Ana səhifə

Predgovor


Yüklə 0.74 Mb.
səhifə1/12
tarix24.06.2016
ölçüsü0.74 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   12
Entoni Flu (Antony Flew) POSTOJI BOG
KAKO JE NAJPOZNATIJI SVETSKI ATEISTA PROMENIO SVOJE MIŠLJENJE
"Odvažno i hrabro … Fluove (Flew's) kolege iz crkve fundamentalnog ateizma će biti skandalizovane"

Frensis N. Kolins (Francis N. Collins), autor knjige "Božiji jezik"

PREDGOVOR

"Poznati ateista sada veruje u Boga: Jedan od vodećih svetskih ateista sada veruje u Boga, manje ili više

bazirano na naučnim dokazima." Ovo je bio naslov Asošiejted presa (Associated Press) 9. decembra

2004., priča dalje kaže : "Britanski profesor filozofije koji je bio vodeći šampion ateizma više od pola veka

je promenio svoje mišljenje. On sada veruje u Boga, manje ili više bazirano na naučnim dokazima i rekao

je to na videu puštenom u četvrtak " Gotovo odmah, priznanje je postalo medijski događaj u izveštajima i

komentarima širom sveta na radiju i televiziji, u novinama i po internet sajtovima. Priča je dobila takav

momenat da je Ap izbacio dve slične izjave vezane za originalnu objavu. Predmet priče i mnogih drugih

špekulacija bio je profesor Entoni Flu (Antony Flew), autor preko trideset profesionalnih filozofskih dela

koja su pomogla postavljanje programa ateizma više od pola veka. Ustvari, njegova "Teoligija i

falsifikacija" (Theology and Falsification), knjiga prvi put predstavljena 1950. na sastanku Oksfordskog

univerziteta Sogkratovog kluba vođenog od strane C.S. Levisa (C.S. Lewis ) je postala najštampanije

filozofsko izdanje prošloga veka. Sada, po prvi put, on daje mnoštvo argumenata i dokaza koji su ga

vodili do promene mišljenja. Ova knjiga, ustvari, predstavlja ostatak priče.


Ja sam igrao malu ulogu u Ap (Associated Press) priči jer sam pomogao organizaciju

simpozijuma i videa koji je Toni Flu (Tony Flew) objavio, koji će kasnije humoristički nazvati njegovim

"Duhovnim buđenjem". Ustvari od 1985. ja sam pomagao nekoliko konferencija na kojima je on pravio

slučaj za ateizam. Tako, ovaj rad je lična kulminacija puta koji je počeo pre dve decenije.


Zanimljivo je da su u odgovoru na priču u Ap-u Fluove je kolege proglasile na ivici histerije. Na

ateističkom veb sajtu jedan dopisnik je mesečno objavljivao Fluov pad od prave vere. Glupe uvrede i

mladalačke karikature su bile zajedničke po slobodoumskim blogovima. Isti ljudi koji su se žalili na

inkviziciju i spaljivnje veštica sada su uživali u sopstvenom malom jurišu na jeretike. Advokati tolerancije

sami i nisu bili tako tolerantni. I, očigledno, religiozni žiloti nemaju monopol nad dogmatizmom,

neljudnosti, fanatizmom i paranojom.


Ali besna rulja nemože prepravljati istoriju. I Fluovo mesto u istoriji ateizma prevazilazi sve što

današnji ateisti imaju da ponude.


FLUOV ZNAČAJ U ISTORIJI ATEIZMA

Nije previše reći da bez poslednjih sto godina, nijedan poznati filozof nije uspeo da razvije vrstu

sistematičnosti, dubokoumnosti, originalnosti i uticajnosti u objašnjavanju ateizmja kakva se može naći u

Fluovom pedesetogodišnjem antiteolškom pisanju. Prioritet za Flua, najveća izvinjenja za ateizam su bila

ona od velikih mislilaca kao Davida Hjuma (David Hume) i nemačkog filozofa devetnaestog veka Artura

Šopenhauera (Arthur Schopenhauer), Ludvig Fejerbaha (Ludwig Feuerbach), i Fridriha Ničea (Fredrich

Nietzsche).
Ali šta sa Bertradom Raselom (Bertrand Russell) (koji je tehnički bio agnostik sve dok je bio

ateista u praksi) Serom Alfredom Ajerom (Sir Alfred Ayer), Žan-Polom Sartreom (Jean-Paul Sartre),

Albertom Kamusom (Albert Camus) i Martinom Heidegerom (Martin Heidegger), svima kojima su bili

ateisti dvadesetog veka mnogo pre početka Fluovog pisanja. U Raselovom slučaju jasno je da on nije

napravio ništa više od nekoliko polemičkih pamfleta o svojim skeptičnim pogledima i oholosti prema

organizovanoj religiji. Njegove (knjige) Religija i nauka (Religion and Science) i Zašto ja nisam hrišćanin

(Why I Am Not a Christian) su prosto bile antologija članaka - on je produkovao nesistematičnu filozofju

religije. Kao najbolje, on je podvlačio pažnju na problem zla i opovrgavao tradicionalne argumente za

postojanje Boga bez dodavanja bilo kakvih sopstvenih argumenata. Ajer, Sartre, Kamus i Heideger imaju

ovo zajedničko : njihova koncentracija na građenju sprecifičnog puta upotrebljavanog u filozofskim

raspravama i u krajnjem ishodu bilo je negiranje Boga. Oni su imali sopstveni način razmišljanja u kome

je ateizam bio sporedni proizvod. Vi morate ući u njihove sisteme da biste ušli u njihov ateizam. Isto se

može reći i za kasnije nihiliste kao što su Ričard Rorti (Richard Rorty) i Džeks Derida (Jacques Derrida).
Naravno, bilo je velikih filozofa iz Fluove generacije koji su bili ateisti : V.V. Kvin (W.V.Quine) i

Žilbert Ril (Gilbert Ryle) su očigledni prikazi. Ali niko nije napravio korak dalje u razvijanju argumenata

književne veličine za podršku njihovih sopstvenih verovanja. Zašto tako ? U mnogo prikaza, profesionalni

filozofi u onim danima su odbijali da prljaju svoje delikatne ruke učestvujući u takvim popularnim, čak i

vulgarnim raspravama. U drugim slučajevima motiv je bila opreznost.
Svakako u, kasnijim godinama, bilo je ateista fiozofa koji su kritikovali i odbacivali tradicionalne

argumente za Božije postojanje. To seže od Pola Edvardsa (Paul Edwards), Valasa Metsona (Wallace

Matson), Kaja Nilsena (Kai Nilsen) i Pola Kurca (Paul Kurtz) do J.L.Mekaja (J.L.Meckie), Ričarda Gela

(Richard Gale) i Majkla Martina (Michael Martin). Ali njihovi radovi nisu promenili tok i oblik rasprava kao

što je to uradila Fluova publikacija.
Gde leži originalnost Fluovog ateizma ? U (knjigama)"Teologija i Falsifikacija" (Theology and

Falsification), "Bog i Filozofija" (God and Philosophy), i "Pretpostavke ateizma" (The Presumption of

Atheism) on je razvio novelske argumente protiv teizma koji su, uz dužno postovanje, vodili do mape

puta religijske filozofije. U (knjizi)Teologija i falsifikacija on razvija pitanje o tome kako religijske izjave

mogu da naprave značajne tvrdnje (njegov najcitiraniji izraz "smrt od strane hiljadu kvalifikacija" obuhvata

ovu poentu nezaboravno); u (knjizi) Bog i filozofija on argumentuje da nijedna rasprava o Božijem

postojanju nemože početi dok saglasnost o sveprisutnom, sveznajućem duhu ne bude utvrđena. U

(knjizi) Pretpostavke ateizma on utvrđuje da je teret dokazivanja na teizmu i da ateizam treba da ima

standardno mesto. Naravno, on je usput analizirao tradicionalne argumente za Božije postojanje. Ali to je

bila njegova reinovacija ramova aluzije koja je promenila celu prirodu rasprave.


U kontestu svega iznad, Fluovo skorašnje odbacivanje ateizma je bilo čist istorijski događaj. Ali

malo je poznato da je, čak i u svojim ateističkim danima, Flu imao u sebi otvorena vrata za novi i oživljeni

teizam.

FLU, LOGIČKI POZITIVIZAM I PREPOROD RACIONALNOG TEIZMA

Ovde je paradoks. Braneći legitimnost rasprava teoloških tvrdnji i izazivajući religiozne filozofe da

razjasne svoje tvrdnje, Flu je pomogao preporod racionalnog teizma u analitičkoj filozofiji posle mračnih

dana logičkog pozitivizma. Mala pozadinska informacija će biti od važnosti ovde.
Logički pozitivizam, kao što će se neko setiti, je bila filozofija predstavljena od strane evropske

grupe koja se zove Bečki krug (Vienna Circle) u ranim 1920-im koja je popularizovana od strane A.J.Ajera

u engleskogovorećem svetu sa njegovim delom iz 1936 "Jezik, Istina i logika" (Language Truth and

Logic). Prema logičkim pozitivistima, jedine značajne izjave su one sposobne da budu potvrđene kroz

čulna iskustva ili istinite jednostavno po svojim formama i značenjima reči koje su upotrebljavane. Prema

tome izjava je imala punovažnost ako istinitost ili laž mogu biti potvrđene u empiriskim posmatranjima

(e.g. naučnim studijama ). Logične i čiste matematičke izjave su bile tautologija ; to znači da su bile istinite

po definiciji i da su bile prosto put upotrebe simbola koji nisu izražavali bilo kakvu istinu o svetu. Nije

postojalo nista drugo što se moglo znati ili koherentno raspravljati. U srcu logičkog pozitivizma bio je

princip potvrde, stav u kome se značenje predloga sadrži u sopstvenoj potvrdi. Rezultati su bili takvi da

su jedine značajne izjave bile one upotrebljavane u nauci, logici i matematici. Izjave u metafizici, religiji,

estetici i etici su bile bukvalno beznačajne, zato što nisu mogle biti potvrđene empirijskim metodama.

One nisu bile validne ni invalidne. Ajer je rekao da je samo apsurd biti ateista kao i biti teista otkad izjava

"Bog postoji" jednostavno nema značenje.


Danas mnoga uvodna filozofska dela povezuju Fluova načela u "Teologiji i Falsifikaciji" sa

Ajerovom vrstom logičkog pozitivizma koja napadaju religiju, pošto su oba pitanja beznačajnost religijskih

tvrdnji. Problem sa ovom slikom je taj da ona ni na koji način ne odražava Fluovo razumevanje materije

tada ni sad. Ustvari, daleko od podupiranja pozitivističkog pogleda na religiju, Flu je uzimao u obzir svoj

papir kao konačni nalaz tog partikularnog puta filozofiranja.
U prezentaciji 1990. god. ja sam organizovao četrdesetogodišnjicu publikacije "Teologije i

falsifikacije", Flu je izjavio :


Kao maturant ja postajao sve frustriraniji i ogorčeniji u filozofskim raspravama koje su se samo

okretale, i nikada udaljavale od logičkog pozitivizma brilijantno objašnjenog u ... "Jeziku, Istini i logici" ...

Namera u oba ova papira ( verzije "Teologije i falsifikacije" prvi put prezentovane u Sokratovom klubu a

onda objavljene na Univerzitetu ) je bila ista. Umesto arogantnog proglašenja da sve što neki vernik može

da izabere da kaže je da ne uzima u obzir saglasnost priornog kao sastavnog dela potvrđenja nasilja

pretpostavljenog neprikosnovenog verifikacionog principa - ovde zanimljivo ostaje kao sekularno

otkriće - Ja sam više voleo da ponudim odmereniji izazov. Pustite vernike da govore sami, individualno i

pojedinačno.


Priča je uzdignutija u današnjem delu, gde Flu opet komentariše poreklo svog proslavljenog rada:
Za vreme mog zadnjeg semestra na Oksfordskom Univerzitetu, publikacija A.J.Ajerove

knjige "Jezik, Istina i logika" je ubedila mnoge članove Sokratovog kluba da Ajerov jeres logičkog

pozitivizma - sadržajnost da svi religijski predlozi bez saznjnih uverenja - trebaju biti odbačeni. Prvi i

jedini papir koji sam ikada čitao u Sokratovom klubu, "Teologija i falsifikacija" doprinela je ono što sam ja

tada smatrao dovoljnim za obaranje. Verovao sam da sam dostigao totalnu pobedu i da onde nije više

bilo prostora za dalje debate.


Kao što će svaka istorija filozofije pokazati, logički pozitivizam je zaista došao do 1950-ih zbog

svoje interne nedoslednosti. Ustvari Ser Alfred Ajer lično, u doprinosu jedne antologije koju sam prepravio

, tvrdi : "Logički pozitivizam je umro odavno. Nemislim mnogo da je "Jezik, istina i logika" tačna. Mislim

da je puna grešaka. Mislim da je bila važna knjiga u svoje vreme zato što je imala vrstu drugačijeg

efekta... Ali kada dođete do detalja, mislim da je puna grešaka na kojim sam proveo zadnjih pedeset

godina ispravljajući ili pokušavajući da ih ispravim"


U svakom pogledu, odstupanje od logičkog pozitivizma i Fluova nova pravila obaveza dali su

svež podstrek filozofskom teizmu. Ima Brojnih glavnih radova o teizmu u analitičkoj tradiciji, od kada su

napisani od strane Ričarda Svinburna (Richard Swinburne), Alvina Plantige (Alvin Plantiga), Petra Geha

(Peter Geach), Vilijama P. Alstona (William Alston), Džordža Mavrodesa (George Mavrodes), Normana

Krecmana (Norman Kretzmann), Džejmsa F. Rosa (James F. Ross), Petra Van Invagena (Peter Van

Inwagen), Eleonore Stump (Eleonore Stump), Brajana Leftova (Brian Leftow), Džona Haldena (John

Haldane) i mnogih drugih tokom zadnje tri decenije. Nisu samo nekoliko od ovih adresa zahtevne kao

beznačajnost potvrđivanja Boga, logičko slaganje viših atributa i pitanja da li je verovanje u Boga valjano -

preciznije pitanja koja je Flu u raspravama hteo da stimuliše. Preobražaj u teizam je bila priča u centru

pažnje Tajm (Time) magazina aprila 1980.-te : "U tihoj revoluciji misli i argumenata, koju je teško neko

mogao da predvidi pre samo dve decenije, Bog pravi povratak. Njintrigantnije je šta se dešava... u

poznatim intelektualnim krugovima akademskih filozofa"

"NOVI ATEIZAM" ILI DRUGAČIJI POZITIVIZAM
U svetlu ovog istoriskog progresa, iznenadna pojava onoga što je bilo nazvano "novi ateizam" je

od delimičnog učešća. Godina "novog ateizma" je bila 2006 (fraza je prvi put korišćena u Vajrd (Wired)

magazinu novembra 2006.-te) Od Danijel Denetove (Daniel Dennett's) (knige) "Lomljenje čini" (Breacking

the Spell) i Ričard Davkinsove (Richard Dawkin's) "Božija varka" (The Gods Delusion) do Levis Volpertove

(Lewis Wolpert's) "Šest nemogućih stvari pre doručka" (Six Impossible Things Before Breackfast), Viktor

Stendžerove (Victor Stenger's) "Razumljivi kosmos" (The Comprehensible Cosmos) i Sem Harisove (Sam

Harris's) "Kraj vere" (The End of Faith) (objavljene 2004.-te ali njen nastavak je izašao u 2006.-oj)

eksponati gledaj-nazad-u-ljutnji, ne-uzimaj-zarobljenike tipa ateizma su bili van u punoj snazi. Ono što je

bilo značajno u vezi sa ovim knjigama nije bio nivo njihovih argumenata - koji su bili skromni da bi nežno

uspeli - već nivo vidljivosti koje su primile i kao best-seleri (najprodavaniji-e) i kao "nove" priče otkrivene

od strane medija. "Priča" je bila potpomognuta čak i dalje činjenicom da su (njeni) autori bili rečiti i slikoviti

kao što su njihove knjige bile srčane.


Glavna meta ovih knjiga je, bez pitanja, svaka vrsta, vreme ili mesto organizovane religije.

Paradoksalno, same knjige se čitaju kao fundametalne propovedi. Autori, najvećim delom, zvuče kao

propovednici vatre I vrata pakla, čak I apokalipse, ako se ne pokajemo naših neposlušnih uverenja I

pridruženih praksa. Tamo nema mesta za dvoznačnost I suptilnost. Crno je I belo. Ili ste sa nama ili ste

jedan sa neprijateljem. Čak I ugledni mislioci koji su izražavali simpatije ka drugoj strani su proglačavani

izdajnicima. Evangelisti sami su hrabre duše koje propovedaju svoju poruku oči u oči s neizbežnim

mučeništvom.
Ali kako se ova dela I autori uklapaju u veću filozofsku diskusiju o Bogu u zadnjih nekoliko

deceniija ? Odgovor je ne uklapju se.


Na prvom mestu, oni odbijaju da angažuju važna pitanja umešana u pitanje Boižjeg postojanja.

Niko od njih čak I ne spominje centralne temelje za pozicioniranje božanske stvarnosti ( Denet je potrošio

čak sedam stranica na argumente za Božije postojanje, Haris nijednu ). Oni odbijaju da odrede problem

porekla racionalizma ugrađenog u fabriku univerzuma, života shvaćenog kao autonomne agencije, I

svesti, konceptualne misli, I licnosti. Davkins govori o poreklu života I svesti kao “jedan od” događaja

pokrenutih od strane “inicijala početničke sreće”. Volpert piše : “Namerno ( ! ) sam izbegavao svaku

diskusiju o svesti, u kojima I dalje ostaje premalo razumevanja”. O poreklu svesti, Denet, konzervativni

fizičar, jednom je napisao “I onda čudo se desilo”. Nijedan od ovih pisaca nije predstavio moguće

razmatranje koje računa postojanje “poslušnosti zakona”, podrške života I racionalno dostupnog svemira.
Drugo, oni ne pokazuju nikakvu svesnost o zabludama I zbrkama koje su vodile do pada

logičkog pozitivizma. Oni koji su ignorisali greške istorije imaće da ih ponove u nekoj tačci. Treće, oni

izgledaju totalno nesvesni masivnih korpusa radova u analitičkoj filozofiji religije ili sofisticiranih novih

argumenata generisanih unutar filozofskog teizma.


Bilo bi fer reći da “novi ateizam” nije ništa manje nego regresija (vraćanje na staro) ka logičko

pozitivističkoj filozofiji koja je bila čak I ustupljena od svojih najvatrenijih predlagača. Ustvari, “novi ateisti”

moglo bi se reći čak I ne dostižu logički pozitivizam. Pozitivisti nisu nikada bili toliko naivni što se tiče

sugerisanja da Bog može biti naučna hipoteza – oni su proglasili koncept o Bogu beznačajnim preciznije

zato što nije bio naučna hipoteza. Davkins, s druge strane, drži da “ je prisustvo odsutnosti kreativne

super-inteligencije nedvosmisleno naučno pitanje” Ovo je vrsta komentara za koji kažemo da čak nije ni

pogrešan !. U Dodatku A (Appenix A) ja tražim da pokažem da se naše neposredno iskustvo racionalnosti

, života, svesti, misli, I licnosti bori protiv svake forme ateizma, uključujući I najnoviji.


Ali dve stvari ovde moraju biti rečene o izvesnim Davkinsovim komentarima koji su direktno

relevantni u sadašnjoj knjizi. Posle pisanja da je Bertrand Rasel “bio ateista koji je pošteno obraćao

pažnju I bio više nego željan da se oslobodi iluzije ako izgleda da logika to traži”, on dodaje u napomeni :

“Mi bi smo mogli videti nešto slično danas u preko-publiciranom izvrdavanju filozofa Entoni Flua koji je u

svojim kasnijim godinama objavio da se preobrazio u vernika u nekoj vrsti božanstva ( pokrenuvši

pomamu željnog ponavljanja svuda po internetu ). S druge strane, Rasel je bio veliki filozof. Rasel je

dobio Nobelovu nagradu”. Puerile petulance kontrasta sa “velikim filozofom” Raselom i preziran osvrt na

Fluovo “staro doba” su paritet za kurs u Davkinsovim poslanicama do prosvećenja. Ali ono što je

interesantno ovde je Davkinsov izbor reči, onaj kod kog on nesvesno otkriva način na koji njegov um

funkcioniše.


Izvrgavanje znači “odmetništvo”. Pa je Fluov glavni greh bio odmetanje od vere očeva. Davkins

je lično drugde priznao da su njegova ateistička ubeđenja bazirana na veri. Kada je upitan od Edž

Fondacije (Edge Foundation) “Ono u šta verujete je tačno čak iako ga nemožete dokazati” Davkins

replicira “Ja verujem da sav su život, sva inteligencija, sva kreativnost I sav ‘dizajn’ bilo gde u univerzumu

direktni ili indirektni proizvod Darvinove ( Darwinian – Charles Darwin ) prirodne selekcije. Odatle sledi da

dizajn dolazi kasnije u univerzumu, posle perioda Darvinove evolucije. Dizajn nemože predhoditi evoluciji

dakle I nemože podvući svemir ”. Na kraju onda Davkinsovo odbacivanje krajnje Inteligencije je stvar

verovanja bez dokaza. I kao mnogi čija su verovanja bazirana na slepoj veri, on nemože trpeti

otpadništvo od crkve ili prebegavanje.
S obzirom na Davkinsov pristup prema racionalnosti skrivenoj u svemiru, fizičar Džon Berov

(John Barrow) je promatrao u diskusiji : “Vi imate problem sa ovim idealima, Ričard, zato što vi ustvari I

niste pravi naučnik. Vi ste biolog ” Džulija Vitulo-Martin (Julia Vitullo-Martin) uočava da biologija za

Berova jeste malo više od branše prirodne istorije. “Biologičari” kaže Berov “imaju ograničeno, intuitivno

shvatanje kompleksnosti. Oni su zaglavljeni s jednim naslednim konfliktom iz devetnaestog veka, I jedino

su zainteresovani za rezultate, za ono što trijumfuje nad ostalima. Ali rezultati vam ne govore skoro

ništa o zakonima koji upravljaju svemirom “.
Davkinsov intelektualni otac izgleda da je Bertrand Rasel. On govori o tome kako je bio

“inspirisan … u otprilike šestnaest godina” Raselovm esejom “Šta ja verujem” iz 1925-te. Rasel je bio

određeni protivnik organizovane religije, I napravio je sebe rolom šablona za Harisa I Davkinsa ; Stilično

oni oponašaju Raselov način za sarkazam, karikature, preklapanje I preuveličavanje. Ali Raselovo

odbijanje Boga nije bilo motivisano samo intelektualnim faktorima. U (knjizi) “Moj otac Bertrand Rasel”,

njegova ćerka Katarina Tait (Katharine Tait) piše da Rasel nije bio otvoren za ozbiljnije rasprave o Boižjem

postojanju : “Ja nisam mogla ni razgovarati s njim o religiji”. Rasel je naizgled bio isključen iz vrste

religioznih vernika koje je bio susreo. “Ja bih volela da uverim svog oca da sam našla ono što je tražio,

nešto neopisivo za čim je čeznuo čitav svoj život. Volela bih da ga ubedim da potraga za Bogom nemora

da bude umišljena. Ali to je bilo beznadežno. On je poznavo previše slepih hrišćana, pustih moralista koji

su sisali radost iz života I progonili svoje protivnike; on nikada ne bi bio sposoban da vidi istinu koju su

sakrivali“.


Tait ipak veruje da je Raselov “ceo život bio potraga za Bogom…Negde u pozadini uma mog oca

, na dnu njegovog srca, u dubinama duše bilo je prazno mesto koje je nekada bilo ispunjeno Bogom, I

nikada nije našao nešto da ga popuni” On je imao “kao duh osećaj nepripadnosti, nemanja doma u ovom

svetu”. U bolnom prolazu Rasel je jednom rekao : “Ništa nemože da probije usamljenost ljudskog srca

osim vrste ljubavi najjačeg intenziteta koju religiozni učitelji propovedaju” Namučili bi ste se da pronađete

bilo koji prolaz koji udaljeno liči na ovaj u Davkinsu.


Vraćajući se na račun Fluovog “izvrdavanja”, možda se Davkinsu nikada nije desilo da filozofi, da

li veliki ili manje poznati, mladi ili stari, promene svoja mišljenja bazrano na dokazima. Možda je bio

razočaran time da su oni bili “I više nego željni da bi bili oslobođeni iluzija ako bi izgledalo da logika to

traži” ali onda opet oni su vođeni logikom, ne strahom od izvrdavanja.


Rasel je osobito bio naklonjen izvrdavanjima o čemu je jedan drugi proslavljeni britanski folozof

C.D. Brod (C.D.Broad) jednom rekao : “Kao što svi znamo, G.Rasel svakih nekoliko godina proizvodi

drugačiji sistem filozofije”. Bilo je I drugih primera da filozofi menjaju svoja mišljenja bazirana na

dokazima. Mi smo već posmatrali da je Ajer porekao pozitivizam svoje mladosti. Još jedan primer onog

koji je podneo takvu radikalnu promenu je J.N. Fajndlej (J.N.Findlay), koji je argumentovao, u Fluovoj

knjizi “Novi eseji u filozofskoj teologiji”, da Božije postojanje može biti opovrgnuto – ali onda preobratio

sebe u svom delu “Uspinjanje prema apsolutnom” (Ascient to the Absolute) iz 1970-te. U kasnijim I

sledećim knjigama, Fajndlej argumentuje da um, razlog ,inteligencija, I volja se sadrže u Bogu,

samopostojanju, kome je dužno obožavanje I neobavezna samopredanost.
Davkinsov “starinski” argument (ako se on može nazvati tako) je strana varijacija reklamiranih

nepravilnih zabluda koje nemaju mesta u civilizovanim raspravama. Pravi mislioci procenjuju argumente I

težinu dokaza bez obzira na izlagačevu rasu, pol ili godine.
Još jedna postojana tema u Davkinsovoj knjizi, I u onima od nekih drugih “novih ateista” je tvrdnja

da nijedan naučnik vredan njegove ili njene oštroumnosti ne veruje u Boga. Davkins na primer

objašnjava dalje Ajnštajnovu (Einstein’s) izjavu o Bogu kao metaforičkom osvrtu na prirodu. Ajnštajn lično

kaže da je u najboljem ateista (kao Davkins) a u najgorem panteista. Ali ovaj delić Ajnštajnove egsegeze

je očito nepošten. Davkinsovi osvrti samo citiraju da pokažu Ajnštajnovu naklonost ka organizovanoj I

otkrivajućoj religiji. On namerno isključuje ne samo Ajnštajnove komentare o svom verovanju u

“superiorni um” I “superiornu rasuđjujuću silu” na poslu u zakonima prirode, nego I Ajnštajnovo specifično

  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   12


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət