Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Drugi izum kao iz »rata zvijezda«, koji je na juriš pokorio medicinski svijet, jest laser, svjetlosni nož koji je tako precizan da može izbrijati neki znak na vašoj glavi, a da pritom ne slomi niti jednu vlas. Načelno, on se koristi za la­sersku operaciju oka i obećava trenutačno izlječenje blage kratkovidnosti. Li­ječnici čak eksperimentiraju s astronomskim tehnologijama u namjeri da di­jagnosticiraju i nakon toga obrade i najmanje aberacije.

Posljednja i najpopularnija tehnika, nazvana LASEK (»laser subepithelial keratomileusis«), zraku ultraljubičastog svjetla kompjutorom navodi izravno u rožnicu oka kako bi je preoblikovala, uklanjajući tu i tamo male komadiće. Drugi oblici, kao što je LASIK (»laser in situ keratomileusis«), zarezuju rožnicu standardnim kirurškim nožem i koriste laser samo za tkivo rožnice.

Iako se svake godine više od milijun Amerikanaca podvrgne tom zahva­tu, popularnost LASIK-a u blagom je padu otkako su se pojavila nova upozo­renja o posljedicama. Studije su otkrile da jedan od pet pacijenata koji su se podvrgli laserskoj operaciji oka treba ponoviti operaciju kako bi se riješili problemi preostali nakon prvog zahvata.¹¹⁾⁰

Najviše ipak zabrinjava gubitak kontrastne osjetljivosti (mogućnost da se predmeti razlikuju kod slabog svjetla). Posljednji podaci iz londonske oftal­mološke bolnice Moorfield pokazuju da više od polovine pacijenata gubi kontrastnu osjetljivost nakon LASIK operacije. Na specijalnom simpoziju liječ­nici su priznali da u roku od godine dana 56 posto pacijenata podvrgnutih LASIK operaciji razvije trajno smanjenu kontrastnu osjetljivost, što se ne može ispraviti ni naočalama ni kontaktnim lećama.¹⁰¹ Njemačka je pak studija usta­novila da je 75 posto pacijenata imalo tako slabu kontrastnu osjetljivost na­kon operacije da nije moglo proći na osnovnim testovima noćnog vida za vozačku dozvolu.^,fl2

Laserskom se korekcijom vida također izlažete riziku trajnog slabljenja rožnice, što se događa u više od trećine slučajeva.¹⁰-¹ Druge komplikacije koje prate operaciju odnose se na veliki rizik za infekcije oka, oštećenje makule (žute pjege) ili optičkog živca, te astigmatizam. Američka je Uprava za hranu i lijekove (FDA) kategorizirala lasersku kirurgiju kao »izbor za one koji su voljni preuzeti rizik«.

Osim sa svjetlosnim valovima kirurzi eksperimentiraju i s onim zvučnima, kao novim načinom izvođenja liposukcije pri kojem će zvučni valovi rastopi­ti masne stanice. Ali te nove tehnike, kao i one stare (gdje se masne stanice natope vodom i onda zapravo »usišu«), vjerojatno prati isti rizik od komplika­cija, pa čak i smrti od plućne tromboembolije ili zastoja srca.¹⁰⁴

Čak i kada je riječ o većini uvriježenih tehnika koje se koriste u estetskoj kirurgiji, u medicini je samo jedno sigurno, a to je da ništa nije sigurno.

Šesti dio

PREUZIMANJE KONTROLE
Dvanaesto poglavlje
Preuzimanje kontrole
Moja baka s majčine strane Stella, koja je kao petnaestogodišnjakinja emigri­rala iz Italije u SAD, oba je svoja djeteta rodila kod kuće. Ne stoga što je bila vatrena zagovornica porođaja kod kuće, već zato što su je učili da na napre­dak medicine gleda s dozom sumnje. »Ne idi u bolnicu; oni promijeniti tvoju bebu!«, upozoravala ju je njezina majka na lošem engleskom jeziku. Moja se baka, kao prava dobra kći, tome uredno pokorila jer bi drugačije ionako bilo nezamislivo: u kulturi u kojoj je rođena majke su uvijek znale najbolje, u sva­kom pogledu.

Kako se na kraju ispostavilo, čak se ni kuća nije pokazala sigurnim rajem kakav su Stella i njezina majka očekivale. Stellin suprug — moj djed — slo­žio se s tim »ženskim praznovjerjem« samo uz uvjet da liječnik bude prisutan kod oba porođaja. Mnogo godina kasnije, moja je baka ne jednom jadikovala nad svojim drugim i posljednjim porođajem. »Taj doktor — on me upropas­tio!«, uvijek bi povikala. Snaga njezine ljutnje zbog onog što se dogodilo, ko­ja nije jenjavala čak ni nakon pola stoljeća, sprečavala me da se upustim u is­traživanje detalja koji su mi se činili prestrašni, ali pretpostavljala sam da je Stella govorila o loše izvedenoj epiziotomiji.

Dok sam bila dijete razlog za rođenje moje majke u kućnoj atmosferi čes­to je bio predmetom razgovora i ismijavanja — kao primjer krajnje neuke besmislice. Zamislite samo da nekome padne na pamet kako bi ga liječnici, koji su profesionalci, mogli poslati kući s tuđim djetetom! Međutim što više razmišljam o tom vremenu, to sam i sama sve više svjesna mudrosti sadržane u upozoravajućoj priči moje prabake. Od tada se porođaj kod kuće dokazao sigurnijim i manje riskantnim nego porođaji u bolnici,¹ a bebe rođene u rodi­lištu ne samo da su ne jednom bile zamijenjene, nego čak i otete. Nadalje, u pozadini te sažete izjave nalazi se vrlo sofisticirana filozofija o medicini op­ćenito: preispitaj svaku medicinsku novotariju s najdubljom sumnjom; ne pri­bližavaj se bolnici nisi li zaista bolestan; vjeruj da tvoje vlastito zdravo tijelo ne treba mnogo pomoći; prihvati činjenicu da su liječnici sposobni napraviti najosnovnije i najrazornije pogreške.

Na kraju se opreznost moje bake u vezi s bolnicama ispostavila daleko­vidnom, tijekom jedne noći provedene u bolnici, što je ujedno i sve vrijeme koje je uopće provela u bilo kojoj bolnici. U dobi od 90 godina odvedena je na hitnu službu s krivom pretpostavkom da ima srčani udar, gdje je zadržana preko noći na »promatranju«. Njezin se problem ispostavio problemom loše probave, no ona je bila tako uzrujana cjelokupnim iskustvom, tako isprovo­cirana paradom stranaca koji su je bockali i zadirali u njezinu privatnost, da smo je, kad smo sljedećeg jutra došli po nju, našli svezanu u luđačku košulju — jedini način na koji ju je bolničko osoblje uspjelo natjerati na suradnju.

Moji talijanski preci ispravno su zaključili ono što bi i vama već trebalo biti jasno: vaš liječnik često ne zna što radi — ne zato što on nije dobra oso­ba s dobrim namjerama, već stoga što oprema iz njegove crne torbe baš i ni­je najbolja. U većini se slučajeva vaše tijelo doista može pobrinuti za sebe bolje nego što to može ijedan liječnik.

Osim što mu je alat nedvojbeno manjkav, i liječnikovo poimanje materi­jala s kojim radi u osnovi je pogrešno. Riječ je o sofisticiranom materijalu u svakom pogledu, a medicinskoj znanosti kao da u potpunosti nedostaje bilo kakvo razumijevanje izvanredne dinamike ljudskoga tijela. S naglaskom na prekidanju, a često i suprotstavljanju procesima samoga tijela, medicina nika­da ne uzima u obzir istančan mehanizam organizma koji nastoji popraviti stanje, kao i izvanredan potencijal tijela da djeluje s one strane empirijskog. To se odnosi na snagu vjere, nade i želje za životom — što medicina sada naziva »psihoneuroimunologijom«'— sve dokazanim elementima takozvano­ga »čudesnog« izlječenja ili spontanog ozdravljenja.² Smanjenjem tjelesnog odgovora na stres — snižavanjem povišene tjelesne temperature, najbolje obrane tijela protiv vanjskih agensa — liječnik često uspijeva trajno oslabiti obrambene sposobnosti našega tijela.

A bez istinskog uvažavanja te prekrasne sposobnosti, medicina nije ništa drugo doli neprecizan instrument i nespretno smetalo, špiljski čovjek kojeg pozivaju da popravi središnji kompjutor, dok je njegovo jedino rješenje da ga tresne toljagom. Pa i ta je metafora neprecizna, jer čak se i najsloženiji kom­pripravci željeza i sve one transfuzije godinama davane anemičnim trudnica­ma možda su samo pridonijele mnogim prijevremenim porođajima i prema-lom novorođenom djecom.⁹
Pogrešna paradigma

Moderna medicina nije djelotvorna stoga što je paradigma na kojoj se temelji pogrešna — da su samo klice i geni odgovorni za bolest, a da su naša tijela srodna kompliciranim strojevima. Medicina uglavnom počiva na »teoriji kli­ca«, koja vjeruje da većina bolesti u potpunosti zavisi od invazije bakterija i virusa. Prema toj teoriji bolest je nepredvidivo i neprimjetno biće koje može napasti bilo koga, u bilo kojem trenutku, neovisno od njegova prehrambe­nog, fizičkog i emocionalnog stanja i okolišnih uvjeta. To znači da bi pothra-njeno dijete iz zemalja u razvoju imalo iste izglede za umiranje od ospica kao i normalno uhranjeno dijete srednje klase u razvijenim zemljama.

Od toga se naslijeđa Louisa Pasteura ne odustaje iako su znanstvenici ite­kako svjesni činjenice da se u zdravom tijelu nalaze bakterije koje ondje ili obavljaju koristan posao ili su se tamo zatekle prije kao rezultat, a ne uzrok bolesti. Mnoštvo je dokaza da zapravo sklonost tijela prema bolesti — njego­vo emocionalno i fizičko stanje kao i odgovor na njegovu okolinu — odre­đuje hoće li pacijent pokleknuti pred bolesti.

Okrivljavanje vanjskih uzročnika za svaku modernu bolest učvršćuje tak­tiku »zatvaranja očiju«, koja nastoji opravdati najosnovnija rješenja. Kad su is­traživači otkrili da su djeca dojenačke dobi u jaslicama podložnija upali uha i bolestima dišnog sustava nego ona koja su ostajala kod kuće sa svojim maj­kama i bila dojena, osvanuli su s lijekom s osam vrsta bakterijskih ekstrakata za sprečavanje tih učestalih respiratornih infekcija medu jasličkom djecom. Istraživači su se usredotočili na to da klice rade u izolaciji. Nisu uzeli u obzir druge moguće čimbenike kao što su nedostatak majčina mlijeka, nedostatak majčine blizine ili učinak preranog smještaja djeteta u institucionalno okruže­nje. Ne iznenađuje da cijepljenje djece nije pobijedilo učinke njihove institu­cionalizacije.¹⁰

Ne treba smetnuti s uma da ono što smatramo dugom i istaknutom tradi­cijom u medicini i nije baš tako staro. Do procvata farmakoterapije kakvu da­nas poznajemo uglavnom je došlo nakon velikih otkrića četrdesetih godina prošlog stoljeća. Iako se doima kao da stiže iz svemirskog doba, medicinska znanost, za razliku od drugih znanstvenih disciplina, zapravo kasni oko četiri stoljeća. U fizici je, primjerice, kartezijansko gledište da sve djeluje na' pred­vidiv, pouzdan i mjerljiv način, što još uvijek predstavlja osnovu moderne medicine, već dugo odbačeno u korist teorije relativnosti i, kasnije, kvantne teorije, koje smatraju da svemir i način na koji on djeluje nisu tako mehanički i nevažni kao što smo mislili. Ipak, medicinska znanost još uvijek poima sve­mir kao nešto statično, precizno poput satnoga mehanizma, ljudska bića kao strojeve, a um kao entitet izdvojen od tijela.

Genska terapija umnogome predstavlja novi smjer medicine. Znanstveni­ci cijeloga svijeta angažirani na projektu ljudskoga genoma tvrde da su deko-dirali tri milijarde kemijskih slova, nukleotida, koji sačinjavaju naš genetski ustroj; medicinski istraživači vjeruju da će, kad budu upravljali tim genetič­kim nacrtom, lakše moći nadvladati mnoge bolesti.

Danas je, naime, moderno da se za većinu bolesti okrive geni —: vjeruje se da će jednog dana liječnici moći izrezati našu »lošu« DNK i na to mjesto ugraditi neke bolje genetičke instrukcije. Istraživači ispituju intervencije koji­ma bi se moglo promijeniti DNK našega tijela s ciljem dijagnosticiranja, spre­čavanja ili liječenja genetičke nepravilnosti.

Jedno područje gdje je to bilo testirano jest Parkinsonova bolest, a u tu svrhu pribjeglo se riskantnom rješenju: virusu herpesa. Kako virus herpesa živi u tijelu žrtve zauvijek, najčešće mirno hibernirajući u živčanim stanica­ma, znanstvenici iz londonskog King's koledža zaključili su da bi, kad bi mo­gli manipulacijom genetičkog koda virusa postići da on stvara dopamin, on možda mogao prenijeti tu genetičku poruku stanicama mozga svojeg doma­ćina.

Sve što su trebali napraviti bilo je isjeći nekoliko komadića »loše« DNK vi­rusa, povezanih sa svim opasnim aspektima poput reprodukcije i infekcije, umetnuti neke nove dijelove s genetičkim uputama za stvaranje dopamina, i to je to: Frankensteinov monstrum pretvara se u čarobnog princa iz bajke.

U praksi su se znanstvenici, kad su uvidjeli da je obrađeni virus potenci­jalno smrtonosan, ipak morali vratiti u početnu fazu. Namjera medicine da vas i mene »uređuje« kako bi uredila i sve bolesti izvan nas pokazala se ne­ostvarivom.

Najveća slabost teorije moderne medicine jest u tome što ona pretpostav­lja da svi mi obolijevamo na isti način — da sve bolesti potječu od istog uz­roka, da djeluju na sličan način, i da postoji samo jedna metoda za njihovo liječenje. No u svojem obraćanju liječnicima dr. Leon Eisenberg iz Odjela za socijalnu medicinu Medicinskog fakulteta Harvardskog sveučilišta razuvjera- . va:

Pretpostavka je da, kada se skalom veličina krećemo od organizma do organa, i dalje do tkiva, stanice, organele i molekule, naše razumijevanje postaje sve dublje. Osoba čije je tijelo dom zbirci atipičnih molekula pretvara se u slučajnog domaćina koji zaslužuje razumijevanje liječnika, ali, naravno, to je nevažno. Ono što je »doista« važno jest patofiziologija bolesti.

Kakva besmislica! Između genotipa i fenotipa, sveukupno životno iskustvo pojedinca oblikovalo je ono što je počelo kao slučajna vjerojatnost u pojedinačno osobno utjelovljenje: pacijenta pred nama. U kliničkoj praksi posebnost i jedinstvenost pojedinačnog pacijenta predstavljaju izazov za liječnika. Ista se bolest nikad ne manifestira na isti način među pacijentima. Ne žale se na iste probleme; težina bolesti nije ista; odgovor na liječenje je drugačiji... Medicina uključuje molekularnu biologiju, ali se ne može svesti na n/u.¹¹

Ta teorija da su sve bolesti (a zbog toga i svi pacijenti) slične, zahtijeva imenovanje svake bolesti. Kako bi sakrili svoje neznanje (i posljedični strah), liječnici ono što ne razumiju pretvaraju u »sindrom«, tako da zvuči kao da imaju sve pod kontrolom. Ne tako davno pojava nastala očigledno zbog cri­jevnih problema postala je »sindrom uskih hlača«, djeca koju su roditelji ne­pravilno hranili patila su od »sindroma slatkih napitaka«, pa čak je i svrbež neidentificiranog uzroka postao »sindrom svrbeža«. A sve drugo što ne odgo­vara prepoznatljivu obrascu, smatra se da je »u pacijentovoj glavi«.

Ako su se mnogi lijekovi i operativni zahvati, kao intervencionistički pristup liječenju, pokazali beskorisnima ili opasnima, osim u hitnim slučajevima, tre­nutačno se najimpresivnije i najviše obećavajuće istraživanje odnosi na meto­de koje tijelo opskrbljuju odgovarajućim sredstvima za samoizlječenje, pose­bice na ulogu hrane i hranjivih tvari u sprečavanju ili stvaranju bolesti. Iako se ne objavljuju svakoga dana, studije koje pokazuju zaštitnu vrijednost vita­mina i minerala (posebice vitamina A i beta-karotena, vitamina B₂ [riboflavi-na], vitamina B₃ [nikotinske kiseline], vitamina C, vitamina E i selena) protiv raka i mnoštva drugih bolesti, sada su zastupljene u medicinskoj literaturi.

Antioksidanti štite tijelo od štete uzrokovane opasnim molekulama, nazvani­ma slobodni radikali, od kisika. Osim za disanje, tjelesne stanice koriste kisik za metaboliziranje (i »izgorijevanje«) hrane za svoju energiju, te također za aktivnost imunosnog sustava kako bi sagorjele klice i toksine. Slobodni radi­kali se stvaraju iz više izvora — ultraljubičastog zračenja, zagađenja nikotin-'skim dimom, teških metala ili pregrijavanjem ulja, što je praksa u restoranima brze hrane. Oni razorno djeluju uništavanjem staničnih membrana, što dalje uzrokuje genetička oštećenja, potiskivanje djelovanja imunosnog sustava, otvrdnjavanje arterija, poremećaj regulacije hormona, pridonosi šećernoj bo­lesti i drugim sustavnim poremećajima i, naravno, uzrokuje pojavu i širenje raka.

No danas spoznajemo da se šteta od slobodnih radikala može spriječiti, pa čak i obrnuti, ako u tijelu postoje dovoljne koncentracije čistača slobod­nih radikala, to jest antioksidanata.

Jedna od najvećih studija o prevenciji raka, istraživanje na uzorku od 30.000 Kineza iz područja u kojem je zabilježen visok rizik za određeni tip raka, dokazala je da bi određeni antioksidanti mogli zaštititi ljude od razvoja raka do jedne petine. Ista je studija našla 38-postotno smanjenje smrtnosti od moždanog udara kod osoba koje su se pridržavale preporučene dijete.¹²

Antioksidanti su se pokazali djelotvorni u prevenciji očnih bolesti kao što je makularna degeneracija, bolesti srca i mnogih drugih bolesti koje prate normalno starenje.¹³ Na primjer, osobe koje pate od angine pektoris imale su znatno manje razine vitamina C, vitamina E i karotena nego zdrave osobe.

Pored vitamina antioksidacijskog djelovanja, povrće koje ih sadrži može imati čak i snažnije zaštitne učinke. Jedna je studija Medicinskog fakulteta Dartmouth u New Hampshireu pokazala da je povrće efikasnije u smanjenju rizika za rak debelog crijeva nego vitaminski dodaci prehrani.¹⁴ Moguće je da su u prehrani bogatoj povrćem i voćem na djelu i neki drugi čimbenici koje tek trebamo identificirati.

Moramo također ispitati vrste masti i ulja koje jedemo i pobrinuti se da ih dobivamo dovoljno. Čini se da neke populacije koje konzumiraju velike ko­ličine maslinova ulja imaju manju učestalost raka. U Grčkoj, gdje prosječni dnevni unos maslinova ulja iznosi 80 grama, stopa pobola od raka dojke vrlo je niska. Najvjerojatnije je da komponente maslinova ulja imaju zaštitni uči­nak.

Zaista, esencijalne masne kiseline u pravom odnosu demonstrirale su. svoje značenje u sprečavanju mnogo toga, od srčanih problema¹⁵ do poteš­koća s učenjem¹⁶ i starosne degeneracije makule (žuta pjega).¹⁷

Većina onoga što danas držimo zdravim elementima u prehrani — veliki udio voća i povrća, esencijalna ulja, meso i riba i nepreradena hrana — te­melj je mediteranske prehrane. Istraživači su ustanovili da najmanju zastup­ljenost srčanih udara na svijetu imaju stanovnici grčkog otoka Krete i japan­skog otoka Kohama. Stanovnici tih otoka imaju visok unos esencijalnih mas­nih kiselina, prehranu baziranu na ribi, i visok unos prirodnih antioksidana-ta. U studiji koja je proučavala suodnos prehrane i srca (Lyon Diet Heart Study), istraživači su našli da vas mediteranska prehrana može štititi od dru­goga srčanog udara ako ste jedan već preživjeli. Samo je osam od 302 paci­jenta na mediteranskoj prehrani umrlo od drugog udara, u usporedbi s 20 preminulih u sličnoj grupi koja je slijedila tradicionalno preporučivanu dijetu s malim količinama masnoća. U skupini na mediteranskoj prehrani nađene su i više razine vitamina E i C.^ia Mediteranska se prehrana pokazala djelo­tvornom u sprečavanju moždanog udara jer sadrži omega-3 esencijalne mas­ne kiseline.¹⁹ Jasno je da bi upravo na to medicina trebala usmjeriti više svo­jih istraživačkih napora.

Unatoč sve većoj brojnosti dokaza, vrlo ih se malo probilo do većine li­ječnika. Prosječni liječnik još uvijek gleda na hranu i dodatke prehrani sa sumnjom i nedoumicom ili, u najboljem slučaju, kao na dopunu »stvarnom« tretmanu — lijekovima i kirurškom zahvatu. Iako je sada opće prihvaćeno da trudnicama treba folna kiselina, za koju je dokazano da sprečava defekt zvan spina bifida, dosad je tek nekoliko porodničara napravilo dodatni mentalni pomak ka prihvaćanju ideje da zdrav život može spriječiti i mnoge druge pri­rođene defekte.

Američka vlada čak gleda na dijetetske dodatke gotovo kao na kriminal. U svibnju 1993. godine 15 je agenata tamošnje Uprave za hranu i lijekove (FDA) u pancirkama, potpomognuti grupom policajaca opremljenima s puš­kama i spremnima na akciju, opkolilo kliniku poznatoga nutricionističkog te­rapeuta dr. Jonathana Wrighta u Kentu, u saveznoj državi Washington. Um­jesto kucanja na vrata, izbili su ih u stilu komandosa i silom otvorili tri dodat­na ulaza, stražnji i sporedne, kako bi naoružani policajci i agenti mogli na­hrupiti u kliniku sa svih strana. S puškama uperenima u prestravljeno osoblje klinike, taj specijalni antiteroristički tim napunio je kamion s gotovo svim važnim elementima prakse dr. Wrighta.

Zločin dr. Wrighta, čini se, bilo je korištenje vitaminskih injekcija. Naime, Wright, liječnik s diplomom Medicinskog fakulteta s Harvarda, koristi natur-opatske metode. On uvozi čiste vitamine iz Njemačke jer ih više ne može na­baviti u Americi; američke verzije pune su sredstava za konzerviranje koji uzrokuju alergijske reakcije kod njegovih pacijenata. U očima FDA, dr. Wright je bio kriv zbog krijumčarenja.²⁰

U vrijeme pisanja ove knjige nutricionistička se medicina nastoji učiniti ilegalnom diljem svijeta. Ratificira li Europska unija Direktivu o dodacima hrani, jačina i vrste dodataka prehrani dostupni u Europi bit će strogo ogra­ničene dok su u Australiji već i sada mnogi od tih dodataka ilegalni. Slični su potezi na pomolu u SAD-u i Kanadi.

Osim što vitamini i hrana imaju ulogu u preveniranju, sve je više dokaza i o ulozi hrane u stvaranju bolesti. Neki su medicinski istraživači otkrili da su alergije na hranu ili kemikalije modernoga doba u pozadini mnogih naših kroničnih, takozvanih »neizlječivih« bolesti kao što su artritis, ekcemi, astma, hiperaktivnost, pa čak i epilepsija i mentalne bolesti poput shizofrenije. Op­sežno istraživanje koje podržava ulogu alergija ili nedostataka nutrijenata u izazivanju bolesti već je prezentirano u uvaženim medicinskim časopisima.²¹ Nezanemariv broj pobornika konvencionalne medicine, primjerice, vjeruje da preosjetljivost na gluten može biti jedan od glavnih uzroka epilepsije. Do danas najveća studija posvećena tom problemu, provedena u Italiji, ustano­vila je da je tri četvrtine grupe epileptičara imalo pozitivan test na celijakiju — biopsija tankog crijeva našla je karakterističnu atrofiju sićušnih resica u crijevima.²²

Sharon, čiji suprug Gary tiska naš list, samo je jedna od mnogih kojima je pomogao taj pristup. U svojim dvadesetima mlada je žena gotovo bila invalid zbog reumatoidnog artritisa i pristala je na doživotno uzimanje lijekova. Usto nikako nije mogla zatrudnjeti. Kad nam je Gary to ispričao, predložili smo mu da posjeti našeg suradnika, liječnika koji je nemali broj godina posvetio istraživanju uloge alergija u bolestima, ponajviše u migreni i artritisu. Sharon ga je posjetila, a on je dijagnosticirao njezin problem kao preosjetljivost na krumpire, koja se često javlja kod artritičara. Čim je eliminirala krumpir iz svoje prehrane, Sharonin artritis je nestao, a nekoliko mjeseci kasnije čak je i zataidnjela.

Naravno, »neprijateljska hrana« nije jedini problem. Ne treba gubiti iz vida oko 25.000 kemikalija — pesticida, plastike, nusproizvoda — u općoj upora­bi, s većinom kojih su ljudi došli u doticaj tek nakon Drugoga svjetskog rata. Sve je više znanstvenih dokaza 0 ulozi pesticida u pojavi gotovo svake boles­ti.²-¹ Neki znanstvenici krče put važnim istraživanjima o vrlo finim učincima tih kemikalija na naše tijelo i njihovoj sposobnosti da uzrokuju mnoge kro­nične, zagonetne bolesti kao što je artritis.

Jednu su Švicarku, Irenu, mučili bolni i natekli zglobovi, što je zahtijevalo liječenje kortizonom. Kad je identificirala i izbacila iz svoje prehrane određe­nu vrstu hrane, stanje joj se donekle popravilo, ali bolovi su i dalje bili pri­sutni — sve dok nije otišla posjetiti svoju majku u Zurich, gdje su bol i nati-canje potpuno nestali. Ali čim se Irena vratila kući u Surrev, bila je očajna shvativši da su se bolovi u zglobovima vratili. Posjetila je vrlo iskusnog liječ­nika za preosjetljivost na hranu i kemikalije, koji je posumnjao da bi se mog­lo raditi o reakciji na plin u domaćinstvu: u stanu njezine majke u Zurichu ni­je bilo plina, dok je njezin dom u Surrevu imao plinski štednjak i plinsko centralno grijanje. Irena je u pokusnom razdoblju isključila plin, a nekoliko dana kasnije stanje njezinih zglobova bilo je dobro, kao što je to bilo u Švi­carskoj. Irena je plinski bojler za centralno grijanje izbacila iz kuće i narednih pet godina bila bez simptoma artritisa.²⁴

Također, mi tek počinjemo razumijevati točnu ulogu fizičke aktivnosti u sprečavanju bolesti svih vrsta. Jedno istraživanje Harvardskog alumni udru­ženja (Harvard Alumni Societv), kojim je od ranih 1960-ih praćeno više od 17.000 osoba koje su diplomirale na tome Sveučilištu (prosječne dobi od 46. godina kad su angažirani), objavilo je da je broj smrti, bez obzira na njihov uzrok, bio smanjen tjelovježbom. Zaštita koju pruža intenzivna tjelovježba, u usporedbi s nevježbanjem, bila je usporediva s razlikom u stopi mortaliteta između nepušača i onih koji puše 20 cigareta dnevno.'²⁵

Mnogi su liječnici uvjereni da budućnost medicine ovisi o boljem razumi­jevanju poticajnih sredstava za tjelesne mehanizme za borbu protiv bolesti. Michael Baum, jedan od najistaknutijih britanskih specijalista za rak dojke, hrabro je istupio u javnost pismom koje je objavio The Times, a u kojem je zastupao tezu da korak naprijed u tretmanu raka dojke više nije kemoterapi­ja visokim dozama i transplantacija koštane srži koje su, kako navodi, »odjeci smrtnih patnji konvencionalnog sustava vjerovanja«. On nastavlja:

Medicina očajnički treba svjež, objektivniji pristup mnogim bolestima i odbacivanje bilo kojeg tretmana koji se ne temelji na činjenici. Nekoliko je godina medicinskim svijetom odzvanjala riječ »medicina temeljena na doka­zima« (»evidence-based medicine«) — što jednostavno znači potražiti dokaz u medicinskim istraživanjima prije primjene na pacijentu²⁷ Organizacija Coch-rane Collaboration — nazvana prema epidemiologu Archibaldu Cochraneu koji je većinu svojega života proveo ukazujući na slabost podrške mnogim konvencionalnim medicinskim rezultatima — osnovana je s ciljem stvaranja i održavanja registra randomiziranih kontroliranih pokusa iz područja biome-dicine. No trenutačno je taj svježi pristup — koji bi se vama i meni mogao či­niti kao očiti put napretka — predmet rasprave ili kritičkih osvrta u medicin­skoj literaturi. Hoće li ikada biti općeprihvaćen, treba tek vidjeti.