Te u zagrebu filozofski fakultet

Zagreb, 15.6. 2009.

Takav odabir teme nužno je zahtijevao preispitivanje korpusa literature o splitskoj građevini i tetrarhijskom dobu (koje je autor proveo u mjeri u kojoj je to bilo potrebno za komparaciju metodologija i stavova reprezentativnih za doprinos prijašnjih istraživača), te ponovno usporedbeno „čitanje“ svih arhitektonskih elemenata same Palače i njoj srodnih građevina iz istoga vremena, prateći ih i na nizu novih povijesno-umjetničkih i arheoloških činjenica proizišlih iz recentnih istraživanja, u koje je autor kao djelatnik nadležne konzervatorske institucije imao izravan uvid.

Sažeto raspravlja o tipološkom karakteru Dioklecijanove palače (treba li je svrstati među palatia, villae, castra, urbana naselja ili u neki poseban tip arhitekture, s obzirom na to da joj, u usporedbi sa carskim palačama poput onih u Konstantinopolisu, Antiohiji, Philippopolisu i Ravenni, nedostaje niz karakterističnih “atributa”). Upozorava na specifičnost njene forme koja izmiče uobičajenoj terminologiji, ipak ne ulazeći dubinski u usporedbeno analiziranje funkcije, konstrukcije i forme primjera odabranih iz rezidencijalne arhitekture kasne antike. Dosadašnja razmatranja zamišljala su, primjerice, Dioklecijanovu palaču kao dvorac koji izrasta izravno iz mora, ali su recentna istraživanja iznijela na vidjelo lučki sklop koji se prostirao južno pred njome – a koji se preliminarno, dok to još nedovršena i nepublicirana istraživanja ne potvrde ili opovrgnu, može smatrati izvornim dioklecijanskim stanjem. Svi ti nalazi služe, makar na indirektan način, za potkrepu teze o utilitarno-gospodarskom karakteru većeg dijela Palače.

Autor analizira kompozitni karakter njenih arhitektonskih segmenata te zaključuje kako splitska palača u svom rezidencijalnom i središnjem dijelu nema privatni karakter, nego je projektirana kao odraz spleta rituala tetrarhijske dvorske etikete i teologije: ona je utvrđeni kaštel, ali istodobno i ladanjski sklop s relativno uskim rezidencijalnim dijelom prema moru, s „kloazoniranim“ središnjim dijelom u kojemu je carev mauzolej s hramovima, te s dva bloka tvorničke namjene u sjevernoj polovici. Pritom razvija usporedbe s Romulianom koju je, u dvije neposredno susljedne faze, gradio Dioklecijanov cezar Galerije. Najnovija istraživanja u Romuliani pokazala su, međutim, da ne postoji jedan prevladavajući, specifični tip kasnoantičke carske palače kao što se u početku pretpostavljalo, ali da je i tamo bio u značajnoj mjeri prisutan gospodarski moment koji je u određenoj mjeri motivirao njenu gradnju.

U uvodnom poglavlju autor raspravlja i o liku i djelu, usponu i značaju cara-reformatora koji se nakon abdikacije povukao u svoju splitsku palaču. Autor donosi više novih, vlastitih pogleda na okolnosti koje su Dioklecijana navele na abdikaciju, i povijesni odjek koji je njegov čin imao u njegovo doba i u kasnijim vremenima.

U Uvodu, dakle, autor ne iznosi uobičajenu metodologiju istraživanja, već uvodi direktno u rezultate rada, konfrontirajući ih sa do sada iznošenim mišljenjima.

Autor analizira dvanaest dosad pronađenih sfingi, koje su do našeg doba došle sve oštećene u obračunu kršćanstva s poganskim tragovima u kasnoantičkoj građevini. Posebno upozorava, slijednom jednog pasusa iz Zapisa o gradu Splitu Julija Bajamontija, da je u gradu mogla postojati još jedna sfinga slična Amenofisovoj (u Arheološkom muzeju), koja je bila u 18. st. izložena u muzeju nadbiskupske palače, a mogla je baš u Bajamontijevo vrijeme (u doba Adamove istraživačke kampanje i Cassasovog boravka u Splitu) biti prodana u Francusku, kao i jedan antički kapitel koji je sada u Lyonu. Autor analizira kako i gdje se egipatska građa (u prvom redu stupovlje) iz Palače reutiliziralo u kasnoantičkoj Saloni, srednjovjekovnom Splitu i Trogiru. Uz to podastire i tezu o usjekotinama na više stupova egipatske provenijencije u Splitu i Trogiru: baš one dokazuju da se radi o spolijama, odnosno o gotovoj mramornoj građi uzetoj s dalekih ruševina egipatskih hramova.

J. Belamarić analiza i značenje egipatske epizode Dioklecijanove vladavine za izgradnju palače, jer omogućava sagledavanje povijesnog konteksta u kojemu je ona projektirana i programirana u mnogo širem prostornom mjerilu i socijalno-političkom okviru. Podrobno interpretira elemente njegove egiptofilije, upozoravajući kako njegovo posezanje za egipatskim dekorom – kao i kod niza njegovih prethodnika – upućuje zapravo na “dvostruki jezik”, koji treba gledati u okviru državnih interesa Carstva, pa čak i kod careva poput Augusta i Tiberija, hostilnih prema egipatskim bogovima, s obzirom da su rimski carevi smatrani nasljednicima faraona, odnosno sinovi Rea, inkarnacija Horusa – obogotvoreni preko Izide.

Posebno se osvrće na stup od ružičastog granita koji su usred Serapeiona, najvećeg državnog hrama, u čast Dioklecijanu podigli 301.-302. gradski prefekt i građani "zahvalni za njegovo milosrđe". Belamarić smatra da, poznavajući Dioklecijanov pragmatizam u religioznim pitanjima, ne treba čuditi ako je u Aleksandriji želio podcrtati amalgativnu vrijednost Serapisova kulta (koji je dakako uključivao i Izidu). Na upečatljiv način obilježava tri ključna egipatska svetišta – aleksandrijski Serapej, Amonov hram u Luksoru i Iseion na otoku File.

"Patetičnost i spektakularnost" Dioklecijanove arhitekture, kao i niz portreta tetrarha, klesanih s vještinom koliko i s mukom u granitu i porfiru, uistinu su mogli nastati kao "Dioklecijanova egipatska lekcija", jednako kao što su u Egiptu mogle biti zamišljene i neke od notornih reformi koje je poduzeo. Za razglabanje o palači u Splitu, još je važnije imati na umu brojne Dioklecijanove castra u Egiptu od kojih neke mogu ponuditi interesantne paralele, te ih se komparativno uzima u obzir.

Podizanje kula i bastiona na njihovim zidinama u pravilu je bilo motivirano željom da se impresionira lokalno stanovništvo, podcrtavanjem vojne moći. Utvrde su uvjerljiva fizička reprezentacija kontrole koju iskazuje vojska. To je dakle iskaz moći nastao iz želje da se arhitektura monumentalizira, odnosno da se pokaže kako je vojska jača nego ikad (dočim u to isto vrijeme čujemo za probleme s regrutiranjem vojske, o marginaliziranju njihova statusa...). Na posve jednak način, u Splitu su kule u kontradikciji sa široko perforiranim zidinama. Splitska građevina opisuje se u prvom redu kao fortifikacija, ili kao fortificirana villa. Ali, u pomnijem promatranju njene elevacije iznenađuje činjenica da bi se ophodni stražarski hodnik trebao nalaziti na samome vrhu zidina zaštićen ogradom, dočim se nalazi na prvom katu, k tome perforiran teško branjivim otvorima (širine 3 x 2 m). Gradnja je očito bila motivirana ponajviše željom da se impresionira okolinu podcrtavanjem carske nazočnosti i vojne moći. Ne čudi stoga što su Zlatna i Srebrna vrata te veliki otvori stražarskog hodnika na tri strane zidina prema kopnu, zacijelo već prije bizantsko-gotskih ratovanja 530-ih godina, bili zazidani.

Preciziranje datuma utemeljenja Dioklecijanove palače autor, dakle, primarno temelji na analizi kamene plastike egipatske provenijencije koja bi – dakako ukoliko je sve (ugrađivanje i transport materijala) bilo od početka zamišljeno kao integralni dio čitava projekta – ukazivala na carevu izravnu pošiljku 297. ili 298. godine, vremenu prije kojega prema Belamarićevoj analizi povijesnih svjedočanstava do te akcije – pa i do utemeljenja Palače – nije moglo doći.
U poglavlju Gynaeceum Iovense Dalmatiae – Aspalatho, nasuprot uvriježenim mišljenjima, dokazuje da su blokovi sjevernog dijela Palače bili izvorno projektirani i izvedeni za potrebe gineceja kojemu se u Notitia Dignitatum (malo iza 400. godine) spominje nadstojnik (Procurator gynaecii Iovensis Dalmatiae - Aspalato). Sâm, toliko karakterističan predikat te državne ustanove, Gynaeceum Iov(i)ense, po Dioklecijanovom apelativu Iovius, mora – po autorovome sudu – biti terminus post quem non u nastanku te tvornice unutar (ili oko) splitske građevine. Dosad se uvijek mislilo, u rijetkim prigodama kada se taj podatak spominjao, da je taj gynaeceum bio “upisan” u Palaču nakon Dioklecijanove smrti, tijekom 5. st. kada je ona i svojevrsni pensiopolis detroniziranih imperatora ili pretendenata na tron. O mogućem pak fizičkom aspektu spomenutoga gineceja u starijoj literaturi također nije bilo govora, pa Belamarić na tome gradi niz važnih zaključaka.

Prije svega dokazuje da je taj ginecej opskrbljivao akvedukt kapaciteta 1500 l/sec. = 129.600 m³ na dan, pa treba istaknuti da se ovdje zapravo po prvi put Dioklecijanov akvedukt uvodi u raspravu o Palači, kao uistinu kongenijalna gradnja. U literaturi i istraživanjima bio je gotovo zanemaren, a dosad nije bio ni interpretiran u svom izvornom kontekstu, što Belamarić ostvaruje nakon višestranog sagledavanja svih zatečenih ostataka dugo rabljenog monumentalnog vodovoda iz kasne antike. Odbacuje mogućnost da je akvedukt mogao biti nositeljem "bočne" irigacije na poluotoku, zalažući se za njegovu funkciju isključivo u službi splitskog gineceja. Problem obilnog ispiranja riješen je odgovarajućim kanalizacijskim sistemom koji je postojao samo duž ulica sjevernog dijela Palače u kojem su se – smatra autor – nalazili pogoni carskih tkaonica. Tehnologija je uključivala sumporavanje, za što su bili na raspolaganju brojni, inače poznati izvori sumporne vode uz samu Palaču.

Pojam gineceja krije iznenađujući broj raznovrsnih djelatnosti što otkriva čitav socijalni spektar rimskog društva. U ovom poglavlju se podrobno analiziraju moguće tehnološke sastavnice njegova funkcioniranja, te argumentirano otklanjaju moguće objekcije koje bi se – spram čitave teze – mogle odnositi na pitanje proizvodnih mirisa u neposrednoj blizini careve rezidencije. Ovo autorovo gledište posve je novo, i u kontekstu svih dosadašnjih interpretacija Palače ima sasvim iznenađujući karakter.

Iz svega autor zaključuje da su blokovi sjeverne polovice splitske građevine činile proizvodni prostor (mada mu arheološki ostaci za sada nisu uočeni) unutar kojega je značajan dio morao zauzimati textrinum, te da se najvažniji dio proizvodnje odnosio na najluksuzniju dvorsku odjeću, poglavito na dvostruko obojenu svilu koja se mogla proizvoditi samo u carevim vlastitim gynaecea. Bila je to, naime, proizvodnja striktno nadzirana, poput carskih kovnica, pa ne iznenađuje što je ginecej u Konstantinopolisu smješten u zasebnom krilu Velike palače (kao kasnije u Paviji, itd.). Gynaeciarii, purpurarii i barbaricarii (oni koji su tkali zlatnim nitima) tu su pod okom cara – bez značajnijih promjena tijekom punih sedam stoljeća – proizvodili i bojali dragocjene tkanine i odore za cara, njegovu svitu, konzistorij (koji je u to doba brojio gotovo 500 funkcionera) i za darove odašiljane na sve strane.

Inače se gradnja Palače savršeno uklapa u red tetrarhijskih javnih radova. Bila bi to izvorna, osnovna funkcija većeg dijela građevine u koju se Dioklecijan povukao nakon što je 305. g. abdicirao. Na to – po mišljenju Belamarića - upućuje i činjenica da je nepravilni pravokutnik Palače okrenut morskoj uvali, naoko opet nelogično, svojom kraćom stranom, a ne duljom, kako bi bilo za očekivati u oblikovanju imperijalne vile. Uslijedio je zaključak da Palača u Splitu s carevom rezidencijom u južnoj četvrti, s hramovima i carevim mauzolejem u središtu, bijaše uistinu sacrum palatium, no s izrazitim utilitarnim predikatom koji nipošto nije u kontradikciji s programom javnog djelovanja tetrarha.

U poglavlju „Profanacija Dioklecijanova groba po Amijanu Marcelinu (XVI, VIII, 3-7)“ autor analizira povijesne okolnosti čudne priče Amijana Marcelina, po kojoj je neka žena, godine 356., za cara Konstancija II., prijavila svog supruga Danusa i "skupinu urotnika" za krađu purpurnog pokrova s carevog sarkofaga u njegovu splitskom mauzoleju, dakle, za crimen lesae maiestatis – najtežu uvredu carskog veličanstva. U uzgrednom spominjanju, navod o toj, po našem mišljenju zapravo neuspjeloj profanaciji, se pak uzimao samo kao dokaz da je Dioklecijan oktogonalni hram usred splitske građevine podigao kao mjesto svojeg trajnog počivališta i da je u njemu stvarno i pokopan. Amijan nam je – dokazuje autor – svojim akutnim i strastvenim ocjenama suvremenih realija i karaktera, opisao prvi sudski proces što se vodio u ovom gradu, koji je u to doba bio još uvijek neobična kombinacija imperijalne palače i vojničke tekstilne tvornice. Mnogobrojni pak ljudi podvrgnuti torturi tijekom istrage bili su zacijelo radnici i službenici u Dioklecijanovu gineceju, a samu istragu provodili su, posve logično, Ursul – comes sacrarum largitionum, odnosno komes svete državne blagajne, pod čijom se izravnom jurisdikcijom nalazio gynaeceum Ioviense u Aspalathosu, te Lollianus Mavortius – praefectus praetorio (in Illyricum), koji je poznat i kao adresant važne knjige o astrologiji, koju mu je posvetio kasnoantički pisac Julius Firmicius Maternus s iskazima posebnih pohvala. U radu se upozorava da su baš te 356. godine, Konstancijevim ediktom zatvoreni svi poganski hramovi u Rimu i drugdje u većim središtima, što je splitske urotnike moglo ohrabriti na korake obračuna s iritirajućom nazočnošću posmrtnih ostataka cara-persekutora usred splitske Palače-tvornice koja se u tom trenutku zasigurno već nalazila u procesu kristijanizacije. U sam taj pak proces J. Belamarić sadržajno i problemski ne ulazi, s obzirom na odabrani kronološki lûk disertacije, tek na kraju sasvim kratko naznačujući novu dataciju pretvorbe Dioklecijanova mauzoleja u kršćansko svetište početkom 5. st. Takva datacija – koju autor ovdje prvi put iznosi – nužno povlači i novo sagledavanje toga događaja kao strukturalne promjene u funkciji kasnoantičkoga sklopa te stoga na nj usmjerena buduća proučavanja istraživača svakako zavređuju punu pažnju.

U cjelini se, dakle, Josip Belamarić usredotočio na one momente oblikovanja i života Dioklecijanove palače koje je mogao sagledati u novome svijetlu i to vezane uz zanemarene materijalne činjenice i povijesne podatke. Po tome je rad izvorni doprinos interpretiranju njezina utemeljenja i okolnosti prvotnog života. S množinom novih zapažanja o strukturiranju arhitekture i njenih sadržaja te opsežnih tumačenja kako historiografskih podataka tako i analognih spomenika iz antičkog doba, sačinio je razložiti tekst koji se čita s interesom jer je pisan vrlo živo i krajnje uvjerljivo.

Autor je, služeći se ne samo metodama povijesti umjetnosti, nego i povijesti kasnoantičkog gospodarstva i politike, te arheologije, nastojao obuhvatiti povijest jednog vanserijskog spomenika kakav je Dioklecijanova palača.
Na temelju iznesenog u ovom izvješću, predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Josipa Belamarića pod naslovom „Dioklecijanova palača - razmatranja o okolnostima utemeljenja i izvornoj funkciji“ i da je uputi na postupak obrane.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof.

Predsjednik Povjerenstva za ocjenu

Akademik Igor Fisković

Mentor

Akademik Nenad Cambi

Član povjerenstva

dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić, red. prof.

Član povjerenstva

dr. sc. Dino Milinović, docent

Član povjerenstva

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Broj: 01-98-38/3.

Zagreb, 10. lipnja 2009.

Disertacija Nikoline Maraković sadrži ukupno 358 stranica teksta sa ukupno 1169 bilješki i 507 slikovnih priloga (98 tabli sa ilustracijama uz tekst). Tekstualni dio disertacije sadrži dva uvodna poglavlja, “Uvod” (str. 1-10), i “Kulturno-povijesni okvir: Istra od početka 11. do kraja 13. stoljeća” (str. 11-19). Potom pod naslovima “Zidno slikarstvo 11. i početka 12. stoljeća” (str. 20-168) i “Zidno slikarstvo druge polovice 12. i 13. stoljeća” (str. 169-270) slijede središnja, analitička poglavlja u kojima je građa razvrstana po odgovarajućim spomeničkim jedinicama: “Sv. Mihovil u Kloštru” (str. 22-49), “Sv. Martin u Svetom Lovreču Pazenatičkom (str. 50-100)”, “Sv. Agata kod Kanfanara (str. 101-120)”, “Sv. Foška kod Peroja (str. 121-168)”, “Sv. Jerolim u Humu (str. 171-230)”, “Katedrala u Poreču (Eufrazijeva bazilika)” (str. 231-236), “Sv. Marija Mala kod Bala” (str. 237-241), “Sv. Vincent u Svetvinčentu” (str. 242-267) i “Sv. Margareta kod Vodnjana” (str. 268-270). Slijedi treće od središnjih poglavlja disertacije, “Slikarstvo istarskog ladanja” (str. 271-287), koje je podijeljeno na dva potpoglavlja: “Sv. Stjepan u Peroju, Sv. Petar u Trvižu i Sv. Marija Snježna u Maružinima” (str. 273-279) i “Sv. Elizej u Draguću, Sv. Marija Magdalena u Bazgaljima i Sv. Kuzma i Damjan u Boljunu” (str. 280-287).

Građa je u svim trima središnjim poglavljima obrađena dosljednim primjenjivanjem jednake sheme na sve spomeničke jedinice o kojima je riječ, tj. podjelom odnosećeg teksta na manje cjeline naslovljene “Opći podaci”, “Ikonografija”, “Morfologija” i “Provenijencija / Umjetnički krug”, “Spomenik u kulturno-povijesnom kontekstu”. Slijede “Zaključna razmatranja” (str. 288-300), “Popis kratica” (str. 301-302), “Popis literature” sa 529 bibliografskih jedinica (str. 303-335) te “Popis ilustracija u tekstu” (str. 336-358). U posebnom svesku nalazi se “Katalog” sa 17 kataloških jedinica (str. 1-43) s na kraju priloženih 222 fotografije spomeničkih jedinica na 69 izdvojenih tabli.
U “Uvodu” autorica obrazlaže nužnost znanstvene obrade i revalorizacije romaničkoga zidnog slikarstva Istre s obzirom na kvantitetu, kvalitetu i ugroženost spomenika te likovne vrste. Ističe i značaj toga korpusa za proces datiranja srednjovjekovne sakralne arhitekture Istre, kao i ne manje važnu njegovu komponentu unutar proučavanja razvitka zidnog slikarstva šire regije, pa i razvitka europskog slikarstva u cjelini, kao znatne karike u lancu stilskih atribuiranja i kronoloških fiksiranja čitavih ciklusa. Poseban su pak poticaj reinterpretaciji i revalorizaciji novija istraživanja provođena tijekom proteklog desetljeća, uključujući novootkrivene jedinice kao i spoznaje i saznanja dobivena restauratorskim i konzervatorskim zahvatima. Rezimirajući koncizno rezultate dosadašnjih autora, nakon kraćeg pregleda stručne literature, autorica među starijim istraživačima – temeljem primijenjene metodologije, znanstvene upućenosti i vrijednosti zaključaka – ističe dominantnu figuru Branka Fučića, uočavajući istovremeno i metodološku kompozitnost prijašnjih interpretacijâ i heterogenost na taj način donošenih zaključaka. Nadalje obrazlaže pristup temi, ciljeve i metode istraživanja, kao i njegov opseg te strukturu rada. Ukazuje na važnost dosljednog provođenja jednakog pristupa svim spomenicima na način opisan u segmentu gornjeg pregleda posvećenom trima središnjim poglavljima (manje cjeline s posebnim naslovima itd.), zatim na opravdanost pozivanja na knjižno slikarstvo kao komparativni materijal, napokon na utemeljenost odabranoga vremenskog lûka od 11. do 13. st. kao u likovnom i kulturno-povijesnom smislu zaokružene cjeline. Autorica obrazlaže nužnost sagledavanja proučavanog korpusa unutar stilskih cjelina rane, zrele i kasne romanike, kao i formulaciju cjelina na koju je materija podijeljena u poglavljima koja će slijediti: zidno slikarstvo 11. i početka 12. stoljeća, zidno slikarstvo druge polovice 12. i 13. stoljeća te tzv. slikarstvo istarskog ladanja.

Objedinjujući faktori perioda istarske povijesti od 11. do 13. st. pomno su objašnjeni u poglavlju “Kulturno-povijesni okvir: Istra od početka 11. do kraja 13. stoljeća”. Prije svega se to odnosi na aktivnost feudalnih moćnika prvenstveno njemačke provenijencije u širemu okviru lenskih veza poluotoka sa Svetim Rimskim Carstvom (od polovice 10. st.), ali i na intenzivnost djelatnosti benediktinskoga reda. Administrativni položaj u sastavu Njemačkog carstva dao je okvir i umjetničkom stvaralaštvu odnosno njegovim žarištima, sve unutar promjenjivih administrativnih granica vojvodstava Bavarske, Koruške i Friulija, tj. sporne pripadnosti Kraljevstvu Italije; od oko 1040. Istra je bila samostalna markgrofovija. Autorica s obzirom na to uočava postojanje jakih sprega između germanskog podrijetla visokih crkvenih dostojanstvenika istarskih dijeceza i najvišega carskog kruga otonskih i salijevskih vladara, s posljedičnim rastom crkvenih posjeda u Istri. Istu konjunkturu uočava i u slučaju svjetovnih upravitelja poluotoka, čija je prisutnost suodredila intenzivnije umjetničke veze s južnim njemačkim prostorima. Lenska ovisnost markgrofova o bavarskome vojvodi tijekom toga dvjestogodišnjega političkog razvitka činila je samostalnost Istre tek nominalnom, dok integrativni čimbenici jačaju uspostavljanjem vlasti akvilejskih patrijarha nad čitavim poluotokom početkom 13. st. Pedesetgodišnje razdoblje koje je uslijedilo u okviru crkveno-feudalne vlasti patrijarhâ dalo je izuzetan poticaj kulturnom razvoju te ga autorica s pravom detektira kao ključnu pozadinu umjetničkog stvaralaštva tog razdoblja. Treću pak komponentu presudnu za kulturnu povijest Istre od 11. do 13. st. – uz onu dijecezanskih biskupa i svjetovnih moćnika – opravdano uočava u djelatnosti benediktinskoga reda u promociji tzv. prve romanike na poluotoku, poglavito nakon boravka u Istri osnivača kamaldoljanskog ogranka benediktinskog reda, pustinjaka sv. Romualda, u više navrata. Ovakvi i slični događaji odredili su višesmjernost umjetničkih utjecajâ, tako da se na istarskom tlu mogu utvrditi preplitanja, primjerice, impulsa preuzetih iz sjeveroistočne Italije, kao i iz samostanskih centara južne Njemačke. Nositelji im bijahu ličnosti podrijetlom ili crkvenim, političkim i inim vezama povezane uz inozemne centre, kako autorica to kasnije i objašnjava.

Središnja poglavlja rada su, kako je već navedeno, na ravnomjeran način razdijeljena u manje cjeline unutar svake spomeničke jedinice, pri čemu je i ta potpodjela dalje razvedena na odlomke redom naslovljene “Smještaj spomenika i poznati povijesni podaci”, “Arhitektonski okvir”, “Zidne slike – sačuvanost, intervencije, današnje stanje” (sve u okviru cjeline “Opći podaci”), “Osnovni opis i uvodna razmatranja”, “Podrijetlo i razvoj ikonografskih prikaza. Ikonografski tipovi. Kontekstualizacija u ranoromaničkome slikarstvu Europe” (sve u okviru cjeline “Ikonografija”), “Osnovni opis i uvodna razmatranja”, “Morfologija zidnih slika u kontekstu ranoromaničke umjetnosti u Europi”, “Dekorativni elementi” (sve u okviru cjeline “Morfologija”), dok cjeline “Provenijencija / Umjetnički krug” i “Spomenik u kulturno-povijesnom kontekstu” nisu dalje razrađivane. Takva jedinstvena struktura omogućuje cjelovitu usklađenost i ravnomjernost sagledavanja spomeničkih jedinica iz više perspektiva, onemogućavajući istovremeno isključivo i unilateralno viđenje koje bi na krajnje zaključke imalo nužno ograničavajući učinak.

Prvo je središnje poglavlje “Zidno slikarstvo 11. i početka 12. stoljeća” unutar kojeg autorica monografski razmatra niz lokaliteta. Zapaža da su stilska obilježja slikanog ciklusa u Sv. Mihovilu nad Limom u znatnoj korelaciji s ostvarenjima južnonjemačkih skriptorija (Regensburg, Salzburg, Echternach i dr.) čije se temeljne odlike mogu svesti na geometrizaciju i simplifikaciju likova s oplošnjavanjem do granica dekorativne apstrakcije. Autorica u tom kontekstu osobito ističe tzv. Engilmarov benedikcional, narudžbu porečkoga biskupa, inače prinovu u proučavanju srednjovjekovnoga slikarstva Istre još nedovoljno valoriziranu u domaćoj stručnoj literaturi. Mogućnost regensburške provenijencije ovog iluminiranog rukopisa signifikantna je, poglavito u kontekstu gorespomenutih zajedničkih morfoloških karakteristika s limskim primjerom, dok neovisan podatak o Engilmarovu posjetu samostanu Sv. Mihovila dodatno osnažuje stilsko i kronološko opredjeljenje crkvenoga oslika u samu polovicu 11. st. Autorica dodatno upućuje na druge crkvene i ljudske veze biskupa Engilmara s južnonjemačkim samostanskim centrima (Regensburg, Niederalteich) do sada neuočene u kontekstu istraživanja limskih fresaka. Zanimljiva je mogućnost prisustva lika porečkog prvokršćanskog mučenika i biskupa sv. Maura na freskama limske opatije, što je identifikacija koju autorica predlaže temeljem novog iščitavanja ikonografije sačuvanog oslika. Njegov prikaz u društvu lika sv. Romualda (ili Benedikta) upućuje je na produbljenu analizu kompleksnoga međuodnosa samostana Sv. Mihovila i porečke dijecezanske crkve na čijem se teritoriju nalazio.

Ekskursom “Pitanje “ranobizantskoga nasljeđa”. Karolinška i otonska slikarska tradicija – prepoznavanje izvorišta” autorica ostaje na tragu već spomenutog problema bizantizirajućih crtâ lovrečkih fresaka, zalažući se postojano za raščišćavanje terminologije koja strogo diferencira “bizantske” predloške i separatne “bizantske” komponente unutar zapravo jedinstvenog iskustva otonskoga i post-otonskog slikarstva.

U poglavlju “Otonska tradicija u slikarstvu rane romanike. Sjeverna i sjeveroistočna Italija – prepoznavanje umjetničkoga kruga” autorica upotpunjava komparacije fresaka u Sv. Agati kraj Kanfanara sa slikarstvom iz Istri najbližih regija, prije svega sjeverne Italije, uočavajući im i vjerojatnu pripadnost istoj slikarskoj radionici (Villuzza). Za dataciju su indikativne sličnosti s akvilejskom i zadarskom kamenom plastikom prve polovice 11. st.

U poglavlju “Sv. Foška kod Peroja” ukazuje se na ikonografski model Kristova Uzašašća atipičan za ranosrednjovjekovno razdoblje, što u konačnici utvrđuje romaničko porijeklo prikaza, u mnogočemu originalno i specifično unutar romaničkoga monumentalnog slikarstva u Europi. U ikonografskom se smislu perojske zidne slike u disertaciji uklapaju u radijus utjecaja montekasinske opatije i njene okolice. Autorica upućuje na primjere lombardske portalne dekoracije i sjevernotalijanskog slikarstva kao i na moguća zajednička idejna polazišta u umjetnosti južnotalijanskoga, montekasinskoga kulturnog kruga za razliku od dosadašnjih naglašavanja ikonografskih sličnosti sa zapadnoeuropskom plastikom, koja zapravo ne pokazuje izrazitije poveznice. Uočavanjem osobitosti ikonografske topografije u Sv. Foški autorica po prvi put uočava mogućnost novog čitanja apsidalnog prikaza (Bogorodica s Djetetom na prijestolju) i prikaza na trijumfalnom luku (Uzašašće Kristovo) kao cjelovitog, objedinjenog prikaza ideje Inkarnacije (Uzašašća, ustoličenja Crkve, Euharistije), jedinstvenog u korpusu romaničkog slikarstva u Europi. Dok su do najnovijega vremena perojske freske uglavnom promatrane kroz prenaglašenu prizmu isključivo “zapadnjačkog” formativnog utjecaja (s eventualno “veneto-bizantskim” ili “italo-bizantskim” komponentama), autorica nakon provedene analize dolazi do zaključka kako se uočene sličnosti sa zapadnoeuropskim slikarskim krugovima odnose na opća mjesta romaničkoga slikarstva, nalazeći im bliže ikonografske i (nešto manje) formalne analogije u montekasinskom slikarskom krugu. Interpretira zidne slike Sv. Foške u okviru fenomena “dugog trajanja” južnotalijanskih umjetničkih obrazaca, ne isključujući mogućnost preuzimanja motivike sa prenosivog slikarskog predloška južnotalijanske provenijencije, a od strane putujuće sjevernotalijanske radionice koja je početkom 12. st. mogla funkcionirati kao jedna od poveznica dvaju romaničkih kulturnih krugova Apeninskoga poluotoka.

Drugo središnje poglavlje disertacije otvara poglavlje “Sv. Jerolim u Humu”, u kojemu autorica također dekonstruira dosadašnja kontrastiranja “bizantskih” i “zapadnjačkih” ikonografskih elemenata, primjenjivana i na ovaj ciklus, u korist regionalne umjetničke prakse koja je navedene komponente već asimilirala. N. Maraković odbacuje freske u kripti akvilejske katedrale kao referentnu točku za tumačenje humskih fresaka, relativizira presudnu ulogu Venecije unutar kontinuirane razmjene ideja u regiji, u korist direktne izloženosti južne Njemačke bizantskom utjecaju preko normanskog dvora tijekom konjunkture 12. stoljeća. Ikonografija zidnih slika Sv. Jerolima u Humu uklapa se u slikarsku praksu “jadransko-podalpskoga kruga” kraja 12. odnosno početka 13. st. Po prvi put daje cjeloviti uvid u sve detalje morfologije, a te ih formalnom analizom smješta u kontekst slikarstva “venecijansko-salzburškoga kruga” s kraja 12. i početka 13. stoljeća. Također po prvi put daje cjeloviti uvid u sve detalje morfologije humskih fresaka, bez selektivnog promatranja pojedinosti kakvo je karakteriziralo ranija istraživanja. Time dovodi u pitanje ranije predložene korelacije između bizantskoga slikarstva druge polovice 12. stoljeća (Nerezi, Kurbinovo) i humskih primjera. Zaključuje da je autor humskog ciklusa školovan u umjetničkom krugu Salzburga i Venecije oko 1200. godine. Mogućeg naručitelja pak vidi u akvilejskom patrijarhu Volkeru, koji je 1209. u feud bio ponovno dobio čitavu Istru, otprije bivajući u intenzivnim kontaktima s područjem pretpostavljenog izvorišta humskog ciklusa.

Autorica u drugom dijelu analizira i ostatke fresaka na zapadnome zidu Eufrazijeve bazilike u Poreču, objašnjavajući neobičan položaj prikaza Maiestas Christi na tom mjestu potrebom za proširenjem ikonografskog programa bazilike prikazima sv. Julijana i Dimitrija, uklapajući oslik (i pomoću hagiografskih uporišta) u korpus sjevernotalijanskoga slikarstva 12. ili ranog 13. st. Uništene freske dvoapsidalne crkve Sv. Marije Male kod Bala pokazuju jedinstven ikonografski koncept kojemu autorica ne nalazi paralele u europskoj umjetnosti: prikaz četiri evanđelista u trompama apsidalnih polukalota ostvariv je jedino u dvoapsidalnoj građevini, što upućuje na kreativnost majstora i naručitelja Sv. Marije Male. Uočava formalne sličnosti između baljanske zidne slike i knjižnog slikarstva salzburškoga kruga 12. stoljeća te nizom spomenika zidnoga slikarstva toga razdoblja iz šire okolice grada Verone.

Sličan unikum ikonografske topografije (na zidovima bočnih apsida umjesto na uobičajenijem mjestu spoja lađe sa svetištem) autorica detektira na primjeru fresaka majstora Ognobenusa iz Trevisa u crkvi Sv. Vincenta u Svetvinčentu, inače jedinome prikazu Mjeseci u romaničkome zidnom slikarstvu u Hrvatskoj. Mučenički ciklus sv. Vinka značajan je kao jedan od najcjelovitijih u romaničkome zidnom slikarstvu u ovom dijelu Europe, a zidni oslik crkve uopće kao sadržajno najopsežniji ciklus romaničkog monumentalnog slikarstva u Istri. Podrijetlo Ognobenusove slikarske manire traži u okvirima slikarskog kruga 13. stoljeća sjeveroistočne Italije (Summaga, Treviso). Autorica uočava gotovo potpuno podudaranje između slijeda prizora iz ciklusa sv. Vinka i legende o svecu kako ju je 1260-ih godina objavio J. da Voragine u Legenda Aurea. Mogućnost Ognobenusova korištenja tog direktnog predloška kao i uočeni morfološki detalji učvršćuju dataciju svetvinčenatskih fresaka u drugu polovicu ili posljednju trećinu 13. st. Izuzetno pak slabo sačuvani oslik crkve Sv. Margarete kod Vodnjana mogao bi se, prema autoričinu mišljenju, povezati sa slikarstvom Veneta i sjeveroistočne Italije kasnijega 13. st. ili najranijega 14. st. (Treviso, Bassano del Grappa).

U trećem težišnom poglavlju disertacije, “Slikarstvo istarskog ladanja”, N. Maraković obradila je primjere ruralnog slikarstva koje reflektira umjetničke trendove svoga razdoblja, ali kvalitativno zaostaje za ranije obrađenim primjerima: Sv. Stjepan u Peroju, Sv. Petar u Trvižu, Sv. Marija Snježna u Maružinima, Sv. Elizej u Draguću, Sv. Marija Magdalena u Bazgaljima i Sv. Kuzma i Damjan u Boljunu. U tom je smislu interpretacijama i analizama ovih spomenika nužno zadan ograničen okvir, djelomice i zbog vrlo dobre ranije istraženosti (B. Fučić), dok su neki oslici vrlo slabo očuvani (Sv. Stjepan u Peroju) ili u potpunosti propali (Sv. Kuzma i Damjan u Boljunu).

U zaključnim razmatranjima autorica je još jednom sumirala rezultate ranijega teksta pod naslovima “Problemi terminologije – pojam “benediktinskog slikarstva” i pitanje “bizantiz(a)ma” u romaničkom slikarstvu u Istri”, “Uloga naručitelja – kreatori romaničkog istarskog kulturnog pejzaža” i “Istarsko slikarstvo od početka 11. do kraja 13. stoljeća – revalorizacija u lokalnom, regionalnom i europskom kontekstu”. Po pitanju prvoga pojma, vrlo često upotrebljavanoga u prijašnjoj literaturi slijedom teza da su benediktinci bili više-manje zaslužni za podizanje glavnine crkava u Istri od 11. do 13. stoljeća, ukazala je na sve relevantne i sa svoje strane prorađene podatke te u mnogome pokolebala tvrdnje. Jedino je crkvi sv. Mihovila u Kloštru sa sigurnošću potvrdila pripadnost rečenom crkvenome redu, a oko one sv. Martina u Lovreču, sv. Agate kod Kanfanara i sv. Foške kod Peroja upozorila na nedostatak izravnih potvrda. U tom smislu je istaknula kako je i pojam «internacionalni benediktinski stil» zapravo nepostojeće kategorija, pa se založila za izbjegavanje uopćenih termina kao što su «benediktinska umjetnost» ili «benediktonski stil». Umjesto toga za svako je ostvarenje monumentalnog zidnog slikarstva ponudila rješenja koje proizlaze iz spoznaja o povijesti mjesta i regije a i iz pojedinačnih njihovih formalnih karakteristika. Tako je freske u Kloštru pripisala slikarskome krugu iz samostana sv. Emermana kod Regensburga, a one u Lovreču majstorima školovanima u Salzburgu ili obližnjem Seeonu. Protivno tim vezama s južnom Njemačkom, postanak zidnih slika u crkvi sv. Foške kod Peroja analitički je povezala s postojećima u manjim benediktinskim crkvama oko Montecasina kao i s iluminacijama iz južnotalijanskih samostana istoga reda, odnosno s ranoromaničkim ciklusima fresaka sjeverne Italije. Drugim riječima obranila je širok i heterogen spektar likovnog stvaralaštva Istre te time odredila i karakter njezine slikarske baštine iz razdoblja od 11. do 13. stoljeća.

Sasvim je sukladno podvrgla propitivanju i termin «bizantski» ili «bizantizirajući stil», odnosno «bizantizirajući elementi», ispravno ih zbog višeznačnosti smatrajući nepreciznima. S pozivom na vlastita opažanja iznesena redoslijedom obrade svih lokaliteta, podvukla je neodrživost takvih generalizacija u ocjeni formalnih svojstava istarskih fresaka, to više što ti termini - implicirajući svoje «istočnjačko» ili «istočno» podrijetlo - vrlo slobodno kombiniraju s karakteristikama «benediktinske», odnosno «zapadnjačke» provenijencije. U prijašnjim je analizama isto ukazala u ikonografskim temama i motivima te ovdje zaključila da se navedeni pojmovi (ili konvencionalni termini) nipošto ne smiju polarizirati. Naime, ne može ih se promatrati apriori različitima i odjeljivima, jer se radi o elementima koji su se slijedom povijesnih okolnosti već transformirali u okvirima umjetničke tradicije puno šire regije. To u osnovi znači da im se ne moraju iznaći izravni predlošci na spomenicima iz prostranstava Bizantskoga carstva, niti oni ukazuju na nazočnost bizantskih slikara u Istri.

U tom je smislu Nikolina Maraković potvrdila potrebu napuštanja dosadašnjih viđenja umjetničkih ostvarenja kao konglomerata različitih stilskih i kulturnih ishodišta (helenističko-orijentalni utjecaj, bizantski utjecaj, otonski i post-otonski utjecaj) podvrgavajući kritici i jedinstveni pojam internacionalnoga benediktinskog stila kasnoga otonskog i post-otonskog razdoblja. Ustvari je dotakla i neka važna teorijska pitanja iz današnje povijesno-umjetničke znanosti, a putove njihova mogućeg razrješavanja poduprla kroz čitav tekst u monografskoj obradi sačuvanih fresko ciklusa. Na kraju se priklonila uvjerenju kako je prepoznavanje detalja koji ukazuju na određeni stvaralački krug jedan od temeljnih uvjeta valorizaciji umjetničkih spomenika Istre u korpusu suvremenih evropskih, ujedno i ključni dokaz dinamike vjerskog, kulturnog i političkog života svake srednjovjekovne regije pa i Istre. Tako je osim poznavanja konteksta za svekoliku prošlost Istre možda najznačajnijih manifestacija umjetničkog života, iskazala podrobnost svojeg analitičkog pristupa i potpunost znanstvenog promišljanja s nizom ubuduće nezaobilaznih stajališta i spoznaja o građi koju je uzela u zadatak obraditi.

Na temelju iznesenog u ovom izvješću, predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu doktorske disertacije Nikoline Maraković pod naslovom “Zidno slikarstvo u Istri od 11. do 13. stoljeća – revalorizacija lokalne umjetničke baštine u europskom kontekstu” i da je uputi na daljnji postupak obrane.

Stručno povjerenstvo:
___________________________________

Akademik dr. sc. Igor Fisković, red. prof. (predsjednik povjerenstva)

___________________________________

Dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof.

___________________________________

Dr. sc. Ivan Matejčić, doc.,

Akademija primijenjenih umjetnosti, Rijeka