Te u zagrebu filozofski fakultet

__________________________________

(prof. dr. sc. Mira Menac-Mihalić,

predsjednica)

_________________________________

(prof. dr. sc. Vlado Pandžić, član)

__________________________________

(prof. dr. sc. Stjepan Hranjec, član,

Učiteljski fakultet Zagreb – Podružnica u Čakovcu)

U Zagrebu 31. svibnja 2009.

Dr. sc. Mira Menac Mihalić, izvanredni profesor

Dr. sc. Bernardina Petrović, docent
Predmet: Ocjena doktorskog rada mr. sc. Ivane Kurtović Budja

Govori Makarskoga primorja – fonologija i morfologija

FAKULTETSKOME VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 27. listopada 2008. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Ivane Kurtović Budja Govori Makarskoga primorja – fonologija i morfologija. Zahvaljujući na imenovanju, podnosimo Vijeću sljedeći zajednički

U Uvodu iznose se razlozi odabira teme doktorskoga rada, definira ciljeve, predmet i metodologiju rada. U prikazu povijesti Makarskoga primorja pristupnica se osvrće se na njegov smještaj i geografsko-gospodarska obilježja, opisuje Makarsku krajinu do dolaska Hrvata, od dolaska Hrvata do osmanlijskih osvajanja, osvrće se na osmanlijska osvajanja i prve veće migracije stanovništva, kojima su se stanovnici iz zaleđa naseljavali na to područje, govori o migracijama stanovništva iz Makarskoga primorja na srednjodalmatinske otoke te u Italiju (Molize), prikazuje razdoblje osmanlijske vladavine, daje sliku makarskoprimorskoga kraja do najnovijih vremena. Pristupnica se posebno osvrnula na suvremene migracije, koje su utjecale na značajan porast stanovništva vezan uz jačanje turističke djelatnosti. I povijest i demografska situacija Makarskoga primorja odrazila se i na govor toga kraja, u analizu kojega nas Ivana Kurtović Budja uvodi potpoglavljima koja govore o jezičnom smještaju Makarskoga primorja te o dosadašnjim jezikoslovnim spoznajama o tom kraju.

Prije nego što je pristupila pisanju dizertacije pristupnica je tri godine provela istražujući na terenu govor osam mjesta Makarskoga primorja: Brela, Baške Vode, Makarske, Tučepa, Podgore, Igrana, Zaostroga i Graca. Kombinirajući induktivnu (pri prikupljanju podataka) i deduktivnu metodu (u pisanju rada) autorica je napisala monografiju o govoru područja koje je u dosadašnjoj dijalektološkoj literaturi spominjano, ali nije posebno istraživano.

U Fonologiji pristupnica govori o samoglasničkim i suglasničkim karakteristikama govora Makarskoga primorja prikazujući inventar, realizaciju i distribuciju samoglasničkoga i suglasničkoga sustava ispitivanih govora. Na koncu govore Makarskoga primorja uspoređuje s obližnjim južnočakavskim govorima i s ostalim dalmatinskim novoštokavskim ikavskim govorima.

U trećem poglavlju prikazuje se morfologija istraženih govora, u jedanaest poglavlja obrađuje sve vrste riječi. I to poglavlje govori o odnosu između govora Makarskoga primorja te ostalih novoštokavskih ikavskih govora.

Četvrto je poglavlje posvećeno prozodijskim značajkama. Doktorandica detaljno opisuje distribuciju prozodema u tim govorima. Osobito su zanimljive i pregledne autoričine analize morfološkoga naglaska u tim govorima. Potpoglavlje o pomicanju naglaska na prednaglasnicu te ono o naglascima u novijim posuđenicama smještaju govore Makarskoga primorja u širi štokavski kontekst.

U poglavlju Primjeri govora doktorandica donosi primjere govora ispitanika iz svih osam istraživanih mjesta. Oni su važni ponajprije zbog svoje dijalektološke vrijednosti, ali, valja spomenuti, i njihovu izrazitu poetičnost.

Doktorandica je u dijalektološka istraživanja uključila i raščlambu jezičnih značajki četiriju književnih djela istraživanoga područja, što nije uobičajeno u dijalektološkim radovima koji obrađuju suvremene narodne govore. To su četiri djela starijeg razdoblja: Hvarkinja Marina Benetovića, u kojoj se jedan lik predstavlja da je iz Tučepi i govorom se razlikuje od ostalih likova u drami, Gli amori del Kapitan Nicolo Ivulić i Stefano Brlek, komedija iz 18. stoljeća, koju je pristupnica prepisala iz rukopisa koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, te Razgovor ugodni naroda slovinskoga i Korabljica Andrije Kačića Miošića – Zaostrožanina. Analiza književnih tekstova opravdana je činjenicom da stari tekstovi pružaju podatke o jezičnim mijenama te time pomažu smještanju jezičnih fenomena ne samo u prostor nego i u vrijeme.

U Zaključku autorica sažimlje rezultate svojeg istraživanja sagledavajući ih u kontekstu dosadašnjih spoznaja o novoštokavskim ikavskim govorima. Karte koje pokazuju govore Makarskoga primorja od predseobenoga doba do prvih desetljeća 21. stoljeća ukratko prikazuju razvoj i stanje pojedinih jezičnih crta u tom kraju, a opsežan popis literature pokazuje da je doktorandica konzultirala svu važniju recentnu domaću i inozemnu, ponajprije dijalektološku, literaturu.
Doktorski rad mr. sc. Ivane Kurtović Budja nastavak je njezina dosadašnjega znanstveno-istraživačkog rada ponajviše usmjerenoga osvjetljavanju hrvatske dijalektološke problematike. U ovom se radu dokazala kao iskusna i zrela dijalektologinja koja odgovorno i promišljeno pristupa zahtjevnim zadacima koje pred istraživača postavlja terenski rad i znanstvena obrada prikupljene građe, koja se zbog svojih specifičnosti ne da uvijek uklopiti u postojeće obrasce. Do sada se govori Makarskoga primorja nisu terenski, sustavno i cjelovito istraživali. O tim se govorima u literaturi govorilo na temelju podataka rasutih po općim dijalektološkim i etnološkim radovima.

Pristupnica je utvrdila, a do sada se nije u dijalektološkim radovima o tom pisalo, da se govori Makarskoga primorja međusobno razlikuju po zamjeni -l u gl. pridj. rad. u jd. m.; glagoli koji nemaju -a u tom obliku imaju -o u breljanskome, baškovoškome i makarskome govoru. Novost je i to što je autorica zabilježila anticipaciju palatalnoga elementa u osnovnom ń (npr. kojn) i na makarskoprimorskome području (uz dosad poznate primjere iz Imotske krajine i doline Fojnice). Čuvanje arhaičnosti u naglasnim paradigmama svakako je jedna od crta koje govore Makarskoga primorja izdvaja od drugih dalmatinskih novoštokavskih ikavskih govora. Na kraju se može reći da su govori Makarskoga primorja lingvistički prostor na koji moraju i dalje biti usmjerena dijalektološka (a svakako i onomastička) istraživanja. Pristupnica upozorava da bi sljedeći korak u istraživanju morao biti istraživanje sintakse i leksika govora Makarskoga primorja, osobito zbog veoma zanimljivih tvorbenih obrazaca koji su još uvijek plodni, a u ostalim ikavskim novoštokavskim govorima ne postoje.

Svojom dizertacijom mr. sc. Ivana Kurtović Budja pokazuje visok stupanj dijalektološke kompetencije, jezikoslovnu darovitost i izgrađen metajezik. Doktorandica dobro poznaje relevantnu literaturu, ali se na nju oslanja samo u slučajevima u kojima se uklapa u njezin vlastiti model znanstvenoga istraživanja a posjeduje široko znanje o suvremenim dijalektološkim spoznajama. Njezinim su se vrijednim i ozbiljnim doktorskim radom popunile praznine u hrvatskoj dijalektologiji, u poznavanju ikavskoštokavskih govora.
Stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorski rad Govori Makarskoga primorja – fonologija i morfologija mr. sc. Ivane Kurtović Budja i predlaže Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te mr. sc. Ivani Kurtović Budja omogući nastavak postupka za stjecanje naslova doktora znanosti.

U Zagrebu 8. lipnja 2009.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Mijo Lončarić, znan. savj.,

predsjednik Povjerenstva

----------------------------------------

mentorica i članica povjerenstva

dr. sc. Bernardina Petrović, doc.

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Zdenko Radelić, znan. savjetnik (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 4. svibnja 2009. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Igora Dude pod naslovom „Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih“. O predloženoj doktorskoj disertaciji podnosimo Fakultetskom vijeću skupno

Doktorska disertacija Igore Dude pod naslovom „Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih“ ima ukupno 423 stranice kompjutorski ispisanog teksta s 1626 bilježaka ispod crte. Rad se sastoji od četiri velika poglavlja koja su podijeljena u nekoliko manjih cjelina: Potrošačka kultura u socijalističkoj Hrvatskoj (14-110), Trajna dobra za udobnost doma (111-209), Automobil kao član obitelji (210-298), Godišnji odmor za putovanje (299-398). Na kraju rada nalazi se zaključak te popis ilustracija, bibliografija, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te životopis autora.

Tema ovog rada zasniva se na analizi različitih manifestacija potrošačke kulture i svakodnevnog života u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća njenog socijalističkog razdoblja u okviru jugoslavenske države, kao i specifičnosti političkog, demografskog i gospodarskog položaja Hrvatske u to doba. Strukturno se rad sastoji od nekoliko dijelova.

U Uvodu Duda ukazuje na problem relativno slabe istraženosti povijesti svakodnevice u Hrvatskoj. Napominje kako su monografije o ovoj temi iznimka u istraživačkoj i izdavačkoj djelatnosti, kao da se radi o sumnjivoj ili manje vrijednoj, nedovoljno „našoj“ povijesti te nepoznatoj historiografskoj grani. No, za razliku od domaćih istraživanja, interes za proučavanja ove problematike došao je sa zapada kroz inicijative i projekte zemalja izvan područja nekadašnje socijalističke Jugoslavije i Istočnoga bloka, koji redovito okupljaju povjesničare i druge istraživače iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Također se i hrvatska historiografska periodika posljednjih godina otvorila člancima autora iz susjednih zemalja o jugoslavenskoj popularnoj kulturi. U nastavku autor ukazuje na raznolikost i višeslojnost izvora kojima se služio u izradi doktorske disertacije. Petogodišnje planove društvenog razvoja, zakone i uredbe preuzeo je iz službenih glasila – republičkih Narodnih novina i saveznog Službenog lista, dok su mu kao izvor statističkih podataka poslužile publikacije republičkih i saveznih zavoda. Poglede Saveza komunista Hrvatske (SKH) i njegovih brojnih tijela i komisija analizirao je kroz objavljene kongresne stenografske bilješke te materijale otisnute u Informativnom pregledu – glasilu Centra CK SKH za informiranje i propagandu. Osim toga, služio se i brojnim člancima objavljenim u časopisima za društvena i kulturna pitanja (Kulturni radnik i Naše teme) specijaliziranim časopisima (Turizam, Radničke novine) te u čitavom nizu popularnih revija koje su izlazile u izdanju ondašnjeg Novinsko-štamparskog poduzeća Vjesnik, glavne hrvatske novinske kuće (Vjesnik u srijedu, Danas, Start, Vikend, Sam svoj majstor itd.). Prema tome, autor je kao izvore koristio samo onu građu koja je tiskana u vremenu koje se obrađuje, smatrajući da oni mogu oblikovati sliku drugačiju od one subjektivne koju imaju živi svjedoci. Iz toga je razloga izbjegao koristiti eventualna sjećanja i razgovore sa suvremenicima istraživanog razdoblja.

U poglavlju Potrošačka kultura u socijalističkoj Hrvatskoj Duda pojašnjava pojam i trenutak nastajanja potrošačkog društva u Hrvatskoj. Pritom upozorava da pri određivanju vremena rođenja potrošačkog društva moraju biti uzeti u obzir mjesto njegova rođenja, kao i činjenica klasne pripadnosti, jer nisu svi društveni slojevi ujednačeno postajali sudionicima nove potrošačke svijesti. Utoliko je za autora važno istaknuti bitnu razliku između potrošačke kulture i potrošačkog društva jer je, napominje Duda, pojava potrošačke kulture prva najava nadolazećeg potrošačkog društva. Međutim, tek kada ta kultura postane masovnom, odnosno kada u njoj sudjeluje većina kojoj je svakodnevica ugodnija no ikada ranije, tek tada se neko društvo uistinu smije nazvati potrošačkim. Duda stoga početak potrošačke kulture u Hrvatskoj smješta u drugu polovicu 20. stoljeća, kada je u čitavoj Jugoslaviji kasnih 50-ih godina zabilježen brz gospodarski rast i poboljšanje životnog standarda građana. Ujedno su to bili i počeci masovne medijske industrije zabave, koju autor paralelno prati s usponom potrošačkom mentaliteta u zemlji. Potrošačko društvo u Hrvatskoj definira kao ono društvo u kojem su izbor i kredit lako dostupni, u kojem su društvene vrijednosti određene kupovnom moći i materijalnim vlasništvom, i u kojem postoji želja za onim što je novo, uzbudljivo i moderno. Doduše, upozorava Duda, njegovo tadašnje rođenje možda je u većoj mjeri plod stanja duha, nego stvarnoga materijalnog stanja, ali su za autora upravo želje pokretač toliko spominjane potrošnje.

U nastavku poglavlja autor analizira gospodarski i politički kontekst unutar kojeg se razvija potrošačko društvo i uz kojeg je ono neumitno vezano. Ističe kako su socijalistička i potrošačka revolucija u Hrvatskoj u okolnostima jugoslavenskog samoupravnog i tržišnog socijalizma nalazile zajednički jezik i supostojale, iako su povremeno jedna drugu kočile ili ubrzavale, već prema prilikama i potrebi. Međutim, investicijski val 70-ih, raširena proizvodnja i potrošnja tih godina bili su iznad realnih mogućnosti, što će se osobito osjetiti u narednom desetljeću.

U drugom poglavlju pod naslovom Trajna dobra za udobnost doma autor analizira različite manifestacije svakodnevnog života u Hrvatskoj, od rješavanja stambenog pitanja mladih obiteljskih parova s djecom, preko opremanja interijera i korištenja tada modernih aparata (telefon, razni električni uređaji, računala za igru), do svekolikog obiteljskog uživanja u uvoznoj audio-video opremi, među kojima su bili i televizori Sony, Nordmende i drugi. Smatra kako su tehničke inovacije potaknule niz društvenih i kulturnih promjena, te jednako tako i usmjerenost prema sve većoj udobnosti, higijeni i zdravlju.

U trećem poglavlju – Automobil kao član obitelji – Duda analizira specifičan fenomen automobila kao svojevrsnog statusnog simbola unutar prosječne hrvatske obitelji 70-ih i 80-ih godina. Ističe kako je ulazak automobila u život pojedinaca mogao biti ravan stjecanju najvjernijeg prijatelja. Međutim, učestalost ovakvih ponašanja prema „kućnom ljubimcu“ ovisila je, pored ukusa i navika, i o sasvim objektivnim okolnostima, kao što su stanje u automobilskoj industriji, količini uvezenih vozila, funkcioniranju tržišta, dostupnosti kredita i mogućnosti raspolaganja devizama, opskrbljenosti rezervnim dijelovima i benzinom. Upravo zato autor u ovom poglavlju analizira svaki od gore navedenih aspekata, te piše o nacionalnom jugoslavenskom autu i montažerima, o mukama i radosti kupnje, svakodnevnom životu s automobilom, nestašicama benzina i prometnim nesnalaženjima itd.

U četvrtom poglavlju – Godišnji odmor za putovanje – Duda govori o slobodnom vremenu provedenom izvan mjesta prebivališta i godišnjim odmorima, koji su bili vruća tema u socijalističkog Jugoslaviji u promatranom razdoblju. Povećanje broja turista, popularnost ljetovanja na moru i korištenje godišnjih odmora izvan mjesta stalnog boravišta doveli su do demokratizacije putovanja i prijenosa turizma u područje masovne kulture te odmor učinili dijelom prava građana na blagostanje. U takvom gospodarskom, društvenom i kulturnom kontekstu, smatra Duda, turizam je postao simbol i motor konzumerizma. Autor zaključuje kako svi izvori upućuju na višestrukost važnosti turizma u Hrvatskoj. Prije svega, građani su stjecali naviku putovanja te s više ili manje uspjeha uživali u potrošačkoj dokolici pri čemu im je medijska slika slobodnoga vremena i idealnog godišnjeg odmora uvijek bila prisutan putokaz. Nadalje, ulaganja u turizam ubrzavala su modernizaciju infrastrukture i mijenjala život stanovništva turističkih područja. Na koncu, strani su gosti donosili državnom proračunu toliko važne devize te svojim novcem i ponašanjem mijenjali navike domaćina. Osim toga i domaći su potrošači svoje slobodno vrijeme odlučili provoditi na Zapadu pa je tu potrošačka kultura naišla na zanimljiv spoj sa slobodnim vremenom. Pritom se je slobodno vrijeme trošilo na turističke posjete inozemnim odredištima i, još češće, na jednodnevne izlete čija je svrha bilo jedino kupovina.

Istovremeno s ovim blagodatima potrošačke kulture, kao i s procesima deagrarizacije, ekstenzivnog rasta investicija i zaposlenosti, primjećuje se na prijelazu u 80-e sve sporiji rast proizvodnosti te nedostatak intenzivnoga rasta domaće privrede. Sve je to dovelo do smanjene konkurentnosti Jugoslavije u inozemstvu te do deficita u bilanci plaćanja koja se pokrivala sve većim vanjskim zaduživanjem. U rješavanju postojećih gospodarskih teškoća nije pomogao ni Dugoročni program ekonomske stabilizacije, primjenjivan od 1983. godine, budući da se ni on nije ostvarivao kako je bilo planirano. Štoviše, napominje Duda, svi su uzroci krize ležali u sedamdesetima, posebno njihovim završnim godinama kada je iznimno snažno poraslo kreditno zaduženje zemlje. Narasle financijske obveze dovele su redom do nedostatka deviza, smanjivanja uvoza i nestašica na tržištu. Duda ova razdoblja gospodarske krize i izrade Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije promatra kroz vizuru bolnog i otrežnjavajućeg prijeloma desetljeća, koji se poklopio s Titovom smrću kao događajem iznimne simbolične i stvarne težine. Unatoč tome Duda ističe kako su sedamdesete bile vrijeme najveće osobne potrošnje i najvećeg prometa u trgovini na malo, čije će vrijednosti i tijekom narednog desetljeća padati sporije od pada plaća zahvaljujući drugim izvorima, kao npr. prihodima od dopunskoga rada, trošenju ušteđevine i doznaka zaposlenih u inozemstvu, čekovima, kreditnim karticama i potrošačkim karticama koje će se zbog sve više inflacije sve lakše vraćati. Duda naime smatra kako je inflacija, zbog koje su cijene krajem osamdesetih višestruko povećane u ritmu koji plaće nisu mogle pratiti, imala za potrošače jednako dobre, kao i loše strane. Pa ipak, dodaje autor, bez toga potrošačkog žara ne bi se dogodile promjene tijekom kojih će do kraja osamdesetih električni ili plinski štednjak, hladnjak, televizor i perilica rublja ući u gotovo svako kućanstvo, a automobil u svako drugo. Duda ističe kako se procesi modernizacije i napretka ionako teško mogu zamisliti bez potrošačkog nagona. U istom smislu promatra i odlazak domaćih ljudi u tzv. potrošački raj na zapadu Europe (Austrija, Italija), gdje su mnogi i radili i gotovo sve što su iz njega donosili nije moglo pobjeći od svoje simbolične važnosti i položaja statusnoga simbola. Zato zaključuje kako je u takvim hibridnim uvjetima potrošačka kultura u Hrvatskoj bila svojevrsna mješavina prevladavajuće domaće i manjinske inozemne sastavnice, pri čemu se potonja zbog carinskih ograničenja mogla kretati u području javnog i tajnog.

S obzirom na postojeću deficitarnost u okvirima hrvatske historiografije glede istraživanja svakodnevnog života i potrošačke kulture u Hrvatskoj, doktorska disertacija Igora Dude izuzetno je važan doprinos poznavanju općih prilika u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih godina. Autor je rad temeljio na velikom broju izvornog gradiva, kao i čitavom nizu znanstvenih i publicističkih radova objavljenih na ovu temu. Rad se odlikuje izuzetno preglednim i jasnim stilom pisanja te je obogaćen velikim brojem ilustracija i grafikona, koji tekst čine dodatno zanimljivim i čitljivijim.

Stručno povjerenstvo na temelju svega gore navedenoga utvrđuje da je Igor Duda u doktorskoj disertaciji „Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih“ pokazao sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanja povijesnih činjenica, njihove interpretacije te prezentiranja problematike.

Stoga povjerenstvo

predlaže

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvaćanje doktorske disertacije Igora Dude pod naslovom „Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih“ i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 10. 6. 2009.

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Zdenko Radelić, znan. savjetnik (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Dr. sc. Nataša Štefanec, doc.

Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

Dr. sc. Alexander Buczynski, viši znan. sur.

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Ivane Jukić "Hrvatska pragmatička

sankcija: cum Regi, tum Patriae"
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održanoj 04. svibnja 2009. godine, izabrano je stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Ivane Jukić "Hrvatska pragmatička sankcija: cum Regi, tum Patriae" u sastavu dr. sc. Nataša Štefanec, doc., predsjednik, dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., član te dr. sc. Alexander Buczynski, viši zn. sur., Hrvatski institut za povijest, član.
Pročitavši rukopis doktorske disertacije, Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće