Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine
|
|  Yüklə 1.75 Mb.
|
HISTEREKTOMIJA Ako je carski rez prva, histerektomija je svakako druga na listi najčešće izvo-denih operacija na ženama u SAD-u, u čemu je Velika Britanija brzo sustiže. Ako ste žena u Americi, vaša je šansa jedan prema tri da ćete ostati bez svoje maternice do 60-og rođendana; u Velikoj Britaniji šansa vam je u omjeru jedan prema pet. Histerektomija ipak, kada se radi o najnepotrebnijima kirurškim zahvatima, nadilazi sve ostale. Tri četvrtine svih histerektomija izvodi se na ženama mladima od 50 godina, i to zbog vrlo dvojbenih razloga. Doista, ginekološko vijeće Sveučilišta Kalifornije nedavno je zaključilo da je gotovo tri četvrtine svih histerektomija neopravdano.72 Iako su jedini održivi razlozi za izvođenje histerektomije karcinom maternice i endometrija ili nezaustavljivo krvarenje nakon poroda, na njih se odnosi svega oko deset posto svih izvedenih zahvata.73 Za preostalih 90 posto histerektomija razlozi su razni i upitni: fibrom, en-dometrioza, prolaps mokraćnog mjehura, retroverzija maternice, obilne men-struacije ili neobjašnjivi menstrualni problemi, kojima se često daje maštoviti ginekološki naziv »kongestija zdjelice«. Jedan od pokazatelja za to koliko su odluke o operacijama slabo utemeljene ili neupravljane prema strogim kriterijima za preporuku operacije jesu ogromne razlike u zastupljenosti histerektomije između raznih liječnika ili raznih dijelova zemlje, pri čemu se najveća stopa histerektomija veže uz Afroamerikanke ili siromašne američke žene.7'1 Histerektomija se često koristi za »prevenciju« raka jajnika kod žena koje su imale rak maternice, iako će samo dvije od 1.000 žena kojima je napravljena histerektomija razviti rak jajnika,75 dok je i sama bolest rijetka — u Velikoj Britaniji je svega 2.000 slučajeva godišnje. Pored te »za svaki slučaj« histerektomije zbog jajnika, ona je jednako neopravdana kao preventivna mjera i kada je riječ o drugim vrstama raka. Manje od dva od 1.000 fibroma i manje od tri posto abnormalnih stanica endometrija napredovat će u karcinom.76 Budući da jedna od 1.000 histerektomija završi smrću — rizik koji se povećava s godinama starosti — dok se ozbiljne komplikacije događaju 15 puta češće od toga, ispada da je rizik dobivanja raka daleko manji nego rizik umiranja ili ozbiljne povrede zbog operacije. Naime, kod abdominalnih se histerektomija nuspojave mogu javiti u više od 40 posto slučajeva.77 Jedna od šest žena pretrpi oštećenje unutarnjih organa, a polovina ih završi s nekom ozbiljnijom komplikacijom.7" U te se popratne pojave ubrajaju problemi u radu crijeva,79 zadržavanje i inkontinencija mokraće,80 te rizik za stvaranje fatalnoga krvnog ugruška, posebice kod žena nakon menopauze,81 što se može dogoditi u jednoj od 6.000 operacija. Od jedne trećine do približno jedne polovine svih žena koje se podvrgnu histerektomiji ili odstranjivanju jajnika žali se na gubitak seksualnog poriva.82 Ako se istodobno odstrane i ženini jajnici, ona će imati teške simptome menopauze.83 No čak i ako se jajnici ostave, histerektomija može dovesti do ranog prestanka rada jajnika, što rezultira menopauzom koja se javlja puno ranije nego uobičajeno.8,5 U brojnim primjerima operacija ne rješava problem; kod približno dvije trećine histerektomija, obavljenih zbog en-dometrioze, problem se vraća nakon operacije. Osim u slučaju pravih indikacija za histerektomiju, gotovo se svaki drugi problem može liječiti poštednim kirurškim zahvatom, lijekovima, dijetom, dodacima prehrani, alternativnom medicinom ili, imate li fibrome, pričekajte dok ne dođete u menopauzu, kada će se oni smanjiti.85
Kirurge jednostavno ushićuju nove tehnike koje još nisu izdržale test vremena. U 1990-ima su se oduševljavali novim ginekološkim dostignućem — transcervikalnom resekcijom endometrija, odnosno odstranjenjem sluznice maternice, kod žena s nenormalno obilnim menstruacijama. Zamišljeno je da taj novi postupak nadomjesti prethodni radikalniji tretman izbora: histerektomiju. Medicinski su časopisi najavljivali da bi svake godine 18.000 žena moglo zamijeniti histerektomiju ambulantno izvedenim histeroskopskim zahvatom. Nakon jedne studije — izvora svih hvalospjeva — liječnici su primijetili da je više od 90 posto pacijentica uživalo u poboljšanju menstrualnih simptoma naredne dvije i pol godine, tijekom kojih je praćeno njihovo stanje. Bilo je i nekoliko znakova upozorenja — 42 od 234 pacijentica prestalo je imati menstruaciju, 16 ih je moralo ponoviti resekciju endometrija, dvije su navele teške ciklične bolove, 10 ih je podvrgnuto histerektomiji, a većina je za posljedicu imala znatno smanjenu maternicu s fibromima.sr' Samo dva mjeseca kasnije časopisi koji su bili oduševljeni tim novim, naprednijim postupkom sada su objavljivali upozorenja koja su uslijedila nakon smrti pet žena podvrgnutih zahvatu. U dva druga slučaja jedna je pacijentica ostala bez noge, a druga s rupom u aorti kao rezultatom postupka, premda je bila u rukama vrlo iskusnih kirurga. Perforacija maternice jedna je od glavnih ozbiljnih komplikacija jer, naime, resekcija endometrija može stimulirati određeni živac, što izaziva silovito skupljanje pacijentičinih bedara, slijedom čega kirurg može »promašiti« i perforirati maternicu.87 Jedna je pacijentica, čija je maternica bila perforirana, zamalo umrla te je od tada patila od kroničnoga zdjeličnog bola i dijareje. U jednoj studiji jedna od 20 žena koje su se podvrgnule transcervikalnoj resekciji morala se podvrgnuti i histerektomiji. Dvije godine nakon zahvata četiri zdrave žene, kojima je on obavljen zbog obilnih menstruacija, razvile su encefalopatiju, odnosno promjene na mozgu, a jedna je umrla nakon serije napadaja. Ta su stanja bila prouzročena »irigacijskom otopinom« koja je kontinuirano infuzijom unošena u maternicu kako bi se isprali ostaci i tkivo tijekom laserskog postupka. Izgleda da je u slučaju tih četiriju žena bilo apsorbirano dovoljno otopine za izazivanje hipo-natremičke encefalopatije.88 Unatoč senzacionalističkoj promociji zahvat se nije odrazio na broj izvedenih histerektomija. Oxfordska regionalna zdravstvena uprava, koja je proučavala učestalost kirurških zahvata u šest lokalnih područja, otkrila je da je ablacija endometrija samo kreirala novu kiruršku nišu. Otkako se zahvat počeo primjenjivati, broj napravljenih histerektomija nije se nimalo promijenio.89 Štoviše, većina žena kojima je napravljena ablacija endometrija na kraju ionako bude podvrgnuta potpunoj histerektomiji. Oko 87 posto žena kasnije se žali na stalno vaginalno krvarenje i, u nekim slučajevima, prilično jači gubitak krvi — što je jedan od problema koji bi ta tehnika trebala riješiti. Žene podvrgnute zahvatu također će vjerojatnije imati bolove nakon operacije — uli posto slučajeva bol je jači nego prije operacije, a oko petine žena patit će od pogoršanja predmenstrualnih simptoma.90
Možda sam skalpel nije ni najmanje povezan s najvećim rizikom s kojim se suočavate pri operaciji. Američki Crveni križ je štoviše priznao da i u najhitnijim slučajevima transfuzija krvi najčešće samo pridonosi komplikacijama ili povećava pacijentove šanse za umiranje. Iako strah zbog kontaminiranosti krvi virusom HlV-a ograničava darivanje krvi i transfuzije, potonje su još uvijek rutina u većini kirurških zahvata i hitnim slučajevima — često bez ikakva medicinskog opravdanja za njihovu uporabu, ili nekih uputa o tome kada su uistinu potrebne. Smjernice kojima se liječnici rukovode kada odlučuju treba li dati transfuziju ili ne usvojene su na temelju oskudnih znanstvenih dokaza. Procjenjuje se da je za od jedne trećine do tri četvrtine pacijenata transfundiranih zbog smanjenog volumena krvi ili slabokrvnosti, davanje transfuzije bilo neprikladno. Anthonv Britten iz Jedinice za darovanje krvi američkog Crvenog križa priznao je da se »uvelike pretjeruje u korištenju krvnih pripravaka, poput albumina i krvne plazme, a također i pune krvi ili crvenih krvnih stanica. Režim korištenja u značajnoj se mjeri razlikuje od mjesta do mjesta, tako da je posve jasno da se ne poštuju preporuke za njihovu uporabu.«91 Američki Ured radne grupe za tehnološku procjenu u svome je izvješću naveo da se od 20 do 25 posto crvenih krvnih stanica, te 90 posto albumina i 95 posto svježe zamrznute plazme nepotrebno transfuzijom daje pacijentima. Naime, uobičajeni »okidač« za većinu transfuzija jest vrijednost hemoglobina (bjelančevina u crvenim krvnim stanicama koje prenose kisik stanicama). Medicina koristi istu mjeru »okidača« za muškarce i žene, iako žene prirodno imaju manji broj crvenih krvnih stanica nego muškarci. »Anemija uzrokovana nedostatkom željeza i dalje je medu vodećim razlozima za transfuziju, iako ih ona najmanje opravdava«, navodi se u izvješću.92 U medicinskom su svijetu mnogi počeli dovoditi u pitanje neke od najviše uvriježenih praksi za davanje krvi prije i tijekom operacije. Zaključak je ankete, koja je provedena između 1.000 američkih anesteziologa, da su kod anesteziologa postojale »velike razlike u transfuzijskoj praksi« koja je temeljena na »navici, a ne na znanstvenim podacima.«93 Jedna takva navika jest automatsko davanje krvi prije operacije pacijentima čija je razina hemoglobina ispod 10 grama u 100 mililitara krvi. Praksa je očigledno proizašla iz krive interpretacije studije provedene na psima, koja je prihvaćena kao neupitna istina i propovijedana generacijama studenata anesteziologije.94 Prerano rođena djeca možda dobiju više krvi transfuzijom nego ijedna druga grupa pacijenata u bolnici (izuzev pacijenata oboljelih od hemofilije).95 Transfuzija se automatski daje ako je djetetova težina ispod 1500 grama, što je praksa za koju ima malo dokaza.96 Istraživanje, naime, pokazuje da nedonoščad kojima je davana svježe smrznuta krvna plazma nije, nakon dvije godine, bila naprednija u smislu sposobnosti ili preživljavanja od one koja nije dobivala transfuziju.97 Uz to.se krvne komponente rutinski zrače, jer se pretpostavlja da se time smanjuje rizik odbijanja tuđe krvi kod pacijenata s problemima imunosnog sustava. Oduvijek se smatralo da je zračenje bezopasno za crvene krvne stanice, te da ima malo utjecaja na funkcije različitih krvnih komponenata. Ali ta ozračena krv može imati previsoku koncentraciju kalija, što može biti posebno opasno za bebe i buduće majke. Osim što krv daju zbog krivih razloga, liječnici nerijetko daju krivu krv. U neformalnom upitniku, poslanom u 4.000 britanskih bolničkih hematoloških laboratorija, jedna trećina od 245 laboratorija, koji su se odazvali i odgovorili, izvijestila je o brojnim slučajevima kad su pacijenti dobili krivu krv. U većini slučajeva pacijentu je dana pogrešna krv dok je bio u bolesničkoj sobi ili u operacijskoj sali. Zbog oko 111 takvih pogrešaka šest je osoba umrlo, a 23 se razboljele98 A kako u upitniku pitanje o davanju pogrešne krvi čak nije ni bilo postavljeno (ali su ga laboratoriji dobrovoljno dodali), studija je morala priznati da su pogreške pri transfuziji bile uvelike podcijenjene. Taj je upitnik predstavljao prvi monitoring transfuzija u Velikoj Britaniji, premda su se one tamo prakticirale već pola stoljeća. Međutim ta stopa pogrešaka odgovara onoj u Americi, za koju se vjeruje da ima najoštriju kontrolu u korištenju krvi u svijetu. Nakon uspoređivanja upitnika, studija je zaključila da je pogrešna krv davana u jednoj od svakih 6.000 danih doza koncentrata eritrocita (crvenih krvnih stanica). U drugom je istraživanju nađeno da se najviše pogrešaka dogodilo kada su uzorci krvi neadekvatno označeni, ili kada je informacija o tome koju krv treba dati pacijentu bila netočna; u dva londonska klinička bolnička centra pokazalo se da imaju neadekvatne informacije o krvi za četvrtinu svo- ... .. w jih pacijenata. Na konferenciji britanskoga Kraljevskog zbora liječnika objavljeno je da transfuzije nisu nikada bile podvrgnute odgovarajućoj znanstvenoj studiji — to znači randomiziranom pokusu s dvostruko slijepom kontrolom — da se vidi ima li zaista od nje kakve koristi. Poput većeg dijela moderne medicine, ono čemu je možda korisno pribjeći u krajnjem slučaju uvedeno je i prihvaćeno kao standardna praksa uz > Dokazni materijal iz Kanade navodi na zaključak da ograničavanje transfuzija može značiti pitanje života ili smrti. U studiji, koja je uspoređivala slobodno korištenje transfuzije s restriktivnim mjerama, 24 posto više pacijenata umrlo je kada je transfuzija krvi davana široke ruke nego kada su na snazi bila ograničenja i transfuzije davane upola rjeđe ili uopće nisu davane.100 Kao što je Paul Hebert, glavni istraživač studije, zaključio: »Manje transfuzije je bolje nego više transfuzije.«101 Čak i krvne komponente koje se daju u hitnim slučajevima, kao što se al-bumin daje žrtvama šoka i opeklina kako bi se potpomoglo zadržavanje tekućine, mogu biti opasne. Cochraneova grupa za ozljede (Cohrane Injuries Group), sa sjedištem u londonskom Institutu za zdravlje djeteta, kao dio Co-chraneove grupe za medicinu utemeljenu na dokazima (Cohrane Group for Evidence-based Medicine), proučavala je 30 pokusa u kojima je pacijentima davan albumin, te našla da su pacijenti kojima je davan albumin imali veću vjerojatnost za umiranje.102 Čak je i vjerojatnost umiranja bila veća za kritično bolesne pacijente s niskim hemoglobinom koji su dobili transfuziju nego za one koji nisu primili krv.103 Ako vjerujete da je davanje i dobivanje krvi opravdano, broj bolesti koje možete dobiti od lavi drugih osoba mogao bi vam promijeniti mišljenje. Dolazak AIDS-a dao je transfuziji krvi karakteristiku ruskog ruleta. Kako mi ne razumijemo u cijelosti što uzrokuje AIDS, kao ni to postoje li i drugi kofaktori koji prevode HIV u AIDS, jednako tako ne razumijemo ni koliko se dugo virus HlV-a (ako'je on uistinu uzrok AIDS-a, u što sumnja skupina znanstvenika) inkubira prije nego što se transformira u potpuno razvijenu bolest.HM Ono što svakako znamo jest da postoji značajan rizik za zarazu hepatitisom od donirane krvi. Procjenjuje se da se u SAD-u hepatitis od transfuzije razvija kod od sedam do deset posto primatelja krvi dobrovoljnih davatelja koji za to nisu dobili novčanu naknadu.111'' Ta se učestalost javljanja multiplicira od tri do četiri puta medu primateljima krvi davatelja koji su za to dobili novčanu naknadu, što dovodi do 230.000 novih slučajeva hepatitisa u SAD-u svake godine. Razlog za tu epidemiju leži u činjenici da još i danas ne postoji test koji je dovoljno pouzdan ili dovoljno osjetljiv da otkrije sve uzročnike bolesti. Upravo se najviše slučajeva hepatitisa C javlja zbog transfuzije krvi ili zbog korištenja iste igle medu ovisnicima o opojnim sredstvima. Zbog toga je Irska vlada svojedobno pokušala ući u trag oko 100.000 Rh-negativnih majki, kojima su 1977. godine davane transfuzije, kako bi se vidjelo je li i kod njih došlo do razvoja hepatitisa C kao kod ostalih koji su te godine primili kiv transfuzijom.uir' Talijanski su istraživači pak otkrili da odrasle osobe, kojima su kao prerano rođenoj djeci davane transfuzije, imaju mogućnost da i u odrasloj dobi razviju hepatitis C, uglavnom zbog inficirane krvi.107 U transfuzij-skoj su krvi pronađeni i drugi virusi koji mogu uzrokovati hepatitis.111" Iako su američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti tvrdili da je izbijanje hepatitisa C u Irskoj bilo prvo te vrste, neki predstavnici medicinske zajednice vjeruju da tko god je primio transfuziju krvi prije 1991- može imati rizik od infekcije hepatitisom C, Štoviše, nedavno je u Velikoj Britaniji kod oko 3.000 hemofiličara utvrđen hepatitis C. Liječnici se sada pitaju može li intravenozni imunoglobulin, protein koji se daje za stimuliranje imunosnog sustava, doista biti okidač hepatitisa C. Otkako je 1991. godine razvijen test za prebiranje virusa hepatitisa C, pokazalo se da je jedan od 2.000 davatelja krvi pozitivan na antitijela protiv hepatitisa C.109 No čak vam ni taj test. neće pružiti potpunu zaštitu. Više je liječnika pisalo časopisu British Medical Journal žaleći se na netočnost testa.110 Oni su, a radi se o liječnicima iz viroloških odjela Gradske bolnice u Edinburghu i bolnice John Radcliffe u Oxfordu, rekli da je u prvih osam mjeseci ■ testiranja na virus hepatitisa C u oxfordskom području oko 83.000 doza krvi (od približno 70.000 darovatelja) bilo podvrgnuto drugoj generaciji imunoen-zimskog testa (ELISA), pretrage koja se najčešće koristi za otkrivanje hepatitisa C. Uzorci 358 davatelja opetovano su se pokazali kao pozitivni. Kad su te pozitivne osobe ponovno testirane drugim dvama, kasnije razvijenim testovima RIBA-2 ili Murex BCJll ELISA, pokazalo se da je test ELISA dao netočan rezultat u više od tri četvrtine slučaja. Osim mogućnosti dobivanja hepatitisa, i rizik je dobivanja leukemije izazvane humanim T-limfotropnim virusom (HTLV-1) od primljene krvi deset puta veći od rizika dobivanja HlV-a.111 Taj se rizik vrtoglavo penje uzme li se u obzir da mnogi primatelji kivi, ubrajajući u njih i prerano rođene bebe, dobivaju krvne pripravke koji mogu biti dobiveni od prosječno devet donora. Medicinska je literatura preplavljena studijama o operiranim pacijentima kojima je bilo lošije dok su transfuzijom primali tuđu krv, a ne autotransfuzi-jom svoju vlastitu (pohranjenu ili nadoknađenu).Transfuzija krvi povezana je sa zatajenjem organa, recidivom karcinoma, visokim rizikom za postopera-tivne infekcije, reakcijom na domaćina (takozvana »graft-versus-host« reakcija u kojoj stanice davatelja napadaju domaćina) — bolest koja utječe na zglobove, srce i krvne stanice te djeluje imunosupresivno na primatelja krvi. Uz razne bolesti koje možete dobiti od nečije krvi, transfuzija krvi može, imate li karcinom, potisnuti vaš imunosni sustav uzrokujući ili na neki način pridonoseći ponovnom javljanju bolesti. U jednoj je studiji stopa ponovnog javljanja bolesti kod pacijenata oboljelih od raka grkljana iznosila 14 posto među onima koji nisu primali transfuzije kivi, dok je bila četiri puta veća kod pacijenata koji su je primali. Kod pacijenata s rakom usne šupljine, ždrijela i nosa koji nisu primali transfuziju, stopa povrata bolesti iznosila je 31 posto, a kod transfundiranih pacijenata bila je dvostruko veća od toga.112 Lošiji ishod zabilježen je i kod pacijenata koji su primali krv nakon operacije raka pluća,113 te raka debelog crijeva, rektuma, vrata maternice i prostate."'* Pritom se čini da je učestalost ponovnog javljanja bolesti veća ako je pacijent primao punu krv, a ne samo koncentrat eritrocita. Transfuzija tijekom operacije također može povećati izglede za razvoj infekcije.115 Kod pacijenata podvrgnutih većoj abdominalnoj operaciji transfuzija krvi u nekim je slučajevima doprinijela zakazivanju organa.116 Osim što krvlju možete umanjiti svoje šanse za preživljavanje, zbog nje možete patiti od nuspojava koje su jednako teške kao i najgore reakcije na lijekove, Iako uobičajene reakcije uključuju osip, vrućicu ili zimicu, neki pacijenti iskuse ozbiljnu reakciju u plućima, katkad fatalnu, od nekih vrsta krvne plazme, što predstavlja puno veći rizik nego što se prvobitno mislilo.117 Nisu ni zanemarivi rizici za razvoj opće infekcije i po život opasne alergijske reakcije, kao i za dobivanje krvlju prenosivih bolesti poput citomegalovirusa (CMV). Liječnici konačno priznaju da primanje strane krvi može uzdrmati imunosni sustav primatelja. Moglo bi biti, kako je jedna studija zaključila, da je krv, poput otiska prsta, jedinstvena — neprenosiva — individualna: »Nezaobilazna, biološka (i sada zakonski prepoznata) činjenica jest da krv svake osobe sadrži mnoštvo antitijela, antigena i infektivnih tvari, od kojih mnoge znanstvenici tek trebaju identificirati, a trenutačno se ne mogu detektirati. 'Čista krv' je napokon i sudski priznata kao nepostojeća.«118
Prije nego što se odlučite za operaciju, vrlo je važno da svojem kirurgu postavite nekoliko pitanja, i to ne samo o njegovoj uspješnosti. Imajte na umu da nije automatski zajamčeno da će vam nakon operacije biti bolje, kao ni to da vaš kirurg nije u stanju napraviti užasnu pogrešku. Upitajte svojeg kirurga koliko je takvih operacija napravio i kojim tehnikama. Ako se on samo uhodava i nije sam izveo više od 10 do 15 operacija, potražite iskusniju ruku. Isto je tako nužno točno znati tko će vas operirati. U mnogim slučajevima, naročito kad su u pitanju rutinski zahvati, iskusni kirurzi nadziru mlade u stjecanju prakse. Inzistirajte na tome da iskusni kirurg odradi posao, ili nađite jednog koji to hoće. I, što je najvažnije, morate se osjećati ugodno u društvu svojeg kirurga i vjerovati mu. Uostalom, vaš će život biti u njegovim rukama. Za procjenu rizika i koristi operacije od pomoći će vam biti i upoznavanje sa svim mogućim komplikacijama koje prate zahvat. Raspravite o mogućnostima drugog tretmana s raznim specijalistima. Upitajte ih za znanstvene činjenice koje podupiru njihove rezultate. Pažljivo odvagnite rizik odbijanja operacije prema rizicima koje bi sam postupak mogao imati za kvalitetu vašega budućeg života. Ako imalo sumnjate u iskrenost kirurgova odgovora o mogućnostima lije-, čenja ili pak u njegovu spremnost da vas smatra ravnopravnim partnerom pri donošenju bilo koje odluke o liječenju, uzmite svoje stvari i pozdravite se s njim, te nađite sebi kirurga koji je na to spreman. Što se transfuzije tiče, imajte na umu da su liječnici, uspješno transfundi-rali pacijente njihovom vlastitom krvi, unaprijed danoj, kod svih većih operacija, uključujući u to i ugradnju srčane premosnice, operaciju prirođene srčane mane ili karcinoma. Već su 1994. godine novine naveliko pisale o Engleskinji Lucy Buxton, tada trinaestogodišnjakinji, koja je pohranila vlastitu krv zatreba li joj pri kasnijem vađenju krajnika. Ta se tehnika može koristiti i za hitne slučajeve kao što su krvarenje i trauma. Liječnici mogu koristiti i hemodiluciju, postupak kojim se krv pacijenta pohranjuje u spremnike i poslije operacije vraća u organizam dok se u međuvremenu krv nadomješta posebnim otopinama. Jedna je studija, kojom je obuhvaćeno oko 10.000 kirurških pacijenata, zaključila da odrasli pacijenti mogu biti podvrgnuti naglom gubitku trećine ukupnog volumena krvi, a da pritom ne dozive stanje nereverzibilnog šoka, ako je hemodilucija adekvatna.119 U hitnim se slučajevima kontaminirana krv (koja je došla u doticaj s, primjerice, sadržajem crijeva) može sigurno, posebnim načinom, pročistiti i reciklirati. Volumen krvi koja cirkulira može se održavati nadomjesnom tekućinom. Šest tisuća pacijenata podvrgnutih operativnom zahvatu na otvorenom srcu imalo je bolji krajnji ishod kad je transfuzija prekinuta, a krv nadoknađena nadomjesnim ekspanderima volumena.120 Jedanaesto poglavlje Tehnologije koje oduzimaju dah prvaci videoigara i majstori za odčepljivanje odvoda Gotovo 40 godina nakon prvoga uspješnoga presađivanja srca, s dolaskom kompjutorskog čipa i brojnih uskospecijaliziranih lijekova, zapadnjačkoj medicini sada nema premca u pružanju čudotvornih rješenja za slučajeve koji su nekoć bili smatrani beznadnima. Danas vam medicina može dati novo srce ili jetru, ugraditi novi umjetni kuk ili koljeno, očistiti arterije bez i najmanjeg reza, pa čak i napraviti dijete ženi koja je dobrano prošla menopauzu. Osobe u invalidskim kolicima vjeruju da ih samo operacija dijeli od hodanja, a one neplodne da ih samo epruveta dijeli od željene bebe. Ali kao i u slučaju ostatka kirurgije (većina ovih tehnika neka su vrsta kirurške operacije), svaka od tih sjajnih novih tehnologija prihvaćena je neoprezno, te dobila službenu potvrdu i bila primjenjivana na milijunima pacijenata prije nego što je postojao i najmanji dokaz za njezinu učinkovitost, posebice tijekom duljeg vremena, a kamoli da uistinu predstavlja napredak u odnosu na tehniku koju zamjenjuje. Tek nakon što su milijuni očajnih pacijenata pohitali isprobati nova čudotvorna rješenja, počeli smo otkrivati moguće probleme. Najpodmukliji dio tehnoloških »čudotvornih dostignuća« jest pretjerano ushićeno informiranje javnosti. Tisak često nekritički i bezrezervno prikazuje novu tehniku kao zadivljujući napredak, prije nego što se to s vremenom i potvrdilo. Jednom je prilikom britanski Sundny Times naslovom istaknutim na naslovnici najavio prenatalnu operaciju: »Liječnici traže nerođenu bebu za čudotvornu operaciju«. Tjedan dana kasnije, kad je prikladan kandidat pronađen, iste su novine objavile, s nešto manje euforije, deprimirajuće rezultate: »Beba operirana u majčinoj utrobi umrla na majčinim rukama«.1 Za mnoge pojedince bez alternative fetalna operacija, ugradnja umjetnog zgloba ili presađivanje organa mogu značiti, bez imalo sumnje, spašavanje života. No u previše slučajeva ideja o »čudotvornom lijeku« osvaja maštu kako liječnika, tako i pacijenta, pa nova tehnika postaje prvo (umjesto posljednje) pribježište, bez obzira na to.je li pacijent ujedno i pravi kandidat za nju. U žurbi da se prihvati nova tehnika, a i zbog liječnikove nestrpljivosti da vlastitom rukom oproba posljednju svemirsku spravicu, zanemaruju se mane raznih tehnika. Slušamo o tome kako se presađivanje srca, jetre, gušterače, pluća i crijeva sada rutinski izvode. Puno će se manje čuti o tome da se trećina tih transplantata odbaci, ili o Hobsonovu izboru s kojim se suoče mnogi pacijenti primorani izabrati između mogućnosti da njihovo tijelo odbaci transplantirani organ i nuspojava snažnog sredstva za potiskivanje imunosnog sustava, kao što je ciklosporin (koji se mora uzeti kako bi se spriječilo da organizam odbaci novi organ kao »strano tijelo«). Mnogi pacijenti koji ostanu na ciklosporinu zadrže presađeni organ, ali na štetu svojih bubrega, koji mogu razviti kroničnu ili progresivnu (i trajnu) bolest, i naposljetku otkazati, čak i nakon što su se imunosupresivi prestali uzimati.2 |