Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
SVEUČILIŠTA U ZAGREBUImenovani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 28. siječnja 2009. u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Marine Saračević Živković pod naslovom Autobiografsko u prozi Gorana Tribusona, podnosimo ovo IZVJEŠĆE Magistarski rad kandidatkinje Marine Saračević Živković ima ukupno 149 stranica računalnog ispisa, od čega je 138 stranica teksta, s bilješkama koje su u njega uključene 'pod crtom', a 4 otpada na popis primarne i sekundarne literature kojom se autorica koristila.. Tekst se sastoji od «Uvoda» (str. 2-11) i osam problemskih poglavlja, kojima su naslovi «Terminološka nesuglasja», «Mitologemi i ideologemi Tribusonove autobiografske proze», «Temporalnost», «Detekcija autobiografskog subjekta u individualnom sjećanju», «Zbilja i fikcija – dva pola jednoga autobiografskog izričaja», «Dijalog kao komunikacija između autora, pripovjedača i lika», «Dijalog između autora, teksta i čitatelja» i «Autobiografsko 'ja' kao pripovjedni iskaz subjekta». Uz Zaključak, magistarski rad sadrži još sažetak na engleskom jeziku, popis ključnih riječi i životopis kandidatkinje. Tema koju je za svoj magisterij izabrala kandidatkinja pripada aktualnim književnoteorijskim analizama suvremene hrvatske pripovjedne proze iz aspekta autobiografske tematike i autobiografskih strategija pripovijedanja. Izbor autobiografskog pripovjednog korpusa Gorana Tribusona nije slučajan, već je posljedica kako svojevrsne «zaokruženosti» autorova autobiografskoga djela, tako i specifičnosti tj. složenosti njegova autobiografskog pripovjednog diskursa. Književnokritička i književnopovijesna literatura o Goranu Tribusonu, kao i recentnta teorija autobiografije, predstavljaju analitički i kritički kontekst u koji kandidatkinja Marina Saračević Živković upisuje svoje, prvenstveno teorijski postavljeno istraživanje. U tom smislu, uvod i prva poglavlja bave se književnoznanstvenim i filozofskoteorijskim nasljeđem proučavanja autobiografije, kao specifičnog žanra moderne književnosti. Riječ autobiografija pojavljuje se oko 1800. godine u engleskih pisaca («Autobiography», Wordsworth, Soutey), da bi se u prvoj polovici devetnaestog stoljeća njezina upotreba ustalila i u Francuskoj, u smislu: pisati o vlastitom životu. Riječju autobiografija označavaju se tekstovi u kojima autor piše o vlastitom životu, što je djelomice blisko tada uobičajenoj memoarskoj praksi. Odvajajući se od biografije, autobiografija umjesto biografske relacije razdvojenosti autora i lika, subjekta i objekta pisanja, predočuje podudaranje tih dviju instanci. Teorija autobiografije upozorava na specifičnu tročlanost samog termina: čini se da su se tijekom povijesti autobiografskog pisanja mijenjali naglasci na svakom od pojedinih dijelova definicije: ja pišem svoj život (antika i srednjovjekovlje), ja pišem svoj život (renesansa, prosvjetiteljstvo, romantizam), ja pišem svoj život (moderna autobiografija). Povijest pojma autobiografija (dvije stotine godina) podudara se s idejom autobiografije kao posebne i odredive književne vrste moderne književnosti: nastanak samog pojma vremenski se poklapa s nastankom Rousseauovih Ispovijesti, koje se do danas smatraju rodotvornim djelom u povijesti žanra autobiografije. Međutim, s druge strane povijesni materijal pokazuje kako autobiografska praksa pisanja postoji i daleko prije nego što je stvoren sam pojam, od samih korijena indoeuropske, pa onda antičke književnosti. Teoretičari autobiografije dijele se u dvije grupe: jedni (najutjecajniji među njima je Ph. Lejeune u svojoj prvoj teorijskoj fazi) smatraju da se o autobiografji kao žanru može govoriti samo unutar određene književnopovijesne cjeline (od 1800. na dalje), s određenim narativni pravilima, dok drugi (poput njemačkog povjesničara Georga Mischa) smatraju da možemo govoriti o postojanju autobiografije, pod drugačijim žanrovskim nazivima u cjelini povijesti europske literature. Upozoravajući na teorijska nesuglasja među suvremenim teoretičarima, autorica Marina Saračević Živković ukazuje i na nepostojanje čvrstih granica između autobiografskih tekstova i pripovjedne fikcije, što se posebno vidi u često korištenom terminu «autobiografske proze», karakterističnom za označavanje Trubusonovih djela analiziranih u ovom magistarskom radu. Iz opsežnoga Tribusonova pripovjednog opusa Marina Saračević Živković izdvaja kao predmete analize dva trilogijska ciklusa. Prvi obuhvaća romane Polaganu predaju (1984.), Legiju stranaca (1985.) i Povijest pornografije (1988.), a drugi prozu Rane dane (1997.), Travu i korov (1999.) i Mrtvu prirodu (2003.). Pozivajući se na ocjenu K. Nemeca kako Gorana Tribusona resi „poetika mijenā“, autorica prati tematološke i pripovjedne autobiografske silnice koje oblikuju Tribusunove navedene tekstove. Pojednostavljeno kazano, s jedne strane analizira dominatne motivske sklopove koji pripadaju «generacijskim romanima», vezanim uz šezdesete godine, a s druge prati pripovjedne postupke koji jačaju ili oslabljuju autobiografski učinak tekstova. Veći dio svojih autobiografskih zapisa, Tribuson je posvetio prostoru svoje obitelji i svog dječaštva (Legija stranaca, Rani dani, Trava i korov i Mrtva priroda). To je prostor, smatra kandidatkinja koji ga određuje i kao subjekta događaja ali kao subjekta pripovijedanja. Koristeći koncept „osobne mitologije“, ona prati odnos pripovjedačeva doživljajnog životnoga i povijesnoga vremena. Povijesni kontekst događaja Tribuson prezentira kroz prikaze ideoloških pritisaka socijalističkog modela u padu, s prisutnim (kroz glazbu uvedenim) tipom zapadnjačkog anarhizma. Na taj način, zaključuje kanditatkinja, Tribusonove autobiografije homogeniziraju ideologeme i mitologeme jedne generacije projicirane u obliku osobnih pripovijesti. Središnji pripovjedni koncepti koje analizira Marina Saračević Živković tiču se Tribusonova pripovjednog oblikovanja vremena. Pozicije sadašnjosti s kojih Tribuson piše zapise usmjerene k prošlosti u kojima rekapitulira proživljeno, pozicije su vremenskog odmaka od doživljenog te su, kao takve, pozicije „iskrivljenih“ i „pomaknutih“ prvotnih utisaka. U analizi se pokazuje kako se Tribusonov pripovjedni akt sadašnjeg pripovijedanja premrežava događajima iz prošlosti koji su dio j objektivnog vremenskog sustava te je objektivnost, zbog događaja koji su se zbivali u određenom vremenu u zbiljskoj, a ne fiktivnoj prošlosti, konstitutivni dio strukture toga pripovjednog akta. Transformacija njegova identiteta odvija se kroz njegovu osobnu povijest u kojoj autobiografsko „ja“ egzistira putem oblikovanja u vremenu. Iako se u osnovi pridržava kronologijskog sustava, digresivnost je, uočava kandidatkinja, jedna od glavnih tehnika Tribusonova autobiografizma kojom razbija tekstualni kontinuitet. Odnos autobiografskog i fikcionalnog promatra se, zatim, kao odnos psihološkog doživljaja i povijesnog događaja. U Tribusonovj prozi pokazuje se kako je instanca pripovjedača ona koja odlučuje o statusu „istine“ i „reprodukcije zbilje“, što – u smislu narativne tehnike – predstavlja ključno obilježje autobiografskog oblikovanja. U završnim poglavljima autorica Marina Saračević Živković uvodi teorijski koncept „dijaloga“, pomoću kojega analizira tekstualnu i kontekstualnu razinu Tribusonova djela. Pojam „dijalog“ odnosi se na koncept narativno uspostavljenih komunikacijskih relacija. Dva su osnovna tipa „dijaloga“ u Tribusonovoj autobiografskoj prozi; prvi se odnosi na dijalog kao komunikaciju između autora pripovjedača i lika, a drugi na dijalog između autora, teksta i čitatelja. U prvoj “dijaloškoj“ formi dominantni su narativni postupci s obzirom na sudjelovanje pripovjedača u radnji. Autorica, pozivajući se na naratologijske kriterije, stoga u Tribusona razlikuje 1) autodijegetsko pripovijedanje koje legitimira autobiografiju u užem smislu, pri čemu se očituje identičnost autora, lika i pripovjedača (Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda), 2) homodijegetsku fikciju koja legitimira pseudoautobiografiju pri čemu autor nije identičan ni liku, ni pripovjedaču, ali su pripovjedač i lik identični (Legija stranaca, Povijest pornografije) te 3) historijsko ili biografsko pripovijedanje odnosno biografiju pri čemu identitet između autora i pripovjedača postoji, ali ne postoji identifikacija ni jednog od njih s likom (Polagana predaja). Temeljem podrobne analize, a s obzirom na tipove diskursa, kandidatkinja zaključuje da su u Tribusonovu opusu zastupljeni različti tipovi autobiografije: 1) polidiskurzivna autobiografija (u kojoj je kontinuitet pripovijedanja autobiografskim diskursom narušen biografskim, putopisnim, dnevničkim, epistolarnim diskursom, kao i točnim navođenjem citata iz drugih medija), 2) literarizirana autobiografija (literarno stilizirani i označeni postupci naracije) 3) parodirana autobiografija (u kojoj se parodira autobiografski diskurs) i 4) putopis (u kojem identitet između autora i pripovjedača postoji iako se često informacije o putopisnom subjektu tekstualno proizvode u prikazivanju stvarnih putovanja, pripovijedanju zgoda i opisivanju predmetnosti). Zaključak Usporednim čitanjem dvaju nizova Tribusonovih tekstova, autobiografske proze i autobiografskih romana, kandidatkinja Marina Saračević Živković pokazala je u složenost pripovjednih mehanizama, autobografske i fikcionalne strategije, koji su prisutni u njegovu opusu. Magistarski rad Autobiografsko u prozi Gorana Tribusona, metodološki je sustavno izvedena tekstualna i naratološka analiza, koja svojim zaključcima pridonosi suvremenoj hrvatskoj znanosti o književnosti, posebno proučavanju recentne hrvatske proze. Temeljem svega kazanog, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu toga rada te autorici odobri usmenu obranu pred ovim povjerenstvom. U Zagrebu, 1. lipnja 2009. Dr. sc. Gordana Slabinac, red. prof. Predsjednik povjerenstva Dr. sc. Andrea Zlatar Violić, red. prof. Član povjerenstva Dr. sc. Helena Sablić Tomić, izv. prof. (Filozofski fakultet u Osijeku), član povjerenstva Stručno povjerenstvo za ocjenu magistaraskog rada Zdenke Hercegovac
|