Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Živa je nedvojbeno izuzetno toksična za ljudska bića. Vrlo uvaženi Toksiko­loški centar Sveučilišta Tennessee, koji klasificira otrove prema njihovoj letal­noj toksičnosti za ljude, daje živi 1600 bodova — plutoniju, najsmrtonosni-jem, 1900 bodova. Time je živa smještena medu najtoksičnije tvari poznate čovjeku.

Već i sami stomatolozi u velikoj mjeri pružaju dokaz o toksičnosti žive: autopsijom skupine zubnih liječnika u njihovim su tijelima nađene više kon­centracije toga metala u hipofizi i dvostruko više tumora mozga nego kod ostatka populacije.¹² Stomatologinje i ostalo žensko stomatološko osoblje imaju najmanje tri puta veću vjerojatnost patiti od neplodnosti, poroda mrt­vorođene djece i pobačaja¹³, a svi zubarski zaposlenici imaju višu koncentra­ciju žive u središnjemu živčanom sustavu, bubrezima i endokrinom susta­vu.¹'¹ Još više zabrinjava činjenica da se amalgam, javlja kao uzrok blagog oš­tećenja mozga kod zubnih liječnika redovito izloženih amalgamskim ispuni­ma. Prije nekoliko su godina u Singapuru ispitivane neurološke funkcije sku­pine zubara pri čemu je ustanovljeno da su manje učinkovite nego u sličnoj skupini koja nije bila redovito u doticaju s amalgamom, iako su ispitanici imali jednako dobre rezultate testova inteligencije kao i kontrolna grupa. Sto je bila veća njihova izloženost živi, to je bio lošiji rezultat njihovih neurološ­kih testova.¹⁵ Dr. Diana Echeverria, neurotoksikologinja na Sveučilištu Washington, i sama je testirala američke zubare u potrazi za bilo kakvim do­kazom trovanja živom. Njezina je studija otkrila blago smanjenje spretnosti ruku i koncentracije — što su sve pokazatelji poremećaja središnjega živča­nog sustava.¹⁶

Daljnji dokaz visokotoksične prirode žive dolazi u obliku brižnih prepo­ruka Američkog savjeta za materijale i uređaje u stomatologiji (American Council on Dental Materials and Devices) za njezino skladištenje i uporabu. Ta organizacija preporučuje stomatolozima korištenje dobro zatvorenih kon­tejnera, izbjegavanje svakog kontakta sa živom i godišnje testiranje koncen­tracije žive kod cjelokupnog zubarskog osoblja.

Stav je i britanske i američke strukovne udruge da živa u amalgamskoj plombi, kada je pomiješana s drugim metalima i stavljena u usta, postaje inertna, ili »zarobljena«.¹⁷ No brojni su istraživači dokazali da se živine pare stalno otpuštaju iz plombe, naročito dok žvačete ili jedete vruću ili kiselu hranu. Sveučilište u Calgarvju, koje prednjači u istraživanju amalgama, našlo je da žvakanje, imate li amalgamske ispune, ušesterostručuje količinu žive u »intraoralnom« (u usnoj šupljini) zraku, čineći je 54 puta većom nego kod pa­cijenata bez amalgamskih ispuna. Što je broj zubnih ispuna veći, to se otpuš­ta više živinih para¹⁸; osam amalgamskih zagriznih površina otpušta oko 10 mikrograma žive dnevno, kaže Vimy. Na konferenciji održanoj na King's College, Cambridge, profesor R. Soremark iz Odjela za stomatološku proteti­ku švedskoga instituta Karolinška objavio je: »Stupanj apsorpcije je blizu 90 posto, od čega se 74 posto zadržava u plućima. U roku od deset minuta 30 posto žive apsorbirane u plućima prelazi u krv.«¹⁹ U kontaktu sa slinom, to­plinom ili elementima kao što su fluorid ili zlatni zubni ispuni, živa može »korodirati» u ustima, što će reći hrđati, formiranjem metalnih iona i para na površini amalgama. Iako se većina toga izluči, oko 10 posto akumulira se u raznim organima i tkivima tijela. Štoviše, pet metala sadržanih u amalgamu mogu se spojiti i proizvesti oko 16 različitih korozivnih produkata koji putuju tijelom, učinak čega je nepoznat. Profesor J. V. Masi iz koledža New England u američkom gradu Springfieldu, koji je detaljno proučavao taj problem, na­pisao je da svi metali koji se koriste kao restorativni materijal u stomatologiji mogu korodirati.²⁰
DOKAZNI MATERIJAL

Premda je uz živu vezano podosta teza u kojima je sadržan i element naga­đanja, sve je više dokaza da se otpuštena živa taloži u tjelesnim tkivima. Iako već neko vrijeme znamo da se živa otpušta žvakanjem, sve do nedavno nis­mo znali gdje završava. U prosincu 1989. godine dr. Murray J. Vimy, izvan­redni klinički profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Calgaryju, zajedno s brojnim kolegama, istraživačima iz odjela za radiologiju, medicinu i medi­cinsku fiziologiju, objavio je studiju u kojoj su radioaktivni amalgamski ispu­ni stavljeni u zube odraslih ovaca. (Radioaktivnim je amalgamom živa »ozna­čena«, tako da se može lako pratiti. Time je također izbjegnuta potreba kon­trole jer živa iz hrane, zraka ili vode nije bila obilježena. Ovce su odabrane jer su njihove fiziološke reakcije, smatra se, najsličnije ljudskima.)

Tijekom 29 dana znatne količine žive pojavile su se u plućima, probav-nom traktu i čeljusnom tkivu ovaca. Čim bi živa bila apsorbirana, navodi se u studiji, »visoke koncentracije zubnog amalgama ubrzo bi bile lokalizirane u jetri i bubrezima«.²¹ U istom razdoblju izmjerene živine pare u ustima ovaca približile su se vrijednostima utvrđenima kod ljudi u prethodnim studijama. Skeniranje cijelog tijela pokazalo je da su znatne količine žive sadržane i u mozgu, srcu i nekoliko endokrinih žlijezda. Zaključak je studije:

Naši laboratorijski nalazi u ovom istraživanju u opreci su s anegdotalnim mišljenjem medicinske struke, koja tvrdi da su amalgamski zubni ispuni sigurni. Eksperimentalni pokazatelji koji podupiru sigurnost amalgama u najboljem su slučaju tanki... Na temelju naših rezultata zaključujemo da dentalni amalgami mogu biti glavni izvor kronične izloženosti živi.²²

U nizu studija, u kojima su amalgamski ispuni stavljani životinjama, dr. Vimy je otkrio da je funkcija bubrega (određena stupnjem klirensa inzulina) drastično smanjena — čak do 50 posto tijekom jednog mjeseca. Živa je tako­đer povisila razine kalija i natrija u urinu, a smanjila razine albumina u krv­nom serumu, u vodi topljivog proteina, zbog izlučivanja krvi u urinu. Pro­mjene u omjeru natrija i kalija u krvi brzo dovode do simptoma umora, sla­bosti mišića i nepravilnosti u radu srca. Kada su razine natrija u krvi niske, bubrezi su potaknuti na otpuštanje enzima nazvanog renin, koji uzrokuje povišenje krvnog tlaka. Dr. Vimy i njegovi kolege proveli su gotovo dva de­setljeća u ispitivanju učinaka amalgamskih ispuna na ovcama, majmunima i, u skorije vrijeme, na ljudima. Iako je do danas objavljeno 12.000 radova o opasnostima amalgama, samo se zahvaljujući interesu uglednih medicinskih zavoda, poput onoga na Sveučilištu Calgary, i njihovih pronalazaka razorne snage, problematika amalgamskih ispuna počela zagrijavati, posebice u Sje­vernoj Americi.

Dokazi koje su dr. Vimy i drugi objavili pokazuju da živa iz amalgamskih ispuna migrira u tjelesna tkiva nanosec'i štetu — svojevrsno »trovanje s vre­menskim otpuštanjem«, kako je to Vimy nazvao.

Razmjeri te štete još uvijek se istražuju. »Rezultati pokazuju da postoji ri­zik, ne znamo sa sigurnošću koliko je velik, ali svakako je razborito ispitati ga i razmotriti«, napominje Vimy.^y

U njegovim prvim pokusima s ovcama radioaktivna je živa dospjela do želuca, jetre, lijevog i desnog bubrega, u usnu šupljinu, pluća i probavni trakt, mozak, srce i endokrine žlijezde. »Što je tkivo gušće, to je veća količina nakupljene žive«, kaže Vimy.²⁴

Ovce su prvobitno odabrane za studiju na Sveučilištu Calgary jer su one izraziti preživači — preciznije, po cijeli dan žvaču. Dr. Vimy i njegov tim kre­nuli su od pretpostavke da ako živa ne bi ušla u tkiva i organe ovce, tada ne bi ušla ni u tkiva ili organe bilo kojega drugog živog bića. »Ovce predstavlja­ju«, ukratko su objasnili, »scenarij najgorega mogućeg slučaja«.²⁵

Iako je fiziološka reakcija ovaca slična onoj ljudskoj, dr. Vimy i njegovi kolege bili su predmetom poruge zbog korištenja ovaca jer je učestalost nji­hova žvakanja veća nego kod ljudi, a imaju i više nego jedan želudac, te pos­ljedično i više bakterija za probavu. (Medicinski tisak nastojao je omalovažiti nalaze s naslovima poput ovog: »Ovce loše za amalgamske plombeeee«.)

Tako je ekipa dr. Vimyja odlučila ponoviti svoj eksperiment, ovaj put na majmunima. Izabrali su majmune jer je njihov obim žvakanja sličniji onom ljudskom, kao što su to i njihovi zubi, njihova prehrana, učestalost hranjenja, način žvakanja i fiziologija organa. Istraživači su u majmunima našli isti ob­razac za deponiranje žive — u ustima, plućima, probavnom traktu — kao kod ovaca.²⁶

Vimvjeve studije na životinjama obranio je od optužaba rad profesora H. Vaskena Aposhiana, pročelnika Odjela za molekularnu i staničnu biologiju Sveučilišta Arizona u Tusconu. Aposhian i njegov tim pobrojali su amalgam­ske ispune volontera, na osnovi kojih su pratili rezultat. Ispitanicima je tada dan 2,3-dimerkaptopropan-l-sulfonat (DMPS), kelator koji se veže uz živu i uklanja je iz tijela putem urina. Analiza rezultata pokazala je da što je više amalgama u zubima, to je više amalgama u tijelu, izlučenog uz DMPS. Apos-hianov je tim pritom uspio pokazati i da su dvije trećine žive izručene u uri­nu sudionika te studije dolazile od njihovih amalgamskih plombi.²⁷

Tada su dr. Vimy i njegovi istraživači proveli jedan drugi pokus na ovca­ma kako bi utvrdili učinak migracije žive u tijelu, prvenstveno na organe po­put bubrega. Nakon stavljanja običnih (a ne radioaktivnih) ispuna u zube ne­koliko ovaca, Vimveva grupa određivala je protok inulina, škroba, kroz ovčje bubrege. Riječ je o standardnom indeksu funkcije bubrega, jer se inulin ni ne izlučuje ni ne apsorbira. "Trideset dana nakon stavljanja amalgamskih ispuna, funkcija bubrega i njegova sposobnost filtriranja bile su smanjene za 50 pos­to«, kaže dr. Vimy. Kod kontrolne skupine ovaca kojoj su stavljeni bijeli kom-pozitni ispuni nije došlo do promjene u funkciji bubrega.

Istraživački tim zabilježio je nagli porast (za 300 posto) natrija u ureji, ia­ko je količina natrija u prehrani životinja bila ograničena. To ukazuje na zna­čajan gubitak natrija. Znanstvenici su nadalje otkrili naglo smanjenje izlučiva­nja albumina — za 68 posto.²⁸ To pokazuje da je ponovna apsorpcija ureje oslabljena i da je protok krvi u bubrezima smanjen. Vimy je primijetio: »To je kao da imate samo jedan bubreg.«²⁹
Londonski naturopat Harald Gaier prilagodio je jednostavan test koji je osmislio Nijemac Max Dauderer, kojim se vaš zubni liječnik može poslužiti kako bi provjerio da li vam amalgamski ispuni »propuštaju" veće količine žive. Sve što vam je za to potrebno jesu jedna žvakaća guma bez šećera, dva identična komada vate koja ne sadrži cink, dvije injekcijske šprice i dva sterilna spremnika. Nemojte najmanje dva sata prije testa ništa žvakati niti konzumirati. Tada uzmite jedan komad vate i nakratko ga držite u ustima kako bi se natopio slinom. Vatu nemojte žvakati.

Iz šprice izvadite potisni klip i slinom natopljeni komad vate stavite u špricu. Ponovno stavite potisni klip kako biste njime mogli stisnuti vatu u šprici i istisnuti iz nje slinu direktno u sterilni spremnik koji ste označili s natpisom »Prije". Čvrsto ga zatvorite.

Potom čvrsto žvačite žvakaču gumu bez šećera (ponajviše onim zubima na kojima imate amalgamske ispune). Izvadite gumu iz usta. Ponovno prikupite uzorak sline na isti način na koji ste je prikupili i prije žvakanja, novim komadom vate i novom injekcijskom špricom. Istisnite slinu u drugi sterilni spremnik koji ćete označiti »Poslije». Čvrsto ga zatvorite.

Oba uzorka dostavite u laboratorij koji će ih analizirati i odrediti u njima udio žive.

Prema iskustvu dr. Dr Gaiera, osobe koje imaju znatne količine amalgamskih ispuna u ustima imaju značajno viši udio žive u uzorku sline označenom s »Poslije«. Primjerice, kod 40 njegovih pacijenata, ispitivanih na trovanje amalgamom, količina žive u slini porasla je prosječno za 415 posto nakon žvakanja žvakaće gume. Pacijenti čiji su simptomi ukazivali na trovanje živom imali su nevjerojatno povećan udio žive poslije žvakanja — često čak i za 1.800 posto.

MOGUĆE BOLESTI ZBOG ŽIVINIH AMALGAMA

Nema zaključnog dokaza da amalgamski ispuni izazivaju određene bolesti, posebice stoga što toksičan učinak žive nije za svakoga jednak i umnogome ovisi o genetskoj predispoziciji, vremenu zadržavanja žive u tijelu, ostalim utjecajima iz okoliša i tako dalje. Ipak, niz novijih studija i kliničkih opserva­cija ukazuje na moguću povezanost amalgama i nekih bolesti.

Čini se da živa iz amalgamskih ispuna smanjuje broj T-limfocitnih stanica, jednu od najvažnijih komponenata našega imunosnog sustava.

Imunosni sustav sadrži T-limfocite i B-limfocite. Vrlo uopćeno govoreći, od brojnih vrsta T-stanica najvažniji su T4 limfociti, zvani stanice »pomagači«, čiji je posao identificirati strana tijela i stanice raka koje B-limfociti progutaju i unište. Bez tih stanica pomagača B-stanice ne mogu obaviti svoj posao. Stoga, u slučaju AIDS-a, iako ima dovoljno raspoloživih B-stanica za napad na viruse, nema dovoljno T-stanica koje bi ih prepoznale kao neprijatelja.

S druge strane, T8 limfociti (»supresijske stanice«) priječe B-stanicama na­pad na normalna tjelesna tkiva. Svako sniženje sveukupne populacije T-sta­nica ili poremećaj vrlo osjetljivog omjera T4:T8 limfocita mogu voditi u auto­imune bolesti kao što su multipla skleroza, lupus ervthematosus (kronična upalna bolest), upalna bolest crijeva i slično.

David Eggleston, kalifornijski zubar koji je ispitivao učinke izlaganja živi, mjerio je T-limfocite triju pacijenata prije i poslije uklanjanja njihovih amal­gamskih zubnih ispuna. U sva tri slučaja postotak je njihovih T-limfocita bit­no porastao (kod jednog pacijenta s 47 posto na 73 posto, što je povećanje od 55,3 posto). Eggleston je tada dvama pacijentima ponovno stavio amalgam u zubne šupljine te mjerio postotak T-stanica. U oba slučaja postotak T-limfoci­ta je pao (kod gore spomenutoga pacijenta na 55 posto — smanjenje od 24,7 posto). Konačno, kad je Eggleston uklonio novi amalgam i stavio ne-amal-gamski ispun, T-stanice su ponovno porasle kod svih pacijenata — na 72 posto kod gore spomenutoga pacijenta, što predstavlja porast od 30 posto.³⁰

Na konferenciji održanoj 1990. godine Eggleston je iznio rezultate 30 tak­vih pokusa s prosječnim povećanjem broja T-stanica od 30 posto. Zubni li­ječnik iz Kolorada Hal Huggins, autor knjige Sve je u vašoj glavi (ir's Ali in Your Head), koji je i sam proučavao štetni učinak amalgamskih ispuna na pacijente, tvrdi da je ta brojka konzervativna. »Na Sveučilištu Kolorado izmje­rili smo porast T-stanica od 100 do 300 posto nakon što su ispuni odstranje­ni«, on navodi.³¹ To bi otkriće moglo značiti da amalgam može odigrati ulogu u izazivanju ili pogoršanju alergija, autoimunih bolesti, pa čak i leukemije. Naime, pokazalo se da se nenormalne razine bijelih krvnih stanica, nalik oni­ma nađenima kod oboljelih od leukemije, normaliziraju kad se pacijentu uk­lone sve amalgamske plombe.³²

Najnovija studija skupine pacijenata s poremećajima središnjega živčanog sustava našla je dokaz trovanja živom u 88 posto pacijenata te reakciju imu­nosnog sustava na živu u gotovo dvije trećine njih.³³
ME i multipla skleroza

Također je moguća veza između trovanja živom iz amalgamskih ispuna i mi-jalgičnog encefalomijelitisa (ME), a i multiple skleroze (MS) i drugih sklerotič­nih bolesti kao što je, primjerice, amiotrofična lateralna skleroza (ALS), trajna bolest koja je zadesila kozmologa dr. Stephena Hawkinga. U jednoj švedskoj studiji razine žive pacijenata oboljelih od'multiple skleroze bile su prosječno 7,5 puta veće nego kod kontrolne skupine. U mnogim je slučajevima antiok-sidativna terapija (to jest uzimanje vitamina A, D i E, selena i/ili uklanjanje amalgamskih ispuna) pridonijela poboljšanju pacijentova stanja — ponekad u potpunosti.³'⁵ U jednoj je drugoj studiji kod većine pacijenata osjetljivih na živu došlo do značajnog poboljšanja neposredno po odstranjenju ispuna.³⁵

Britanac dr. Patrick Kingslev, zapažen zbog svojeg rada s oboljelima od MS-a i karcinoma, i Amerikanac dr. Hal Huggins liječili su stotine žrtava mul-tiple skleroze i gotovo uvijek nalazili dokaze za trovanje živom. Štoviše, mnogo se pacijenata osjetljivih na amalgam tuži na klasične simptome MS-a: utrnulost i bridenje u udovima, trzaje lica, podrhtavanje ili trešnju ruku i sto­pala. Jednoj švedskoj pacijentici s brojnim neurološkim problemima dijag­nosticiran je ALS. Zubni joj je liječnik, koji je prepoznao simptome slične oni­ma kod trovanja živom, savjetovao da svoje brojne amalgamske ispune zami­jeni, posebice stoga što je mogla smjestiti početak svojih neuroloških proble­ma u vrijeme stavljanja zubnih ispuna. Šest tjedana nakon što su amalgamski ispuni zamijenjeni kompozitnima, pacijentica se mogla uspinjati stubama bez bolova u leđima. Četiri mjeseca kasnije vratila se u istu bolnicu u kojoj joj je dijagnosticirana bolest, Sveučilišnu bolnicu u švedskom gradu Umea, na jed­notjedno ispitivanje. U njezino je otpusno pismo napisano sljedeće: »Neuro­loški status je posve bez osobitosti. Kod pacijentice nema znakova nikakve bolesti motoričkih neurona tipa ALS. Pacijentica je obaviještena da je u neu­rološkom pogledu potpuno zdrava«. Bolnički su liječnici zaključili da je pro­blem bio povezan sa živom u leđnoj moždini. Devet godina kasnije ta je že­na još uvijek dobrog zdravlja.³⁶

Trovanje živom često uzrokuje i neobjašnjivi kronični umor. Hel Huggins navodi da je preko 90 posto od njegovih 2000 pacijenata imalo simptome umora nalik ME-u, a do poboljšanja stanja dolazilo bi nakon uklanjanja ispu­na. Biološki gledano, kaže Huggins, to je lako objasniti. Živa ometa sposob­nost crvenih kivnih stanica za prijenos kisika; kod većine njegovih pacijena­ta, kod kojih je napravljen »oksihemoglobinski« test, sposobnost prijenosa ki­sika crvenih krvnih stanica bila je upola manja od one koja bi trebala biti. To objašnjava zašto su pacijenti kronično umorni iako imaju normalne razine hemoglobina.

Živini zubni ispuni kod trudnica mogu utjecati na fetus u razvoju. U jednoj od studija Sveučilišta u Calgarvju Vimy i njegovi kolege stavili su radioaktiv­no obilježene amalgamske plombe u 12 molara (kutnjaka) pet bredih ovaca, 112-og dana njihove gravidnosti. Već tri dana nakon što su im stavljeni ispu­ni, živa se mogla detektirati u krvi ploda i amnionskoj tekućini; nakon 16 da­na živa je bila prisutna u hipofizi ploda, jetri, bubrezima, kao i u dijelu pos­teljice. Nakon 33 dana (u vrijeme janjenja), većina mladunaca imala je veće razine žive nego njihove majke. A u vrijeme dojenja majke su imale osam puta više žive u svojem mlijeku nego u krvi.³⁷

Svježija studija na ljudima pokazala je da živa iz majčinih zubnih ispuna može proći kroz posteljicu i doprijeti u mozak nerođenog djeteta. Profesor Gustav Drasch (forenzični toksikolog) i njegovi kolege s Instituta za sudsku medicinu (Institut fur Rechtsmedicine) u Munchenu ispitivali su mozak, jetru i bubrege umrlih beba i fetusa abortiranih iz medicinskih razloga. Pritom su našli da je razina žive kod beba bila u značajnoj povezanosti s brojem amal­gamskih ispuna kod njihovih majki. Čak se pokazalo da bebe u svojim bu­brezima akumuliraju živu iz amalgama u istoj mjeri kao što to čine odrasli iz svojih vlastitih ispuna. Kako većina te djece, očito, nije hranjena majčinim mlijekom, ili samo neko kratko vrijeme, istraživači su zaključili da je živa mo­rala proći kroz posteljicu.³⁸

Plodnost

Plombe sa živom mogu utjecati i na opadanje kose. U jednoj je studiji gotovo polovini žena koje su gubile kosu iz neobjašnjiva razloga evidentirana pove­ćana količina žive u tijelu; kod dvije trećine ispitanica stanje se popravilo po odstranjenju zubnih ispuna.⁴¹

Makar nema čvrstih znanstvenih pokazatelja da živa na bilo koji način prido­nosi pojavi alergija, postoji mnoštvo prikaza slučajeva (»case study«) stomato­loga kod čijih je pacijenata s tegobama uzrokovanima preosjetljivošću na hranu ili štetne utjecaje iz okoliša na neki način došlo do poboljšanja stanja nakon što su im ispuni izvađeni.

Tara, jedna od tih pacijenata, patila je od alergijskih problema — pa i ek­cema — od rođenja. S pet godina razvila je tešku astmu i od tada morala sva­kodnevno uzimati lijekove. Za vrijeme cijelog razdoblja adolescencije često je bila hospitalizirana. Također su je mučile teške glavobolje i dvoslike (viđe­nje dvostruke slike). Kad je imala tri godine, stavili su joj prvu amalgamsku plombu, da bi na kraju imala sveukupno sedam ispuna na 11 površina. Pro-učivši njezinu medicinsku dokumentaciju, istraživači su ustanovili da je Tari-na astma uslijedila nakon stavljanja dva duboka zubna ispuna. Ustanovili su i to da je njezinoj majci stavljena velika amalgamska plomba tijekom trudno­će.

Tara i njezina majka pristale su da im se uklone amalgamski zubni ispuni. Šest tjedana nakon završetka postupka, Tarini su ekcemi počeli nestajati, kao što je nestala i potreba za uzimanjem lijekova za astmu. Sedam mjeseci kas­nije oba su stanja potpuno iščezla, a tako je ostalo i narednih osam godina, tijekom kojih je praćen njezin napredak.⁴²

Najbliži znanstvenoj studiji jest jedan zajednički izvještaj o rezultatima šest zasebnih studija pacijenata kojima su amalgamski zubni ispuni odstranjeni. Od približno 1600 ispitanika 89 posto njih izvijestilo je o ozdravljenju ili po­boljšanju zdravstvenih problema, preciznije 31 tipa različitih stanja. Rezultati studija, temeljeni na podacima prikupljenima u četiri države, govore o 83 posto izjava o zamijećenom poboljšanju kod gastrointestinalnih problema i 76 posto izjava o poboljšanju kod problema u urinarnom traktu, 87 posto is­pitanika izliječilo je migrene ili je došlo do poboljšanja, a 75 posto onih s multiplom sklerozom izjasnilo se da im je bolje ili da su izliječeni.

Ako bismo te podatke ekstrapolirali na sve Amerikance s amalgamskim zubnim ispunima, došli bismo do brojke od 17,4 milijuna osoba kod kojih bi moglo doći do poboljšanja ili nestanka stanja kao što je alergija kad bi se amalgamski ispuni koji sadrže živu jednostavno zamijenili onima bez žive.⁴³

Pa iako je mnogo priča o uspjehu, Hal Huggins upozorava da se, za raz­liku od njegovih pacijenata s multiplom sklerozom od kojih je kod 85 posto došlo do poboljšanja, samo 60 posto njegovih pacijenata s tegobama pove­zanima s preosjetljivošću na toksične utjecaje iz okoliša (»enviromental illness«) osjećalo bolje, što ukazuje na to da je živa samo jedan od mnogih čimbenika koji tome pridonose."'¹
Poremećen rad crijeva

Ono što.je znanstveno proučavano jest sposobnost žive da poremeti bakteri­je u crijevima i stvori otpornost na antibiotike. Tim sa Sveučilišta u Calgarvju ujedinio je snage s dr. Anne O. Summers i njezinim kolegama s Odjela za mi­krobiologiju Sveučilišta Georgia u Athensu, koji su eksperti za crijeva. Njima je tim iz Calgarvja poslao svoje neobrađene statističke podatke iz pokusa sa šest majmuna, kako bi ih dr. Summers i njezini kolege analizirali s obzirom na učinak žive na crijevnu floru.

Istraživači sa Sveučilišta Georgia pronašli su porast broja bakterija otpor­nih na živu u zubnom mesu i crijevima majmuna netom su im stavljeni amal­gamski ispuni. U svojem je ranijem radu dr. Summers pokazala da kad je stu­panj otpornosti na živu kod crijevnih bakterija visok, visok je i stupanj otpor­nosti na antibiotike. U njezinoj su studiji na živu otporni bakterijski sojevi, kao što su streptokoki, bili rezistentni na ampicilin, tetraciklin, streptomicin, kanamicin i kloramfenikol.⁴⁵

Krajnje pojednostavljeno, prisutnost žive mijenja kemijsku prirodu 1,15 kilograma »prijateljskih« bakterija koje žive u našim crijevima, čineći ih otpor­nima na antibiotike. To znači da su bakterije, koje su nužne za pravilan rad imunosnog sustava, zapravo »angažirane na drugačiji način« i nisu više spo­sobne držati gljivice kao što je Candida albicans (uzrokuje kandidijazu) pod kontrolom. Promijenjene bakterije usto poboljšavaju resorpciju živinih para koje migriraju iz zuba. To izaziva nepravilnost u radu crijeva, remeti metabo­lizam proteina i crijevnu floru, i dovodi do toga da čestice hrane napuštaju ti­jelo neprobavljene. Dr. Vimy vjeruje da bi amalgamske plombe mogle biti suodgovorne za kandidijazu i širenje alergija koje se naglo javljaju kod osoba srednjih godina, kao i za opći problem otpornosti na antibiotike i superklice, koji se javlja u cijeloj populaciji.