Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
I Z V J E Š Ć E Doktorska disertacija mr. sc. Ivane Jukić ima 236 stranica kompjuterski složenog teksta. Temeljni tekst s bilješkama obuhvaća 223 stranice, a prati ga popis izvora i literature (str. 224-236). Tekst nema posebnih priloga. Temeljni tekst disertacije sastoji se iz šest sljedećih osnovnih dijelova: "Prema ravnoteži moći ili prema "trajnom miru"? – uvod" (str. 2-9), "Ka novoj obljetnici u novom ruhu – historiografija i izvori o čl. 7./1712. Hrvatskoga sabora" (str. 10-25), "Članak 7./1712. ili tzv. Hrvatska pragmatička sankcija - mit" (str. 26-93), "Članak 7./1712. ili tzv. Hrvatska pragmatička sankcija – zakon" (str. 94-202), "Karlo VI. i Emerik Esterházy – iz altruizma" (str. 203-217), "Koordinirana država ili ipak apsolutizam? - zaključak" (str. 218-223). U doktorskoj disertaciji mr. sc. Ivana Jukić analizira važnu, dosad samo fragmentarno obrađivanu, problematiku nastanka hrvatske Pragmatičke sankcije u širem srednjoeuropskom kontekstu. Disertacija je rezultat istraživanja opsežne građe pohranjene u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Haus-, Hof- u. Staatsarchiv u Beču i Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti (Magyar országos levéltár). Osim toga, pri izradi disertacije korištene su brojne zbirke objavljene arhivske građe te relevantna domaća i strana literatura. U uvodu doktorske disertacije autorica sintetizira dominantne smjernice habsburške politike u razmatranom razdoblju, ističući isprepletenost vanjske i unutarnje politike Habsburške Monarhije u razdoblju od 1687. do 1722. godine. Međuovisnost vanjske i unutarnje politike simbolično je utkana i u naslov disertacije, pri čemu ovo poglavlje nudi i objašnjenje latinskoga dijela naslova rada. Drugo poglavlje nudi kritički osvrt na najvažnija historiografska ostvarenja na temu Pragmatičke sankcije Karla VI. iz 1713., koja su nastala početkom 20. stoljeća. Uz ove temeljne radove, kandidatkinja se osvrnula i na novije historiografske obrade navedene teme, želeći istaknuti nužnost sustavne kritičke reinterpretacije Pragmatičke sankcije (kako svih inačica njezina priznanja unutar Habsburške Monarhije, tako i tzv. hrvatske Pragmatičke sankcije). Također je obrazložila i nužnost kritičke analize objavljenih i neobjavljenih izvora koji su bili temelj oblikovanju dosadašanjih historiografskih interpretacija. U trećem poglavlju se analizira 'ideološke' i vanjsko-političke konstelacije u kojima se našla Habsburška Monarhija na prijelazu 17. u 18. stoljeće. Ovo poglavlje podijeljeno je na dva potpoglavlja ("Ranonovovjekovni apsolutizam i zakonodavno pravo" te "Zemlja Pragmatičke sankcije"). U prvom potpoglavlju nudi se pregled i kritički osvrt političkog ozračja europskoga ranonovovjekovlja uvjetovanoga prije svega apsolutizmom, prikazuje utjecaj problema nasljeđivanja na političku svakodnevicu te analizira kako su ranonovovjekovne monarhije rješavale i iskoristile navedeni problem za proces pretvaranja teritorija pod njihovom političkom vlašću u što organiziranije ranonovovjekovne države. Drugo potpoglavlje je tematski vezano isključivo uz Habsburšku Monarhiju s težištem na propitivanju utjecaja nasljednog reda (i zakona općenito) na političko djelovanje habsburških vladara u razdoblju od 1621. do 1722. godine. Kandidatkinja se posebno osvrće na djelatnost Karla VI., čiji je vladalački vijek u velikoj mjeri obilježen nasljednim zakonom, ističući da se i Habsburška Monarhija priključila općem europskom trendu ambicioznije i aktivnije političke integracije raznorodnih i brojnih teritorija Monarhije posredstvom nasljednoga zakona. Upravo zbog takvoga političkoga ozračja, kandidatkinja smatra pojedine dosadašnje historiografske teze o tzv. hrvatskoj Pragmatičkoj sankciji neodrživima. U četvrtom poglavlju kandidatkinja je predstavila vlastite teze i stavove o razlozima nastanka tzv. hrvatske Pragmatičke sankcije u 1712. godini. Poglavlje je podijeljeno u dva dijela ("Cum Regi ..." i "... tum Patriae"). Temeljna teza prvoga dijela jest da je Bečki dvor inicirao nastanak tzv. hrvatske Pragmatičke sankcije i poslužio se municipalnim pravima hrvatskoga plemstva da bi ostvario svoje političke ambicije tj. raznim političkim sredstvima potrudio se 'prilagoditi' političko ponašanje plemstva Zajednice Krune Sv. Stjepana idejama i programima ranonovovjekovnoga apsolutizma. Habsburška potpora političkom partikularizmu unutar Zajednice i kreiranje političke komunikacije s utjecajnim i pomno odabranim pojedincima, bili su ključevi habsburškoga političkoga uspjeha u pogledu priznanja habsburškoga ženskoga nasljeđa unutar Monarhije. U drugom dijelu poglavlja kandidatkinja prednost daje analizi političkog ozračja unutar Hrvatskoga Kraljevstva. Smatra da su neujednačeni politički stavovi plemstva koje je uživalo municipalna prava Hrvatskoga Kraljevstva otvorili Bečkom dvoru i dijelu hrvatskoga plemstva, koje je u kralju vidjelo sredstvo obrane svojih prava, prostor za političko djelovanje na obostranu korist. Nadalje, kandidatkinja je istaknula da, uslijed prevage kraljevske moći unutar Hrvatskoga Kraljevstva početkom 18. stoljeća, hrvatsko plemstvo nije moglo ostvariti zamišljeni politički maksimum u pregovorima s Bečkim dvorom oko prava nasljedstva unutar Hrvatskoga Kraljevstva po habsburškoj ženskoj lozi. Ostvareni politički rezultati bili su zaseban pravno-politički položaj Kraljevstva unutar Zajednice Krune Sv. Stjepana te daljnje uživanje kraljevskoga poreza na korist Hrvatskom saboru s područja civilnoga dijela Hrvatskoga Kraljevstva. S obzirom na onodobno političko ozračje, kandidatkinja zaključuje da je hrvatsko plemstvo moglo biti zadovoljno postignutim. Peto poglavlje fokusira se na analizu ideje altruizma kao temeljnoga podstreka u političkom djelovanju ranonovovjekovnih vladara, napose u pogledu sređivanja pitanja nasljeđivanja. Kandidatkinja je promotrila djelovanje Karla VI. i zagrebačkoga biskupa Emerika Esterházyja (jednog od glavnih aktera u donošenju hrvatske Pragmatičke sankcije) upravo iz perspektive altruizma tj. njihova, moguće iskrenoga djelovanja "za opće dobro" - kao općeprihvaćene maksime političkoga djelovanja u razmatranom razdoblju ranog novog vijeka. Završno, šesto, poglavlje ujedno je i zaključak doktorske disertacije. Razlozi i načini nastanka članka 7. u ožujku 1712. na Hrvatskom saboru pokazatelji su da su Habsburška Monarhija i Hrvatsko Kraljevstvo slijedili onodobne političke trendove. Sukladno duhu ranonovovjekovnoga apsolutizma kralj je imao pravo zakonodavne inicijative i zaključne sankcije, ali je temeljne zakone, kao što su nasljedni zakoni, mogao sankcionirati samo uz suradnju s plemstvom. Budući da je omjer snaga u odnosu Habsburgovci - cjelokupno plemstvo Zajednice, često ovisio o trenutnoj situaciji, Bečki dvor je njegovao dobro organiziran patronažno-klijentelistički sustav i politički partikularizam ne bi li ostvario svoje interese unutar Zajednice. Odnosi unutar samog plemstva, njihova socijalna i interesna raslojavanja, koalicije, neslaganja i svađe, u pozadini kojih su najčešće stajali privatni velikaški, a tek potom interesi Kraljevstva, bili su velika pomoć politici Bečkoga dvora unutar Zajednice. Kandidatkinja je ukazala na činjenicu da fenomen "Pragmatičke sankcije" svjedoči o tome da je od 1687. do 1722. kralj bio najjača politička karika u Monarhiji, a habsburški apsolutizam realnost. Habsburški vladari, pritom, nisu nasilno ostvarivali svoje ciljeve, jer bi to ugrozilo njihove političke pozicije, nego uz suradnju i kompromis sa zainteresiranim plemićkim grupacijama - kao što pokazuje primjer nastanka tzv. hrvatske Pragmatičke sankcije. Važno je napomenuti da je kandidatkinja čitav rad oblikovala unutar aktualnog historiografskoga diskursa o ranonovovjekovnom apsolutizmu, štoje bio vrlo zahtijevan zadatak. Analizirajući kontekst nastanka takozvane hrvatske Pragmatičke sankcije, tj. 'hrvatski slučaj' unutar spomenutog diskursa, pridonijela je i boljem razumijevanju habsburškoga apsolutizma, napose razdoblja od 1687. do 1722. godine.
Prvo, u uvodu su jasno izneseni pristup i koncepcija rada, a disertacija je izvedena sukladno iznesenim postavkama. Logično je i jasno strukturirana, u svakom poglavlju osiguran je uvid u potreban širi regionalni kontekst, a zatim analizirani posebnosti i detalji 'hrvatskog slučaja.' Argumentacije su izoštrene, a kandidatkinjin doprinos jasno izražen i vidljiv, kako u donošenju novih obavijesti, tako i u oblikovanju interpretacija. Drugo, dobivene spoznaje kandidatkinja nije interpretirala samo iz hrvatske perspektive već ih je kontekstualizirala u relevantan euro-američki historiografski diskurs. Treće, ovakav pristup omogućio je reinterpretaciju, odnosno novo vrednovanje, dosadašnjih spoznaja o hrvatskoj Pragmatičkoj sankciji i to u širem regionalnom i tematskom kontekstu. Naime, za razliku od uvida Jaroslava Šidaka ili tradicionalnih, ali sadržajno vrlo vrijednih doprinosa Vjekoslava Klaića, hrvatska Pragmatička sankcija je u domaćoj literaturi često bila interpretirana na osnovu fragmentarnih i nedostatnih istraživanja, koja bi se često, u krajnje simplificiranom obliku, pojavljivala u udžbenicima, sintezama i tekstovima pisanim za političke potrebe. Nova, temeljna, istraživanja mr. sc Ivane Jukić, zasigurno će doprinijeti složenijoj precepciji ove teme u hrvatskoj historiografiji i šire. Ovom doktorskom disertacijom, mr. sc. Ivana Jukić pokazala se kao zrela istraživačica sposobna obraditi i interpetirati kompleksnu i važnu problematiku hrvatske i srednjoeuropske političke, pravne i društvene povijesti. Disertacija predstavlja dugoočekivani i ključni doprinos spomenutoj problematici. Na osnovi iznesenog, Povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Ivane Jukić i predlaže da se uputi u daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti. Stoga Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te da mr. sc. Ivani Jukić odobri obranu doktorskog rada "Hrvatska pragmatička sankcija: cum Regi, tum Patriae." Zagreb, 25. svibnja 2009. P o v j e r e n s t v o ______________________________________________ Dr. sc. Nataša Štefanec, doc., predsjednik Povjerenstva ______________________________________________ Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., član Povjerenstva ______________________________________________ Dr. sc. Alexander Buczynski, viši znan. sur., član Povjerenstva ODSJEK ZA POVIJEST FILOZOFSKI FAKULTET IVANA LUČIĆA 3 ZAGREB
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Dubravke Božić Bogović "Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija od Bečkoga rata do Požarevačkog mira (1683.-1718.)". Temeljem toga Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeći IZVJEŠTAJ PODATCI O OBILJEŽJIMA RUKOPISA DISERTACIJA Disertacija sadrži 345 stranica, a podijeljena je na Predgovor, Uvod, sedam poglavlja ratzličite dužine i Zaključak. Također sadrži 648 bilježaka, osam grafikona i tablica, sedam faksimila dokumenata i devetnaest zemljovida. Konačno donosi iscrpne popise izvora (šest neobjavljenih, dvanaest objavljenih) i literature (107 naslova), sažetke i ključne riječi (na hrvatskom i engleskom jeziku), životopis i pregled sadržaja. SADRŽAJ I OSVRT NA DOKTORSKU DISERTACIJU
Uz obrazloženje odabira teme, ukratko je izložen temeljni istraživački cilj, odnosno namjera da se znanstvenom metodologijom, na osnovu istraženog objavljenog i neobjavljenog arhivskog gradiva te uz korištenje dosadašnjih historiografskih spoznaja, u sinkronijsko-dijakronijskom presjeku analiziraju organizacija i obilježja vjerskoga života katolika na svim razinama. Također su obrazloženi prostorni i vremenski okvir radnje te osnovno teorijsko polazište (prvenstveno utemeljeno na teorijskim postavkama "nove vjerske povijesti"), kao i korištene metode. Uz napomenu da se istraživanju nastojalo pristupiti "iznutra", iz "katoličke perspektive", prikazan je sažet pregled osnovnih istraživačkih pitanja i problema. 2. Uvod (str. 4-63) U Uvodu su dani teorijski, problemski i povijesni okvir te pregled korištenih i relevantnih izvora i literature. 2.1. Teorijski i problemski okvir (str. 4-23) Prikazana su osnovna metodološka i problemska usmjerenja "nove vjerske povijesti" koja religiji pristupa kao sveobuhvatnom povijesnom i društvenom fenomenu. Uz pregled nekih karakterističnih istraživačkih problema (primjerice, teološki sustavi učenja kao društveni fenomeni promjenjivi u vremenu, indikatori i stupanj religijske pripadnosti, vjerske organizacije i institucije kao specifične društvene strukture, religijske predodžbe i vjerski osjećaji, vjerska praksa, svakodnevica i mentaliteti i drugo), ukazano je na utjecaj što su ga druge znanosti (posebice sociologija, demografija, antropologija, geografija, statistika i povijest umjetnosti) imale na koncepte "nove vjerske povijesti". Nadalje je dano terminološko i pojmovno određenje pučke pobožnosti te je ukazano na njezino specifično značenje za područje istočne Slavonije i Srijema u vrijeme i neposredno nakon oslobođenja od osmanske vlasti s obzirom na konkretne povijesne uvjete djelovanja Katoličke crkve. Također su pojmovno i sadržajno određeni teorijski i problemski koncepti katoličke obnove, društvenog discipliniranja i konfesionalizacije uz napomene o mogućnostima i ograničenjima njihove primjene na istraživanje crkvene i vjerske povijesti promatranog prostora i vremena. 2.2. Povijesni okvir (str. 23-36) U sklopu međunarodnih odnosa, vanjske politike te problema vezanih uz izgradnju apsolutističke države, naglasak je stavljen na prikaz vjerske politike Habsburgovaca. U razdoblju vladavini Leopolda I. (1657.-1705.) pozornost je usmjerena na utjecaj što su ga imali Pietas Austriaca i posvemašnji katolički vjerski žar, koji se smatrao jednim od "stupova" sretne vladavine habsburškim imperijem, te na vjerske, društvene i političke odnose koji su stajali na putu postizanja ciljeva izgradnje konfesionalno atribuiranog apsolutizma i ostvarenja vjerske homogenosti podanika što je utjecalo na pragmatičnost prvenstvene zaštite dinastičkih vladarskih interesa. Habsburška politika, usmjerena na povećanje stupnja integracije nasljednih zemalja, u Hrvatskoj i Ugarskoj je, zbog posebnog razvoja, nailazila na zapreke što je svoj odraz našlo i u vjerskoj politici, posebice u odnosu na protestantizam u Ugarskoj. Prikazana su nastojanja protureformacije koja je nešto značajnije uspjehe ostvarila tek od početka 17. stoljeća, zatim jačanje pritiska na rekatolizaciju u vjerskoj politici Bečkoga dvora prema Ugarskoj od 60-tih godina 17. stoljeća, vidljiviji uspjesi protureformacije u drugoj polovici 17. stoljeća te značajnije smanjenje uloge protestanata u Ugarskoj u prvim desetljećima 18. stoljeća zahvaljujući, među ostalim, useljavanju pravoslavnog srpskog i katoličkog njemačkog stanovništva, intenziviranju nastojanja na sklapanju crkvene unije i, naposlijetku, zabranom javnog bogoslužja protestantima.
Daje se pregled korištene neobjavljene (str. 36-38) i objavljene (str. 38-44) izvorne građe uz napomene o ograničenjima i teškoćama na koje se naišlo prilikom njezinoga prikupljanja i obrade, posebice s obzirom na oskudnu neobjavljenu relevantnu izvornu građu sačuvanu u domaćim arhivima. U prikazu litarature (str. 44-63) osvrnulo se na dosadašnje historiografske rezultate. 3. Upravno-teritorijalna (re)organizacija katoličke crkve u istočnoj Slavoniji i Srijemu (str. 64-105) U poglavlju se analizira proces obnove i (re)organizacije crkvenih struktura koji se nalazio pod utjecajem ne samo političkih interesa, nego i konkretnih vjerskih prilika i stanja u kojem su se nalazile crkvene institucije. U središtu zanimanja našla su se pitanja patronatskog prava ugarskih kraljeva, posebice pravo imenovanja biskupa, zatim određivanja granica biskupija, utvrđivanja biskupskih jurisdikcija i upravljanja župama. 3.1. Rasprave o patronatskom pravu habsburške vladarske kuće (str. 65-74) Rasprava o patronatskom pravu habsburške vladarske kuće uglavnom se vodila oko imenovanja biskupa. Na temelju dostupne objavljene izvorne građe, prvenstveno povijesno-pravnih rasprava sačuvanih u vatikanskim arhivima, analizira se rasprava (koja je trajala tijekom gotovo cijelog 17. stoljeća, za poneke se biskupije nastavila i u 18. stoljeću, a iz nje nije izostavljena niti jedna od biskupija zanimljivih za temu ovoga rada), argumenti i protuargumenti suprotstavljenih strana, njihovi međusobni odnosi te utjecaj širih povijesnih okolnosti na rješavanje spomenutoga pitanja. Posebna je pozornost posvećena "problematičnom" vladarskome pravu imenovanja srijemskih, beogradskih i smederevskih biskupa. Rasprave vezane uz Srijemsku biskupiju prestale su tek nakon oslobođenja većega dijela Srijema od osmanske vlasti, od kada vladarsko pravo imenovanja srijemskih biskupa nije bilo dovođeno u pitanje, dok se rasprava o Beogradskoj i Smederevskoj biskupiji nastavila sve do 1729. godine. 3.2. Granice biskupija i jurisdikcije biskupa (str. 74-94) Prijeporna pitanja granica biskupija i jurisdikcija zagrebačkih, bosanskih ili đakovačkih, srijemskih, beogradskih i pečuških biskupa te nastojanja Kongregacije za širenje vjere i Bečkoga dvora da ga riješe u skladu sa svojim interesima, prate se od njihovog intenziviranja u 17. stoljeću i s obzirom na posebno značenje koje su dobila u Slavoniji i Srijemu nakon njihovog ponovnog ulaska u sastav Habsburške Monarhije. Osim formalnopravne strane, analizira se i primjena odluka crkvenih i svjetovnih vlasti "na terenu", metode kojima su se u promicanju svojih interesa služile zainteresirane strane, uključujući legalističke metode dokazivanja pravne i povijesne utemeljenosti vlastitih zahtjeva, diplomatske metode pridobijanja pristalica na svim razinama, od župnoga klera do najviših crkvenih i svjetovnih autoriteta, ali i metode pritiska te korištenja prava na obavljanje različitih čina biskupske vlasti kao sredstva da se na određeni način prejudiciraju odluke viših autoriteta. Također se analiziraju praktični problemi organizacije crkvenih institucija koji su utjecali na činjenicu da su se nejasnoće oko jurisdikcije pojedinih biskupa nastavile unatoč stišavanju sukoba oko granica biskupija nakon presude sudskog povjerenstva u Györu 1699. godine, odnosno nakon smrti bosanskoga biskupa Nikole Olovčića 1701. godine. 3.3. Upravno-teritorijalna organizacija župa (str. 94-105) Prikazan je broj i raspored župa na promatranom području uz praćenje kontinuiteta, promjena i obnove župne organizacije. Kroz konkretne primjere analiziraju se dvije osnovne razine na kojima su se povlastice i pastoralna prava franjevaca Bosne Srebrene pokazala problematičnima: u odnosu na biskupe (u smislu njihovog prava na imenovanje župnika i osiguravanja poslušnosti) i u odnosu na svjetovni župni kler (u smislu borbe za pravo na upravljanje župama), a što je poprimilo novo značenje vezano uz problem uloge franjevaca u izmijenjenim okolnostima u kojima je djelovala Katolička crkva na područjima oslobođenima od osmanske vlasti. Izvori svjedoče o činjenici da su franjevci uspjeli obraniti svoja prava na upravljanje župama, ostavši i nadalje gotovo jedini dušebrižnici te da se broj i raspored župa u prvih dvadesetak godina nakon oslobođenja nije bitnije promijenio, što navodi na zaključak da su političke promjene krajem 17. stoljeća imale relativno malo utjecaja na upravno-teritorijalnu organizaciju na razini župa. 4. Biskupi i niže svećenstvo (str. 106-194) S obzirom da je organizacija crkvenog i vjerskog života u značajnoj mjeri ovisila o biskupskoj službi, a niže svećenstvo imalo osobitu ulogu u oblikovanju svakodnevnog vjerskog života, s ciljem boljeg razumijevanja konkretnih crkvenih i vjerskih prilika razmatraju se značajke biskupske i svećeničke službe uopće, ali i osobine pojedinih biskupa, svećenika i župnika. 4.1. Lik biskupa (str. 107-159) Uz opći prikaz lika biskupa zacrtanoga na Tridentskom koncilu, izneseni su podaci za bosanske ili đakovačke biskupe (str. 111-132) Nikolu Olovčića (1669.-1701.), Petra Crnkovića (1703.), Jurja Patačića (1703.-1716.) i Petra Bakića, srijemske biskupe (str. 132-136) Franju Janija (1678.-1701.), Josipa Favinija (1701.-1708.), Petra Bakića (1710.-1716.) i Fraju Vernića (1716.-1729.) te beogradske biskupe (str. 136-159) Matiju Brnjakovića (1679.-1707) i Luku Natalija (1708.-1720.). Za biskupe se donose podaci o podrijetlu, školovanju, crkvenim službama i biskupskim funkcijama koje su obavljali, ali i o njihovom karakternim osobinama, vjerskom i moralnom liku te kvaliteti kojom su obnašali biskupsku službu. 4.2. Problem nepoštivanja obveze boravka biskupa u biskupiji (str. 159-165) Kao jedan od najizraženijih problema organizacije crkvenog i vjerskog života u istočnoj Slavoniji i Srijemu u razdoblju od Bečkoga rata do Požarevačkog, problem nepoštivanja obveze boravka biskupa u biskupiji (što se prevenstveno odnosi na Srijemsku i Beogradsku biskupiju) analiziran je kroz konkretne primjere. Pozornost je usmjerena na utvrđivanje uzroka te posebice na posljedice, u smislu konkretnih poteškoća u organizaciji crkvenog i vjerskog života što ih je izazivalo odsustvo pojedinih biskupa iz njihovih biskupija. 4.3. Niže svećenstvo (str. 166-194) S obzirom na činjenicu da su raniji istraživački napori uglavnom bili usmjereni na biskupe i franjevce, posebna je pozornost pridana svjetovnom svećenstvu. Prikazane su konkretne okolnosti koje nisu išle u prilog onom dijelu tridentskih reformi koje su svjetovnom svećenstvu trebale osigurati vodeću ulogu u životu župa i dušobrižništvu kao i poteškoće do kojih je dolazilo zbog nedovoljnog broja svećenika. Za pojedine svjetovne svećenike, u pravilu bivše pitomce kolegija Kongregacije za širenje vjere, donose se podaci o podrijetlu, školovanju, obvezama i službi, teškoćama s kojima su se susretali u pastoralnoj praksi, karakteru i osobnim sudbinama, te o njihovom odnosu s franjevcima i biskupima. Također se analiziraju opća obilježja svećeničke službe s obzirom na konkretne i specifične okolnosti djelovanja, a koja su u velikoj mjeri zadržala misionarsko obilježje i u prvim desetljećima nakon oslobođenja od osmanske vlasti. 5. Materijalne prilike katoličke crkve u istočnoj Slavoniji i Srijemu (str. 195.-225) U uvjetima sveopće devastacije i osiromašenja stanovništva te neuređenosti posjedovnih odnosa tijekom i neposredno nakon Bečkoga rata, Crkvi su na raspolaganju bili ograničeni izvori osiguravanja sredstava za zadovoljenje vlastitih materijalnih potreba što se prikazuje kroz analizu prihoda klera te stanja crkvenih građevina i opreme. 5.1. Biskupski i svećenički prihodi (str. 195-212) Kroz konkretne primjere analiziraju se načini uzdržavanja biskupa i svećenika, udio pojedinih uobičajenih izvora prihoda, teškoće u njihovom osiguravanju te, posljedično, materijalni uvjeti života klera. Pozornost je posvećena ulozi koju je po tom pitanju imalo priznanje vladarskoga patronatskoga prava, pravu na ubiranje desetine te nedostatku prihoda i posjeda srijemskih (i beogradskih) biskupa, što se isticalo kao jedan od osnovnih razloga odsustvu biskupâ iz biskupije. S druge strane, bosanskim ili đakovačkim biskupima potvrđeno je pravo na đakovački biskupijski posjed te se, uz osnovne podatke o spomenutom posjedu, ponajprije prikazuju teškoće na koje su u njegovom upravljanju nailazili biskupi u odnosu na svjetovne vlasti i podanike. U slučaju svjetovnoga svećenstva, prvenstveno su analizirane posljedice sukoba oko upravljanja župama na materijalne prilike nižega klera. 5.2. Crkvene građevine i oprema (str. 213-225) S obzirom da se određeni zaključci o materijalnim prilikama u kojima je Crkva djelovala mogu izvesti na temelju podataka o crkvenim objektima i opremi, izneseni su podaci o prostornom rasporedu, broju, intenzitetu i tempu gradnje i popravaka crkava i drugih vjerskih objekata, izvorima financiranja njihove obnove i izgradnje, njihovoj građi, izgledu i opremi. Vrlo loše stanje vjerskih objekata zatečeno nakon oslobođenja od osmanske vlasti te relativno spora obnova postojećih i izgradnja novih, na svoj način svjedoče o poteškoćama s kojima se suočavala obnova crkvenih institucija. 6. Vjerska struktura stanovništva (str. 226-263) Mada se vrsta podataka koji se mogu naći u dostupnoj izvornoj građi nameće kao ograničavajući čimbenik utvrđivanju kretanja broja stanovnika i njihovog prostornog rasporeda uopće te u odnosu na vjersku (i narodnosnu) pripadnost u spomenutom razdoblju, konfesionalno-demografska analiza pokazuje se kao jedan od neizostavnih vidova razmatranja gotovo svih onodobnih procesa i pojava pa tako i onih koji nose konfesionalno obilježje. Stoga su, u skladu s postavljenim istraživačkim ciljevima i u mjeri u kojoj to dopuštaju dostupni izvori, utvrđena osnovna konfesionalno-demografska obilježja koja mogu poslužiti rasvjetljavanju nekih vidova vjerskoga života, posebice odnosa među različitim vjerskim zajednicama. 6.1. Konfesionalno-demografski pokazatelji (str. 227-251) Uz iznošenje dosadašnjih historiografskih rezultata, pozornost je prvenstveno usmjerena na analizu i usporedbu podataka koje donose istražni postupci imenovanja biskupa, defter sandžaka Požega iz 1579. godine, komorski popisi iz 1698. i 1702. godine te kanonske vizitacije Pečuške i Srijemske biskupije iz tridesetih godina 18. stoljeća. Utvrđen je, u mjeri u kojoj dopušta izvorna građa, broj i prostorni raspored pripadnika pojedinih vjerskih zajednica te osnovna obilježja konfesionalno-demografskih promjena izazvanih Bečkim ratom i njegovim posljedicama, ali i linije kontinuiteta naseljenosti, posebice na području Đakovštine. 6.2. Odnosi među vjerskim zajednicama (str. 251-263) Utjecaj supostojanja različitih vjerskih zajednica i složene vjerske strukture analiziran je kroz konkretne primjere specifičnih odnosa katolika s muslimanima, pravoslavnima i protestantima. Pozornost je posvećena promjenjivosti ovih odnosa s obzirom na vezanost uz šira politička i društvena kretanja, što se jasno može vidjeti na primjeru zaoštravanja odnosa između katolika i muslimana nakon izbijanja Bečkoga rata, o čemu svjetoče primjeri zabilježeni u izvorima. S druge strane, u područjima koja su se po odredbama Karlovačkoga mira našla u sastavu Habsburške Monarhije, glavina se problema među različitim vjerskim zajednicama iskazivala u katoličko-pravoslavnim odnosima, što se može zaključiti na osnovu značajnog broja pritužbi na pravoslavne upućenih od strane katoličkoga klera. 7. Vjerski život: kult, bogoslužje i narodna pobožnost (str. 264-284) Prikazane su teškoće na koje je, na promatranom području, nailazio tridentski katolicizam, usmjeren na ostvarivanje teološke i dogmatske jasnoće te ujednačavanje različitih liturgijskih praksi kroz strogo poštivanje obreda priznatih i propisanih od službene Crkve. Ove su teškoće ponajviše bile vezane uz nedovoljnu učenost klera, njegov nedostatan broj, odsustvo biskupa iz biskupija, sukobe među biskupima i klerom, ali i vjerski mentalitet, ukorijenjene kulturne i vjerske obrasce te oblike pučke pobožnosti koji su se opirali promjenama. Utjecaj ovih okolnosti ispitan je s obzirom na vitalnost vjerskoga života, način održavanja bogoslužja, sakramente, poštivanje vjerskih obveza i propisa te druge pokazatelje stanja vjere u narodu. Zahtjevi postavljani pred svećenike i vjernike jasno su oblikovani u katekizmu đakovačkoga župnika Ivana Grličića Puut nebeski, a na odstupanja od njih, na vjerske zlouporabe i prekršaje, ukazali su zaključci biskupijskih sinoda održanih u Đakovu 1690. i 1706. godine. OCJENA I PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA Mr. sc. Dubravka Božić Bogović se za temu doktorske disertacije prihvatila u našoj historiografiji još uvijek nedovoljno istražene teme. To je učinila na način primjeren visokim kriterijima i standardima struke. Pokazala je vrlo visok stupanj istraživačke samostalnosti i profesionalne prepoznatljivosti, vještinu znanstvene problematizacije podataka izvora, sposobnost šire kontekstualizacije, te iznimnu upućenost u stanje arhivskih fondova, odnosno objavljenih i neobjavljenih izvora. Doktorska disertacija Dubravke Božić Bogović vrlo je vrijedan prilog hrvatskoj historiografiji Ranoga Novog vijeka i može poslužiti kao model za slično istraživanje povijesti i drugih hrvatskih krajeva u tom razdoblju. Pristupnica je ovom temom pokazala da je sposobna samostalno se baviti znanstvenim radom te da je zadovoljila sve potrebne uvjete za izradu doktorske disertacije. U smislu rečenoga stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj i omogući pristupnici obranu doktorske disertacije. Zagreb, 27. travnja 2009. Članovi Stručnog povjerenstva: ____________________________________ (dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof. Filozofski fakultet u Zagrebu – predsjednik povjerenstva) ____________________________________ (dr. sc. Drago Roksandić, red. prof. Filozofski fakultet u Zagrebu – član povjerenstva) ____________________________________ (dr. sc. Stijepo Obad, red. prof u miru – član povjerenstva) |