Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
dr.sc. Vesna Buško, izv.prof.dr.sc. Željko Jerneić, izv.prof. dr.sc. Branimir Šverko, red. prof. u miru, Filozofski fakultet, Zagreb U Zagrebu, 8. lipnja 2009. Fakultetsko vijeće Filozofski fakultet, Zagreb Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Tonija Babarovića O B R A Z L O Ž E NJ EOdlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 3804-120-09-2 od 27. ožujka 2009. izabrani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada pod naslovom „Računalno potpomognuto profesionalno savjetovanje: usporedba različitih modela donošenja profesionalnih odluka“. Disertaciju je u sklopu Poslijediplomskih studija psihologije pri Odsjeku za psihologiju, pod vodstvom dr. sc. Branimira Šverka, izradio Toni Babarović. Proučivši priloženi tekst radnje podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći I Z V J E Š T A JDisertacija Tonija Babarovića napisana je na ukupno 157 stranica. Glavni tekstualni dio rada obuhvaća 144 stranice i organiziran je u 6 većih poglavlja: Uvod, Problem, Metoda, Rezultati, Rasprava i Zaključak. Ovaj dio teksta sadrži i 9 slika, shematskih prikaza glavnih teorijskih modela koji se u radu opisuju, primijenjenog računalnog sustava za profesionalno savjetovanje, odnosno histogramskih opisa odabranih nalaza istraživanja, te 16 tablica sa sažetim prikazima podataka i osnovnih rezultata dobivenih provedenim empirijskim istraživanjem. Na sljedećih 12 stranica naveden je popis od 147 bibliografskih jedinica korištene literature, dok je osmi dio radnje odjeljak s prilozima. U ovom su poglavlju na 10 stranica navedeni dijelovi instrumentarija korištenog u istraživanju i dodane još 4 tablice s rezultatima provedenih faktorsko-analitičkih provjera strukture aspekata zanimanja po pojedinim subuzorcima sudionika istraživanja. Toni Babarović se u svom doktorskom radu bavi problematikom razvoja i evaluacije računalnog sustava za profesionalno savjetovanje i informiranje. Istraživanje je zamišljeno kao empirijska validacija nekoliko konceptualno različitih modela računalnog odlučivanja, pod vidom njihove, u prvom redu, pragmatičke vrijednosti, odnosno relativne uspješnosti u generiranju računalnih profesionalnih savjeta. Uvodni dio radnje podijeljen je u 5 većih cjelina unutar kojih je tekst logički organiziran u veći broj potpoglavlja. Tekst započinje određenjem računalno potpomognutog profesionalnog savjetovanja uključujući funkcionalno definirane široke skupine računalnih sustava za informiranje i savjetodavne sustave. U ovom dijelu ponuđen je i prikaz povijesnog razvoja računalnih sustava za profesionalno savjetovanje kroz pet generacija nastalih u proteklih gotovo pola stoljeća. Opisani su nadalje neki od suvremenih računalnih sustava za profesionalno savjetovanje uključujući i elektronsku verziju Vodiča kroz zanimanja kao jedinog postojećeg sustava za profesionalno savjetovanje u Hrvatskoj. Drugi dio Uvoda posvećen je razmatranju teorijske osnovice računalnih sustava za profesionalno usmjeravanje. Zajednički teorijski oslonac svih postojećih sustava nalazi se u pojmu kongruencije, odnosno paradigmi profesionalnog savjetovanja zasnovanog na pretpostavljenom skladu između osobina i potencijala pojedinca, s jedne strane, te zahtjeva rada i dobitaka koje on osigurava, s druge strane. Specifičnosti pojedinih računalnih sustava odnose se pak na odabir modela i procedura za postizanje kongruencije pojedinca i okoline (tzv. P-O sklada) odnosno kreiranje kvalitetnih računalnih savjeta. U pravilu je riječ o normativnim, optimizacijskim ili matematičkim modelima odlučivanja tipično nastalim u okviru kognitivne psihologije i teorija donošenja odluka. U istom poglavlju autor daje kritički pregled empirijskih nalaza o upotrebljivosti konstrukta kongruencije pojedinca i okoline u tumačenju radnog ponašanja i njegovih ishoda, to jest, različitih pokazatelja profesionalnog uspjeha i prilagodbe. Ponuđeno je nekoliko metodoloških i teorijskih argumenata za dobivene općenito skromne vrijednosti pokazatelja kriterijske valjanosti uobičajeno korištenih mjera kongruencije. Navedena argumentacija poslužila je za uvođenje pojma aspekata posla (Gati, 1998) kao relevantnih osobina pojedinca i zanimanja koje mogu biti važne u procesu donošenja profesionalnih odluka. Opisane su očekivane prednosti korištenja aspekata posla, odnosno modularnog pristupa utvrđivanju P-O sklada, uključujući mogućnost eksplicitnog razlikovanja relativne važnosti pojedinog aspekta i preferirane razine unutar aspekta kao specifičnosti Gatijevog pristupa kongruenciji. Spomenuta dvostruka karakterizacija aspekata posla istaknuta je kao glavna odlika ovog konstrukta u smislu mogućnosti implementacije različitih modela donošenja profesionalnih odluka u sustave za računalno potpomognuto profesionalno savjetovanje. U trećem su poglavlju Uvoda sažeto opisana i uspoređena glavna obilježja skupina modela donošenja odluka u skladu s postojećim temeljnim klasifikacijama takvih modela u domeni profesionalnog savjetovanja. Posebno su obrazložene specifičnosti modela grupiranih unutar najčešće korištene podjele na normativne i deskriptivne modele, kojima je posljednjih godina pridružena kategorija preskriptivnih modela. U nastavku poglavlja podrobno su opisani trenutno dominantni modeli donošenja odluka u računalno potpomognutom profesionalnom savjetovanju: model očekivane koristi (EUM) i model sekvencijalne eliminacije (SEM). Svaki od ovih modela omogućuje jasnu matematičku operacionalizaciju i logičku definiciju pretpostavki uz pomoć programskih procedura, što ih čini osobito primjenjivim u sklopu računalnih savjetodavnih sustava. Uz ove klasične modele navedeno je i nekoliko alternativnih, novih opcija ili modifikacija postojećih modela, kao što su Gatijev mješoviti model ili različiti oblici matematičkih modela. U četvrtom poglavlju Uvoda raspravljene su dosadašnje empirijske spoznaje o učinkovitosti glavnih modela donošenja profesionalnih odluka te o kriterijskoj valjanosti pojedinih sustava za računalno potpomognuto profesionalno savjetovanje. Posljednje poglavlje Uvoda autor posvećuje razmatranju teorijskih i metodoloških poteškoća pri pokušajima validacije računalnih sustava profesionalno savjetovanje i primijenjenih modela odlučivanja. Uvodni dio radnje autor završava obrazloženjem teme i cilja provedenog istraživanja, što uključuje pokušaje empirijske evaluacije računalnih modela donošenja odluka temeljene na usporedbi računalno generiranih profesionalnih savjeta. U drugom poglavlju radnje su na temelju postavljenog općeg cilja istraživanja formulirani glavni problemi ovog istraživanja. Prvi se odnosi na analizu sadržajne sličnosti računalnih savjeta dobivenih različitim modelima donošenja odluka. U okviru drugog problema ispituje se zadovoljstvo korisnika predloženim zanimanjima generiranim u skladu s različitim modelima donošenja odluka. Treći problem uključuje provjeru sukladnosti aktualnog zanimanja korisnika i računalno generiranih zanimanja u skladu s različitim modelima donošenja odluka. Četvrti problem odnosi se na provjeru povezanosti zadovoljstva aktualnim zanimanjem (ili programom obrazovanja) i stupnja sukladnosti aktualnog zanimanja korisnika s računalno generiranim zanimanjima u skladu s različitim modelima odlučivanja. Peti problem odnosi se na ispitivanje povezanosti uspjeha u školovanju za određeno zanimanje i sukladnosti tog zanimanja s računalno generiranim zanimanjima u skladu s različitim modelima odlučivanja. Šesti problem odnosi se na provjeru sukladnosti računalno generiranih zanimanja u skladu s različitim modelima donošenja odluka i interesa korisnika utvrđenih empirijski nezavisnim i metodološki drugačijim postupkom. Poglavlje Metoda sadrži temeljit opis svih metodoloških aspekata provedenog istraživanja uključujući obrazloženje odabranog nacrta, načina odabira i strukture uzoraka sudionika istraživanja, postupka prikupljanja podataka i korištenog instrumentarija. U poglavlju su navedene i definicije zanimanja u bazi korištenog računalnog sustava, definicije relevantnih aspekata posla, kao i matematičke definicije algoritama za donošenje odluka korištenih u sustavu. Cjelokupno istraživanje i prikupljanje podataka provedeno je uz pomoć računalnog savjetodavnog sustava Izbor zanimanja. Analizirani su podaci prikupljeni na ukupnom uzorku od 984 sudionika, od kojih je 229 učenika završnih razreda strukovnih škola i gimnazija, 625 studenata završnih godina studija, te 130 zaposlenika različite stručne spreme. Spolna struktura uglavnom je pravilna u svim ispitanim subuzorcima. Pri odabiru subuzoraka sudionika nastojalo se obuhvati što veći raspon mogućih zanimanja i područja djelatnosti različitog stupnja prestiža. Primijenjeni instrumentarij obuhvaća niz upitnika koje je autor svrstao u dvije funkcionalno određene skupine. Prvu čine instrumenti razvijeni u svrhu operacionalizacije različitih elemenata svakog od 4 odabrana modela odlučivanja aspekata (model očekivane koristi, model sekvencijalne eliminacije, mješoviti i matematički model): Upitnik za procjenu zanimanja preko aspekata, Upitnik za procjenu preferirane razine unutar aspekta, Upitnik za procjenu važnosti aspekata, Hijerarhija važnosti aspekata. Drugu skupinu instrumenata čini nekoliko skala konstruiranih u svrhu prikupljanja kriterijskih podataka u kontekstu evaluacije primijenjenih modela računalnog odlučivanja: Skala procjene zadovoljstva predloženim zanimanjem, Upitnici zadovoljstva poslom i obrazovnim programom, skraćena verzija Upitnika za samoprocjenu profesionalnih interesa, te prosječna ocjena u školi ili studiju kao mjera obrazovne uspješnosti. Četvrto i peto poglavlje rada sadrže prikaze rezultata i raspravu nalaza istraživanja organiziranih unutar nekoliko logički odijeljenih cjelina prema postavljenim problemima. Na temelju postotaka preklapanja lista savjetovanih zanimanja dobivenim različitim modelima odlučivanja u ukupnom u uzorku i po pojedinim subuzorcima sudionika, najveće sličnosti e-savjeta utvrđene su između modela sekvencijalne eliminacije i mješovitog modela (90%), dok su ostala preklapanja znatno niža (50% i manja) što autor interpretira sukladno teorijskim očekivanjima. Analize provedene unutar drugog problema rada govore o općenito prosječnoj razini zadovoljstva korisnika dobivenim e-savjetima, promatrano kako u ukupnom uzorku tako i po pojedinim subuzorcima sudionika. Premda razmjerno male, utvrđene su značajne i, po pojedinim subuzorcima, sustavne razlike u prosječnim ocjenama zadovoljstva e-savjetom za različite modele odlučivanja. Čini se da korisnici preferiraju e-savjete dobivene kompenzacijskim u usporedbi s nekompenzacijskim modelima odlučivanja. Najveće prosječno zadovoljstvo korisnika e-savjetom dobiveno za matematički model, nešto niže za mješoviti i model očekivane koristi, dok je najniže zadovoljstvo dobiveno za e-savjete koje pruža model sekvencijalne eliminacije. Usporedbe kongruentnosti trenutnog zanimanja ispitanika provedene su na temelju podataka o korelacijama i euklidskim distancama stvarnog i računalno generiranih zanimanja. Premda je općenito riječ o razmjerno malim razlikama, autor zaključuje da se upotrebom kompenzacijskih modela postiže nešto viša razina kongruencije e-savjeta i trenutnog zanimanja negu u slučaju nekompenzacijskih modela. Povezanosti zadovoljstva aktualnim zanimanjem i korištenih pokazatelja kongruencije ispitane u okviru četvrtog problema rada u razini su vrijednosti o kojima izvještavaju i drugi autori (u prosjeku r ~ 0.30), pri čemu nisu utvrđene značajne razlike u visini koeficijenata s obzirom na modele odlučivanja. Također, utvrđene su vrlo niske povezanosti školskog uspjeha i pokazatelja kongruencije bez obzira na korišteni model odlučivanja. Konačno, analize kongruentne valjanosti e-savjeta, provedene uz primjenu Hollandove teorije profesionalnih interesa, određenu prednost daju modelu očekivane koristi u usporedbi sa svim ostalim modelima. Sumirajući nalaze provedenog istraživanja autor općenito zaključuje o nešto većoj valjanosti kompenzacijskih i normativnih modela u odnosu na nekompenzacijske i preskriptivne modele pri donošenju računalno potpomognutih profesionalnih odluka. U ocjeni doktorske disertacije Tonija Babarovića valja istaći da je riječ o iznimno složenom istraživačkom poduhvatu koji je osim standardnih elemenata nacrta znanstvenog istraživanja obuhvatio i razvoj izvorno konstruiranog i teorijski utemeljenog računalnog sustava za profesionalno savjetovanje. U tom smislu, ovo je istraživanje zasigurno jedinstveno barem kada je riječ o primjeni suvremenih informacijskih tehnologija u domaćim psihologijskim istraživanjima i praksi. Autor je pokazao zavidnu razinu upućenosti u relevantne teorijske i empirijske spoznaje u području psihologije izbora zanimanja, kao i poznavanje metodoloških postupaka korištenih u sklopu evaluacije postojećih modela donošenja profesionalnih odluka. Treba također spomenuti i umješnost autora u manipulaciji velikim količinama raznorodnih skupova podataka te njihovom integriranju u sklopu empirijskih provjera komparativnih prednosti četiri različita modela računalnog odlučivanja. Ipak, uz sve opisane kvalitete provedenog istraživanja i ovom se radu mogu uputiti određene primjedbe i sugestije. To se, s jedne strane, odnosi na obrazloženja odabira nekih od primijenjenih statističkih postupaka, a s druge, na ne sasvim eksplicitno istaknute kritičke napomene u vezi s metodološkim i drugim ograničenjima vlastitog istraživanja. Tako bi raspravu dobivenih rezultata vjerojatno obogatili kritički komentari vezani uz izbor kriterijskih mjera kao i upotrijebljenih indikatora kongruencije, te moguća alternativna obrazloženja visine dobivenih koeficijenata povezanosti u okviru trećeg, četvrtog i petog problema rada. Navedena i slična pitanja međutim ni na koji način ne umanjuju vrijednost provedenog istraživanja i napisanog rada, već su naznake potencijalnih tema za raspravu prilikom obrane disertacije. Stoga, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati našu pozitivnu ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Tonija Babarovića te da autoru odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti pred istim povjerenstvom. Stručno povjerenstvo: Dr.sc. Vesna Buško, izv.prof., predsjednik povjerenstva Dr.sc. Željko Jerneić, izv.prof., član povjerenstva Dr.sc. Branimir Šverko, red. prof. u miru, član povjerenstva Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za sociologiju Ivana Lučića 3, Zagreb 5. lipnja 2009.
Na temelju odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta od 26. svibnja 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Saše Puzića pod naslovom Obrazovanje i etničnost: komparativna analiza europskih iskustava. Doktorski rad ima ukupno 179 stranica i sadržajno je podijeljen na sedam dijelova: Uvod, Obrazovanje i socijalna reprodukcija, Nacije, obrazovanje i socijalna integracija, Etničke manjine i njihova integracija, Interkulturno obrazovanje – multikulturalizam u europskom kontekstu, Komparativna analiza nacionalnih kurikuluma odabranih europskih zemalja, i Zaključna razmatranja. Citirana literatura u dodatku broji 161 bibliografsku jedinicu na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. U uvodnom poglavlju razmatra se europski društveni kontekst suvremenih rasprava o obrazovanju. Rasprave karakterizira, s jedne strane, ekonomska perspektiva (tržište koje prima sve heterogeniju populaciju), a s druge priznavanje sve veće kulturne raznolikosti koje proizlaze iz otvorenog i sve složenijeg društvenog okruženja (uvjetovanog kako migracijama tako i širenjem prostora europske integracije). Autor naglašava da se pitanju socio-kulturne raznolikosti poklanja sve veća pažnja u strateškim dokumentima EU (Lisabonske odluke, Europski kompetencijski okvir). Pritom napominje da se pitanje useljavanja sve češće instrumentalizira u političkoj borbi. Porast negativne društvene percepcije migranata veže se uz poruke koje izražavaju bojazan zbog gubitka nacionalnog identiteta, čemu se, u pravilu, pridružuju zahtjevi za povratkom patriotskim i nacionalnim vrijednostima. Istodobno, u 1990-ima, dolazi do jačanja etničkog nacionalizma i u zemljama istočne Europe, u kojima je nacionalistička ideologija predstavljala jednu od simboličkih okosnica tranzicijskog procesa. Na temelju tako razmotrenog društvenog konteksta postavlja se pitanje odgovaraju li tekuće kulturne i obrazovne politike postojećim socijalnim okolnostima ili se mijenjaju, odnosno trebaju mijenjati. Autor upozorava da postoji vrlo malo komparativnih istraživanja interkulturnog obrazovanja. Zbog toga je poduzeto novo istraživanje u Hrvatskoj u kojem je autor sudjelovao i čije rezultate, što se tiče naslovne teme, po prvi put iznosi u ovoj disertaciji. Kao osnovne ciljeve istraživanja na temelju komparativne analize nacionalnih kurikuluma odabranih europskih zemalja određuje slijedeće: 1) ustanoviti nastoji li se i, na koji način, u nacionalnim kurikulumima zemalja iz uzorka (Švedska, Finska, Irska, Engleska, Njemačka, Austrija i Hrvatska) afirmirati kulturna raznolikost i razvitak manjinskih identiteta, i 2) objasniti društvene mehanizme koji utječu na odnos prema raznolikosti i identitetima. U traženju odgovora na tako postavljene ciljeve istraživanja polazi se od pretpostavke da je za adekvatnu konceptualizaciju potrebno problematiku kulturne raznolikosti u obrazovanju dovesti u vezu sa specifičnom ulogom obrazovanja u procesima socijalne reprodukcije odnosno socijalne, prvenstveno nacionalne, integracije. Za teorijsko polazište odabrana je Bourdieuova teorija kulturne i socijalne reprodukcije, proširena uvidima nekolicine drugih autora (Weber, Apple, Habermas, Smith). Taj teorijski sklop koristit će se izradu empirijskog logičkog okvira za komparativnu analizu nacionalnih kurikuluma, te će se na osnovi dobivenih podataka pokazati na koji način interkulturno obrazovanje može doprinijeti ostvarivanju društvene kohezije i solidarnosti u suvremenim višeetničkim i višekulturnim društvima. U drugom poglavlju (Obrazovanje i socijalna reprodukcija) najprije je prikazan pojmovni aparat Bourdieuove teorije socijalne i kulturne reprodukcije. Pored ostalog, analiziraju se pojmovi kulturnog kapitala, habitusa, polja, klase, statusa, simboličkog nasilja. Također se Bourdieov konceptualni okvir, izvorno usredotočen na analizu na klasne socijalne reprodukcije, donekle modificira i prilagođava analizi socijalne reprodukcije etničkih odnosa. Teorijsku osnovu za takvu modifikaciju autor nalazi u Weberovim pojmovima klase i statusne grupe. Tako prilagođen kategorijalni aparat primjenjuje se na analizu reprodukcijskih procesa unutar obrazovnog polja kako bi se pokazalo na koji se način reproduciraju obrasci i klasne i etničke nejednakosti u društvu. Ukazuje se na sustavnu obrazovnu marginalizaciju manjinskih grupa, uslijed čega se etničke manjine ne promatraju kao različite a jednake, već kao različite i manje vrijedne. Odnosi etničke dominacije postaju dijelom habitusa i prihvaćaju se kao prirodni, a ne uočava se njihov ideološki karakter. Naglašava se da takvo stanje može pogodovati razvoju postvarenih oblika etničkog identiteta, čime se potvrđuju postojeći obrasci obrazovne i društvene reprodukcije. Reprodukcijska funkcija obrazovnog sustava dovodi se paralelno u vezu s procesom globalne obrazovne ekspanzije koja započinje 1950-ih i traje do danas. Taj se proces interpretira kao posljedica reprodukcijskih strategija konvertiranja ekonomskog kapitala u kulturni kapital, čime se rasprava o jednakosti u obrazovanju premješta s pitanja relativne participacije različitih društvenih grupa na pitanja o prirodi znanja i obrascima moći i kontrole unutar obrazovnog polja. Pokazuje se da se nejednaka raspodjela kulturnog kapitala, između ostalog, prejudicira formalnim kurikulumom, odnosno njegovim selektivnim prijenosom znanja. Obilježavaju ga hijerarhijski organizirani korpusi akademskog znanja i oblika učenja i poučavanja koji legitimiraju interese i vrijednosti dominantnih grupa. Na taj se način objašnjavaju u pravilu ispodprosječna obrazovna postignuća manjinskih učenika. Kritika obrazovnog polja, odnosno latentne obrazovne diskriminacije manjinskih grupa, uzima se kao polazište za alternativno poimanje manjinskih kultura, u kojem kulturna različitost ne podrazumijeva inferiorni kulturni kapital i manjinski status. Pritom kultura osim kao instrument dominacije može biti i sredstvo emancipacije. U odnosu na originalno Bourdieuovo gledište, ovdje se ostavlja otvorenim pitanje da li manjinske kulture funkcioniraju samo kao naličje dominantne kulture, ili se određeni vrijednosno-normativni sklopovi mogu razviti i kao alternativa dominantnoj kulturi. U trećem poglavlju (Nacije, obrazovanje i socijalna integracija) brazovno postvarenje etničkih identiteta dovodi se u vezu s jednim od središnjih aspekata razvoja modernog obrazovnog polja: njegovom ulogom u formiranju moderne nacionalne države. Polazeći od pretpostavke da se suprotstavljenost konstruktivističkog i primordijalističkog razumijevanja etničnosti može prevladati Bourdieuovim konceptom habitusa, autor analizira prirodu nacionalnog identiteta kao konstrukciju koja se određuje u odnosu prema etničkom "drugom". Naglašava također da nacije i nacionalizam, kao moderne društvene pojave, ne isključuju starije oblike etničke svijesti, te da njihova univerzalnost djelomično proizlazi iz instrumentalizacije etničkih podjela u različitim segmentima društva (političkom, ekonomskom i dr.). Pritom izlučuje dva strukturalna čimbenika nacionalne države: prvi se odnosi na političku instrumentalizaciju etno-nacionalnih mitova od strane političkih elita, a drugi na prazninu u legalnoj konstrukciji ustavno pravne države koja se ispunjava etnokulturnim pojmom nacije. I jedno i drugo potkopava građansko i političko samorazumijevanje državljana, te doprinosi, u konačnici, dvostrukom određenju nacionalnog identiteta: kao zajednice slobodnih i jednakih građana, i istodobno kao etno-kulturno definiranog naroda. Opisana napetost između liberalno-demokratske i etno-kulturne komponente nacionalnog identiteta imala je za posljedicu da se od početka 19. st. masovno školstvo oblikovalo kao središnji instrument nacionalne homogenizacije. U vezi s tim dat je kratak opis razvoja obveznog obrazovanja u europskim zemljama (Prusija, Austrija, Danska, Švedska, Italija, Francuska, Engleska). Autor naglašava da su obrazovne institucije za nove nacionalne države bile od ključne važnosti jer je država putem njih mogla nametnuti nacionalni jezik, a time i određenu kulturu i nacionalnost. U tom smislu je nacionalni obrazovni sustav bio središnji instrument etno-nacionalnog ujednačavanja, jer je pored selekcije i kvalifikacije za hijerarhijski uređen sustav profesionalnih položaja, osiguravao minimum jezične i kulturne jedinstvenosti. Posljedica takvog razvoja očitovala se, s jedne strane, u nacionalnoj i kulturnoj homogenizaciji i integraciji, no istodobno i u pritisku za asimilacijom etničkih i kulturnih manjina. Taj homogenizacijski obrazac ne ostavlja mjesta lokalnim i regionalnim posebnostima, već prerasta u nacionalnu uniformnost s konačnim ciljem da se odnosi etničke dominacije naturaliziraju i da na taj način postanu dijelom habitusa. Istraživanja pokazuju da su nacionalne države do danas zadržale svoj utjecaj na obrazovanje, pri čemu nacije, implicitno ili eksplicitno, i dalje predstavljaju središnje vrijednosti društvene i kulturne integracije. Četvrto poglavlje (Etničke manjine i njihova integracija) započinje analizom integracijskih procesa u SAD. Takvo tematsko preusmjeravanje obrazlaže se činjenicom da je od svih zemalja u Sjedinjenim Državama, kao klasičnom useljeničkom društvu, proces akulturacije i asimilacije kulturnih i etničkih manjina dosad najcjelovitije istražen. Slijedi pregled različitih teorijskih pristupa: od Parkovog "ciklusa rasnih odnosa", Eisenstadtovog isticanja važnosti motivacije za iseljavanjem/useljavanjem, do teorije asimilacije Miltona Gordona, koja razlikuje kulturalne, strukturalne i psihološke aspekte asimilacijskog procesa. Pritom se, između ostalog, konstatira da su, unatoč značajnim međusobnim razlikama, svi navedeni pristupi bili pod utjecajem dominantnih modela useljeničke politike u SAD, od kojih se kao najutjecajniji izdvajaju "melting pot" asimilacijski obrazac i model "kulturnog pluralizma", koji se u novije vrijeme naziva i "multikulturalizmo". Za razumijevanje ovih politika važno je, naglašava Puzić, razlikovati asimilaciju u smislu više-manje spontanog procesa prilagodbe manjine na kulturni obrazac većine, i asimilaciju kao, od strane države, promovirani normativni program za nerijetko nasilnu integraciju manjina u dominantni obrazac. Ističe se da je u SAD asimilacija u normativnom smislu postala neraskidivo vezana uz "melting pot" model, koji se, zbog izostanka očekivane integracije crnačke populacije 1960-ih, sve češće dovodi u pitanje. Kao alternativa asimilacijskom modelu, kulturni pluralizam i multikulturalizam tada počinju tražiti pravedniji oblik integracije kulturnih i etničkih manjina, koji bi im, uz integraciju u zajedničke društvene institucije, omogućio zadržavanje i javno priznavanje njihova tradicionalnog kulturnog nasljeđa. Što se tiče pojma multikulturalizma, osim što opisuje skup javnih politika, služi i kao oznaka za specifičan tip socijalne teorije. U potonjoj je naglasak na zahtjevima za legalno-pravnom zaštitom manjinskih kultura i identiteta. Pritom se ističe da su manjinske kulture jednako vrijedne većinskoj kulturi, te neophodne za izgradnju i oblikovanje identiteta ljudi. Autor analizira različita stajališta u javnoj raspravi, te dolazi do zaključka da prijedlozi za legalno-pravnom zaštitom manjinskih kultura i identiteta općenito povlače za sobom mogućnost njihova esencijaliziranja i postvarivanja. U tom se slučaju ograničavaju potencijalne mogućnosti djelovanja, a time i osiguranja pravednijih uvjeta individualnog razvoja za sve pripadnike društva. Kao alternativno stajalište u zastupanju manjinskih interesa pojavljuje se transformacijski multikulturalizam Nancy Fraser. Ona priznavanje različitosti veže uz transformaciju simboličke strukture postojećih društvenih podjela. Opravdanost takvog normativnog zahtjeva Puzić obrazlaže Bourdieuovim kategorijalnim aparatom (habitus, kapital, polje i dr.), te dolazi do zaključka da dijaloško priznavanje manjinskih identiteta moral biti trajan proces u sklopu kojega se zahtjevi za priznanjem i legalno-pravnom zaštitom manjinskih kultura i zahtjevi za ekonomskom redistribucijom na različite načine presijecaju i uzajamno uvjetuju. U petom poglavlju (Interkulturno obrazovanje - multikulturalizam u europskom kontekstu) uvodno se konstatira da multikulturalizam u europskom kontekstu kasni za svojim američkim uzorom, što se, s jedne strane, objašnjava činjenicom da se europski imigrantski prostor počeo formirati relativno kasno, tek od 1950-ih (radne migracije i povratne migracije iz nekadašnjih kolonijalnih posjeda u matične zemlje), a s druge, prirodom i ideološkom nadgradnjom europskog političkog i kulturnog prostora. Potonje se odnosi na nacionalizmom opterećene europske prošlosti u kojoj su se isticale razlike između naroda i kultura i gdje je kultura u pravilu služila kao osnovica političke homogenizacije. Opisanim društvenim i povijesnim kontekstom objašnjava se činjenica da društva Zapadne Europe nisu bila pripremljena za trajan ostanak pridošle useljeničke populacije (Max Frisch: "Pozivana je radna snaga, a došli su ljudi."). Navodi se da se, kao reakcija na ovakvo nezadovoljavajuće stanje, 1970-ih i 80-ih pojavljuju i koncepcije koje u većoj mjeri uvažavaju kulturnu različitost useljeničke populacije. Najpoznatiju inicijativu u tom smislu predstavlja projekt interkulturnog obrazovanja. Izvorno iniciran i razvijan od eksperata Vijeća Europe, taj je obrazovni koncept 1983. usvojen kao model zajedničkog obrazovanja djece migranata na europskoj razini (rezolucijom Stalne konferencije europskih ministara obrazovanja). U nastavku je dat pregled najvažnijih teorijskih pristupa ("konfliktni pristup" i "pristup uzajamnog obogaćivanja") interkulturnom obrazovanju, pri čemu se ističu njegova dva osnovna cilja: osiguravanje jednakosti šansi za manjinske učenike i priprema svih učenika za život u multikulturnom društvu. Također su prikazane temeljne interkulturne kompetencije, kao i najvažniji didaktički pristupi u cilju afirmacije manjinskih identiteta, te podizanja obrazovnih postignuća manjinskih učenika. Potonje podrazumijeva reorganizaciju školske prakse, prije svega redefiniranjem obrazovnih standarda i kriterija evaluacije koji određuju u školi priznati kulturni kapital i koji su obično išli nauštrb manjinskih učenika. U šestom dijelu (Komparativna analiza nacionalnih kurikuluma odabranih europskih zemalja) uvodno se analiziraju dosadašnje prakse interkulturnog obrazovanja u pojedinim europskim zemljama. Autor konstatira da, unatoč deklarativnoj opredijeljenosti mnogih zemalja za interkulturno obrazovanje, dosadašnja praksa ukazuje na njegov razmjerno mali utjecaj na nacionalne obrazovne politike. Ističe također da manjinski učenici u pravilu postižu ispodprosječne obrazovne rezultate, zbog čega mnogi roditelji namjerno upisuju svoju djecu u škole s manjim udjelom manjinskih učenika. Iz toga se dade zaključiti da postoji značajan raskorak između obrazovnog diskursa i teorije i implementacije interkulturnog obrazovanja u školskoj svakodnevici. Takvo stanje rezultira činjenicom da se u europskim zemljama još nije pojavio zajednički model interkulturnog obrazovanja. Nakon opisa dosadašnjih iskustava u implementaciji interkulturnog obrazovanja u europskim zemljama, autor obrazlaže kontekst provedene analize: istraživanje nacionalnih kurikuluma, čiji rezultate koristi u ovom radu, nastalo je na temelju znanstvenoistraživačkog projekta "Evaluacija nastavnih programa i razvoj nacionalnog kurikuluma za obvezno obrazovanje u Hrvatskoj". Budući da promjene u europskim obrazovnim sustavima i nacionalnim kurikulumima postaju sve relevantnije i za hrvatski obrazovni kontekst, spomenuti projekt uključivao je komparativnu analizu nacionalnih kurikuluma za obvezno obrazovanje u europskim zemljama. U sklopu projekta Puzić je proveo analizu interkulturnog obrazovanja. Analizirani su nacionalni kurikulumi sljedećih zemalja: Finska, Austrija, Irska, Švedska, Engleska, Njemačka (savezna pokrajina Schleswig-Holstein) i Hrvatska. Pritom je pošao od hipoteze da su ciljevi i strukture nacionalnih obrazovnih sustava (i dalje) vođeni predodžbom o nacionalnoj i etničkoj homogenosti, odnosno potrebom da se takva homogenost ostvari. U sklopu toga postavljaju se sljedeća pitanja/ciljevi istraživanja:
Da bi se odgovorilo na ta općenitija pitanja formuliran je niz specifičnijih pitanja prilagođenih empirijskoj građi, tj. sadržajima kurikuluma:
Analiza se odnosi na dvije razine nacionalnih kurikuluma. Prva razina obuhvaća opće kurikulumske smjernice i sva kurikulumska područja, čije odredbe važe za sve predmete. Druga razina je predmetna i obuhvaća ciljeve i ishode, opis i određenje pojedinih predmeta, kao i njihove didaktičko-metodičke smjernice, pri čemu se analiza ograničava na predmete materinski jezik, povijest i društveno područje i vjersko obrazovanje. Sukladno navedenim općim i posebnim ciljevima istraživanja analizirani su nacionalni kurikulumi posebno za svaku zemlju iz uzorka. U svrhu bolje preglednosti i usustavljivanja podataka, dobiveni su rezultati potom prikazani u dvije skupne tablice. Jedna tablica prikazuje elemente interkulturnog obrazovanja na razini općih smjernica, dok druga iste elemente prikazuje na razini pojedinih predmeta. Na osnovi provedene analize izvedeno je nekoliko općih zaključaka: 1) osim hrvatskog programa u kojem prevladava (etno)nacionalna perspektiva, u većini je analiziranih kurikuluma interkulturna dimenzija obrazovanja prisutna i u općim smjernicama i u ciljevima i sadržajima na predmetnoj razini; 2) na predmetnoj razini interkulturni su sadržaji zastupljeniji u programima građanskog/državljanskog odgoja (i njegovih predmetnih korelata) i religijskog obrazovanja, a razmjerno su manje prisutni u programima povijesti i materinskog jezika. U tom smislu se potvrđuje tradicionalna predodžba o povijesti i materinskom jeziku kao "nositeljima" nacionalnog identiteta u školi. Pritom preispitivanje stranih kultura i religija i njihova usporedba s vlastitim kulturnim nasljeđem posebno dolazi do izražaja u religijskom obrazovanju; 3) među analiziranim su zemljama najveće razlike u pogledu zastupljenosti posebnih didaktičkih pristupa prilagođenih specifičnim potrebama manjinskih učenika. Ovi su didaktički pristupi prisutni u finskom, austrijskom, švedskom i njemačkom (Schleswig-Holstein) kurikulumu, dok istodobno nisu element irskog, engleskog i hrvatskog nacionalnog kurikuluma. S obzirom na ovu osnovnu razliku, kao i na neke razlike u sadržajnom propitivanju manjinskih i većinske kulturne tradicije i identiteta, razlikuju se dva opća pristupa kulturnoj raznolikosti: "interkulturni/multikulturni" (Finska, Austrija, Švedska, Schleswig-Holstein) i "liberalni" (Irska, Engleska) pristup. Hrvatski kurikulum, zbog njegove izrazite nacionalne orijentacije, nije uvršten ni u jedan od spomenuta dva pristupa; 4) na razini općih kurikulumskih smjernica postoji veća konzistentnost između analiziranih elemenata interkulturnog obrazovanja nego na predmetnoj razini. Ova neusuglašenost između općih smjernica i pojedinih predmeta može upućivati na osnovni smjer u kojem partikularni manjinski zahtjevi utječu na razvoj kurikuluma i, u vezi s tim, na okolnost da je, zbog razlika u pristupu i razlika u konzistentnosti pojedinih analiziranih elemenata, interkulturno obrazovanje i dalje prvenstveno u funkciji pojedinih nacionalnih obrazovnih politika. Takvo se stanje objašnjava tezom o "sublimiranom" nacionalizmu unutar današnjih obrazovnih sustava, kao i činjenicom da su obrazovne multikulturne politike, u pravilu, "nusproizvodi" općih obrazovnih i kulturnih politika pojedinih zemalja. U zaključnom dijelu (Zaključna razmatranja) sabrane su spoznaje koje proizlaze iz teorijskog dijela rada, te one iz empirijskog dijela rada. U prvom slučaju, Puzić ukazuje na ključnu važnost Bourdieuove teorije habitusa, odnosno inkorporirane društvene strukture, iz čega proizlazi da se i etnonacionalni identiteti izgrađuju na osnovi inkorporiranja etničkih podjela u društvu. U biti, oni potkopavaju građansko univerzalističko samorazumijevanje državljana. Uz to, manjinski status, koji proizlazi iz etnokulturne podjele društva, znači i nepriznati kulturni kapital, pri čemu škola predstavlja „simboličko tržište“ u kojem kronično slabiji obrazovni uspjeh imaju manjinski učenici. Iz tog začaranog kruga, zaključuje autor ovog rada, moguće je izići samo kombiniranjem dviju strategija, jedne koja osigurava jednakost šansi i druge koja priznaje manjinski identitet kao jednakovrijedan. Empirijskom komparativnom analizom niza europskih nacionalnih kurikuluma ustanovio je, međutim, da se obrazovna interpretacija vrijednosti jednakosti, tolerancije i kulturne raznolikosti razlikuje od zemlje do zemlje. Budući da interkulturalizam, koji se zasniva na „dijaloškoj prirodi ljudske egzistencije“ (Taylor), podrazumijeva ne samo propitivanje manjinske nego i većinske kulture, autor zaključuje da se analizirani kurikulumi nesigurno približavaju tom cilju. Zaključni dio rada stoga ima i normativnu, odnosno aplikativnu dimenziju u tom smislu što nudi odgovor na pitanje na koji način interkulturno obrazovanje može doprinijeti ostvarivanju društvene kohezije i solidarnosti u suvremenim višeetničkim i višekulturnim društvima. Pritom se naglašava da se spomenuta dva osnovna cilja interkulturnog obrazovanja (osiguravanje jednakosti šansi za manjinske učenike i priprema svih učenika za život u multikulturnom društvu) najučinkovitije mogu ostvarivati paralelno. U tu svrhu potrebno je, s jedne strane, adekvatnim didaktičkim pristupima nastavnike i druge pedagoške djelatnike senzibilizirati za specifičan položaj manjinskih učenika (te na taj način redefinirati tradicionalne oblike u školama priznatog kulturnog kapitala), a s druge, pokušati transformirati binarne obrasce simboličkih klasifikacija na kojima se izgrađuju isključujući oblici identiteta.
Mr. sc. Saša Puzić svojim je doktorskim radom Obrazovanje i etničnost: komparativna analiza europskih iskustava dao je značajan znanstveni doprinos poznavanju suvremenog europskog konteksta i kurikularnih sadržaja na temu multikulturnosti i interkulturnosti, koje analizira u svjetlu proturječja između etniziranog određenja nacije i idealne univerzalnosti državljanstva. Znanstveni doprinos ovog rada ogleda se u slijedećim značajkama:
Nedostaci u radu tiču se, prvo, povremenog tematskog krivudanja, što eksplikaciju temeljne veze između manjinskog obrazovanja i društvene nejednakosti ponegdje čini nedovoljno pouzdanom. Drugo, bavljenje usporednim hrvatskim društvenim kontekstom i kurikularnim sadržajima čini se nedostatnim. Međutim, prednosti ovog rada uvelike nadvisuju njegove nedostatke. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da mr. sc. Saši Puziću omogući usmenu obranu doktorskog rada pod naslovom Obrazovanje i etničnost: komparativna analiza europskih iskustava.
dr. sc. Milan Mesić, red. prof. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof. dr. sc. Branislava Baranović, znan. savj., Institut za društvena istraživanja, Zagreb Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Valtera Milovana Dr. sc. Sanja Roić, red. prof. Dr. sc. Mladen Machiedo, red. prof. Dr.sc. Nino Raspudić, viši asistent
Ur.broj: 3804-300-09-3 Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 25. 2. 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo koje će ocijeniti doktorski rad Valtera Milovana pod naslovom Život i smrt (u) Piera Paola Pasolinija. Podnosimo Vijeću sljedeći IZVJEŠTAJ Disertacija Život i smrt (u) Piera Paola Pasolinija obuhvaća 276 stranica kompjutorskog ispisa i artikulirana je, nakon Uvoda (str. 2-3), u osam poglavlja, raščlanjenih u niz potpoglavlja (str. 4-230), Zaključke (str. 231-233) i Bibliografiju i filmografiju (str. 263-270). Slijede: Sažetak, Riassunto, Ključne riječi i Životopis doktoranda. Tema kojoj je kandidat pristupio složena je i osjetljiva, jer je Pier Paolo Pasolini (1922.-1976.) talijanski pjesnik, romanopisac, kritičar, dramski pisac, redatelj i scenarist te glumac bio jedan od najvažnijih i najkontroverznijih protagonista talijanske kulture '60-tih i '70-tih godina sve do svoje tragične smrti 1976., koja je zbog svoje brutalnosti i netransparentnosti generirala različita tumačenja i interpretacije. Pasolini je danas smatran jednim od najznačajnijih talijanskih intelektualaca 20. stoljeća, pa kandidat u Uvodu ovako ocrtava njegovu osobu: «Pasolini je […] svestran, problematičan i deklarirano drukčiji, jednako provlači poštovanje i netoleranciju, čini se obje zasluženo. Njegov interes za teme kao što su kršćanstvo, komunizam, cenzura, politička moć, fašizam i antropologija religije bogatim je izvorom raznorodnih informacija i ideja, a njegova su djela dobar putokaz do zanimljivih naslova koje se mora pročitati želi li se bolje razumjeti cjelokupan opus tog autora» (str. 2-3). Disertacija taj odnos sagledava kroz autorov «odnos prema smrti, težnju da se od vlastitog života u cjelini učini umjetničko djelo te borbe protiv političkih neistomišljenika i pojava u društvu za koje je smatrao da kvare talijanski narod» (str. 3). Kandidat polazi od pretpostavke da je Pasolini svjesno ugradio vlastiti život u svoje umjetničko djelo te da je riječ o zaokruženoj cjelini koja može biti podložna analizi. U 1. poglavlju doktorand analizira problem političke moći u Pasolinijevom pjesničkom opusu koji se sastoji od sedam zbirki (u najranijoj fazi pisanoj na furlanskom dijalektu, dijalektu majčinog zavičaja, pri čemu je dotaknuo poetiku neoeksperimentalizm), udaljivši se svjesno od hermetizma, neoavangarde i neorealizma smatrajući ih buržujskim modelom tzv. «velikih načina» spoznavanja prošlosti. Jezik svoje poezije približio je prozi, pozivajući se na dva priznata prethodna (19. st. odnosno početak 20. st.) talijanska pjesnika, Carduccija i Pascolija i dodavši im ispovjedni, iskreni izričaj kao odgovor na tzv. «nestanak poetika» u 20.stoljeću. Kandidat slijedi teze Carle Benedetti prema kojima je Pasolini pojednostavio svoj pjesnički jezik kako bi uspio ostvariti izravnu komunikaciju s čitateljem imajući na umu permanentnu kritiku moći u talijanskom društvu, vodeći pritom računa i o njezinim ambivalentnim karakteristikama u talijanskoj zbilji. Slijedeći teze kritičara Giancarla Ferrettija novum Pasolinijevog pjesništva doktorand sagledava kroz njegov izravan govor o društvenim promjenama i prirodi moći koja se u društvu očituje; promišljanje moći kroz kritiku vjere i Crkve kao institucije; uzdizanje najsiromašnijih slojeva proletarijata i siromašnih uopće; mržnju spram nove klase u poslijeratnoj Italiji. Doktorand je na odabranim tekstovima iz autorovog pjesničkog opusa sabranog pod skupnim naslovom Bestemmia a osobito u zbirkama Le ceneri di Gramsci i Trasumanar e organizzar istražio prisutnost i načine na koje se manifestiraju gore navedeni elementi. Veliki dio Pasolinijeve poezije nije preveden na hrvatski, pa su u disertaciji navođeni originalni stihovi uz prijevode u bilješkama. Kandidat zaključuje da je Pasolini «atipičan pjesnik originalnih ideja i odabranih formi koji je prevalio dug put od socijalizma do misticizma, od tercina i soneta do forme-projekta i pjesama pisanih razgovornim tonom» (str. 52) te anticipira da je upravo pjesnikova «'očajnička vitalnost' preoblikovana u život-djelo bačeno u vatru borbe protiv moći» (isto). U drugom, kratkom, poglavlju disertacije kandidat tematizira problem majke u Pasolinijevom djelu; na tragu psihoanalitičke kritike uočava transfer majčine ljubavi s muža (Carla Alberta) na sina (Pier Paola) kao i majčin narcizam i superioran stav spram drugih koje sin od nje preuzima, te problem majke u autorovim djelima dijeli na njezino faktičko prisustvo u samom djelu i simboličku prisutnost koju preuzimaju književni likovi odnosno glumice. U prvu skupinu ubraja tekstove iz zbirke Poesia in forma di rosa; Bestemmia i La meglio gioventù a tragove «drugih majki» traži u filmskim scenarijima (Kralj Edip; Evanđelje po Mateju; Medeja i poglavito tragedijama Pilad, Caldéron i Orgia (Orgija) i pjesničkoj zbirci Bestemmia (Psovka). U trećem poglavlju doktorand analizira mitološke likove u Pasolinijevom opusu i anticipira da je smrt jedan od temeljnih pojmova u ovom poglavlju, pa ga stoga možemo smatrati centralnim poglavljem rada. Predlažemo da u konačnoj verziji rada ovo poglavlje bude naslovljeno «Mitološki i mitologizirani likovi…», jer pored grčkog mitološkog imaginarija autor u pusu talijanskog autora izdvaja Isusa i svetog Pavla ali i tzv. moderne ikone Marylin Monroe, Rudija Dutschkea, Jana Pallacha i braću Kennedy. Mit, prema Pasoliniju, ne postoji bez smrti, te su uz mitološke ovdje nabrojane i osobe koje su «umrle mitskom smrću i upravo zahvaljujući smrti ostavili u nasljeđe svoju poruku» (str. 85). U ovom su poglavlju evidentirani prizori i fantazije na mitološke predloške iz Pasolinijevog pjesničkog, proznog, dramaturškog i filmskog, te esejističkog opusa koji često upravo u vidu nezaštićene žrtve anticipiraju ono što će se dogoditi u času njegove smrti. Četvrto i peto poglavlje, naslovljeno «Tragedije i scenariji» odnosno «Eseji» svojom žanrovskom određenošću odudara od prethodne impostacije, no kandidat objašnjava da je svoje tragedije sam autor smatrao «gotovo posthumnima» (str. 131) upravo zbog njihove nedovršenosti te su tako svoj pravi život započele doista tek nakon njegove smrti. Predlažemo stoga da ih u uvezanom primjerku kandidat preimenuje. U tim poglavljima doktorand traga za piščevim autobiografskim elementima u likovima intelektualaca. I u poglavlju «Eseji» doktorand istražuje motiv smrti, konstatira da se sva područja Pasolinijevog interesa prepleću te da motivi i metodologije lutaju iz jednog u drugo. Pasolinijeve radove koje doktorand okuplja pod naslovom «Eseji» (na tragu tal. «saggi») prije bi se mogli nazvati kritičkim osvrtima, kritičkim ogledima ili jednostavno kritikom, budući da su povodi (nekrolog, recenzija, osvrt) polazište s kojeg pisac elaborira svoje intelektualne stavove najčešće u polemičkom tonu s predloškom od kojeg polazi. Upravo je u tim radovima što ih je Pasolini pisao za časopise i dnevni tisak elaborirano njegovo kritičko, individualno a katkad i solipsističko stanovište angažiranog intelektualca (ističemo, angažiranog na posve osoban - nakon dramatičnog iskustva s talijanskom Komunističkom partijom - beskompromisan način). U ovom je poglavlju kandidat vrlo dobro zamijetio evoluciju motiva smrti od polazne nekrološke prigode (Gadda), preko Enzesbergerove knjige o Durrutiju i njegovoj tragičnoj smrti, do, naposljetku, dva klasika, jednog ruskog a drugog talijanskog, Dostojevskog (Zločin i kazna) i Else Morante (La Storia). U Šestom poglavlju doktorand uspoređuje dvije značajne Pasolinijeve pjesničke zbirke Ceneri di Gramsci (1957.) i Trasumanar e organizzar (1971.) prvu koja ga je učinila poznatim pjesnikom i priznatim autorom u poslijeratnoj Italiji (ugledna nagrada Viareggio, 1957.) u kojoj se zbivao privredni uspon i drugu, koja nakon što je postao pisac svjetskog glasa prošla nezapaženo (bila je to svojevrsna osveta društva iz kojeg se dijelom sam izopćio i koje je neumitno kritizirao), tako da je sam, pišući u 3. licu, recenzirao vlastito djelo. Na neke ćemo nepreciznosti u potpoglavlju koje se bavi formalnim obilježjima zbirki upozoriti kandidata na obrani rada, no u cijelosti je komparacija uspjela fokalizirati najvažnije autorove teme i motive u dva bitna povijesna trenutka talijanske kulture i talijanskog društva uopće. U 7. poglavlju disertacije doktorand tematizira Pasolinijevu ostavštinu i sukobe nastale oko njegova opusa u talijanskoj kulturnoj javnosti, donosi pregled literature o talijanskom piscu. Posthumni pristup Pasolinijevom opusu izaziva brojne kontoverze: neki autori, premda međusobno nesuglasni, smatraju da piščevo djelo valja sagledavati u cijelosti, kao željeni kontrukt (Siti, Zigaina), drugi smatraju da svako piščevo djelo zahtijeva poseban pristup (Tricomi). Prvoj dvojici priključuje se i Mladen Machiedo koji je Pasolinija upoznao i intervju s njim objavio u zagrebačkoj «Filmskoj kulturi» 1970. godine odabravši za naslov autorovu rečenicu: «Slobodu shvaćam kao pogibiju od namjerno traženih rana». U zaključku ovog pregleda, kandidat navodi riječi Enza Siciliana prema kojima postoji u Italiji kolektivna grižnja savjesti zbog Pasolinijeve smrti. Osmo poglavlje rada bavi se recepcijom Pasolinijev adjela u Hrvatskoj, o čemu je kandidat već objavio rad u talijanskom specijaliziranom časopisu. Od proznih radova preveden je u cijelosti samo roman Žestok život (Una vita violenta, prev. Duška Orlandi, 1961.) i pripovijetka Studi sulla vita di Testaccio (prev. Maslina Ljubčić), dok je poezija prevođena i objavljivana još od 1957. (Ricovljeva antologija, Machiedove pjesničke antologije) a autori kritičkih studija su Mladen Machiedo (pratio Pasolinijev opus) i Nedjeljko Fabrio, kazališnih adaptacija Ivica Buljan i Mani Gotovac, a nisu izostale ni filmske projekcije (dodajemo, uključujući i film Laure Betti prikazan u zagrebačkoj Kinoteci i Salò u Talijanskom kulturnom institutu u Zagrebu, te rad švicarske talijanistice T. Crivelli o problemu dvojnika u romanu Petrolio, objavljen u zagrebačkom zborniku s dubrovačkog skupa). U Zaključku (označenom u radu kao «Zaključci») kandidat svoje istraživanje sumira kao doprinos književnom i intelektualnom portretu Pier Paola Pasolinija kao «pobunjenika, 'proroka' i didaktičara» (predlažemo precizniju oznaku, «pedagoga»). U nekoliko svojih radova Pasolini se, kako zaključuje doktorand, odvojio od inače često korištene 'mrtvačke maske' i napisao nekolicinu djela u kojima je prevladao snažne osjećaje kritičnosti spram postojeće društvene zbilje i vlastite povrijeđenosti zbog neprihvaćene spolne orijentacije. Češće je, međutim, poimao smrt kao utjehu, posvećenje pa i svojevrsni spas. No, sloboda i beskompromisnost ostaju trajna obilježja ovog specifičnog talijanskog autora. U Prilogu (Pasolini u životu i na filmu) kandidat donosi ikonografska svjedočanstva o Pasolinijevom životu i, ponajviše, filmskom radu., pregled odabraih citata iz djela te bibliografiju i filmografiju. Valter Milovan je svojom doktorskom disertacijom uspješno obavio zadatak postavljen u uvodnom dijelu rada te pokazao sposobnost samostalnog istraživanja i književnokritičkog prosuđivanja. Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću da našu pozitivnu ocjenu njegovog doktorskog rada prihvati i da ga uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti u znanstvenom području Humanističke znanosti, polje Filologija, grana Romanistika. U Zagrebu, 25. 5. 2009. dr. sc. Sanja Roić, red. prof. predsjednik povjerenstva ………………………………………………. dr. sc. Mladen Machiedo, red. prof. u miru član povjerenstva …………………………………………….. dr. sc. Nino Raspudić, viši asistent član povjerenstva …………………………………………….. Dr.sc. Krunoslav Pranjić, professor emeritus Dr.sc. Dalibor Blažina, izv. prof. Dr.sc. Josip Užarević, red. prof. |