Te u zagrebu filozofski fakultet

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Budući da nas je Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 27. ožujka 2009. imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Marije Paprašarovski pod naslovom Žudnja, nasilje i sveto u dramama Jeana Geneta i Bernard-Marie Koltèsa, podnosimo Vijeću ovo

U drugom poglavlju prvog dijela ("Ono moje i ja") kolegica Paprašarovski izvješćuje o razlozima zbog kojih su životi dvojice dramatičara o kojima je u njezinoj disertaciji riječ privlačili iznimnu pozornost književnih kritičara, povjesničara i publicista, unatoč nepopularnosti "biografske metode" u suvremenim pristupima književnosti. U dijelu o "svetom" Genetu posebnu pozornost posvećuje utjecajnoj Sartreovoj studiji, ali i novijim analizama Genetovih napora da mistificira vlastiti život te za javnost "gradi i ruši slike o sebi, ne dopuštajući ni jednoj pojavi, ni jednom sustavu da zauzme čvrsto mjesto" (str. 77). Koltèsu pristupa psihoanalitički, istražujući njegove "fantazme", primjerice "o vlastitoj pripadnosti crnačkoj rasi" (str. 85), ili "opsesije", kao što je "opsjednutost prostorom iz kojeg se mora pobjeći" (str. 88). Na kraju poglavlja uspoređuje njihov odnos prema kazalištu. Genet se, kako autorica sudi, morao "boriti i protiv redatelja i protiv kritičara koji su njegove drame odveć realistički shvaćali kao društvene satire" (str. 94) te nikad nije dokraja prihvaćao suvremenu kazališnu praksu i bunio se protiv nje u teorijskim tekstovima. Koltès je, naprotiv, uspostavio dobru suradnju s redateljima, napose Chéreauom, cijenio kako "njegovi tekstovi nigdje ne bi mogli funkcionirati osim na kazališnoj pozornici zbog posebnog odnosa prema uporabi vremena i prostora" (str. 107), ali je, unatoč tomu, zadržao i stanovit odmak od kazališne prakse.

Drugi dio doktorskog rada mr. sc. Marije Paprašarovski sastoji se od pet poglavlja u kojima ona uvjerljivo dokazuje da su Genet i Koltès svojim opsegom nevelikim, ali književno i kazališno iznimno utjecajnim dramskim opusima zapravo reagirali na slične poticaje, bavili se sličnom problematikom te odgovarali na slična egzistencijalna, društvena, politička i kulturološka pitanja. Dokazuje također da su im odgovori na ta pitanja bili različiti, pokatkad i oprečni, što je dakako u izravnoj vezi sa svim razlikama između njih dvojice kao osoba i književnika te između njihova razumijevanja funkcije dramske književnosti i kazališta u suvremenom društvu, kao i njihova odnosa prema suvremenoj kazališnoj praksi, napose u Francuskoj, ali da se unatoč tim razlikama i oprekama može govoriti o nizu analognih postupaka i stavova. Kako je naslovom i najavila, pri tom je u obojice tih iznimnih dramatičara prije svega zanima status "žudnje", odnosno pokretačkih sila koje njihovi likovi utjelovljuju i koje stvaranjem konfliktnih situacija pokreću dramsku radnju, potom "nasilja", koje se javlja u širokom rasponu od verbalnih duela na tragu francuske klasicističke dramatike preko sakaćenja i ubojstava do rušilačkih prevrata, i napokon "svetog", koje se ponajčešće javlja zahvaljujući radnjama što djeluju poput obreda, makar i "crnih misa" o kojima su ponešto neprikladno govorili prvi Genetovi tumači, primjerice M. Esslin, i priča koje se pokušavaju približiti mitskim. Premda autorica to izravno ne kazuje, pet poglavlja u kojima lucidno analizira i interpretira po jednu ili po dvije drame obojice dramatičara, mogu se shvatiti i kao njezin prijedlog klasifikacije Genetovih i Koltèsovih drama. Ta se pak klasifikacija na početku svakoga poglavlja dobro argumentira, uz isticanje ne samo dodirnih točki tekstova obojice dramatičara koji su svrstani u istu skupinu, nego i njihovih bitnih razlika s jedne strane i odnosa s ostalim tekstovima istoga dramatičara s druge strane. Sukladno "naslijeđu poststrukturalističkog i postmodernističkog iskustva čitanja" njezina se implicitna klasifikacija ne temelji toliko na "zadanim parametrima strukture i autorove vizije" koliko na "psihološkoj, scenskoj i tehničkoj osviještenosti krajnjih primatelja (redatelj, čitatelj, gledatelj) koji na osobit način reagiraju na ritmove unutar drame" (str. 114).

U prvom poglavlju ovog dijela disertacije, kojemu je naslov "Isključeni", a bavi se raznim oblicima svojevoljne ili prisilne izdvojenosti pojedinca iz zajednice, razmatraju se Genetove drame Strogi nadzor i Splendid's te Koltèsove Noć upravo prije šuma i Zapadno pristanište. Dramu Strogi nadzor autorica tumači kao Genetovu potragu za identitetom, pokušaj oslobađanja od dojma što ga je i na njega i na njegove čitatelje imala Sartreova biografska studija, ali i kao Genetovu kritiku shvaćanja "muškosti" u "ljudskom društvu utemeljenom na zločinu" (str. 120). Dramu Splendid's, koje se Genet za života odrekao, smatra prijelazom s njegove prve dramske faze, obilježene patetikom, na sljedeću, koju karakterizira sklonost burleski. Potraga za autentičnim životom, "žudnja i potreba za nadilaženjem postojećeg" (str. 139), kojih su nositelji likovi muškaraca, te demonizacija žene kao glavne prepreke postizanju visoko postavljenih ciljeva glavne su karakteristike dviju Koltèsovih drama o kojima je riječ u ovom poglavlju.

Drugo poglavlje, "Monolozi u/o samoći", bavi se Genetovim Sluškinjama i Koltèsovom dramom U samoći pamučnih polja, dakle tekstovima koji se smatraju reprezentativnima za obojicu dramatičara, a zajednička im je usredotočenost na kompleksne odnose dvaju istorodnih parova dominantnih i submisivnih likova (Claire i Solange u Geneta, Kupac i Dealer u Koltèsa). Važna je razlika, ističe se u analizi, ta što je u Sluškinjama prisutan i treći lik prema kojem je usmjerena "žudnja" naslovnoga para, a u Samoći ona ostaje unutar sučeljenoga para. Dok je za Genetov tekst bitno "oslanjanje na ritual, svečanost, ceremonijal", u smislu "izvrnute svetkovine" (str. 154), i posebno shvaćanje nasilja "razornoga i izgrađujućeg koje jedino preko žrtve može uspostaviti red" (str. 158), u Koltèsa objekt "neizrečene žudnje (koja) pokreće dijalog" (str. 168) ostaje do kraja zagonetan, a činjenicu da se drama zbiva u prostoru koji podsjeća na ring te da "tekst (...) na diskurzivnoj razini funkcionira kao naizmjenično nizanje napada i protunapada" (str. 171) autorica uvjerljivo i čvrsto argumentirano dovodi u vezu s Koltèsovom fascinacijom boksom i drugim borilačkim vještinama te na kraju tog poglavlja dosljedno zaključuje kako "cijeli Koltèsov teatar (...) nije ništa drugo nego stavljanje u položaj licem u lice upravo prije napada" (str. 178).

Na početku poglavlja naslovljenog "Njihova Afrika" autorica upozorava da ni Crnci (Genet) ni Borba crnaca i pasa (Koltès), o kojima se dalje govori, "nisu drame o Africi i o položaju crnaca" (str. 180), nego se oba dramatičara rasnom podvojenošću i rasnim sukobima koriste kao metaforama za druge vrste interpersonalnih konflikata. Genetov tekst stoga se tumači kao "dekonstrukcija kazališta" (str. 185-189) i posredno raščišćavanje osobnih traumatičnih iskustava, a iz Koltèsova se iščitavaju podjele i sukobi na nekoliko razina, primjerice tekstualnoj (dramsko i prozno), vremenskoj (dan i noć), kulturalnoj (prirodno i društveno), rodnoj (muško i žensko). Zainteresiran prije svega za problem kako ih prikazati, a ne pitanjem o njihovim uzrocima ili smislu, dramatičar ih, zaključuje se, ne objašnjava i ostavlja bez konačnog razrješenja.

Genetov Balkon, groteskna drama u kojoj se prepleću "sve teme Genetovih romana (zločin, grijeh, seksualnost, sadizam, mazohizam, homoseksualnost, zlo...)" (str. 220), i najizvođenija Koltèsova drama Roberto Zucco, u kojoj se zapaža "pokušaj izlistavanja osnovnih tema (Koltèsova) opusa (bijeg, obitelj, deal, nemogućnost ljubavi i dijaloga, Afrika)" (str. 234), usporedo se tumače u poglavlju pod naslovom "Bijeg veoma daleko od zbilje". Na početku poglavlja autorica daje informativan pregled dosadašnjih tumačenja Balkona, počevši od Lacanove analize koja je inzistirala na simboličkom prikazu vlasti u tom tekstu do novijih interpretacija kojima se naglašava njegova metateatralnost. Potom, kao i u prijašnjim poglavljima, ispituje vrstu i smjer "žudnje" što pokreće glavne likove, oblike "nasilja" i shvaćanje "svetosti". Što se posljednjeg tiče, ustvrđuje kako je dominacija statičnih scenskih slika u Balkonu onaj "kazališni (...) čin koji prostor privida izjednačuje s prostorom svetog na kojem Genet, komedijaš i svetac, izvodi složeni ritualni ples ispred zrcala" (str. 226). Nakon kratkog osvrta na Genetovu slabije poznatu jednočinku Ona, prelazi na tumačenje Roberta Zucca, drame koja je, uvjetno rečeno, istodobno biografska (jer je naslovni lik ne samo imenovan nego i "modeliran" prema stvarnom serijskom ubojici Robertu Succou) i autobiografska (jer u njoj dramatičar u poodmakloj fazi neizlječive bolesti progovara o vlastitom stanju). Umjesto genetovskih zrcalnih odraza, u Koltèsovu su posljednjem tekstu glavni provodni motiv blizanci, odnosno dvojnici, a on obiluje, kako se nizom primjera dokazuje, usustavljenom simbolikom i aluzijama na mnoge mitove, prije svega na mitove o labirintu i pokušajima izlaska iz njega.

Premda nije dovela u pitanje činjenicu da se posljednja Genetova drama Paravani "po nizu obilježja (...) može povezati s Robertom Zuccom" (str. 247), također posljednjom Koltèsovom dramom, u posljednjem poglavlju rada, "Drame o Alžiru koje to nisu", autorica je odlučila na temelju tematskih (Alžirski rat) i žanrovskih (komedija) srodnosti povezati Paravane s pretposljednjim Koltèsovim tekstom, Povratkom u pustinju. Te su drame, kako napominje u obrazloženju svoje odluke, "dvije (...) disonantne varijacije na istu temu: kako veliki povijesni sukobi utječu na ljude, kako ih modificiraju i kako kazalište hvata ta gibanja" (str. 248). U analizi Paravana ističe otklon od realizma i stilizirano prikazivanje ratne okrutnosti i nasilja, važnost ženskih likova za "ritualističko obilježje" (str. 255) drame i zazivanje zla u njoj te prosuđuje kako je u tom tekstu došlo do "zaokreta koji žudnju za majkom kao pokretačem cjelokupnoga Genetovog književnog stvaralaštva pretvara u žudnju majke za sinom" (str. 262). S Alžirskim ratom kao "povijesnom pozadinom", Povratak u pustinju je, prema autoričinu sudu, Koltèsov "obračun s provincijskim duhom od kojeg je bježao" (str. 263). I u tom tekstu uočava niz aluzija na poznate mitske priče i situacije (rimske, budističke, kršćanske i muslimanske), a "Koltèsov povratak mitu" tumači kao hibridnu tvorevinu u kojoj se "sljubljuju i preoblikuju vjerske i mitske tradicije na kojima počiva čovječanstvo" (str. 275).

U "Zaključku" mr. sc. Marija Paprašarovski još jedanput ponavlja da između Geneta i Koltèsa postoje velike i nepremostive razlike, koje određuje kao "generacijske i estetičke", ali ustvrđuje kako između njihovih dramskih tekstova postoji niz analogija pa se, sukladno tomu, Koltès na neki način može smatrati Genetovim nastavljačem i nasljednikom, ali dakako ne i njegovim epigonom. Tako primjerice Genet daje svoje "viđenje agonije društva koje se više ne može prepoznati u svojoj jedinstvenosti" te nekadašnje obrede zamjenjuje i nadoknađuje "prividom, svetkovinom na kazališni način", a Koltès nudi "viđenje svijeta poslije agonije" (sve str. 279); odnos prema Drugom i prema vlastitom tijelu razlikuje ih, a povezuje ih važnost koju im u svojim tekstovima pridaju; obojica su počeli pisati drame s "monolitnim prostorom", što je još jedna potvrda njihovih veza s klasicističkom tradicijom, a u kasnijim su tekstovima pokazali sklonost "sve razvedenijim i složenijim strukturama sa sve većim brojem likova" (str. 280); Genet je, prema autoričinu sudu, rani postmodernist, Koltès kasni; premda Genet pokušava "onkrajnost izvesti na pozornicu", a Koltès je ostavlja "izvan kazališta" (str. 282), obojica priznaju njezino postojanje. Tim konstatacijama mr. sc. Marija Paprašarovski privodi kraju svoju akribičnu, teorijski vrlo dobro utemeljenu, metodološki dosljedno provedenu, poticajnu, iznenađujući inovativnu te nadasve sugestivno izloženu komparativnu interpretaciju dramskih tekstova Jeana Geneta i Bernard-Marie Koltèsa.

Budući da je riječ o izvornom znanstvenom radu koji potpuno udovoljava svim postavljenim uvjetima, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu doktorskog rada mr. sc. Marije Paprašarovski te autorici odobri njegovu usmenu obranu pred ovim povjerenstvom

predsjednica povjerenstva

član povjerenstva

članica povjerenstva

Na sjednici održanoj 29. travnja 2009. Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donijelo je odluku kojom smo imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Tamare Turza-Bogdan Kajkavsko narječje i kajkavska književnost u osnovnoj školi (KLASA: 643-02/09-04/28, URBROJ: 3804-240-09-2).

Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podnosimo sljedeće

I Z V J E Š Ć E

Ambiciozno problematizira ulogu škole u razvijanju komunikacijske kompetencije na jezičnom standardu i narječjima, a na temelju relevantne literature iz područja psiholingvistike ističe da bi narječjima u osnovnoj školi trebalo pristupiti u skladu s različitim, ali međusobno povezanim motrištima: usvajanju jezičnoga standarda, upoznavanju razlika između standardnoga jezika i zavičajnih idioma, proučavanju hrvatskoga kao jezika s trima narječjima, jezičnom izražavanju na zavičajnom idiomu i standardu te upoznavanju hrvatskih književnih djela na trima narječjima i razvoju literarnih sposobnosti, interesa i kulture.

Pomnjivo obrazlaže temu svoga doktorskog rada i prema osobitostima komunikacije u nastavi književnosti, pa polazi od hermeneutičkog tumačenja teksta i teorije recepcije, što je privuklo prije nekoliko desetljeća veliku pozornost hrvatskih metodičara nastave književnosti, koji su i uzorno usustavili školsku recepciju književnoga teksta. Sustavno je opisala specifičnosti recepcije književnosti u osnovnoj školi, posebice kajkavske književnosti, a početnu recepciju teksta izabrala je za polazište u metodičkim promišljanjima uloge i položaja hrvatske kajkavske književnosti u osnovnoškolskoj nastavi.

Sigurno određuje i obrazlaže glavna i nezaobilazna načela istraživanja početne školske recepcije književnih tekstova prema kojima, primjerice, recepcijska pitanja ne mogu biti jednaka za sve tekstove, a različitost proizlazi iz obilježja književnoga teksta i učeničke životne dobi.

"H I.: Govorni idiom učenika utječe na osobitosti početne recepcije odabranih djela na kajkavskome narječju i na odnos prema kajkavskom narječju u nastavi.

H II.: Govorni idiom nastavnika utječe na konotaciju pojma kajkavsko narječje i na odnos prema nastavi kajkavske književnosti."

Navedene glavne hipoteze razrađuje u nekoliko popratnih hipoteza, određuje nacrt i varijable istraživanja. Istraživanje je strukturirano u skladu s komparativnim pristupom znanstvenoj problematici. Postoje dvije skupine ispitanika, a unutar svake skupine ispituju se posebno učenici i nastavnici. Jednu skupinu čine ispitanici koji pripadaju kajkavskom govornom idiomu, a drugu ispitanici koji ne pripadaju kajkavskom govornom idiomu. Osnovnoškolci su kao ispitanici razvrstani prema pripadnosti ili nepripadnosti kajkavskom govornom idiomu i školskom razredu. Nastavnici su podijeljeni također prema pripadnosti ili nepripadnosti kajkavskom govornom idiomu, ali i vrsti visokoškolske naobrazbe: učitelji razredne nastave i profesori hrvatskoga jezika.

Pozorno pristupnica predstavlja instrumente za prikupljanje podataka, pa tako učenicima namjenjuje upitnik za ispitivanje početne recepcije književnog teksta i upitnik za evaluaciju nastavnog sata, a nastavnicima – semantički diferencijal za ispitivanje konotacije pojma kajkavsko narječje i upitnik za ispitivanje odnosa prema kajkavskome narječju i kajkavskoj književnosti u nastavi. Precizno je navela uzorak svoga istraživanja: ukupno 712 učenika od prvoga do osmog razreda i 207 nastavnika. Imajući na umu neovisnu varijablu istraživanja, uzorak su činili učenici i nastavnici iz dviju različitih županija: Međimurske županije i Osječko-baranjske županije. Pozorno navodi i dobro obrazlaže načela izbora tekstova na kajkavskome narječju, učeničku dob, odgojno-obrazovne i estetske kriterije, a osobito ističe postupke kvalitativne i kvantitativne obrade podataka.
Četvrto i najopsežnije poglavlje Rasprava – rezultati i interpretacija obrade podataka središnji je i najvažniji dio rada. Istraživanje je utemeljeno na višedesetljetnim istraživanjima recipijenata u tradicionalnome trokutu: autor – književno djelo – čitatelj/slušatelj/recipijent. Iz toga je proisteklo ustanovljivanje prihvaćenosti određenoga književnog djela u različitim okolnostima, a u skladu s time je ovo istraživanje pokazalo recipijentov vidik očekivanja, ali i mogućnosti utjecaja na recipijenta u problemsko-recepcijskom pristupu u nastavi književnosti. Dobiveni podatci prikazani su u kategorijama, a čestoća odgovora predstavljena je statistički, sukladno načelima kvantitativne obrade podataka. Tako sređeni podatci prikazani su grafički i tablično, a primijenjeni su i neki postupci iz neparametrijske statistike. Vrlo su jasno predstavljene osobitosti početne recepcije kajkavskih tekstova u svih osam razreda osnovne škole te u dvama područjima: kajkavskome (čakovečkom) i nekajkavskome (osječkom). Budući da je pristupnica čvrsto postavila hipoteze, posebno su je zanimale statistički značajne razlike između čakovečke i osječke skupine.

U raspravi su zanimljivo opisane osobitosti učeničke početne recepcije književnog djela u svakom razredu. Istraživanje je pokazalo da na recepciju utječu: pripadnost kajkavskom govornom idiomu, posebnosti književnog djela i dob ispitanika. Pokazalo se da izloženost govornom idiomu kajkavskoga narječja utječe na uspješnost u recepciji samo pojedinih elemenata književnoga djela. Ovisno o mogućnostima prihvaćanja kajkavske pjesme učenici pokazuju različite, individualno uvjetovane oblike konkretizacije i aktualizacije prihvaćenih književnih djela.

Složenom kvantitativnom i kvalitativnom raščlambom pristupnica je došla do dragocjenih podataka koji su joj omogućili sukladne zaključke, a potencijalnim istraživačima ponudila je izazovnu tematiku. Nastojala je najzanimljivije rezultate izdvojiti, prosuditi njihove mogućnosti u nastavnoj praksi te im u suptilnim određenjima pridodati i boje stvaralačke izvornosti.

Pristupnica je iznijansirano usustavila interpretaciju rezultata upitnika za evaluaciju nastavnoga sata kojima se ispitivao odnos prema sadržaju nastavnoga sata i kajkavskom narječju. Učenici pokazuju vrlo veliku motivaciju: senzibilnost prema temi i jeziku pojedinoga djela te znatiželju i potrebu za znanjem. Pokazalo se da je za kajkavska književna djela i kajkavsko narječje bilo više pozornosti u skupini koja ne pripada kajkavskom govornom idiomu. U skupini koja se služi tim idiomom u središtu je pozornosti bila tema književnoga djela, pa je pristupnica zaključila da se odnos učenika prema kajkavskoj književnosti i narječju razlikuje prema pripadnosti različitom govornom području. Učenici u velikom broju, bez obzira na pripadnost skupini, nisu imali teškoća u razumijevanju teksta na kajkavskome narječju, a u skladu s tim postoji velika motivacija i želja za daljnjim upoznavanjem sličnih sadržaja. Istraživanje je otvorilo pitanje razlikovanja jezičnoga standarda i narječja u štokavskim krajevima, pa se pokazalo da učenici svoj štokavski idiom doživljavaju kao standardni jezik. Na temelju toga pristupnica zaključuje da je teže razvijati razlikovnost standarda i narječja "ako su sličniji". Raspravljajući i o toj tematici, pristupnica poticajno uvodi u izrazito složena pitanja uloge teorije i prakse nastave kajkavskoga narječja i kajkavske književnosti.

U iznijansiranome izlaganju i neštedljivome obrazlaganju rezultata obrade semantičkoga diferencijala ne odstupa od osnovne tematike svoga doktorskog rada, izdvaja u izobilju vrlo važne činjenice za upoznavanje i razumijevanje različitih školskih okolnosti. Tako se, primjerice, pokazalo da kod nastavnika postoje razlike u konotaciji pojma kajkavsko narječje prema pripadnosti ili nepripadnosti tom narječju, premda pojam kajkavsko narječje pozitivno konotiraju nastavnici iz obje skupine ispitanika.

Originalna je pripravničina interpretacija rezultata ispitivanja odnosa prema kajkavskome narječju i kajkavskoj književnosti koje je provedeno među nastavnicima. Sve te rezultate stavlja u kontekst promišljanja položaja narječja u školi te zaključuje da o afektivnim stajalištima nastavnika ovisi i način realizacije nastavnih sadržaja, pa i hrvatskih narječja.

Na kraju četvrtoga poglavlja pristupnica raspravlja o mogućnostima primjene dobivenih rezultata koji upućuju na potrebu specifičnog pristupa kajkavskoj književnosti. Ponuđenim metodičkim modelima ukazuje na mogućnosti razvoja interesa osnovnoškolaca za bogatstvo hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti i ukupne hrvatske kulturne baštine. Prikladnim ilustracijama i selekcioniranim navodima uspostavlja otvoreni komunikacijski pristup koji potiče razvoj stvaralaštva i kritičkog mišljenja.
U Zaključcima pristupnica pozorno biranim riječima oblikuje sintetski tekst te sukladno znanstvenim načelima učvršćuje te usustavljeno ističe sve relevantne zaključke. Jezgrovito predstavlja svoja otkrića o učeničkoj recepciji kajkavskih književnih djela u osnovnoj školi. Odlučno zaključuje da je "generalna hipoteza istraživanja", koja se odnosi na učenike, "djelomično potvrđena", pa prosuđuje da su na isti način potvrđene i njezine popratne hipoteze. Također zaključuje da je potvrđena "generalna hipoteza istraživanja" koja se odnosi na nastavnike, pa su potvrđene i njezine popratne hipoteze. Na temelju tih zaključaka otvara nova pitanja o odnosu učenika i nastavnika prema ostalim narječjima hrvatskoga jezika te smatra da bi ih trebalo staviti u metodički obzor u daljnjim istraživanjima.