Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
i z v j e š ć e: Magistarski rad Ante Samardžića pod naslovom Uloga Konstantina Vojnovića u Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji od 1858. do 1874. godine obuhvaća 214 stranica računalno složenog teksta s proredom. Sastoji se od uvoda (3-5), četiriju opširnih temeljnih poglavlja (6-193), zaključka (194-199), sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku (200-203), popisa izvora i literature (204-211), te životopisa (211) i sadržaja (213-214). Konstantin Vojnović svakako pripada skupini istaknutih ličnosti hrvatskog političkog i javnog života u drugoj polovici 19. stoljeća. Do sredine sedamdesetih godina 19. stoljeća, to jest do preseljenja u Zagreb, njegova je politička i javna djelatnost bila vezana uz Dalmaciju, odnosno uz preporodni pokret, u kojem je imao jednu od vodećih uloga. Godine 1874. preuzeo je mjesto profesora na Pravnom fakultetu novoosnovanog Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je obavljao i dužnost rektora. Postao je i redoviti član JAZU. Osim u akademskoj zajednici, Vojnović je bio angažiran i u političkom životu Banske Hrvatske; bio je najprije zastupnik Narodne, a potom Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru. Iako su poznate mnoge pojedinosti iz njegove političke prakse, hrvatskoj historiografiji još uvijek nedostaju istraživanja koja bi joj omogućila cjeloviti uvid u dugogodišnju Vojnovićevu političku djelatnost. Dio te praznine pokušao je popuniti kandidat, koji je u svom magistarskom radu sažeo rezultate svojih istraživanja Vojnovićeve političke aktivnosti u razdoblju između 1858. i 1874. godine. Magistarski rad je napisan je na temelju arhivske građe (rukopisnih ostavština u Hrvatskom državnom arhivu, Arhivu HAZU i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), objavljenih izvora i suvremenog tiska (novina, knjiga, brošura, zapisnika Dalmatinskog sabora). Pri izradi magisterija kandidat je uzeo u obzir i relevantne rezultate dosadašnjih istraživanja. Uoči sloma neoapsolutizma u Dalmaciji su počeli izlaziti listovi koji su bili posvećeni gospodarskoj i kulturnoj problematici. Kao već afirmirani splitski odvjetnik i tajnik splitske Trgovačko-obrtničke komore u njima je svoje tekstove počeo objavljivati i Vojnović. Bio je to početak njegove javne djelatnosti, koja je političku dimenziju dobila 1860., kada u Dalmaciji, u trenutku sloma neoapsolutizma, započinje razdoblje intenzivnih polemika u vezi s pitanjem službenog jezika, odnosno u vezi s pitanjem sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Tijekom polemičkih rasprava o navedenim pitanjima u političkom prostoru Dalmacije postupno su se oblikovale dvije struje: narodnjačka i slavo-dalmatinska, autonomaška. U svom magisteriju kandidat je pokazao da je Vojnović u tim početnim polemikama prije svega nastojao pomiriti suprotstavljena stajališta, ističući pritom plodonosni utjecaj talijanske kulture na Dalmaciju, ali i pravo njezine slavenske, hrvatske većine da oblikuje i razvija vlastitu individualnost. Tek kad se sukob između narodnjaka i autonomaša počeo radikalizirati, on se definitivno opredijelio za narodnjačku struju, koja je 1862. pokrenula preporodno glasilo “Il Nazionale” s prilogom “Narodni list”. U tome je sudjelovao i Vojnović, koji je iduće godine kao kandidat Narodne stranke bio izabran u Dalmatinski sabor, u kojem je potom djelovao tijekom šest saziva. Iako su se stajališta narodnjaka i autonomaša razilazila na pitanju sjedinjenja i uvođenja hrvatskog kao službenog jezika u javni život Dalmacije, otpor bečkom centralizmu što su ga pružali i narodnjaci i autonomaši stvorio je klimu u kojoj je u prvoj polovici šezdesetih godina moglo doći do privremene suradnje Narodne stranke s liberalnom autonomaškom skupinom („Unione liberale“). Njihova suradnja potrajala je sve do 1866., kada su se dalmatinski autonomaši u nacionalnom smislu počeli deklarirati kao Talijani. Analizirajući Vojnovićeve saborske istupe i izjave u tisku u razdoblju suradnje Narodne stranke s liberalnim krilom autonomaša, kandidat je utvrdio da je on tada dosljedno zastupao sva temeljna programska načela Narodne stranke. Međutim, kandidatovo istraživanje pokazuje da je pritom bio vrlo tolerantan prema svojim političkim protivnicima; njihova je stajališta uvažavao, iako im se odlučno suprotstavljao. Nakon pobjede Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor 1870., njezini su zastupnici u bečkom Carevinskom vijeću počeli voditi popustljivu, oportunističku politiku prema austrijskoj vladi, što je s vremenom počelo izazivati sve dublje podjele u Narodnoj stranci. Prema kandidatovom istraživanju, Vojnovićeva politička akcija u to je vrijeme bila podređena pokušaju da se spriječi raskol u stranci. Ubrzo potom, kad je u Narodnoj stranci u vezi s ubrzavanjem procesa hrvatske i srpske nacionalne integracije otpočeo proces postupnog razdvajanja između njezinog hrvatskog i srpskog dijela, Vojnović je, prema kandidatovom istraživanju, također pokušavao očuvati jedinstvo stranke. Međutim, kandidat je pritom pokazao da ga to nije priječilo da odlučno podrži skupinu okupljenu oko Mihovila Pavlinovića, koja je, ne odbacujući pritom ideju o južnoslavenskom kulturnom zajedništvu, zastupala hrvatsku nacionalnu i državnu ideju. Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća bitno obilježje političkom životu u Dalmaciji davali su ne samo sporovi između pobornika hrvatske, odnosno (veliko)srpske nacionalne i državne ideje, nego i sukob između “liberalizma i klerikalizma”. Sukob se također snažno osjetio u Narodnoj stranci, koja se bila podijelila na pitanju podrške liberalizmom inspiriranih prijedloga zakona austrijske vlade o uvođenju civilnog braka i sekularizaciji školstva. Kandidat je utvrdio da je Vojnović tada podržao struju koja je, inspirirana ideologijom Mihovila Pavlinovića, zagovarala tradicionalno poimanje o društvenoj ulozi kršćanskog, odnosno katoličkog vjerskog učenja i na njemu zasnovanog morala, držeći da je to i u interesu hrvatstva, koje, prema njezinim shvaćanjima, svoj identitet mora tražiti u okvirima katolicizma. Kandidat je pritom pokazao da je Vojnović, s tim u vezi upozoravao da obrana kršćanskih načela kao temeljnih principa regulacije društva nije samo u interesu katolicizma, odnosno hrvatstva, nego i u interesu pravoslavlja, prema tome i srpstva, koje se iz nacionalno-političkih razloga identificiralo s pravoslavljem. Spomenuto stajalište Vojnović je, pokazao je kandidat, nastavio zastupati i tijekom svog političkog angažmana u Banskoj Hrvatskoj. Kao pripadnik Neodvisne narodne stranke on se, između ostaloga, isticao i po tome što se vrlo odlučno suprotstavljao sekularizacijskim nastojanjima, slijedeći Strossmayerovo načelo “Sve za vjeru i za domovinu”. Svojim magistarskim radom kandidat je dao doprinos poznavanju još uvijek nedovoljno istraženog djelovanja istaknutog pripadnika hrvatskog preporodnog pokreta u Dalmaciji. Pokazao je da je ovladao metodama i tehnikama povijesne znanosti. Na osnovi iznesenog Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu p r e d l a ž e m o da prihvati izvješće stručnog povjerenstva o magistarskom radu Uloga Konstantina Vojnovića u Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji od 1858. do 1874. godine i da kandidatu Anti Samardžiću odobri pristupanje magistarskom ispitu u sklopu postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje povijest, grana hrvatska povijest (srednjega i novoga vijeka te suvremena). Zagreb, 17. travnja 2009. Povjerenstvo: dr. sc. Mario Strecha, izv. prof. dr. sc. Nikša Stančić, red. prof. u m. dr. sc. Marko Trogrlić, izv. prof. dr. sc. Predrag Marković, doc. dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof. dr. sc. Ivan Matejčić, doc., Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Na temelju donesene odluke i odredbi čl. 50 Zakona o visokim učilištima podnosimo Vijeću slijedeći IZVJEŠTAJ Magistarski rad Sunčice Mustač pod naslovom "Kamena skulptura crkve sv. Mihovila u Banjolama u kontekstu ranoromaničkog kiparstva Istre" opsega je 258 stranica računalno ispisanog teksta od čega 121 stranica osnovnoga teksta u koje je uključeno ukupno 95 slikovnih priloga (fotografija, crteža itd.) te 117 stranica kataloga sa slikovnim prilozima (njih ukupno 193). Nakon toga slijedi popis literature (str. 238 - 256) te sažetak (str. 257 - 259). Osnovni je tekst podijeljen na pet poglavlja. U prvom dijelu uvodnog poglavlja (str. 3. - 11.) autorica daje pregled dosadašnjih istraživanja ranosrednjovjekovne kamene skulpture u Istri te se osvrće na probleme kontinuiteta i diskontinuiteta koji uvelike obilježavaju i određuju karakter produkcije kamene plastike tog razdoblja. U drugom dijelu uvodnog poglavlja osvrće se i na radove pojedinih istraživača koji su se bavili upravo temom ranoromaničke skulpture u Istri, uvjerljivo ocrtavajući trenutno stanje njezine istraženosti. U drugom poglavlju - Crkva sv. Mihovila od Banjola (str. 12 - 26), autorica se pobliže bavi dosadašnjim istraživanjima na samom lokalitetu pri čemu naglasak stavlja na rezultate novijih arheoloških istraživanja (od 2004. do 2006.g.) nastojeći istovremeno dati okvir za moguću rekonstrukciju razvoja prostornog sklopa crkve ali i čitavog naselja Banjole. S obzirom na te novije rezultate S. Mustač prostorni razvoj sklopa sagledava u četiri razvojne faze pri čemu je za temu njezina rada odlučujuća treća, ranoromanička faza izgradnje kada se jednobrodna crkva pretvara u trobrodnu i dobiva novu arhitektonsku i liturgijsku opremu. Tu fazu izgradnje autorica okvirno datira od kraja 11. do sredine 12. st. Treće poglavlje – Skulptura iz crkve sv. Mihovila od Banjola, ujedno je i središnje poglavlje čitave radnje jer u njemu autorica potanko razmatra sve do sada pronađene materijalne artefakte te ih kontekstualizira u sklopu srodnih djela Istarskog poluotoka i susjednih regija i to ne samo u razdoblju prvih stoljeća drugog milenija već i u širim rasponima predromaničke skulpture koja s kojom ima čvrste poveznice. Radi preglednosti prikupljena je građa podijeljena u dvije cjeline - arhitektonska plastika i liturgijski namještaj - a potom je svaka od njih još razvrstana s obzirom na moguću funkciju i vrstu pronađenih dijelova i ulomaka kamene plastike (kapiteli i imposti kolonade, tranzene te portalna i fasadna dekoracija, odnosno na oltar, ambon, oltarna ograda i legil). Vrijednost ovog analitičkog poglavlja leži u činjenici što je S. Mustač pažljivo, s nizom bližih i daljih analogija nastojala prvo na osnovu stilske a potom i ikonografske analize razriješiti svaki od pojedinačnih skulpturalnih elemenata i tako ga što je moguće preciznije datirati, te ujedno protumačiti u kontekstu razvoja istarske, sjevernojadranske pa čak i europske ranoromaničke produkcije pri čemu je posebnu pažnu posvetila upravo onoj najzanimljivijoj i najproblematičnijoj, figuralnoj. U tom smislu njezina su nova i plodonosna razmišljanja o izvornoj funkciji i smještaju pojedinih dijelova i fragmenata svakako dala značajan prilog dosadašnjim tumačenjima funkcije i nekih dijelova liturgijskog namještaja (ambon, oltar) koja su i ranije izazvala pažnju istraživača. Neke od iznesenih hipoteza, o majstoru Silvestru koji se je potpisao na ploči ambona, svakako je jedna od onih na kojima će se trebati još poraditi. U četvrtom, predzadnjem poglavlju S. Mustač raspravlja o okolnostima nastanka ranoromaničke skulpture crkve sv. Mihovila sagledavajući je u širim povijesnim i povijesno-umjetničkim okolnostima, nastojeći pokazati svu opravdanost njezine pojave na izmaku 11. odnosno početkom 12.st. U zaključku, petom i razmjerno kratkom poglavlju, autorica rezimira prethodno analitički protumačenu građu te iznosi uvjerljivo mišljenje o majstoru Silvestru koji je za svoje radove, poglavito prikaze na pločama ambona koristio raznovrsne predloške (bjelokost, tekstil, kovinske predmete pa čak i mozaike) te se osvrće na moguće odnose s potencijalnim naručiteljem, učenom sredinom samog benediktinskog samostana montekasinske tradicije za koji se veže i sam nastanak ove trobrodne crkve. Uspostavljanje i dobra analiza kulturno-povijesnog konteksta u kojem su ova djela nastala te bila naručivana, odnosno dobavljana važna je odlika magistarskog rada Sunčice Mustač te je ona u punoj mjeri prisutna i u zaključku rada. MIŠLJENJE I PRIJEDLOG Na temelju iznesenog u ovom izvještaju smatramo kako magistarski rad Sunčice Mustač "Kamena skulptura crkve sv. Mihovila u Banjolama u kontekstu ranoromaničkog kiparstva Istre" daje dobar uvid u do sada nedostatno i necjelovito obrađenu građu sustavno i analitički je prezentirajući. Na taj način autorica je bitno proširila poznavanje ranoromaničke skulpture na širem istarskom području. Stoga smatramo kako je magistarskim radom Sunčica Mustač ovladala problematikom zadanog područja te kako je u svojem istraživanju uspješno primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada. Na temelju svega navedenoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovo skupno izvješće te da Sunčici Mustač odobri daljni postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti iz područja povijesti umjetnosti.
dr. sc. Predrag Marković, docent dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof. dr.sc. Ivan Matejčić, doc. U Zagrebu, 08. lipnja 2009. Prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić U Zagrebu, 30. svibnja 2009. Katedra za staru povijest Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu I. Lučića 3 HR- 10000 Zagreb Vijeću Filozofskog fakulteta L o c o Predmet: konstituiranje Centra za interdisciplinarno istraživanje stare povijesti pri Zavodu za hrvatsku povijest – molba za odobrenje i imenovanje voditelja Poštovani kolege, molim vas da podržite konstituiranje Centra za interdisciplinarno istraživanje stare povijesti Kao četvrtoga centra pri Zavodu za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest. Centar je potrebno konstituirati radi povoljnijega okvira za organiziranje proširenih djelatnosti na studijskim programima, znanstvenoistraživačkim projektima i programu koji su locirani pri Katedri za staru povijest. Dužnost voditelja Centra obnašao bi po položaju predstojnik Katedri za staru povijest. Konstituiranje Centra, kao ni u slučaju tri sadašnja, ne podrazumjeva novo nastavno ili znanstveno osoblje. O b r a z l o ž e n j e Katedra za staru povijest sudjelovala je uz odobrenje Odsjeka za povijest, a u ime našega Zavoda za hrvatsku povijest, u organizaciji više međunarodnih i domaćih skupova i znanstvenih savjetovanja u zemlji i inozemstvu, dolazaka gostiju predavača i stručnih razgovora s njima i sl. Pri Katedri djeluju tri nositelja nositelja znanstvenoistraživačkih projekata koje je prihvatilo i podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a jedan od njih je i nositelj zajedničkog programa koji objedinjuje pet projekata, tri pri Katedri, jedan čiji je nositelj pri Odsjeku za arheologiju i jedan čiji je nositelj pri Odsjeku za povijest HAZU. Dvoje znanstvenih novaka koji sudjeluju u nastavi na Katedri za staru povijest primljeno je preko tih projekata i članovi su Zavoda za hrvatsku povijest. Nastavnici Katedre i nositelji projekata upućeni su pri terenskim istraživanjima i provedbi planirane terenske nastave surađivati s različitim ustanovama u kulturi i prosvjeti diljem Hrvatske. Uz odobrenje Odsjeka Katedra suorganizira ljetne seminare sa sadržajima iz stare povijesti za školski uzrast, u suradnji s klasičnim gimnazijama iz Zagreba i Splita, s Institutom Latina & Graeca iz Zagreba i drugim ustanovama. Kroz rad Sekcije za staru poviest na tri kongresa HNOPZ-a jasno se pokazala konzistentnost i potreba za usustavljenom suradnjom hrvatskih istraživača stare povijesti.
Bruna Kuntić- Makvić Dr. sc. Darja Maslić Seršić, izv. prof. Odsjek za psihologiju Filozofski fakultet Zagreb
U Zagrebu, 5. lipnja 2009. Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu Predmet: Molba za korištenje slobodne studijske godine Molim Fakultetsko vijeće da mi odobri korištenje slobodne studijske godine. Uvjet za slobodnu godinu stekla sam 12. prosinca 2007. godine Slobodnu bih studijsku godinu koristila tijekom ljetnog semestra ak. god. 2009/2010 i zimskog semestra ak. god. 2010/2011. Ovakav raspored korištenja slobodne godine proističe iz mojih nastavnih obveza. Nastava i ispiti iz svih obaveznih predmeta održat će se prema postojećem rasporedu, a dio mojih nastavnih obaveza preuzet će drugi članovi Katedre za eksperimentalnu psihologiju. Nastavu iz izbornog predmeta Organizacijska psihologija sljedeće akademske godine planiram održati u zimskom, umjesto u ljetnom semestru. Slobodnu studijsku godinu planiram iskoristiti za rad na znanstveno-istraživačkom projektu «Individualne i organizacijske posljedice nesigurnosti posla» čiji sam voditelj. U okviru projekta ostvarila sam međunarodnu suradnju koju planiram intenzivirati te posvetiti se pripremi prikupljenih nalaza za objavljivanje u znanstvenim časopisima. Unaprijed zahvaljujem, Prof. dr. sc. Darja Maslić Seršić |