Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Iako je Vimy samo pokazao da živa iz zubnih ispuna putuje do mozga ovce, danas imamo dokaze da se ona taloži i u ljudskome mozgu. Američki stoma­tolog i istraživač David Eggleston proveo je mjesece u lokalnoj mrtvačnici is­pitujući akumulaciju žive u moždanom tkivu žrtava prometnih nesreća koje su imale amalgamske plombe, te otkrio da njihov broj korelira s razinom ži­ve u mozgu/'⁶ A Patrick Stortebecker, iz Stortebeckerove zaklade za istraživa­nje (Stortebecker Foundation for Research) u Stockholmu, pisao je o studija­ma koje pokazuju da trovanje živom dolazi do mozga direktno iz nosne šup­ljine.⁴⁷

Kad se razmatra mogućnost povezanosti Alzheimerove bolesti s toksi­čnim utjecajima iz okoliša, krivica se uvijek svaljuje na aluminij. No sve je vi­še dokaza za to da se u mozgovima oboljelih od Alzhemerove bolesti nalaze veće koncentracija žive, a ne aluminija. W. R. Markesberv i njegov tim medi­cinskih znanstvenika s odjela za kemiju, patologiju i neurologiju na Sveučili­štu Kentuckv, kao i Centar za istraživanje starenja Sanders-Brown pri istoj ustanovi, nekoliko su godina istraživali povezanost Alzheimerove bolesti i ži­ve. U jednoj su studiji ispitivali koncentracije elemenata u tragovima u moz­gu deset obduciranih pacijenata s Alzheimerovom bolesti. Element koji su dosljedno nalazili u najvećoj koncentraciji bila je živa; također su primijećene niže razine cinka i selena kod ispitanika.⁴⁸ Prema mišljenju istraživača, visoka koncentracija žive u mozgu pacijenata s Alzheimerovom bolesti najvažnije je od primijećenih odstupanja od normale. Ipak, oni značajnim smatraju i sni­žene koncentracije cinka, jer su cink i selen poznati po tome da štite protiv toksičnosti teških metala.

Male doze žive u mozgu izazivaju identične promjene kakve su viđene kod Alzheimerove bolesti.⁴⁹ Tubulin je protein nužan za stvaranje živčanih vlakana, tkiva koje prenosi živčane podražaje. Pacijenti s Alzheimerovom bolesti imaju smanjen tubulin, što uzrokuje zapetljanje živčanih vlakana ili »neurofibrilarne čvorove«, pri čemu se poruke u mozgu ne povezuju kako treba. Profesor medicinske biokemije Boyd Haley i njegovi kolege sa Sveuči­lišta Kentucky davali su štakorima aluminij u hrani, ali nisu zapazili promjene u razini tubulina, dok su štakori hranjeni živom imali sniženu razinu tubuli-na, sličnu onoj kod tipičnih pacijenata s Alzheimerovom bolesti.

Vimy i njegov tim na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Calgary također su koristili štakore kako bi pokazali da živa u velikoj mjeri inhibira razine tu­bulina. U stvari, koncentracije žive u mozgu tih štakora bile su slične onima zamijećenima kod majmuna 28 dana nakon stavljanja amalgamskih zubnih ispuna.⁵⁰

Jim, sada 80-godišnjak, imao je usta puna amalgamskih plombi, precizni­je 15 velikih ispuna od kojih su neki pokrivali gotovo cijeli zub. Proteklih mu je 35 godina njegov zubar periodički obnavljao stare »srebrne plombe«. Prije pet godina Marta, njegova supruga, primijetila je pogoršanje Jimovih moto­ričkih sposobnosti. Prošlog je ljeta teško hodao, a kad je pao za vrijeme jed­nog ručka s prijateljima, Marta je bila zapanjena shvativši da se on ne sjeća kako da se podigne te da odbija prihvatiti pomoć prijatelja. Kasnije toga ljeta Marta je primijetila da je Jim postao »smušen«. Nije mogao hodati niti se pe­njati stubama bez pomoći. Na odmoru u Austriji činilo se da je zaboravio ka­ko plivati, što mu je nekoć bila omiljena aktivnost. »Mentalno, on uopće nije bio svoj«, kaže ona.

U rujnu je Marta odvela Jima do gerijatra koji je dijagnosticirao Alzheime-rovu bolest i predvidio da će za tri mjeseca biti potrebno smjestiti Jima u dom. Šokiran tom dijagnozom, Jim je poslušao svoju ženu koja ga je godina­ma pokušavala nagovoriti da ode na testiranje za moguće trovanje od amal­gama. Pozitivni rezultati testa prisilili su Jima da ukloni zubne ispune.

Jim je izvadio sve amalgamske plombe u nekoliko posjeta zubaru. Na pu­tu do ordinacije Jim se pri penjanju stubama morao osloniti na Martu, ali na­kon posljednjeg posjeta silazio je niz stube bez pomoći. Ubrzo nakon što su ispuni odstranjeni, njegov se liječnik opće prakse složio s Martom da se Jim »probudio«. Pet mjeseci kasnije, nakon što je prošao program detoksikacije, Jim sada ponovno izlazi bez pratnje. Ponovno može sam ispuniti svoju i Mar-tinu poreznu prijavu te pisati pisma. Iako mu hod nije najbolji, ipak se po­boljšava i, što je najvažnije, Jim sada prepoznaje kada ne hoda kako treba, pa se sam ispravlja.

Neki od antiamalgamskih lobija smatraju da je aluminij možda krivi trag u potrazi za uzrokom Alzheimerove bolesti. Unatoč tomu teško je ne uvažiti brojne dokaze o ulozi aluminija u razvoju bolesti.⁵¹ Moguće je, mišljenja su neki, da je mozak, kad mu nedostaje cink a obiluje živom, podložan talože­nju aluminija, no sam aluminij ne uzrokuje problem. A moglo bi biti da obo­je, aluminij i živa, pridonose bolesti. Premda je aluminij sveprisutan — u vo­di, kupovnom soku od naranče, hrani, kozmetici, lijekovima, dezodoransi-ma, posudama za kuhanje i konzervama — količina aluminija kojoj smo iz­loženi iz tih izvora neusporediva je s koncentriranom dozom žive koju dobi­vamo kad se ona stavi u naša usta i inhalira pri svakom žvakanju.

Ako se i ne manifestira kao potpuno razvijena demencija, trovanje amal­gamom može izazvati »zamagljenje« u mozgu. To se dogodilo Pam iz Nort-hamptonshirea, koja na to nikada nije ni pomislila sve dok nije posjetila liječ­nika koji je posumnjao na otpuštanje žive iz zubnih ispuna, a onda za to do­bio potvrdu nalazima dviju pretraga.

Sada kada više nema amalgamskih ispuna, Pam može voziti sigurno i po­novno nosi naušnice.

Sudeći prema novim pokazateljima, živa je imala ulogu u epidemiji konges-tivne srčane insuficijencije i ostalih bolesti srca. Istraživači s Katoličkog sveu­čilišta u Rimu mjerili su koncentracije žive u uzorku tkiva lijeve klijetke paci­jenata s idiopatskom dilatacijskom kardiomiopatijom (IDCM) i onih zdravoga srca. Kod onih s IDCM-om zabilježeno je ogromno povećanje koncentracije žive u srčanom tkivu —- 22.000 puta veće od normalne. Kako niti jedan od pacijenata nije bio izložen živi na radnome mjestu, istraživači Sveučilišta Cal-gary zaključili su da su zubni amalgamski ispuni bili najvjerojatniji izvor ži­ve.⁵²

I rezultati opsežnog finskog istraživanja ukazuju na očitu povezanost iz­među žive i bolesti srca. Iako mnogi muškarci u istočnim dijelovima Finske jedu puno ribe, stopa smrtnosti zbog kardiovaskularne bolesti među njima izvanredno je visoka. Istraživači su na kraju uspjeli izolirati krivca, lokalnu ri­bu koja ima visok sadržaj žive; visoke koncentracije žive udvostručuju rizik za srčani udar i utrostručuju rizik za umiranje od bolesti srca. (To se nije od­nosilo na one muškarce koji su jeli masnu ribu iz oceana kao što su losos, haringa i tuna, koje sadrže puno omega-3 masnih kiselina.)

Pretpostavlja se. da živa uzrokuje bolest srca poticanjem stvaranja slobod­nih radikala i inaktiviranjem antioksidanata glutationa i selena, čime u ko-načnici uzrokuje povećanu razinu peroksidacije lipida, prekursora bolesti sr­ca. Rezultati nekih studija upućuju na međusobnu povezanost između broja amalgamskih zubnih ispuna u ustima pacijenta i njegova kasnijeg rizika za srčani udar.⁵³

Druge studije pokazuju da živa steže glatke mišiće krvnih žila, čime se povisuje krvni tlak, te tako utječe na sposobnost srca za kontrakciju i elek­tričku vodljivost koja regulira srčane otkucaje.⁵⁴

Živa, prema rezultatima jednog istraživanja, proizvodi funkcionalne pro­mjene u srčanoj aktivnosti i u srčanom mišiću, i akumulira se u srčanom mi­šiću i zaliscima uglavnom stoga što intenzivno djeluje na hormone žlijezde hipofize. Pokazalo se i to da živa povećava tendenciju zgrušavanja krvi — faktor rizika za srčani i moždani udar.⁵⁵ Studije u kojima su uspoređivani pa­cijenti sa i bez amalgamskih zubnih ispuna pokazuju da oni sa živinim ispit­nima imaju daleko viši krvni tlak, slabiji puls, veću sklonost bolovima u prs­nom košu, nenormalne otkucaje srca, anemiju i umor u odnosu na pacijente bez amalgamskih ispuna.⁵⁶

Osim što izazivaju električne probleme, metalne slitine (nikal, berilij, krom i molibdeh) mogu utjecati i na temeljnu funkciju ljudskih stanica. Istraživači iz Alabame nakratko su izložili stanice iz ljudskih desni otopinama slitina i ot­krili da su stanice usporile proizvodnju energije i smanjile unos kisika. To je utjecalo na stanične mitohondrije gdje se ATP (adenozin trifosfat), odnosno energija, proizvodi. Nenormalnosti u tom procesu povezane su s brojnim bo­lestima, dok se usporavanje proizvodnje energije smatra prvim korakom u razvoju raka.⁵⁷

Živini se zubni ispuni čak povezuju s nekim slučajevima bipolarnog poreme­ćaja. U jednoj su maloj studiji pacijenti, koji su zamijenili svoje amalgamske plombe neamalgamskima, znatno manje patili od tjeskobe, depresije, para­noje, neprijateljskog i opsesivno-kompulzivnog ponašanja, a neki su zaista mogli prekinuti uzimanje lijekova.

Premda stomatološke udruge u Velikoj Britaniji i SAD-u nisu upozorile jav­nost na opasnost od amalgama, kompanije koje ga proizvode (i koje bi mog­le biti najprozvanije u tužbama za odgovornost) ozbiljno su shvatile znakove upozorenja. Kalifornija je izglasala zakon, poznat kao Prijedlog 65. (Proposi-tion 65), kojim zabranjuje da se stanovništvo Kalifornije nekažnjivo izlaže ke­mikalijama za koje je poznato da izazivaju rak ili prirođene mane. Svaki rad­ni okoliš koji sadrži takve potencijalno opasne materijale mora biti obilježen znakom upozorenja.

Američka Zaklada za zakon o okolišu (Environmental Law Foundation) odlučila je testirati taj zakon tako što je na sud izvela tvrtku Jeneric, jednog od najvećih proizvođača zubnih amalgama. Sud je presudio u korist zaklade, a Jeneric je postala prva kompanija koja je takav proizvod opremila sa zdrav­stvenim upozorenjem, obraćajući se njime stomatološkim liječnicima, njiho­vu osoblju i pacijentima u Kaliforniji s upozorenjem o mogućim opasnostima od prirođenih mana zbog izlaganja živi.

Tvrtka Jeneric stavila je upozorenje na sve kontejnere s amalgamom koji se šalju u Kaliforniju i pristala opskrbiti stomatološke ordinacije znakom upozorenja koji treba biti istaknut na vidljivom mjestu u čekaonicama: »Ova ordinacija koristi materijale za amalgamske ispune koji sadrže i izlažu vas ži­vi, kemikaliji za koju se zna da uzrokuje prirođene mane i druga reproduk­tivna oštećenja. Za više informacija, molimo, savjetujte se s vašim zubnim li­ječnikom.« Kompanija je također pristala prestati prodavati živine ispune zubnim liječnicima koji nisu stavili to upozorenje.

Nakon presude tvrtki Jeneric, deset drugih proizvođača dentalnih amal­gama udružilo se u pokušaju osporavanja te presude. Američki savezni su­dac donio je odluku kojom se prvobitna odluka vraća na ponovno razmatra­nje, uz obrazloženje da važeći propis za donošenje takve presude nije Prijed­log 65., nego odluka američke Uprave za hranu i lijekove, koja je, naravno, proglasila živine zubne ispune sigurnima. Prvostupanjski je sud ovoga puta donio drugačiju presudu koju je u ljeto 1996. godine, nakon što se na tu od­luku žalila Zaklada za zakon o okolišu, razmatrao apelacijski sud. Apelacijski je sud poništio prvostupanjsku presudu: budući da je Prijedlog 65. zakon ko­ji je izglasan u Kaliforniji, EDA propisi ne onemogućavaju mandat Prijedloga za upozorenje pacijenata. To znači da sada kalifornijski zubari moraju svojim pacijentima dati do znanja da ispuni sadrže živu. Zakonskim prijedlogom ko­ji je donesen u vrijeme pisanja ove knjige u Kaliforniji bi u potpunosti trebalo zabraniti amalgamske zubne ispune.
UKLANJANJE ZUBNIH ISPUNA

Ne trebaju svi izvaditi svoje zubne ispune. Sumnjate li na to da ste zbog svo­jih plombi bolesni, ne bi bilo naodmet da to i provjerite podvrgavajući se ni­zu pretraga kojima se dokazuje osjetljivost na živu. Dr. Don Henderson i dr. Michele Montiel, iz Odjela za imunologiju londonske bolnice Chelsea i West-minster, osmislili su jednostavan krvni test kojim se utvrđuje čine li vas zubni ispuni bolesnima.

Pretraga, nazvana Test specifičnog pamćenja metala T-stanica (MSMT), određuje »pamti« li naš imunosni sustav zubne i druge metale. Kad je tijelo iz­loženo napadaču izvana (primjerice virusu), tijelo se brani i ubija infekt. Slje­deći put kad nas napadne isti virus, tijelo može uzvratiti protunapadom brže i snažnije zahvaljujući svojem imunosnom pamćenju — antitijelima i imunos-nim stanicama pamćenja koje je razvilo. Taj se odgovor imunosnog sustava može izmjeriti.

Kad je riječ o metalima, iako će sve osobe pokazati imunosno pamćenje raznih metala, uključujući u to i živu, samo će one koje imaju jaku reakciju — primjerice one osobe koje dobiju osip od nikla — pokazati snažan odgo­vor imunosnog sustava. Sličan test kojim se mjeri izloženosti teškim metali­ma u industriji postoji već godinama. Dr. Henderson i dr. Monteil pokazali su da se jakost odgovora imunosnog sustava na živu i druge metale koji se ko­riste u stomatologiji također može stupnjevati.⁵⁹ Trebali biste provjeriti svoju potencijalnu intoksikaciju živom na osnovi sveobuhvatne kliničke medicin­ske i stomatološke anamneze. Time bi trebali biti obuhvaćeni svi zubni ispu­ni, krune, mostovi, implantati i zubala, svaki »piercing« na tijelu, pa čak i amalgamske tetovaže.

Druga mogućnost provjere učinka metala iz vaših usta jest provokacijski test urina. Taj test koristi 2,3-dimerkaptojantarnu kiselinu (DMSA) kao kelira-juće sredstvo koje na sebe veže živu iz organizma i izlučuje je urinom. Uzo­rak urina uzima se prije i poslije uzimanja DMSA, a rezultat ukazuje na ukup­no opterećenje tijela živom. Drugi testovi koji će vam dati gaibu naznaku opterećenja tijela živom jesu analiza minerala u kosi i analiza znoja. (Nanese li vas put u London, sva tri testa dostupna su U tamošnjem Biolabu.)

Svakom bi pojedinačnom zubnom ispunu još trebalo milivoltmetrom iz­mjeriti električni potencijal, jer je svaka plomba potencijalna baterija. Ta vrsta testa mjeri količinu živinih para koje otpušta svaki zubni ispun. Obavljaju ga neki klinički ekolozi.

Prema Hugginsu i pokojnome Jacku Levensonu, zubnom liječniku koji je vodio borbu protiv žive u Velikoj Britaniji, kod uklanjanja zubnih ispuna naj­važniji je sam redoslijed uklanjanja •— a to znači da najprije treba izvaditi one s najvećim negativnim nabojem.

Mnogi pacijenti koji požure zamijeniti svoje amalgamske plombe postanu još bolesniji jer nije poštivan protokol koji bi ih trebao zaštiti od navale ot­puštenih živinih para. Upravo se to dogodilo Johnu, znanstveniku iz Bir-minghama, koji je zamalo preminuo nakon što su mu zubni ispuni bili ne­pažljivo, odnosno naglo odstranjeni.

A Sofija iz Gloucestershirea razboljela se nakon što joj je zubar izvadio svih sedam amalgamskih plombi ne pridržavajući se zaštitnog protokola:

Poček sam se zaista osjećati bolesnom i postajalo je sve gore, sve^dok se nisam našla u bolnici s mučnim bolovima u želucu. Dali su mi morfij misleći da ću umrijeti. Noge su mi trnule i žarile, imala sam grčenje mišića i tremor, i izgubila deset kilograma. Nakon mjesec dana raznih pretraga (laparoskopije, endoskopije, kolonoskopije, barijeve kaše, skeniranja i krvnih testova), otpuštena sam kao "medicinska zagonetka«.

Kad sam se vratila kući, naredna sam dva mjeseca provela u bolovima — nisam mogla ni spavati ni kretati se, jedva da mi je postajalo bolje. Sva očajna, posjetila sam homeopata, koji je nakon dvosatnog razgovora posumnjao na trovanje živom. Testovi su to i potvrdili pa sam upućena toksikologu u Londonu, koji je započeo detoksikacijom mojega tijela. Sada počinjem voditi normalan život premda znam da se moje tijelo još uvijek nije oslobodilo otrovne tvari.

Ne bi bilo loše započeti svoj vlastiti program detoksikacije i unosa vita-minskih dodataka dva mjeseca prije uklanjanja amalgamskih zubnih ispuna. To bi svakako trebalo uključivati antioksidante koji pomažu vezanje i izluči­vanje žive, dobre multivitaminske pripravke, posebno vitamin C i selen (50-200 mikrograma).

Jedite svježu organsku cjelovitu hranu. Dr. Levenson je savjetovao izbje­gavanje hrane koja je slana, kisela ili se jede vruća, kao i zalogaje između ob­roka, jer sve to povećava živine pare.

Dobro je uzeti i aktivni ugljen pola sata prije tretmana. On će pomoći u prikupljanju progutanih živinih para.

Prije no što se upustite u vađenje zubnih ispuna, potražite zubnog liječni­ka koji je u tome iskusan i porazgovarajte s njim. Provjerite ima li praktičnog iskustva u etapnom uklanjanju ispuna u zavisnosti od rezultata mjerenja am-permetrom ili voltmetrom.

Jednom kad zamijenite svoje zubne ispune, trebat ćete provesti višemje-sečni opsežan detoksikacijski program, koristeći detoksikacijske mjere kao što su sauna i parna kupelj, limfna drenaža i, ako je potrebno, kelator poput DMSA da se ispere živa iz organizma. Dodaci kao što su MSM (metilsulfonil-metan) i N-acetilcistein, tablete ugljena i alga Chlorella također mogu pomo­ći ispiranju žive iz tijela. Mnogi zubni liječnici izvještavaju o uspjehu s ho-meopatskim amalgamom. Kako živa može poremetiti uobičajene crijevne bakterije, probiotici mogu biti od pomoći, ovisno o simptomima. Na kraju, morate biti strpljivi. Kao što Sofija kaže, riječ je o dugotrajnom procesu.

Mogući zdravstveni problemi s alternativama amalgamu sigurno postoje, ali su za većinu ljudi, srećom, puno rjeđi. Uostalom, teško je povjerovati da bi ijedan holistički orijentiran stomatolog za bilo koji zubarski materijal rekao da je potpuno nerizičan.

Znatno da kompozitni zubni ispuni mogu činiti zube osjetljivima kad se prvi put stave. No neki su pacijenti iskusili trajnu osjetljivost dok su im plom­be »puštale« — odnosno kada je postojala pukotina između zuba i ispuna. Kod kompozitnih ispuna, za koje su svi materijali na bazi smola, vlaga poput sline, krvi ili sulkusne tekućine može nepovoljno utjecati na sposobnost ve­zanja.

Kompozitni se materijali pri stavljanju moraju polimerizirati uz upotrebu lampe za polimeriziranje, čime se taj plastični materijal stvrdnjava. Kad je materijal polimeriziran, zubni se ispun može skupiti između dva i pet posto, pri čemu će se napraviti pukotina između ispuna i zuba, koja se ne može po­praviti. Dr. Stephen Dunne, predavač i savjetnik na Odjelu za konzervativnu stomatologiju na Kings Dental Institute u Londonu, tvrdi da 60 posto polime-rizirajućih lampi koje se koriste u Velikoj Britaniji ne radi sukladno specifika­cijama proizvođača.

Za kompozitne se zubne ispune očekuje da će trajati upola kraće od amalgamskih. Međutim Carl Leinfelder sa Sveučilišta Južne Karoline, koji provodi testiranja materijala na ljudima, kaže da su »idealni« restorativni ma­terijali, najviše otporni na habanje (čak i više od navlake od zlata, koje sma­tramo najtvrđom tvari), napravljeni od polimera na bazi smole koji se pažlji­vo nanose u slojevima.

Stomatolozi koji koriste tu metodu jetkaju površinu za ispun, a onda je zatvore slojem sintetičke smole. Potom stavljaju meki samostvrdnjavajući stakleno-ionomerni cement; preko toga ide opet smola, a onda visokopoli-merizirajući materijal za makropunjenje, koji treba sušiti polimerizirajućom lampom. Slijedi još jedan vezni sloj smole i materijal za mikropunjenje nakon toga, visoke čvrstoće i otporan na habanje.

Danas se najčešće koristi materijal za kompozitni ispun sastavljen od čes­tica stakla i porculana u akrilnoj osnovi. Razmišljate li o kompozitnim ispuni-ma, izaberite zubara koji osigurava suho radno polje pomoću gumene plah­tice (»rubber dam«) i provodi pedantne izolacijske postupke prije stavljanja ispuna, te koristi pouzdanu polimerizirajuću lampu. Najvažnije od svega, on bi morao imati puno iskustva i puno zadovoljnih pacijenata. Možete testirati svoju reakciju na kompozitne (bijele) ispune sisanjem uzorka materijala dva sata, pa to ponoviti dva dana kasnije. Pratite svoju reakciju i obavijestite o njoj svojega zubnog liječnika. Ako reagirate na taj određeni kompozitni ma­terijal, može se za vas pronaći neki drugi.

Što se zuba vaše djece tiče, prevencija je najbolje liječenje. Dojite ako mo­žete, izbjegavajte djeci davati pića sa šećerom ili previše slatkiša, hranite ih cjelovitim namirnicama s mnogo voća i povrća, pobrinite se da peru zube re­dovito i jedu voće iza obroka. Već je davne 1911. godine jedna novozeland­ska anketa, kojom je obuhvaćeno 1.500 školske djece, našla da je alkalna hrana, koja luči slinu nakon obroka, neutralizirala kiselost bakterija. Time se enormno smanjila učestalost propadanja zuba. Jedan od najboljih alkalnih proizvođača sline jest voće.

Pe t i dio

Deseto poglavlje

Kirurzi svih usmjerenja podcjenjuju jednostavne rizike koji prate bilo koji tip operativnog zahvata, bez obzira na to koliko on bio »rutinski«. Sveučilište u Oxfordu analiziralo je 225.000 operacija obavljenih u šest obližnjih jedinica zdravstvene skrbi, pri čemu se pokazalo da je jedno od deset hitnih odstra­njenja prostate i više nego jedno od pet hitnih ugrađivanja umjetnog zgloba kuka završilo smrću pacijenta godinu dana nakon operacije. Iako su hitni operativni zahvati praćeni daleko većim postotkom smrtnosti, visoki rizik prati i neke planirane kirurške zahvate. Primjerice, šansa da osoba koja se odlučila za uklanjanje očne mrene ili prostate premine u roku od jedne go­dine po operaciji, zbog komplikacija tijekom kirurške operacije, iznosi jedan prema 20.'

Veliki udio u broju smrtnih ishoda odnosi se na one do kojih je došlo jer rutinski zahvat nije napravljen kako treba. Prema trećem Izvješću o periope-rativnim smrtnim ishodima nadležnoga britanskoga istražnog povjerenstva — riječ je o informacijama o postoperativnim smrtima pacijenata mjesec da­na nakon operacije, koje je dobrovoljno dostavilo preko tisuću kirurga di­ljem Velike Britanije — puno pacijenata bespotrebno umire nakon rutinsko­ga kirurškog zahvata. Iz Izvješća je vidljivo da je do najčešćih smrti zbog tromboze dubinskih vena i krvnih ugrušaka u plućima došlo jednostavno stoga što pacijentima nisu davani lijekovi za sprečavanje zgrušavanja krvi. Mnoge su smrti povezane s predoperativnim pripremama, pa i sa samom operacijom, izvedenima na brzinu, ili sa srčanim udarom do kojeg je došlo jer se tijekom operacije pacijentu davalo previše tekućine. Do značajnog je broja smrti došlo jer kirurg nije bio upućen u operaciju.²

Mnogi su operativni zahvati modni hir, prihvaćeni u naletu entuzijazma i brzo potom odbačeni u korist sljedeće novine, čim rezultat pokaže da izvor­ni tretman nije djelotvoran. Samo se prisjetite povijesti tretmana bolova u le­đima. Početkom se prošlog stoljeća vjerovalo da je oboljeli sakroilijakalni zglob krivac za mnoge križobolje jer dovodi do srašćivanja (spajanja jednog kralješka s drugim) sakroilijakalnog zgloba.

To su popratili tretmani poput uklanjanja trtične kosti, injekcija za iskliz-nuće diskova, dugotrajna mirovanja u krevetu, trakcije kralješnice, čak i sti­mulacije živaca — svi su redom otpisani.

Posljednja moda koja čeka zaborav jest davanje injekcija sa steroidima u hrskavicu medukralješničnih zglobova. Novija su otkrića konačno razotkrila da ubrizgavanje steroida nije ništa učinkovitije od ubrizgavanja slane vode.³

Medicinski fakultet Sveučilišta u Harvardu proveo je studiju kojom se tre­balo vidjeti u kojoj su mjeri kirurzi u pravu kada preporučuju operaciju. Har-vardski su istraživači pregledali dokumentaciju više od stotinu liječnika, koja se odnosila na dijagnosticiranje jednog od najčešćih kirurških zahvata — uk­lanjanja ne-zloćudnih madeža. Pokazalo se da je ispravna dijagnoza postav­ljena u manje od polovini svih slučajeva. Dermatolozi — koji bi to trebali moći napraviti s lakoćom — postavili su ispravnu dijagnozu u dvije trećine slučajeva, dok su liječnici ostalih struka bili samo upola tako dobri. Upravo kao dijagnoza, tako je i odgovarajući zahvat napravljen samo u polovini slu­čajeva.

Pogrešne prosudbe nisu rijetkost'u kirurškom svijetu. U SAD-u se svake godine napravi oko šest milijuna nepotrebnih operacija i invazivnih pretraga. Ondje se godišnje greškom izvadi 20.000 zdravih slijepih crijeva, odnosno do jedne trećine svih operacija slijepog crijeva.'¹

Zapravo, broj je operacija ogroman jer pacijenti često nepotrebno idu pod nož. Većina djece s kroničnom upalom srednjeg uha bude nepotrebno podvrgnuto operaciji,⁵ kao i većina žena koje se podvrgavaju dilataciji i kire­taži (struganje endometrija) nakon potpunoga spontanog pobačaja,⁶ ili histe-rektomiji,⁷ čak i pacijenti koji ugrađuju srčanu premosnicu. Ugradnja pre-mosnice može ublažiti simptome nekim pacijentima, ali nema nikakvih do­kaza za to da taj kirurški zahvat uistinu produžuje život.⁸ Rezultati jedne stu­dije, u koju su bili uključeni istraživači iz 14 glavnih svjetskih kardioloških bolnica, pokazali su da je do jedne trećine svih operacija ugradnje premosni-ca bilo nepotrebno i, štoviše, skratilo život pacijentu. Jedna trećina pacijena­ta, smatranih slučajevima niskoga rizika, mogla je živjeti duže da je, umjesto operacije, primala terapiju lijekovima.⁹