Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Iako je Viagra gotovo postala sinonim za muškost, novo istraživanje pokazu­je da taj preparat zapravo može smanjiti plodnost muškaraca. Novo istraživa­nje na Queen's Universitv u Belfastu sugerira da preparat može riješiti jedan problem izazivajući pritom mnoštvo drugih — pa i neplodnost.

Preparat djeluje blokiranjem enzima nazvanog fosfodiesteraza tipa 5 (PDE-5). Taj enzim u normalnim okolnostima razlaže molekule-glasnike od­govorne za regulaciju stanične aktivnosti, što se njegovim blokiranjem spre­čava. Slijedom toga dolazi do porasta stanične energije uz produženo vrije­me opuštanja glatkih mišića, što rezultira povećanim protokom krvi do peni­sa uz istodobno smanjenja otjecanja krvi. Dok nema dvojbe da to pomaže potenciji, s druge se strane čini da se time ubrzavaju druge aktivnosti spermi-ja, uključujući u tp i motilitet (pokretljivost) spermija i »timing« određene ke­mijske reakcije, presudne za osposobljavanje spermija za penetriranje i oplo­đivanje jajašca.
Ubrzavanje spermija

Do procesa zvanog »akrosomska reakcija« dolazi kad glava spermija oslobodi specifične enzime koji uništavaju vanjski zaštitni sloj jajašca, čime se omogu­ćuje prodiranje spermija u jajnu stanicu. Za spermatozoide koji su potrošili te enzime kaže se da su imali »potpunu reakciju«. Istraživači s Gjueen's Univer­sitv u Belfastu, predvođeni dr. Sheenom Lewis, otkrili su da Viagra ubrzava taj cijeli proces, odnosno da se akrosomska reakcija počinje događati ranije tijekom putovanja spermija. A to znači da je u trenutku dolaska do jajašca spermij već ostao bez svoje zalihe potrebnih enzima.

Istraživači su dobili 45 uzoraka spermija i polovinu od njih tretirali s Via-grom, koristeći koncentraciju jednaku onoj koja bi bila u krvi korisnika jedne tablete od 100 miligrama. U narednih 15 minuta, što je potrajalo i sljedećih nekoliko sati, spermiji su se počeli ubrzavati. Nakon dva sata oko 80 posto spermatozoida tretiranih Viagrom imalo je potpunu reakciju.

Ta posljednja studija posebice zabrinjava imamo li u vidu promjene u profilu muškaraca koji najvećim dijelom predstavljaju konzumente Viagre i sličnih preparata. Kad je 1998. godine Viagra prvi put bila dostupna, bila je namijenjena sredovječnim muškarcima s erektilnim problemima. Međutim od 16 milijuna muškaraca koji je uzimaju sve je veći postotak mladih muška­raca koji je koriste samo da bi poboljšali svoje spolne aktivnosti. Štoviše, tim iz Queen's Universitv otkrio je da više od 45 posto muškaraca koji zajedrio sa svojim partnericama traže pomoć u klinici za plodnost koristi preparat za pri­pomoć kod davanja uzoraka spermija. To su muškarci koji možda koriste Viagru dok pokušavaju stvoriti potomstvo.

Iako je riječ o laboratorijskim ispitivanjima, koja pak mogu proizvesti raz­ličite rezultate od onih u tijelu, ona se zaista mogu usporediti s istraživanjem tima dr. Lewis na miševima (iako, naravno, nalazi životinjskih studija ne mo­raju posve biti primjenjivi na ljude). Muški miševi kojima je davana Viagra i dopušteno parenje sa ženkama proizveli su 40 posto manje embrija nego oni kojima je davan placebo. Stvoreni embriji imali su manju vjerojatnost za pre­življavanje nego što je to normalno.

Dr. Lewis kaže da je ona zabrinuta zbog takvih učinaka i kad su u pitanju ljudski embriji. Akrosomska reakcija uzrokuje kanaliziranje nabijenih kalcije­vih iona, koji mogu utjecati na mehanizme drugih stanica — pa i onih uklju­čenih u rani razvoj embrija.

Sada je tim iz Queen's Universitv započeo novu studiju o spermi muška­raca koji uzimaju Viagru. Preliminarni rezultati pokazuju da preparat zaista naglašeno utječe na ubrzavanje spermija.

Osim remećenja plodnosti, »Pfizerov dizač« uzrokuje probleme s vidom,¹⁷" a bio je povezan i sa srčanim udarima, premda konačna povezanost još nije dokazana.¹⁷¹

Dr. John Urquhart, profesor biofarmaceutskih znanosti na Sveučilištu Ka-lifornija u San Franciscu, otkrio je da veći postotak muškaraca koji uzimaju Viagru umire (oko 49 muškaraca na milijun) u usporedbi s onima koji uzima­ju neke dnige preparate za rješavanje erektilnih problema.¹⁷² Viagra također reagira s nitratnim lijekovima za srce (kao što je nitroglicerin), vazodilatatori-ma ili alfablokatorima, svima onima koji izazivaju nagli pad krvnog tlaka.
LIJEKOVI KOJI LIJEČE NUSPOJAVE LIJEKOVA

Uz toliko mnogo lijekova koji uzrokuju toliko mnogo bolesti nije čudo da je stvorena cijela industrija lijekova za neutralizaciju nuspojava farmakoterapije. Danas postoje preparati koji ublažavaju mučninu izazvanu kemoterapijom, te lijekovi za ublažavanje strašnih nuspojava transplantacijskih lijekova. Rani-tidin je jedan od lijekova iz porodice antagonista H2 (histaminskih) recepto-ra. Oni blokiraju H2 receptore živaca u želucu, koje histamin inače stimulira na proizvodnju želučane kiseline. Inhibiranjem toga djelovanja, H2 blokatori smanjuju i količinu želučane kiseline u želucu i količinu pepsina u njoj. Oni također blokiraju i utjecaj hormona gastrina, koji se proizvodi u želucu, za stimuliranje proizvodnje želučanih sokova. Lijek je relativno dugog djelova­nja, i potiskuje izlučivanje želučane kiseline 12 sati bez prekida. U većini slu­čajeva, tvrde iz tvrtke Glaxo koja proizvodi Zantac (ranitidin), »do ozdravlje­nja dolazi u roku od četiri tjedna« ili, kod onih koji odmah ne reagiraju, četiri tjedna nakon toga.

Peptički ulkusi izazvani nesteroidnim protuupalnim lijekovima (NSAID) imali su presudnu ulogu za opstanak lijekova kao što je Zantac. Ne tako dav­no otkriveno je da je većina ulkusa izazvana mikroorganizmom HelicobacCer pylori te da se mogu liječiti s jednokratnom antibiotskom terapijom. Zbog že­lučanih je čireva Zantac bio najbolje prodavan preparat u svijetu. A jasno je da otkriće H. pylori može zadati veliki financijski udarac proizvođačima lije­kova za ulkus, poput kompanije Glaxo, koja se oslanja na stalno pritjecanje korisnika koji neprekidno uzimaju Zantac za »održavanje stanja«. Posljedica toga jest da su proizvođači lijekova za peptički ulkus u potrazi za novim du­goročnim korisnicima.

Sada Glaxo reklamira Zantac kao preventivnu mjeru protiv ulkusa za oso­be koje koriste NSAID preparate. (Što se tiče zajamčenog izlječenja već pos­tojećih čireva izazvanih NSAID lijekovima, malo je uvjerljivih dokaza za to. U jednoj je studiji manje od jedne trećine pacijenata korisnika NSAID lijekova izliječeno nakon četiri tjedna, a oko polovine nakon osam tjedana.)¹⁷³

Problem s korištenjem H2-blokatora, kao preventivne mjere, jest u tome što ih pacijenti moraju uzimati (kao i NSAID preparate) dugotrajno, čime ris­kiraju jednu ili više nuspojava, popis kojih je dug: glavobolje (često teške), nesanica, vrtoglavica, depresija, halucinacije, zamućenje vida, neravnomjerni otkucaji srca, pankreatitis (upalno stanje gušterače), proljevi, mučnine/po­vraćanje, nelagoda u trbuhu, hepatitis i drugi poremećaji jetre — čak i smrt. Ostali problemi odnose se na promjenu broja kivnih stanica (obično reverzi­bilnu); prijavljeni su rijetki slučajevi agranulocitoze (teški krvni poremećaji), kao i povremeni slučajevi impotencije, gubitak kose i anafilaktički šok. Uzi­manje H2 antagonista može maskirati svaki upozoravajući znak za rak želuca i tako odgoditi dijagnozu. Pitam se koliko će dugo proći prije nego što se razvije novi lijek za neutraliziranje učinka lijeka koji se uzima za neutralizaci­ju učinka prvog lijeka u nizu.
PROVJERA LIJEKOVA

Prije nego što vam vaš liječnik napiše recept za bilo koji lijek, bilo bi dobro provjeriti ne radi li se možda o tome da vam neki drugi lijek izaziva problem. Prema podacima američke neprofitne organizacije Health Research Group, koju je osnovao odvjetnik, i zastupnik prava potrošača Ralph Nader, 15 kate­gorija lijekova mogu dovesti do depresije: barbiturati, sedativi, beta-blokato­ri, lijekovi za srce (naročito oni koji sadrže reserpin), uključujući lijekove koji se koriste u liječenju srčane aritmije, lijekovi za ulkus, lijekovi za visoki krvni tlak, kortikosteroidi, lijekovi protiv Parkinsonove bolesti, amfetamini, lijekovi protiv bolova, lijekovi za artritis, sredstva protiv konvulzija, antibiotici, lijeko­vi koji se koriste za iskliznuće diskova ili alkoholizam. Ako su se simptomi depresije pojavili u vrijeme uzimanja nekog novog lijeka, provjerite pivo nije li upravo taj lijek mogući uzrok.

Nažalost, u previše je slučajeva terapija za lijekom izazvanu depresiju an-tidepresiv, koji može reagirati s originalnim lijekom i prouzročiti fizičke ili mentalne probleme. Jedina terapija za takvu vrstu depresije jest prestati ili postepeno smanjiti uzimanje početnog lijeka ili, ako je takav nužan, prebaciti se na lijek sličnog djelovanja koji neće izazvati depresiju.

Što se provjere farmaceutskih preparata tiče, važno je da prije nego uz­mete bilo koji lijek o njemu saznate što više možete — zapravo više nego što i vaš liječnik zna o njemu. Svaki lijek koji se nalazi na britanskom tržištu po­praćen je s informativnom tiskovinom, što je u biti sažet prikaz profila lijeka, sa svim indikacijama, kontraindikacijama i nuspojavama. Svi se ti podaci mo­gu naći objedinjeni u publikaciji Compendium ofData Sheets."''

U Hrvatskoj se podaci o lijekovima mogu naći na internetskim stranicama Agencije za lijekove i medicinske proizvode: www.almp.hr (nap.).

Informacije o lijekovima možete naći i u časopisu MIMS, bibliji lijekova za mnoge liječnike, ili na Internetu.

Kad pročitate sve o lijeku koji vam je predložen (a imate li samo jednu po­sjetu liječniku, učinite to odmah), postavite svojem liječniku sljedeća pitanja:

• Je li terapija lijekom zaista potrebna za ovaj problem? Mnoga stanja, kao što je predmenstrualna napetost ili depresija nakon žalosnog doga­đaja, mogu se liječiti posebnom prehranom ili pažnjom i ljubavlju prija­telja i rođaka. Nova studija nalazi da ljudima koji pate od depresije mo­žete pomoći suočavanjem s problemima i njihovim rješavanjem jedna­ko dobro kao i da su uzimali antidepresive. Ako vas se ne uspije uvje­riti u to da c'e se vaše stanje zasigurno pogoršati, zašto biste u svoj or­ganizam unijeli tvar koja bi sa sobom mogla donijeti cijeli set novih problema?

• 
  Što će se dogoditi ako ne uzmem lijek?
  
• 
  Što bi mi ovaj lijek trebao učiniti? Kako će to učiniti? Kako ćete pratiti korištenje lijeka? Razlikuju li se vaše upute za korištenje lijeka od onih koje dolaze uz pakiranje lijeka?
  
• 
  Kakve vrste lijekova ili ostalih tvari (uključujući i lijekove koji se ne iz­daju na recept, hranu, vitamine ili alkohol) trebam izbjegavati dok uzi­mam ovaj lijek? Mnogi vitamini reagiraju s lijekovima, ali umjesto da prestanete uzimati vitamine, radije promislite o neuzimanju lijeka, koji će vam vjerojatnije nanijeti više štete.
  
• 
  S kojim drugim lijekovima ovaj lijek opasno reagira? Iako pojedinačni lijek može nositi mali rizik, kad se kombinira s nekim drugim lijekom, taj rizik se može umnožavati nekoliko puta, kao i jačina toksičnog dje­lovanja.
  
• 
  Koje su poznate nuspojave ovog lijeka kako ih navodi proizvođač? (Ne­mojte se zadovoljiti površnim uvjeravanjem svojeg liječnika; zahtijevajte da vam ih pročita iz izdanja MIMS-a, odnosno stručne publikacije, ako vam već ne može dati tiskane informacije o lijeku.)
  
• 
  Koji su posljednji izvještaji o nuspojavama. u medicinskoj literaturi? Ča­sopisi kao što je The hincet sve vrijeme objavljuju nove studije iz kojih je vidljivo da su rizici lijekova mnogo veći nego što su proizvođači iz­vorno mislili. Ako vaš liječnik ne zna za njih, uputite se u znanstvenu knjižnicu. Većina znanstvenih knjižnica, ili znanstvenih odjela većih knjižnica, posjeduju primjerke American Phvsician's Desk Reference ili Compendium ofData Sheets. Druga je mogućnost da istražite Pubmed, kompjutoriziranu verziju Cumulated Index Medicus, sažetih prikaza ve­ćine znanstvenih studija o većini postupaka liječenja. Pubmed je bes­platna internetska usluga (www.ncbi.nlm.nih.gov/PubMed/). Ili posjeti­te veću medicinsku knjižaru. Mnoge korisne knjige o lijekovima mogu se naći i u općim knjižarama. Vaš najbolji izvor za potpunu informaciju o nuspojavama lijeka jest vaš vlastiti primjerak Phvsician's Desk Refe­rence, jer nadležne službe u SAD-u zahtijevaju više podataka o nuspo-javama lijeka nego britanska vlada. Provjerite u većim knjižarama mogu li vam naručiti tu publikaciju.
  
• 
  Mogu li prekinuti uzimanje nekog drugog lijeka koji sada uzimam? Američka organizacija Health Research Group preporučuje da, ako uzi­mate druge lijekove, održite »sjednicu sa smeđom torbom« sa svojim li­ječnikom — odnosno da u jednu smeđu torbu stavite sve lijekove koje uzimate (i lijekove za koje nije potreban recept) i posjetite svojeg liječ­nika kako biste zajedno mogli odrediti utječe li neki od njih na učinke drugih. (Također ima smisla napraviti popis svih lijekova, s podacima o učestalosti i vremenu uzimanja — tako da ne pomiješate one koje uzi­mate.)
  
• 
  Pod kakvim uvjetima i kako trebam prestati uzimati ovaj lijek primije­tim li određene nuspojave? Koji su dijagnostički testovi dostupni za pra­ćenje mojeg odgovora na lijek?
  
• 
  Ako ne želim uzimati ovaj lijek, koje bi druge moguće terapije dolazile u obzir? Ovdje biste mogli nježno potaknuti svojeg liječnika da nabroji mogućnosti o kojima je čuo, a ne samo da ponudi svoje mišljenje. Mno­go će vam liječnika reći da oni jednostavno ne vjeruju u liječenje bez li­jekova — dok ustvari vrlo malo liječnika zna išta o tome.
  

Prvi je korak posjet njihovim internetskim stranicama i pregled stranica (www.fda.gov/cder.htm) Centra za ispitivanje lijekova i istraživanje (Center for Drug Evaluation and Research). Internetske stranice FDA nude sve infor­macije o kliničkim pokusima i nuspojavama na www.fda.gov/cder/drug/default.htm.

Ne dobijete li sve informacije koje trebate, možete poslati pismo na dolje navedenu adresu, s upitom za Summaij Basis of Approval (SBA) lijeka (pro­vjerite jeste li našli generički naziv i, ako je moguće, ime pod kojim se lijek prodaje u Americi, jer se nazivi mogu razlikovati na suprotnim stranama At­lantika). SBA će sadržavati detaljan sažetak podataka te rezultate kliničkih pokusa koji su utjecali na odluku FDA za odobrenje lijeka. Također upitajte za Adverse Drug Reactions (ADR) — neverificiran izvještaj o svim prijavlje­nim nuspojavama —■ u što su uključeni i svježi MedWntch izvještaji (baza po­dataka o reakcijama na lijekove koje je sastavila FDA). Uostalom, zatražite sve dostupne analize ili procjene ADR-a, koje će smjestiti izolirane izvještaje o reakcijama u kontekst. (Imajte na umu da američki lijekovi mogu biti odo­breni za korištenje u dozama različitima od onih europskih, i za različita sta­nja.) (U pismu možete pitati za procjenu cijene odgovora na vaš upit.) Pišite na adresu:

Food and Drug Administration Freedom of Information Office 5600 Fishers Lane Rockville, MD 20857-0001

FDA vam mora odgovoriti u roku od 10 dana, barem da vas obavijesti ka­ko je vaš zahtjev zaprimljen.
ČUDOTVORNI LUEKOVI

Problem je čudotvornih lijekova u tome što oni u javnosti rađaju osjećaj da medicina može i uvijek bi trebala raditi čuda, čak i kad su u pitanju benigni problemi.. Ono što se pritom zaboravlja jest cijena koju uvijek plaćamo igra­jući se majke prirode.

Mnogi će se dobroćudni problemi riješiti sami od sebe. Kad je moja naj­starija kći bila mala i još uvijek sam ju dojila, u nekoliko sam navrata patila od teškog mastitisa. Zvala sam svoju bolnicu i uvjerila svojega liječnika, koji obično za taj problem propisuje antibiotike, da želim čekati 24 sata kako bih vidjela što će se dogoditi. Za to sam si vrijeme prije dojenja grijala grudi. Mo­ja kći, kao da je osjećala moj problem, sisala je mlijeko iz bolne dojke jače nego obično. Dan kasnije vratila sam se u normalu.

Za razliku od hitnih slučajeva, u kojima se konvencionalna medicina uis­tinu iskazuje sa svojom vrhunskom modernom tehnologijom, za većinu me­dicinskih stanja postoje nedvojbeno bolji i neusporedivo manje invazivni na­čini liječenja — i često izlječenja. A za većinu tih nekonvencionalnih metoda ima jednako, ako ne i više, znanstvenih potvrda o uspješnosti od onih koje smatramo »dokazanim« konvencionalnim metodama. Za artritis, astmu, ek­cem, visoki tlak, hiperaktivnost i migrenu postoje čvrsti dokazi povezanosti uglavnom s alergijama ili preosjetljivosti na hranu, utjecajima iz okoliša (po­put pesticida ili kuhanja na plin) ili pomanjkanjem nutrijenata. Ako se to. utvrdi i sanira, može doc'i do olakšanja, ako ne i izlječenja stanja.¹⁷⁵ Čak i mentalna bolest poput depresije reagira na dijetoterapiju.¹⁷⁶ U slučaju epilep­sije znatan je napredak postignut propisivanjem dijete s visokim udjelom masnoće za kontrolu napadaja, čak i u takvoj ustanovi, konvencionalne me­dicine kao što je to Medicinski centar John Hopkins u Baltimoru. Prema jed­noj analizi 58 slučajeva kontrola napadaja poboljšala se kod dvije trećine pa­cijenata.¹⁷⁷ Neki istraživači vjeruju da veliki unos masti pomaže obnavljanju mijelinske ovojnice živca.

Čak i u slučaju raka mnoge alternativne metode imaju znanstvenu potvr­du uspješnosti — svakako više nego kemoterapija ili radijacija.¹⁷"
Deveto poglavlje
Stomatologija: sigurna, dok se ne dokaže suprotno

Što biste rekli kad biste čuli da su liječnici uzeli jednu od najtoksičnijih tvari poznatih čovjeku i, ne zamarajući se nikakvim provjeravanjem njezine sigur­nosti, trajno je smjestili u vaše tijelo, te nastavili uporno tvrditi kako ne pos­toji ni najmanja opasnost da će vam nanijeti neko zlo.

Američka stomatološka udruga (American Dental Association) ustraje u stavu da »kad se živa kombinira s metalima koji se koriste u zubnom amalgamu, njezina toksična svojstva postaju bezopasna.« Takav je stav usvojila i Britan­ska stomatološka udruga (British Dental Association). Međutim stav se teme­lji na obrnutoj logici: da su amalgamski zubni ispuni sigurni jer dokazi ne pokazuju nepobitno drugačije.

Iako mi govorimo o takvim zubnim ispitnima kao o »srebrnima« ili živini­ma, amalgam je zapravo slitina u kojoj je oko 52 posto žive, dok u preostali dio ulaze bakar, kositar, srebro i cink. Krajem 19- stoljeća amalgam, što za­pravo znači »miješan sa živom«, otkriven je kao jeftin spoj kojim se može za­mijeniti zlato, koje je bilo preskupo, i olovo, koje se smatralo preopasnim, u zubnim ispunima. Amalgamski se ispun počeo koristiti 1819- u Velikoj Brita­niji, a kasnih 1820-ih u SAD-u. Nacionalno udruženje zubnih liječnika (ADS), tadašnje udruženje američkih stomatologa, raspravljalo je o tome trebaju li zubni liječnici koristiti ispune od živina amalgama. Udruženje se izjasnilo protiv korištenja žive i reklo da bi je trebalo izbaciti iz zubnih ispuna. No ka­ko je amalgam bio neusporedivo jeftiniji od drugih tada dostupnih materija­la, postao je popularan, naročito medu zubnim liječnicima čiji su pacijenti bi­li siromašni, pa je amalgamski ispun na kraju čak promoviran u političko pi­tanje — plomba koju si svatko može priuštiti. Većina zubara izabrala je zane- . mariti upozorenja o poznatoj toksičnosti žive, pravdajući se time da oni koji' favoriziraju zlato čine to isključivo radi vlastitoga financijskog interesa, čime uskraćuju medicinsku pomoć pacijentima s nižim primanjima. Amalgamsko je pitanje, koje se rasplamsalo u žestoki okršaj, potkopalo temelje Udruženja, te je ono 1840. godine i raspušteno.¹

Približno 60 godina kasnije osnovana je nova, Američka stomatološka udruga (ADA), koja je procijenila amalgamski zubni ispun sigurnim — i taj je stav ADA zadržala sve do današnjih dana. Dr. Murray J. Vimy, izvanredni kli­nički profesor na Medicinskom fakultetu u kanadskom gradu Calgaryju, koji je više od 20 godina proučavao učinke amalgama, naglašava da se amalgam provukao kroz rupe u sigurnosnim propisima samo zato što se već jako du­go upotrebljava. Za lijekove ili tvari poput ove, koje su se pojavile prije osni­vanja regulatornih agencija (kao što je američka Uprava za hranu i lijekove), primjenjuje se izuzeće od prakse ako su bile korištene prije nego što se za­počelo provjerama sigurnosti. »Da se s informacijama koje imamo o učinku amalgamskih punjenja danas izađe pred Upravu za hranu i lijekove, ona ih ne bi odobrila za uporabu jer nisu prošli ni zahtijevane testove na životinja­ma, a kamoli one na ljudima«, kaže dr. Vimy.²

Godine 1993- Američka služba za javno zdravstvo objavila je izvještaj o procjeni sigurnosti dentalnog amalgamskog ispuna. Izvještaj dopušta da se male količine živinih para ispuštaju iz ispuna te da ih tijelo može apsorbirati, što može izazvati manje reakcije u rijetkoj grupi alergičnih pojedinaca. Za­ključeno je i to da »postoje jedva zamjetni pokazatelji da je zdravlje velike ve­ćine ljudi s amalgamskim ispunima ugroženo, ili da bi uklanjanje amalgam­skih ispuna imalo koristan učinak na zdravlje.«³ Ista je služba u više navrata potvrdila svoje zaključke.

Britanska stomatološka udruga priznala je kako se procjenjuje »da oko tri posto populacije ima preosjetljivost na živu«, premda nisu naveli da ispuni sa živom mogu utjecati na cijelu populaciju. Britansko ministarstvo zdravstva sada također savjetuje trudnicama izbjegavanje ispuna sa živinim amalga­mom, rukovodeći se napucima više vodećih proizvođača amalgama u čijim brošurama stoji upozorenje da amalgamski ispuni ne bi trebali biti korišteni kod trudnica, djeci mlađoj od šest godina ili kod pacijenata s bubrežnim bo­lestima.'⁵ Unatoč tomu te upute još uvijek zaostaju za onima u drugim zemlja­ma.

Američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) ne odstupa od tvrdnje da ne­ma valjanih podataka za dokaz kliničke štete pacijentima, ili podataka koji bi pokazali da c'e uklanjanje pacijentovih amalgamskih ispuna spriječiti bilo kakve štetne učinke na njegovo zdravlje ili preokrenuti tijek postojećih bo­lesti, iako su to i FDA i druge agencije već počele proučavati.⁵

Taj je stav u neskladu s doktrinama nekoliko drugih zemalja. U Njemač­koj je Savezna uprava za zdravstvo (Bundesgesundheitsamt ili BGA) već po­četkom 1992. odlučila da bi se amalgamski ispuni trebali koristiti samo na kutnjacima. BGA je također objavila da bi amalgam koji sadrži gama-2, spoj kositra i žive, trebalo zabraniti zbog njemu svojstvene nestabilnosti i rizika otpuštanja žive tijekom punjenja zuba. Njemačka je vlada zaigrala na kartu opreza poričući postojanje znanstvenih dokaza za potencijal amalgama u iza­zivanju dugotrajnih bolesnih stanja, osim kod ljudi koji su alergični ili imaju elektrokemijske reakcije. Ipak, oni kažu i to da se amalgam ne bi trebalo ko­ristiti kod trudnica, pacijenata sa zatajenjem bubrega ili kod male djece.⁶ Nje­mački savezni ured stomatologa poslao je pismo Ministarstvu zdravstva za­htijevajući da ono donese odluku prema kojoj nijedan stomatolog u Nje­mačkoj ne smije koristiti dentalni amalgam.⁷ Šveđani su napravili prvi korak ka potpunoj zabrani amalgamskih zubnih ispuna, usvojivši odluku 0 tome 1997., dok ih je Austrija zabranila 2000. godine. Kanadski institut javnog zdravstva preporučio je da se kod djece koriste alternativna sredstva, a da se amalgam svakako izbjegava kod osoba s oboljelim bubrezima ili alergijama, te kod trudnica, dok Ministarstvo zdravstva Novog Zelanda sada preispituje svoje propise o amalgamskim plombama." A neke njemačke kompanije, me­đu kojima i Degussa, jedan od najvećih svjetskih proizvođača dentalnog amalgama, prestale su proizvoditi amalgam — iako se na njega odnosila po­lovina njihovih prihoda — i prebacile se na proizvodnju kompozitnih ispuna (plastična alternativa amalgamu). Govoreći u emisiji britanske televizije o amalgamu, dr. Matthias Kuhner, stariji menadžer u tvrtki Degussa, priznao je da je jedan od razloga za njihovu preorijentaciju bila mogućnost sudskih pro­cesa.⁹

Kanadska i američka stomatološka udruženja tvrde da je izloženost živi kod zubnog amalgama zanemariva u usporedbi s onom iz hrane — odnosno da najviše žive dobivamo zapravo od tunjevine. Međutim, kad je Svjetska zdravstvena organizacija okupila neke od svjetskih autoriteta za trovanje ži­vom, oni su zaključili, nakon uvida u znanstvenu literaturu, da stanovništvo najveću dnevnu dozu žive prima od amalgamskih zubnih ispuna. Oni su us­tanovili da naš dnevno zadržan unos žive od zubnih ispuna iznosi od 3 do 17 mikrograma/dan, u usporedbi s oko 2,6 mikrograma/dan od ribe i plodo­va mora, te druge hrane, zraka i vode.¹⁰ Oni su pritom zaključili i to da se za živine pare »ne može utvrditi specifična doza koja ima uočljiv učinak« — što znači da se niti jedna količina živinih para, koliko god bila mala, ne smatra u potpunosti bezopasnom. Dr. Lars Freiberg, glavni savjetnik Svjetske zdrav­stvene organizacije za sigurnost žive, i možda vodeći svjetski autoritet po pi­tanju trovanja živom, izjavio je: »Ne postoji sigurna doza žive«.¹¹