, interes je posebno usmjeren prema svjetonazorskom posredovanju normativnih egzistencijalnih sadržaja. Budući da je svjetonazorski sloj sastavni dio egzistencijalnog modaliteta i u smislu zahvaćanja totaliteta u filozofijskom smislu, Vučetić zaključuje kako svjetonazor ''nema utjecaja samo na području filozofije, nego na svim područjima u kojima je čovjek aktivan. Njegova osobita važnost očituje se u različitim oblicima strukturiranja socijalnog okružja koje čini ljudsku socijalnu prirodnost'' (str. 213). U zaključnom poglavlju kandidat sintetizira rezultate svoga istraživanja nudeći argumentaciju u prilog zasnivanja filozofije metafizičkog egzistencijalizma kao filozofije, a ne metafizike egzistencije. Osobito se vodi računa o isticanju kontinuiteta između metafizičkog i egzistencijalnog uvida u strukturu egzistentnog subjekta. Na kraju treba reći da je ova disertacija kandidata Marka Vučetića prvi sustavni prikaz Fabrove filozofije egzistencije kod nas. Tekst disertacije je u potpunosti jasan, pregledan i logički izložen. Tema disertacije je obrađena po svim pravilima metodologije znanstvenog rada primjerene filozofiji. Kandidat je obradio svu relevantnu primarnu, kao i svu njemu dostupnu sekundarnu literaturu, pri čemu je pokazao izvrsno poznavanje materije istraživanja vezano za njegovu tezu. Svi njegovi izvodi i zaključci su konzekventni, a u skladu su s izvorima kojima se služio. Kandidat je na poseban način, obradivši ovu problematiku, upoznao domaću intelektualnu javnost s filozofijom C. Fabra, koja je na ovim prostorima nedovoljno recipirana, te je doprinio razumijevanju njegove pozicije u suvremenim strujanjima filozofije egzistencije i kritički odredio Fabrovo mjesto u okviru filozofije 20. stoljeća. Posebno moramo naglasiti da je rezultat Vučetićevog istraživanja takvo vrednovanje Fabrove filozofije egzistencije koje bi se, mjeri li se kriterijima međunarodne recepcije opusa značajnoga talijanskog filozofa i uspoređuje li se s drugim istraživanjima i valorizacijama Fabra, odlikovalo ne samo iznimnom sustavnošću već i visokim stupnjem originalnosti. Sve to govori u prilog naše ocjene prema kojoj ova disertacija predstavlja značajan doprinos znanosti. Stoga doktorsku disertaciju Marka Vučetića Utemeljenje metafizičkog egzistencijalizma u filozofskoj koncepciji Cornelia Fabra pozitivno ocjenjujemo, a Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predlažemo da kandidatu odobri pristupanje obrani disertacije u sklopu postupka za stjecanje doktorata znanosti.
U Zagrebu, 4. lipnja 2009. Stručno povjerenstvo:
Dr. sc. Ante Čović, red. prof., predsjednik Dr. sc. Borislav Dadić, doc., član (Sveučilište u Zadru)
Dr. sc. Lino Veljak, red. prof., član Dr. sc. Daniela Živković, izv. prof. Dr. sc. Stjepan Ćosić, Hrvatski državni arhiv Dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.
I Z V J E Š T A J Doktorski rad mr. sc. Daniele Sraga obasiže 196 stranica s 49 grafičkih prikaza i 6 tabela uključenih u tekst. Popis korištene literature sadrži 128 bibliografskih jedinica. Rad je popraćen sažetkom na hrvatskom i na engleskom jeziku i popisom dodataka. U uvodnom dijelu rada pristupnica govori o pravu javnosti na pristup informacijama kojima raspolažu tijela javne vlasti kao o konceptu koji je danas ugrađen u zakonodavstvo sedamdesetak zemalja pa i u zakonodavstvo Europske unije, a kojim se želi osnažiti demokracija i potaknuti sudjelovanje građana u društvenom životu. Koncept je utemeljen u pravu na slobodu izražavanja, koje se ubraja u osnovna ljudska prava koja jamče ustavi svih demokratskih zemalja. Dan je kratak pregled međunarodnih dokumenata u kojima se pojedincima jamči pravo na slobodno izražavanje odnosno pravo na pristup informacijama, od Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a iz 1948., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. do najnovije UN-ove Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša. Posebno su navedeni dokumenti Europske unije u kojima se govori o tom pitanju: od neobvezujuće deklaracije iz Ugovora iz Maastrichta (1992.), u kojemu se prvi put ističe volja Unije za transparentnošću rada njezinih tijela, Ugovora iz Amsterdama (1997.) koji građanima Unije jamči slobodan pristup dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, kasnijih uredbi koje su osigurale pristup široko definiranim kategorijama dokumenata o radu tih tijela ne samo fizičkim, već i pravnim osobama s teritorija zemalja članica do Zelene knjige European Transparency Initiative, iz 2005. godine. Slobodan pristup službenim informacijama važno je sredstvo i u borbi protiv kulture tajnosti i korupcije kao njezine izravne posljedice. Potreban je i za ostvarivanje interakcije između građana i vlade pri uspostavljanju tzv. e-vlade, zamisli čiji uspjeh izravno ovisi o participaciji građana. Ipak, slobodan pristup informacijama, koji je danas tehnički izvediv pa i zakonski uređen, sam po sebi nije dovoljan. Obilje dostupnih informacija može samo otežati razumijevanje društvenih procesa pa pristupnica s pravom zaključuje da je uz otvorenost informacija građanima potrebno osigurati i primjerena pomagala i kontekstualne informacije kao pomoć u razumijevanju službenih informacija. U poglavlju posvećenom zakonskom uređenju prava na na pristup informacijama pristupnica najprije daje kratak prikaz povijesti razvitka same ideje. Iako je većina zakona o pravu javnosti na pristup informacijama u pojedinim državama donesena u zadnjih deset godina, Švedska je pravo na dostupnost vladinim dokumentima uvela u svoj zakon o slobodi tiska još u 18. stoljeću. Posebne zakone kojima se uređuje pristup službenim dokumentima pojedine države uglavnom donose od pedesetih godina prošloga stoljeća pa je do danas sedamdesetak država usvojilo takav zakon. Smatra se da je na donošenje većeg broja zakona u posljednjih tridesetak godina utjecalo nastojanje da se iskorijeni korupcija, pritisak Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija te razvitak informacijske i komunikacijske tehnologije, koja je znatno olakšala dostupnost informacija. Pojedini su nacionalni zakoni vrlo slični, jer se oslanjaju na skup međunarodno prihvaćenih načela Ujedinjenih naroda i nevladinih organizacija poput Članka 19. Ta načela obuhvaćaju načelo maksimalne dostupnosti službenih informacija, obveznost objavljivanja ključnih informacija, aktivno promicanje otvorenosti vlada, jasno definirane iznimke od dostupnosti, utvrđenost roka rješavanja zahtjeva za informacijom, pristupačnost cijene ispunjavanja zahtjeva i javnost sjednica i sastanaka tijela javne vlasti. Pristupnica opširnije opisuje i razlaže svako pojedino načelo te uspoređuje rješenja za koja su se u svojim zakonima odlučile pojedine države, među kojima i Hrvatska, koja je svoj Zakon o pravu na pristup informacijama donijela 2003. godine. U radu se dalje objašnjava kako pojedini zakoni tumače pojam informacije; napominje se i da raniji zakoni uglavnom govore o dokumentima, dok noviji traže pristup informacijama. Pritom se definicije dokumenta i informacije u pojedinim zakonima razlikuju, a često se razlikuju i od uobičajenih stručnih definicija. Razlike postoje i u definiciji tijela javne vlasti u koja se najčešće uvrštavaju državna tijela, tijela lokalne samouprave i tijela na koja je država prenijela javne ovlasti. U hrvatskom je, pak, Zakonu određeno da Vlada svake godine donosi popis tijela javne vlasti. Zakoni većinom utvrđuju i način na koji tijela javne vlasti trebaju učiniti dostupnima informacije i dokumente koje posjeduju. Obično se traži da tijelo izradi registar, katalog ili drugi koji uređen popis dokumenata ili informacija kao prijeko potreban preduvjet za dostupnost. U radu se daje usporedan prikaz rješenja za koja su se odlučile pojedine zemlje i njihova kritička analiza. Detaljno se analizira slovenski Zakon o dostopu do informacij javnega značaja iz 2003. i uspoređuju pojedine odredbe s rješenjima ponuđenim u hrvatskom zakonu. Ističe se da slovenski zakon propisuje i uspostavu centralnog kataloga koji na jednom mjestu omogućuje pristup katalozima informacija svih tijela javne vlasti, što hrvatski zakon ne predviđa. Hrvatski je zakon propisao da tijela javne vlasti trebaju osnovati i voditi katalog informacija, definirao katalog kao sistematizirani pregled informacija s opisom sadržaja i povjerio njegov ustroj i održavanje službeniku za informiranje. Međutim, zakon ne određuje kakva bi trebala biti struktura tog kataloga pa se katalozi informacija ustrojeni nakon donošenja zakona u pojedinim tijelima, znatno razlikuju. U radu je dan tabelarni prikaz kataloga informacija središnjih državnih tijela iz kojega je vidljivo da ih samo trećina ima katalog objavljen na internetskim stranicama, a samo jedno tijelo omogućuje pristup cjelovitim tekstovima dokumenata. Analizirajući dalje način na koji tijela javne vlasti izvještavaju o informacijama u svom posjedu, pristupnica zaključuje da riječ katalog nije u nas protumačena kao uređen popis, u skladu s definicijom informacijske struke, već je vjerojatnije da se pod pojmom kataloga misli na shemu publiciranja, kakvu propisuje britanski zakon. Pritom ostaje nejasno je li to doista bila intencija zakonodavca, ili je takvo tumačenje kataloga posljedica činjenice da nisu izrađene smjernice ili upute o tome kako bi katalog trebalo urediti. Pristupnica zaključuje da u dosad izrađenim katalozima informacija u tijelima javne vlasti u Hrvatskoj nedostaju podatci o sadržaju i namjeni pojedinačnih informacija, što znatno otežava pristup informacijama. Usporedba s katalozima informacija u tijelima Europske unije koji omogućuju pretraživanje, upućuju na cjelovite tekstove pojedinih službenih dokumenata i pružaju uvid u kontekst u kojemu se javlja tražena informacija, ukazuje i na znatnu razliku u shvaćanju i tumačenju pojma katalog. Prikazan je ustroj registra dokumenata i opisane su baze podataka o zakonodavstvu EU (OEIL i PreLEX) koje građanima omogućuju pristup informacijama o radu Europskog parlamenta. Prikazane su mogućnosti pretraživanja baza i načini pronalaženja dokumenata. Taj dio služi kao uvod u prikaz e-Doc sustava koji je nastao u Hrvatskom saboru kao interni sustav za praćenje procedure donošenja zakona, ali je kasnije iskorišten i za ustrojavanje kataloga informacija. Detaljno su opisani pojedini dijelovi kataloga u kojemu se najprije navode opći podatci (datum prve objave, datum zadnje izmjene, URL adresa), podatci o ustrojbenim jedinicama Sabora, akti kojima je uređeno ustrojstvo i djelokrug rada, poveznice na pojedine službe, urede, radna tijela i zastupnike. Katalog sadrži i podatke o sjednicama Sabora s odgovarajućim dnevnim redom, zapisnike i fonograme sjednica, popise zastupničkih pitanja, podatke o zastupničkim aktivnostima, prijedloge zakona i drugih akata, amandmane, izvješća radnih tijela i popise publikacija i baza podataka. Pri izboru standarda za identifikaciju informacija pokazalo se da se ne mogu primijeniti kataložna pravila koja se koriste u izradi knjižničnih kataloga pa ni Opća međunarodna norma za opis arhivskog gradiva (ISAD/G/), kao i da se samo djelomično mogu primijeniti norma ISO 15489:2001 – Upravljanje spisima, u dijelu koji se odnosi na izgradnju i dizajn sustava i preporuke Međunarodnog arhivskog vijeća (ICA) o funkcionalnim zahtjevima za elektroničke zapise. Pri izboru metapodataka koji moraju primjereno opisati izvor, omogućiti pretraživanje i upravljanje informacijskim izvorima, dokumentirati vlasništvo i autentičnost izvora i omogućiti interoperabilnost, korištena je norma ISO 23081:2006 Procesi rukovanja zapisima - Metapodaci za zapise kao i IFLA-ini Uvjeti za funkcionalnost bibliografskih zapisa (FRBR). Sustav eDoc sastoji se od nekoliko modula, i to: modula zajedničkih podataka, modula podataka o aktima, o fonogramima rasprava, o amandmanima, o zastupničkim pitanjima i modula koji povezuje zapise o aktima s elektroničkom arhivom ustanove. Opisano je sučelje sustava koje omogućuje pretraživanje akata po riječima iz naziva akta, sazivu, sjednici, predlagatelju i vrsti akta, tematskom području i statusu akta; pretraživanje fonograma po riječima iz teksta, sazivu i sjednici, riječima iz najave u dnevnom redu i po govornicima; pretraživanje zastupničkih pitanja po riječima iz pitanja, sazivu, zastupniku koji je postavio pitanje, stranačkoj pripadnosti zastupnika, sjednici, datumu postavljanja pitanja te po imenu dužnosnika ili tijela kojemu je pitanje postavljeno. E-Doc sustav nudi i mogućnost dobivanja statističkih pokazatelja o zakonodavnoj aktivnosti, aktivnosti zastupnika, stegovnim mjerama i zastupničkim pitanjima. Sustav, dakle, omogućuje funkcioniranje kataloga informacija Hrvatskoga sabora kao strukturiranog kataloga. O C J E N A Doktorski rad mr. sc. Daniele Sraga bavi se u nas dosad još neistraženom temom – ustrojem kataloga informacija tijela javne vlasti. Ustrojavanje kataloga informacija uvedeno je u Hrvatskoj kao zakonska obveza 2003. godine, ali bez detaljnijih pojedinosti ili uputa o tome kako to učiniti. Zato se dosad izrađeni katalozi pojedinih tijela javne vlasti uvelike razlikuju, većinom su shvaćeni kao sheme publiciranja, a ne kao katalozi, uvršteni dokumenti često nisu smješteni u kontekst koji bi građanima omogućio njihovo brzo i lako razumijevanje, opis uvrštenih dokumenata nije standardiziran, a potrebni se metapodaci rijetko koriste. U radu se prikazuje izrada sustava e-Doc, koji je izvorno trebao služiti internim potrebama zastupnika i saborskih službi, no koji se pokazao jednako djelotvornim i u zadovoljavanju informacijskih potreba građana. Detaljno su opisani pojedini moduli sustava, izložena moguća i odabrana rješenja, a odabiri su argumentirano obrazloženi. Pristupnica je pokazala da izvrsno poznaje ustroj i način rada pojedinih parlamenata, vrste informacija i dokumenata koji u njima nastaju i načine njihova korištenja, informacijske potrebe korisnika, ali i odgovarajuće suvremene knjižnične i arhivske norme koje zna primijeniti u praksi i prilagoditi specifičnim potrebama. S obzirom na izloženo mišljenja smo da je doktorski rad mr. sc. Daniele Sraga vrijedan doprinos području informacijskih znanosti pa predlažemo Fakultetskom vijeću da rad prihvati i pristupnicu uputi u daljnji postupak. Povjerenstvo: Dr. sc. Daniela Živković, predsjednica Dr. sc. Stjepan Ćosić, član Dr. sc. Aleksandra Horvat, članica dr. sc. Ingrid Šafranek, red. prof. u miru dr. sc. Boris Senker, red. prof. dr. sc. Lada Čale Feldman, red. prof.
|