Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Ja dugujem svoj život antibioticima. Daleke 1942., kada je moja majka imala 24 godine, njezin joj je zubni liječnik, ne odveć razumno, izvadio zub dok je imala gripu. Za nekoliko dana vrat joj je natekao zbog streptokokne infekci­je, pa su je žurno otpravili u bolnicu. Moj otac, tada još majčin zaručnik, bes­pomoćno je plakao kraj njezina uzglavlja dok je svećenik napuštao bolničku sobu nakon što joj je udijelio posljednju pomast.

A tada se pojavio čudotvoran lijek. Mojoj je majci, kao posljednja slamka spasa, dan penicilin, u to vrijeme još uvijek u eksperimentalnoj uporabi. Kroz dan ili dva otok, koji joj je zakrio gotovo cijelo lice, jednostavno je iš-čeznuo. Moj, inače sumnjičav, otac odjurio je u crkvu i skrušeno kleknuo pred oltar, uvjeren da je svjedočio čudu.

Tih su dana antibiotici bili iskušavani za borbu sa smrtnim bakterijskim infekcijama. Penicilin se, kao rezultat rada Alexandera Fleminga i drugih, po­čeo oprezno koristiti za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u slučajevima bolesti koje su ugrožavale živote, poput sepse, meningitisa i upale pluća. Vjerojatno ne postoji niti jedna druga skupina lijekova koja je tako revolucionarno pro­mijenila — zapravo odredila — modernu medicinu kao što su to antibiotici.

Unatoč tomu, godinama kasnije, taj je čudotvorni lijek stoljeća postao jed­na od najviše zloupotrebljavanih tvari u modernoj medicini. Ono što je ne­koć bilo rezervirano samo za po život opasne bolesti, poput lobarne upale pluća, danas se rutinski daje za liječenje atletskog stopala ili obične prehlade — svaki put kad se posumnja na benignu infekciju ili čak da bi moglo doći do nje. Dosad se mislilo da nepotrebno korišteni antibiotici samo uzrokuju želučane tegobe ili reakcije kod približno pet posto ljudi koji su uistinu aler­gični na njih. No sve je više onih koji vjeruju da učestalo uzimanje antibiotika može poremetiti unutarnji ekosustav osobe do te mjere da se time otvaraju vrata bolestima koje bi mogle okončati u mialgičnom encefalomijelitisu (ME), dijabetesu, pa i raku.

Činjenica je da nam lijekovi, s časnim izuzetkom antibiotika (tako dugo dok se koriste vrlo razborito), ne pomažu. Sljedeći put kad pozovete prijate­lje na večeru, predlažem da se zabavite novom igrom. Sve za stolom izazovi-te da navedu jedan jedini lijek koji liječi bolesti, a da nije antibiotik. Ako se tkogod čega domisli, prekinite svaku daljnju aktivnost i odmah me nazovite.

Nakon što sam godinama prikupljala i razbijala glavu nad morem infor­macija o tisućama lijekova dostupnih na tržištu, ne mogu se sjetiti niti jedne kategorije lijekova, osim antibiotika, koja bi napravila išta više od onog što proizvođači zovu »održavanje« — što znači učiniti da pacijent lakše podnosi svoju bolest ili pokušati spriječiti pogoršanje bolesti, često uz rizik da se raz­viju brojna druga stanja, moguće čak i daleko gora nego ono koje je bilo li­ječeno.

Medicinska je znanost izumila brojne zadivljujuće preparate koji su spo­sobni zaustaviti određene procese — depresiju, nesanicu, proizvodnju želu­čane kiseline, ovulaciju, proizvodnju hormona, upalu, bol, pa i električne signale koji kontroliraju vaše srce. Uspjela je osmisliti određene grube zamje­ne za delikatnu mašineriju tijela, kao što je to inzulin oboljelima od dijabete­sa ili steroidi osobama s Adissonovom bolesti, a dobra je i u kontroliranju psihotičnog ponašanja ili menstrualnog ciklusa.

Ono u čemu moderna medicina nije pretjerano dobra jest izlječenje. Ne postoji niti jedan lijek, osim antibiotika, koji je u stanju osloboditi vas čak i najbezazlenijih tegoba. Naime, od 1940-ih, odnosno od doba velikih medi­cinskih postignuća — antibiotika i kortizona — medicina nije izašla ni s jed­nim lijekom koji predstavlja važan tip liječenja u medicinskoj znanosti. Goto­vo svi lijekovi za tretman kroničnih bolesti kao što su astma, artritis, visoki krvni tlak, visoki kolesterol, ekcem i slično, u najboljem slučaju ublažavaju neke od simptoma, ali nerijetko milijune ljudi ostavljaju u daleko gorem sta­nju nego što su bili prije tretmana.

To je stoga što medicina, u većini slučajeva, ne razumije zašto obolijeva­mo. Liječnici znaju kako većina bolesti napreduje do najsitnijih detalja, ali ri­jetko zašto se javljaju. Slijedom toga lijekovi osmišljeni za tretman tih bolesti nesofisticirani su i neprikladni jer potiskuju jedan ili više simptoma bolesti ili u nekim slučajevima, primjerice astme, blokiraju ono što bi mogla biti zdrava imunološka obrana.' A kako medicina ne zna kako liječiti išta drugo osim in­fekcija, mnogi se novi tipovi preparata razgrabe čim osvanu na tržištu, kao da je u pitanju hit mjeseca, i probno koriste za sve širi krug bolesti kako bi se vidjelo hoće li se pokazati odgovarajućima. Tako je i ciklosporin neko vri­jeme bio popularan u medicini i korišten za liječenje svih autoimunih bolesti, od artritisa do Iupusa ervthematosusa i psorijaze. Izvorno je razvijen za spre­čavanje odbacivanja transplantiranih organa, a djeluje smanjivanjem broja T-stanica imunosnog sustava, čime izaziva niz opasnih nuspojava poput raka kože i drugih malignih pojava. Također se povezuje s oštećenjem jetre i bu­brega. Sada su statini novi lijek dana. Premda su isprva lansirani za sniženje kolesterola, danas se koriste za tretman raznih tegoba, od osteoporoze do Alzheimerove bolesti.

Budući da je njezina prirodna domena ratovanje u okolnostima hitne i iz­nenadne opasnosti, medicina koristi posve isto oružje i za borbu protiv po­vremenih ili kroničnih tegoba. No taj se pristup ne pokazuje najprikladnijim za rješavanje vaših povremenih tegoba poput PMS-a ili hemoroida — to je is­to kao kad biste zamahnuli maljem da zgnječite buhu.

Upravo je zapanjujuće koliko malo znamo o mnogim terapijama lijekovi­ma koje uzimamo zdravo za gotovo. Liječnici se ne ustručavaju priznati da nikad nisu točno znali kako aspirin djeluje. Budući da tapkaju u mraku, oni također često ne znaju kada je terapija lijekom zapravo beskorisna i kada je treba prekinuti.

Čini se da liječnici, zbog izrazito sofisticiranih alata dostupnih epidemio-lozima (znanstvenicima koji istražuju bolesti u populaciji), nisu više sposobni jednostavno povući poveznicu između činjenice da ljudima daju lijek koji, primjerice, može prouzročiti rak, i povećanja pobola od raka. Možda je nji­hova zavjera povjerenja u medicinu odgovor na pitanje zašto se liječnici vole pretvarati da lijekovi nemaju nuspojave. Moj poštanski sandučić zatrpan je is­povijestima ogorčenih pacijenata koji opisuju kako su njihovi liječnici inzisti-rali na tome da su očite, dokazive nuspojave lijeka »slučajne«. Ali statistički pokazatelji pobijaju svaku slučajnost. U SAD-u je, da spomenemo tek jedan od njih, 1990. godine oko 659.000 osoba u dobi od 60 godina ili starijih bilo hospitalizirano zbog reakcije na lijek.² Nedavno je američki stmčni časopis Journal of the American Medical Association objavio da su lijekovi i liječnici trec'i vodeći uzrok smrti, odgovoran za četvrt milijuna smrti godišnje samo u Americi.³
JAVNO TESTIRANJE LIJEKA

U propulzivnom svijetu farmaceutske industrije, najprofitabilnije industrije u svijetu — u kojoj se svjetska prodaja udvostručila u posljednjih pet godina — uvijek je snažan pritisak za razvoj novih proizvoda. Novi proizvodi predstav­ljaju približno petinu cjelokupne prodaje proizvođača lijekova i na njih se odnosi približno trećina svih izdanih recepata. U toj natjecateljskoj atmosferi stalno se traže novi inovativni proboji, nova Viagra koja će revolucionarizira-ti tretman određenih stanja i redefinirati tržište.

Jednostavno, istinska se priroda — i opasnosti — bilo kojeg lijeka mogu potpuno spoznati tek nakon što lijek bude stavljen na tržište. Prije toga kom­panije su u obvezi, prema propisima nadležnih regulatornih tijela (u Velikoj Britaniji to ureduje Povjerenstvo za reviziju lijekova, a u SAD-u Uprava za hranu i lijekove), obaviti ispitivanja na životinjama i ljudima. Lijek treba proći nekoliko faza za dokazivanje svoje sigurnosti, kakvoće i djelotvornosti prije izdavanja odobrenja za stavljanje u promet. Prva se faza obično odnosi na testiranje na životinjama, što bi trebalo dati grubu naznaku terapeutskog dje­lovanja i doziranja; druga faza jest rana studija na zdravim ljudima, dobro­voljcima, za točniju procjenu potrebnog doziranja; a treća, ujedno najiscrpni­ja i najskuplja, podrazumijeva klinička ispitivanja.

Ponekad se novi lijek ispituje u odnosu na placebo, ali ne postoje nikak­ve smjernice za to koja bi se vrsta pokusa trebala napraviti. Veličina testira­nih skupina može varirati od nekoliko, primjerice, 18 ispitanika do nekoliko tisuća njih ili više. Skupine za testiranje mogu biti zapanjujuće male u uspo­redbi s desecima tisuća osoba koje će, a da toga nisu ni svjesne, testirati lijek nakon što njegova uporaba bude odobrena. Neka se ispitivanja zaustavljaju u ranim fazama, a lijek dobiva zeleno svjetlo pokažu li se rezultati ispitivanja naročito povoljnima, kao što je to bio slučaj s anti-AIDS lijekom azidotimidi-nom (AZT ili zidovudin), koji su tisuće HlV-pozitivnih, ali još uvijek zdravih osoba koristile kao »preventivno sredstvo«, da bi se kasnije ta preventivna uloga, a nakon rezultata pokusa nazvanog Concorde, uzimala s velikom za­drškom."¹

U Velikoj Britaniji je Opren, lijek za liječenje artritisa, testiran na svega 116 osoba kojima je davana uobičajena doza, i to uglavnom u razdoblju kra­čem od tri tjedna. Na temelju prikupljenih podataka, uz još neke rezultate is­pitivanja u SAD-u, u Velikoj je Britaniji izdano odobrenje za puštanje lijeka u promet (dok je američka Uprava za hranu i lijekove odlučila pričekati rezul­tate daljnjih ispitivanja). Na kraju se ispostavilo da je više od 4.000 Britanaca, većinom stanje dobi, kontaktiralo akcijsku grupu za pružanje pomoći ošteće­nima Opren Action Group, prijavljujući oštećenja, najčešće trajnu preosjetlji­vost na svjetlo, a lijeku se pripisuju i 83 smrtna slučaja. Lijek je povučen s tr­žišta 1992. godine.

Proizvođači lijekova, koji naravno moraju ispuniti očekivanja svojih dio­ničara, suočeni su s ogromnim pritiskom da ostvare pozitivne rezultate ispi­tivanja. Do trenutka kada je lijek spreman za testiranje na ljudima, na njego­vu se istraživanju i razvoju radilo možda već desetak ili više godina, u što je farmaceutska kompanija uložila i do 150 milijuna funti. Taj nimalo blag priti­sak jedan je od razloga za obilje loše izvedenih ispitivanja lijekova. Američka Uprava za hranu i lijekove otkrila je »ozbiljne nedostatke« uli posto svih ta­mošnjih kliničkih ispitivanja. Revizija objavljena u prestižnom časopisu Science našla je da su zaključci istraživača često manjkavi zbog najosnovnijih pogrešaka u izradi projekta i obradi podataka. Osim nedosljednosti u pošti­vanju nasumičnog odabira ispitanika, istraživači često pročešljavaju svoje po­datke razdvajajući ih u sve manje i manje podgrupe, a sve u cilju postizanja željenog rezultata. Također su često krivi i zbog brisanja podataka iz svoje analize ili zamjene brojaka koje bi mogle navesti na drugačije mišljenje, opet u namjeri da na kraju dođu do »odgovarajućeg« zaključka.⁵ »Većina loše pro­vedenih istraživanja proizlazi iz činjenice da se istraživači, u strahu za vlastitu profesionalnu karijeru, osjećaju prisiljeni napraviti istraživanja za koja nisu opremljeni kako treba, a nitko ih u tomu ne zaustavlja«, napisao je Douglas G. Altman, voditelj Laboratorija za medicinsku statistiku britanske fondacije za istraživanje raka Imperial Cancer Research Fund/'

Još i veći potencijalni problem predstavlja prijevara, odnosno »izvrtanje po­dataka«, što je najnoviji eufemizam za nju. Nitko ne zna koje je razmjere po­primila prijevara u medicinskim istraživanjima, ali oko 40 posto dekana naj­većih američkih fakulteta navelo je da zna za potvrđene slučajeve krivog na­vođenja u znanstvenim radovima u institucijama na čijem su čelu.

U anketi Američkog društva za unapređenje znanosti (American . Association for the Advancement of Science) više od jedne četvrtine anketi­ranih znanstvenika priznalo je da su u prethodnih desetak godina osobno naišli na najmanje dva istraživanja za koja sumnjaju da su bila falsificirana, iz­mišljena ili plagirana.⁷ Kako mnogi časopisi ne angažiraju statističke »recen­zente« koji bi pregledali rad prije objavljivanja, relativno je lagano publicirati lažnu studiju.

Dvadeset su godina američki kongresni odbori zaposleni ispitivanjem trajno prisutnog problema prijevare u istraživanjima. Prije desetak godina medicinska je zajednica bila zgrožena prijevarom u istraživanjima lumpekto-mije (poštedne operacije tumora dojke), u kojima je dr. Roger Poisson iz bol­nice St. Luc u Montrealu »izvrtao« podatke i u njih uključivao žene koje su ne­dvojbeno trebale biti diskvalificirane. Kad je istina izašla na vidjelo, isposta­vilo se da je dr. Poisson krivo radio s najboljim namjerama; on je osjećao da najveći broj njegovih pacijentica »zaslužuje najbolji tretman«. Da bi im to osi­gurao, on je izmišljao mnoštvo podataka, uključujući i informacije o veličini njihovih tumora. Međutim njegova djela odaju njegovu nesposobnost, tipi­čnu za mnoge u medicini, da djeluje kao nepristrani znanstveni sudac, bez bojazni ili povlastice: on je vjerovao da je određeni postupak ujedno i najbo­lji, pa je manipulirao svojim podacima kako bi podupro svoja uvjerenja.⁸

Prijevara i loša provedba zastupljene su u tolikoj mjeri da su u njih bili upleteni čak i neki istaknuti predstavnici znanstvene zajednice. Tako je izaš­lo na vidjelo da je dr. John Darsee, cijenjen zbog kardioloških istraživanja na Harvardskom medicinskom fakultetu, publicirao rezultate nekih studija koje nikada nisu bile provedene. Za dr. Stephena E. Breuninga, profesora na Sve­učilištu u Pittsburgu, znali su u cijeloj Americi zahvaljujući njegovu radu s djecom zaostalom u mentalnom razvoju i objavljenim studijama koje su tre­bale pokazati kako se stanje te djece u značajnoj mjeri poboljšalo kad su im se prestala davati određena sredstva za umirenje. Tijekom godina dr. Breu-ning je obišao zemlju uzduž i poprijeko razlažući i šireći svoje teorije, sve dok konačno nije bilo otkriveno da dobar dio njegovih podataka ne postoji, kao i to da njegovi pacijenti nisu nikada bili testirani. Na kraju je dr. Breu-ning priznao krivicu za dva krivična djela prijevare i odslužio kaznu u kazni­onici otvorenog tipa. Ipak, čak i nakon njegova javnog raskrinkavanja neki su znanstveni časopisi nastojali spriječiti njegove koautore da javno opozovu rezultate članaka u kojima je sudjelovao.⁹

Danas, u eri računala, prijevare je možda još i teže otkriti. Nekoć je odjel američke Uprave za hranu i lijekove koji se bavi prijevarama mogao provje­riti postojeće neobrađene podatke u bilješkama i laboratorijskim izvješćima. No sada digitalne tehnike omogućuju znanstvenicima da »skinu« svoje podat­ke elektroničkim kamerama, koje bilježe i najelementarnije dijelove stanice. U takvom se digitalnom obliku slika može podesiti da odgovara svakom re­zultatu koji se istraživač nada postići.¹⁰

Čak i kad se provedu po pravilima, ispitivanja lijekova obično su kratko­trajna, prikazujući samo kratkotrajnu sigurnost ili koristi. Tek kada se lijekovi puste u optjecaj i ispituju na ljudima poput vas i mene (ako se to zaista do­godi), kompanije dobiju sliku o tome koliko je lijek zaista siguran ili opasan. Kao što je Sir William Assher, prijašnji predsjedavajući britanskog Povjeren­stva za sigurnost lijekova, naveo: »U trenutku kada je lijek odobren, mi uisti­nu vrlo malo znamo o mogućim rizicima toga novoga kemijskog entiteta.«¹¹1 SAD i Velika Britanija imaju vrlo neadekvatan sustav izvještavanja o štetnim reakcijama, koji se zasniva na dobroj volji liječnika da priznaju nuspojave li­jekova koje oni sami propisuju svojim pacijentima.

Pa i kad su lijekovi temeljito ispitani prije nego što će biti iskušani na pa­cijentima, većina farmakoterapija nalikuje divovskom eksperimentu. Za sve najzastupljenije kronične probleme — astmu, psorijazu, artritis, ekcem — te­rapija lijekovima uglavnom se svodi na tehniku »uzmi-i-vidi« (ili »inhaliraj-i-vi-di«), koja dovodi do toga da pacijent uzima hrpu lijekova čije se nuspojave mogu kretati od sljepoće, raka i mentalnih poremećaja, pa sve do smrti. Ta­kav pristup najčešće znači da se vaš liječnik nada da će, zatrpa li problem li­jekovima, on na kraju možda i nestati.

Problem s antibioticima, a to je filozofija pretjerivanja, često se viđa u medi­cini: ako je jedan dobar, dva moraju biti dvostruko bolja, a ono što djeluje u hitnom slučaju, moralo bi biti dvostruko djelotvornije u slučaju uobičajenih tegoba. Niz studija, publiciranih proteklih godina u medicinskoj literaturi, ukazuje na masovno i neprimjereno pretjerano korištenje antibiotika. Revizi­ja o korištenju antibiotika u SAD-u, objavljena u stručnom časopisu Review of Infectious Diseases, tvrdi da u polovini od svih slučajeva za koje su bili propisani antibiotici, medicinsko stanje nije opravdavalo njihovu upotrebu ili je pak liječnik propisao krivi lijek, krivo doziranje ili neadekvatno trajanje uzimanja lijeka. Takve su preporuke s liječničkih recepata ispitivane u dvje­ma usporednim britanskim studijama objavljenima u knjizi Kriva vrsta medi­cine? (Wrong Kind of Medicine?) autora Charlesa Medawara, direktora orga­nizacije Socijalna revizija (Social Audii), koje su pokazale da u tri britanske bolnice antibiotska terapija nije bila primjerena u oko dvije trećine slučaje­va.¹² Analiza rada 18 američkih obiteljskih liječnika iz 1999- otkrila je da su u približno tri četvrtine slučajeva pacijenti s akutnim infekcijama respiratornog trakta (to jest s gripom) izašli iz liječničke ordinacije s receptom za antibiotik u rukama. Međutim, prema kriterijima za upotrebu antibiotika Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, recept je bio izlišan u osam od 10 slučajeva.¹³

Osim za respiratorne infekcije antibiotik se najčešće koristi (oko jedne če­tvrtine) u tretmanu upale srednjeg uha kod djece. Iako ta infekcija (otitis me-dia) obično prolazi sama od sebe, propisivanje antibiotika oduvijek se op­ravdavalo prevencijom razvoja komplikacija — meningitisa ili mastoiditisa. U SAD-u se u razdoblju između 1977. i 1986. godine propisivanje antibiotika djeci mlađoj od deset godina više no udvostručilo, a danas se na njih odnosi približno polovina svih izdanih pedijatrijskih recepata za antibiotike.

Taj meteorski porast broja izdanih recepata za infekcije uha odvijao se us­poredo sa sličnim porastom učestalosti infekcije uha kod djece mlađe od tri godine (više od dvije trećine američke djece patit će jednom ili više od infek­cije srednjeg uha). Drugim riječima, unatoč općemu antibiotskom napadu na te infekcije, učestalost njihova pojavljivanja je u porastu. Izuzev kad je prisu­tan stvaran bol, nema dokaza da antibiotici uopće pomažu. Naprotiv, neke studije pokazuju da antibiotici zapravo samo pogoršavaju stvar. Kod djece kojoj nije davan lijek primijećeno je manje ponovnog izbijanja bolesti nego kod djece koja su uzimala antibiotike.¹⁵ Drugo istraživanje pokazuje da u tri četvrtine slučajeva ponovljena terapija antibiotikom može eliminirati bakteri­je, ali ne i tekućinu u srednjem uhu, što navodi na zaključak da bakterije nisu uzrok problema.¹⁶

U zapanjujućem broju slučajeva liječnik ni sam ne zna da penicilin ne li­ječi prehladu ili gripu. No u većini slučajeva vaš će vam liječnik propisati li­jek samo da vas se riješi. U anketi američkih obiteljskih liječnika oni su često tvrdili da osjećaju otvoren ili pritajen pritisak svojih pacijenata za izdavanjem antibiotskog recepta.¹⁷ Zaista, u jednom je medicinskom časopisu objavljen članak pod naslovom: »Otitis media: možete li prestati propisivati lijek zbog majke?« U članku je njegov autor, liječnik opće prakse, primijetio da liječnici koriste antibiotike kod infekcije uha zapravo kao:

Čak ako liječnik i vjeruje da je antibiotik istinski potreban, on ga obično propiše prije nego je u to siguran. U većini će slučajeva liječnik opće prakse zatražiti laboratorijsku analizu za potvrdu infekcije na koju sumnja, ali će is­todobno propisati pacijentu da odmah započne s kurom antibiotika. Pacijent već može biti na pola terapije prije negoli otkrije da uzima pogrešan lijek ili da ga uzima bespotrebno.

To ima smisla u situacijama kada je život ugrožen i kada bi pacijent mo­gao preminuti u roku od 36 do 72 sata, koliko je potrebno da se dobiju re­zultati iz laboratorija, ali ne i kad je riječ o benignim problemima, posebice stoga što su kliničke dijagnoze vrlo često pogrešne. Primjerice, svega je u polovini slučajeva takozvanog cistitisa prisutna bakterija Escherichia coli, pravi uzročnik cistitisa, kaže prof. lan Phillips, mikrobiolog bolnice St Tho-mas u Londonu.¹⁹

Bolnice su također sklone pretjeranom korištenju antibiotika kao preven­tivne mjere za pacijente koji se podvrgavaju kirurškim zahvatima. »Na prim­jer, poznato je da antibiotici pomažu u sprečavanju infekcije kod operacije crijeva«, kaže dr. Phillips. »No njihova se upotreba proširila na potpuno čistu kirurgiju, poput odstranjenja maternice ili slijepog crijeva, gdje za to ne pos­toji jasna indikacija«, kaže. Bolnice čak rutinski daju antibiotike nedonoščadi, »za svaki slučaj«, da ne postanu žrtvom bakterija.

Dosad liječnike nije zabrinjavalo pretjerano propisivanje antibiotika, jer su procijenili da oni ne izazivaju nikakve štete pacijentima osim, možda, bla­gih probavnih smetnji. Smatralo se da je svega pet posto populacije alergično na penicilin. No već i letimičan pogled na farmakopejski priručnik British National Formulaij otkriva mnoge, potencijalno štetne nuspojave antibioti­ka: produženo korištenje neomicina za liječenje jetrenih bolesti može prouz­ročiti oštećenje jetre; tetraciklin može trajno obojiti zube djeteta u žuto; klo-romicetin može ometati proizvodnju crvenih krvnih stanica u koštanoj srži, a kloramfenikol može izazvati nereverzibilnu, potencijalno fatalnu depresiju koštane srži.

Još i više zabrinjavaju pokazatelji da opetovno uzimanje antibiotika, čini se, ozbiljno narušava imunosni sustav, i to na način koji medicina još ne ra­zumije. Pisac posvećen zdravstvenim temama Geoffrev Cannon, autor knjige Superbug (»superbug« ili »superbakterija« je iznimno otporan soj klica, nap.), aludira na sadašnje korištenje antibiotika kao na »Domestos za ljudsko zdrav­lje — imate li bakterije u crijevima, istjerajte ih«. Specijalist za alergiju dr. John Mansfield, koji se redovito susreće s poremećajima imunosnog sustava kao što je kandidijaza, vjeruje da: »Nedvojbeno najčešći uzrok za to jest anti­biotik širokog spektra. Tri ili četiri kure često mogu gurnuti pacijenta u kro­nično bolesno stanje.«

Kako antibiotici rastjeraju i dobre i loše bakterije, kada su dobre bakterije uklonjene iz crijeva, Candida albicans ili kakva druga oportuna gljivica ili kvasac u crijevima dočekaju priliku za prekomjerno umnožavanje. Toksini koje oni izlučuju mogu inhibirati T-limfocite, glavne »nadi-i-uništi« stanice imunosnog sustava. A to može oslabiti organizam, kaže dr. Mansfield, te ga učiniti podložnijim znatno ozbiljnijim problemima: gastrointestinalnim ili hormonalnim poremećajima, teškim alergijama, psorijazi pa i multiploj skle­rozi. Mnogo takvih slučajeva može se sanirati dijetetskim i medicinskim mje­rama. Ali čak i ako pacijent ima dovoljno sreće naići na liječnika koji zna i suosjeća, nema jamstva za to da njegov imunosni sustav neće ostati trajno oš­tećen. Postoji čak i teorija prema kojoj stalno uklanjanje prijateljskih bakterija i sluzi iz crijeva može voditi u Chronovu bolest i sindrom nadraženih crijeva.

Isto tako, još uvijek ne znamo kakvi će biti dugotrajni učinci na sadašnju generaciju djece koja prima mnogo kura antibiotika prije tinejdžerske dobi.

Sally Bundav iz grupe za pomoć' hiperaktivnoj djeci Hyperactive Children's Support Group tvrdi da u grupi vide jasnu korelaciju između antibiotskih te­rapija i hiperaktivnosti kod djece — što potkrepljuju i nalazi američkog aler-gologa dr. Williama Crooka.²⁰ Sallvn je sin prve četiri godine života prolazio antibiotske kure koje mu je zbog perzistentnog katara propisivao liječnik op­će prakse. »Tek kad je napunio pet godina, problem je dijagnosticiran i mogli smo mirno spavati«, kaže Sally.

Pronađene su i veze između pretjeranog uzimanja antibiotika i razvojnih problema kod djece. Devetomjesečna anketa američkog Registra zaostalih u razvoju koja je ispitala 800 tamošnjih obitelji, od kojih je većina imala djecu s problemima u razvoju, našla je da će djeca koja su uzela više od 20 kura antibiotika u dobi od jedne do dvanaest godina imati 50 posto veću vjerojat­nost za neki od razvojnih problema, od autizma do poteškoća u govoru. I obratno, djeca koja su imala tri ili manje antibiotskih kura bila su upola ma­nje sklona problemima u razvoju. Približno tri četvrtine djece s problemima razvijalo se normalno sve do prvog rođendana. Ta su djeca bila znatno pod-ložnija infekcijama uha, što ide u prilog tezi o povezanosti s antibioticima, jer ih mnogo pedijatara koristi u liječenju infekcija uha.21

Sally Smith iz Lewesa, East Sussex, i sama je to iskusila sa svojim sinom Lukom:

U dobi od sedamnaest: mjeseci naš je sin koristio oko tucet riječi. Tada je dobio infekciju dišnih putova i propisan mu je antibiotik amoksicilin. Iznenada je Luke prestao govoriti. Štoviše, prošlo je osam godina dok nije ponovno progovorio.

Dvije godine kasnije Sally je bila na medicinskoj konferenciji na kojoj su liječnici izvještavali o promatranoj djeci, u dobi između jedne i dvije godine, koja su nazadovala u razvoju, gubila govor i pokazivala znakove povlačenja i problematičnog ponašanja nakon što su im davani antibiotici. Drugi rezul­tati upućuju na to da antibiotici mogu utjecati i na sluh. Prekomjerno korište­nje antibiotika u razvijenim zemljama prouzročilo je epidemiju gluhoće me­du djecom. Oko dvije trećine gluhoća povezano je s uzimanjem antibiotika »na veliko«, koji su u nekim slučajevima bili prodavani bez recepta.²²

Prekomjerno korištenje antibiotika, što još više zabrinjava, moglo bi vodi­ti do bolesti kao što je dijabetes. Dr. Lisa Landymore-Lim iz Australije je, ra­deći doktorat iz kemije, odlučila ispitati sve pacijente sa šećernom bolesti ko­jima je ona dijagnosticirana prije 23-e godine života. Ona je otkrila da što je dijete bilo više izloženo antibioticima, ili u utrobi ili prvim danima života, to je veća bila vjerojatnost da će oboljeti od dijabetesa u ranoj dobi.²³ U jednom od mnogih sličnih slučajeva ispostavilo se da je šestogodišnje dijete s dijabe­tesom primalo amoksicilin pet puta prije svojega prvog rođendana, dva puta tijekom druge godine života, i još tri puta tijekom treće i četvrte godine. Uz devet kura antibiotika ono je dobilo i cefalosporin, antihistamine, snažno sredstvo protiv povraćanja i jedno protiv gastrointestinalnih grčeva, te Bae-trim, vrlo moćan antibiotik. Takav način propisivanja lijekova za djecu, u ko­jem jedna terapija slijedi drugu, u današnje je vrijeme postao uobičajen.

Ponavljajući tretmani antibioticima samo potpomažu razvoj superklica u vašem organizmu, koje će time postati otporno na antibiotike, pa kad vam li­jek jednom doista zatreba, on neće djelovati. Rezistencija se može prenijeti i na populaciju u cjelini, kao što je to slučaj sa stafilokoknim infekcijama i go-norejom. Umjereno korištenje penicilina s lakoćom je liječilo obje bolesti. Danas su za to potrebne dvije divovske doze penicilina, često u kombinaciji s nekim drugim antibiotikom. U nekim dijelovima Afrike i na Filipinima pe­nicilin uopće ne djeluje.

U samo godinu dana stopa rezistentnosti stafilokoka izoliranih u bolnica­ma u Ateni, gdje su se antibiotici entuzijastički propisivali, porasla je za oko 50 posto na sve lijekove osim penicilina na koji je otpornost već i prije toga dosegla 80 posto.¹⁴ U Americi je u posljednjih deset godina djelotvornost an­tibiotika, zbog njihova trajnog prekomjernog korištenja, upola slabija.²⁵ Za­pravo, postoje neki dokazi da djeca kojoj se daju antibiotici u vrlo ranoj ži­votnoj dobi postaju prenositelji bakterija rezistentnih na antibiotike. Island­ska studija, provedena na djeci mlađoj od sedam godina, otkrila je da su ona djeca koja su nedavno koristila antibiotike i živjela u području gdje su se an­tibiotici izdašno propisivali, bila nositelji na antibiotike otpornih klica pneu-mokoka.¹⁶