Ana səhifə

Minhen, februar 1958. godine februar 2013


Yüklə 161.5 Kb.
tarix26.06.2016
ölçüsü161.5 Kb.
Minhen, 6. februar 1958. godine

6. februar 2013.

Petog februara 1958. godine najtalentovanija generacija u dotadašnjoj istoriji engleskog fudbala plasirala se u polufinale Kupa šampiona, pošto je u dva meča bila bolja od Crvene zvezde ukupnim rezultatom 5:4. Dan kasnije, u 15 časova i 4 minuta, avion sa timom Mančester Junajteda i engleskim novinarima srušio se pri pokušaju poletanja sa minhenskog aerodroma, na kojem je dopunjavao gorivo.



Postava Mančester Junajteda u Beogradu.

fotografije: munich58.co.uk



Na licu mesta poginulo je 19 osoba, još dve su kasnije podlegle povredama. Među njima bilo je osam fudbalera, članova legendarnih Bazbijevih beba. Tadašnji fudbaler Crvene zvezde Vladimir Popović seća se mladog tima koji je predvodio Mat Bazbi. „Igrali smo protiv izuzetno velikog tima koji je u svojim redovima posedovao visoko kvalitetne igrače. Oni su uglavnom bili izuzetno mladi – tu je bio Edvards, pa Kolman, Čarlton. Sećam se dobro i njihovog čuvenog centarfora Tejlora, koji je već u tim danima bio jedan od vrhunskih igrača. Još mogu da spomenem Greg i Birna“, priča za B92 Popović.
Same utakmice bile su izuzetno interesantne. Junajted je na Old Trafordu pobedio 2:1, a u Beogradu je poveo već u 90. sekundi golom Denisa Vajoleta. Do poluvemena semafor na stadionu JNA pokazivao je 0:3, posle pogotka Bobija Čarltona. U nastavku Lazar Tasić iskoristio je penal, koji je probudio Zvezdin tim, a dva gola Bore Kostića donela su izjednačenje na 3:3, petnaest minuta pre kraja. Ipak, beogradski tim nije uspeo da postigne još jedan gol i obezbedi treću utakmicu (tada nije važilo pravilo gola u gostima, a u slučaju nerešenog ishoda u zbiru, igrao se treći meč).
„Mečevi su bili veoma važni za oba tima i igrani su pred velikim brojem gledalaca. Na žalost, mi smo prvu utakmicu u Mančesteru izgubili sa 2:1, na drugoj u Beogradu pred oko 55 hiljada gledalaca igrali smo 3:3, iako smo u prvom poluvremenu gubili sa 3:0. Utakmica je odigrana u izvanrednom ambijentu gde su nas navijači bodrili svih 90 minuta. Na žalost, nedostajao nam je samo još jedan gol. Nismo imali tu sreću da ga damo, ali je neosporno da mi je ta utakmica, kao i Mančester, ostala u lepoj uspomeni. Ostala bi mi u još lepšoj uspomeni da se nije desilo ono što se desilo sutradan u Minhenu“.
U dve utakmice tri gola za Mančester Junajted dao je Bobi Čarlton, tada još tinejdžer, a kasnije legenda svetskog fudbala i čovek koji još uvek drži niz rekorda u ostrvskom fudbalu. „On je već u tim mladim danima pokazivao da će biti izuzetan igrač i da će sigurno biti jedan od najboljih i najpopularnijih engleskih igrača u istoriji, što se i ostvarilo. Ja sam u toku utakmice imao bezbroj duela sa njim i mogao sam odmah da osetim o kakvom kvalitetu se radi“.Ključni igrač prve generacije Bazbijevih beba bio je Dankan Edvards. Half Mančester Junajteda podlegao je povredama u Minhenu i završio život u 22. godini. Do tada je za reprezentaciju odigrao 18 mečeva, a mnogi ga i danas smatraju najboljim engleskim fudbalerom u istoriji.
„On je bio jedan od vrhunskih igrača, koji je na terenu bio pravi vođa, igrač koji je nosio taj tim i koji je sa razlogom bio jedan od glavnih igača u tom timu“, kaže Popović. Posle utakmice igrači dve ekipe zajednički su izašli na večeru i dugo se družili. Osmorici engleskih fudbalera to je bila poslednja večera.
„Mi smo posle te utakmice svi zajedno izašli i to smo prosalvili. Ako se ne varam i ako me pamćenje drži, mislim da je prvo bila večera u Mažestiku, posle koje smo svi zajedno otišli da se družimo. Ne mogu da kažem da smo nešto predosećali, ali nam je bilo izuzetno lepo te večeri sa njima, jer su to bili vrhunski sportisti i vrhunski ljudi. Tih momenata se još sećam iako je to bilo davne ’58. godine“, priča Popović.
Kobni šesti februar bio je izuzetno hladan, a avion dva puta nije uspeo da se podigne sa minhenske piste. Igrači su već poslali telegrame kući, sa porukom da će kasniti jedan dan, jer se aerodrom zatvara. Tada je pilot rešio da pokuša još jednom. Avion se nije odlepio od piste, sve dok nije udario u kuću smeštenu na njenom kraju. Eksplozija je bila strašna, a njene posledice šokirale su svet.
„To se desilo sledećeg dana, ta informacija je došla vrlo rano u Beograd i ne mogu da vam objasnim kako smo se svi osećali u tom momentu, svi oni koji su učestvovali na utakmici i uopšte naš fudbal se osećao veoma loše jer je otišao jedan splet mladih igrača, koji su imali jako veliku perspektivu. Taj dan i taj momenat mi je ostao u jednoj gorkoj, supergorkoj uspomeni. Ali tu nije moglo da se pomogne“.
Tragedija u Minhenu učvrstila je prijateljski odnos Zvezde i Junajteda, koji još uvek traje. Komemoraciji koja je održana na Old Trafordu, prisustvovali su Popović i Šekularac.
„I dalje je odnos između Crvene zvezde i Mančester Junajteda izvanredan. Bio sam i na njihovoj komemoraciji na Old Trafordu sa grupom. Kad su obajvili da sam u ime Crvene zvezde zajedno sa Šekularcem došao na stadion da predam venac u ime kluba, ceo stadion je momentalno ustao i stao na noge da aplaudira Crvenoj zvezdi i gestu koji smo učinili prema Mančesteru. Aplauz je trajao dugo, nekoliko minuta, i bilo je stvarno dirljivo“.
Sudbina je Vladicu Popovića odvela na Old Traford i 1991. godine, kada su Junajted i Zvezda igrali meč Superkupa Evrope, a Popović bio trener prvaka Evrope. Revanš u Beogradu nije odigran zbog rata u regionu.

„Na toj utakmici sam imao sreću da budem trener Crvene zvezde. To je bila jedna izuzetno kvalitetna utakmica, trebalo je da i sa njima igramo revanš u Beogradu, ali vi znate dobro sve šta se dešavalo te ’91. godine tako da ta utakmica nije odigrana. Poraženi smo sa 1:0 ali smo ostavili izuzetno snažan utisak“.


Tako je Popović kao igrač imao prilike da upozna ser Mata Bazbija, a kao trener ser Aleksa Fergusona, dva najveća menadžera u istoriji Mančester Junajteda i legende ostrvskog fudbala.
„Dva velika menadžera, velika profesionalca. Mat Bazbi je prava legenda, Aleks Ferguson već 20 godina vodi Mančester. Svi znamo da su obojica dobila titulu Ser i mislim da to dovoljno govori o njihovim ljudskim i fudbalskim kvalitetima, prema tome svaka reč bi bila suvišna. Smatram da je stvarno čast poznavati takve ljude“.
Pedeseta godišnjica minhenske tragedije, sledećeg februara, bila bi idealan povod da najpopularniji klub na planeti ponovo poseti naš glavni grad.
Spisak igrača Mančester Junajteda koji su poginuli u avionskoj nesreći u Minhenu, 6. februara 1958. godine:

Džef Bent, Rodžer Birn, Edi Kolman, Dankan Edvards, Mark Džouns, Dejvid Peg, Tomi Tejlor, Liam Vilan.

Pošaljite komentar


Komentari
Hronološki

Preporučeni

Nepreporučeni
Neobicno sam zahvalan redakciji B92 koja je sacuvala i objavila nase komentare povodom 49. godisnjce minhenske katstrofe. Dirnut sam i pohvalama koje sam tada dobio od citalaca. Nesto od tog materijala sam sacuvao, ali vecina je nepovratno izgubljena. Na ove pohvale ponosan sam jer smatram da je fudbal najlepsa igra na svetu i imam obicaj da kazem u sali: "Gde bi mi bio kraj kada bih znao struku kao sto znam fudbal!" Meni i dan-danas stoji pred ocima slika krsnih mladica u crvenim dresovima kako postrojeni na centru pozdravljaju publiku. Centarfor Tomi Tejlor delovao je kao dzin u odnosu na zvezdinog centarhalfa Ljubu Spajica, Edvardsu niko loptu nije mogao da uzme, a Bobi nam je strpao dva gola ocas posla. Sutradan Tejlor je poginuo na licu mesta, dok je Edvards preminuo posle agonije koja je trajala desetak dana. Od tog dana postao sam navijac Mancester Junajteda. Bobi Carlton je posle nekoliko meseci ponovo dosao u Beograd kao clan reprezentacije Engleske koja je igrala prijateljsku utakmicu protiv Juguslavije, a u okviru priprema za Svetsko prvenstvo juna 1958 u Svedskoj. Bio je maj mesec i igralo se po velikoj vrucini. Koje bio krvac za poraz "Gordog (i uvek nadmenog!) Albiona", da li vrucina ili maestralna igra nase navale Petakovic-Milutinovic-Veselinovic-Sekularac-Pasic, tek "strpali" smo im pet lakih komada! Ostala mi je u secanju antologijska fotografija: navijac go do pojasa sa rukama podignutim u odusevljenju slavi nasu pobedu,a u pozadini semafor na kojem nije bilo mesta za sve strelce. Englezima nije pomoglo ni to sto je centarhalfa igrao cuveni Bili Rajt, dok se Bobi nije ni video. Na osnovu te igre i pobede optimizam pred Svetsko prvenstvo porastao je do neba. Kao sto to cesto biva sa nama. Na zemlju nas je spustio, ko bi drugi nego Ran, kao i 1954. u Svajcarskoj.

(Matori, 7. februar 2012 17:13)

# Link komentara

Preporučujem (+7)

Ne preporučujem (0)


Citam clanak i komentare, i malo je reci da sam odusevljen! Vidim da je proslo pet godina od kada je clanak postavljen, i nadam se da nisam jedini koji ga je sad procitao, i naravno divne komentare, i koji je odusevljen istima! Svaka cast redakciji koja je ovo ostavila kao "podsjetnik"! Steta sto nije ostvarena ideja da se ta, sad vec prosla 50-o godisnjica obiljezi susretom na Marakani, ali mozda bi bilo jos simbolicnije da se 55-a sledece godine obiljezi takvim susretom, jos vise jer je sad, pet godina kasnije, kapiten slavnog Man.Utd. Nemanja Vidic, svojevremeno kapiten, u ovom momentu, poslednje generacije C.Zvezde koja je licila na pravi tim! Jos jednom svaka cast na tekstu i svakako svim , moram reci PRAVIM, ljubiteljima fudbala koji su postavili komentare!

(Savo, 7. februar 2012 01:27)

# Link komentara

Preporučujem (+4)

Ne preporučujem (0)
Zadivljen sam vasim komentarima, saznao sam po nesto i novo... Bilo bi lepo i trebali bi svi koliko mozemo da se zalazemo da sledece godine Menchester odigra revijalnu utakmicu sa Zvezdom na Marakani... Za mene bi to bio najveci dozivljaj jer skoro podjednako navijam i u srcu su mi podjednako Zvezda i Man UTD.

(Miroslav, 19. mart 2007 18:04)

# Link komentara

Preporučujem (+10)

Ne preporučujem (-7)
U minhenskoj nesreći je bilo i nekoliko naših gradjana. Kao klinac sam se družio sa izvesnom Vesnom koja je tu nesreću preživela kao beba, i to zahvaljujući jednom igraču M.Uniteda koji je nju i njenu majku izvukao iz aviona u plamenu! Nije red da ovde spominjem i prezime. Ako se ona sama seti - neka napiše!
(DanZaDan, 11. mart 2007 21:58)

# Link komentara

Preporučujem (+13)

Ne preporučujem (-1)


Vidim da ima malo komentara,a tema je takva da ih zasluzuje mnogo vise. To je ujedno dokaz da nas, matoraca, svedoka velikih utakmica onoga vremena, ima sve manje. Na srecu, za razliku od mnogih komentara drugih rubrika ovo sto mi pisemo liseno je navijackih emocija, podsmevanja, pocenjivanja onih "iz suprotnog tabora" itd. Ponovo se javljam zbog onoga sto je napisao Misha. Pa covek je bio takoreci na licu mesta dva istorijska dogadjaja u nasem fudbalu! U tim godinama biti neposredno uz fudbalere za koje je ceo svet znao, pa jos dobiti cokoladu od Mata Bejzbija, ja Mishi i danas zavidim! Lepo je to napisao, pogotovo onaj detalj sa pricvrscivanjem mreze engleskog gola i to na onom mestu gde im je "Dzogarac"(Petakovic) smestio tri laka komada. Ima jos jedan detalj koji je vezan za tu utakmicu sa Englezima, a koji je malo ko primetio. Da li zbog velike vrucine koja je tog majskog dana 1958. vladala u Beogradu ili su bili umorni od leta, tek na precku gola na "jugu" sletela su dva gavrana! "Ptice zloslutnice", sto bi rekao narod. Bilo je to pred sam pocetak utakmice.Zadrzali su se na toj precki nekoliko trenutaka ne bi li povratili snagu pa, valjda, uplaseni navijackim hukom digli su se u vazduh i odleprsali van stadiona. Moj drug Sofra sa kojim sam tada bio na utakmici dreknuo je: "Ove pticurine nece doneti srecu golmanu koji bude branio na ovoj strani!" Beara je bio na tom golu u prvom poluvremenu i Sofrino predskazanje nije se ostvarilo - mreza je ostala citava. Engleski golman u drugom poluvremenu na tom istom golu cetiri puta vadio je loptu iz mreze! Da li su tome doprinele one "baksuz ptice" ili navala Petakovic-Milutinovic-Veselinovic-Sekularac-Pasic? Sklon sam da verujem u mnogo veci doprinos ovih drugih "baksuza". Nazalost, na Svetskom prvenstvu u Svedskoj juna te iste godine taj kolosalna navala igrala je u odnosu na svoje kvalitete ispod ocekivanja. Ponovo su nas sacekali Nemci i opet nam je onaj Ran presudio. Ako mi bude dozvoljeno, a da ne budem ukoren sto sam "promasio temu", napisao bih nesto sta se desavalo sa Man. Junajted posle minhenske tragedije. S obzirom da i ovo pisem po secanju ne mora sve da bude u dlaku tacno, ali osnovne niti su tu. Elem, bilo je puno predloga da se na zavrsetku engleske lige (prolece 1958.)Man. Junajted proglasi za prvaka, iako oni tada nisu bili ni blizu prvom mestu. Uprava kluba taj predlog je glatko odbila! Sledecih nekoliko sezona igrali su traljavo, jer nikako nisu mogli da nadoknade gubitak nekoliko igraca koji su nosili igru celog tima. Bilo je to negde oko 60. godine kada su igrali utakmicu koja je trebalo da odluci da li ce ispasti iz lige. Da drama bude veca igralo se poslednje kolo prvenstva, a udario je brat na brata - Bobi protiv Dzekija koji je tada igrao u Lidsu. Lidsu ni pobeda ni poraz nisu nista znacili, a pobeda je bila spas za Junajted. Posmatrano iz danasanje perspektive pre svega kroz prizmu moralnih vrednosti mnogi bi pomislili da se pobednik unapred znao. A pobedio je Lids i Man. Junajted je ispao iz lige! Nije bilo popusta ni popustanja i Dzeki je protiv svoga brata Bobija odigrao mozda do tada svoju najbolju utakmicu od kada je bio u Lidsu! Da, to su bila vremena. A Junajted se posle godinu dana ponovo vratio u Prvu ligu, da bi 1968. godine osvojio Kup sampiona pobedom nad Benfikom. Eto, to je ono cega sam se setio.

(MATORI, 3. mart 2007 09:10)

# Link komentara

Preporučujem (+26)

Ne preporučujem (-1)


Matori,ti si enciklopedija, vratio si me tamo gde mi je kao klincu srce ostalo,da tog dana i susreta sa Engleskom, ja sam stajao na Jugu pored desne stative hvatao lopte, posle treceg Petakovicevog gola,sva tri je dao u isto mesta sa desne strane u drugu stativu,iscupali su se klinovi koji drze mrezu,vracao sam te klinove nazad u zemlju,sto je zabelezila kamera "Filmskog Zurnala",koji se davno prikazivao pre filmskih predstava,vodio sam svoj razred i klince iz kraja da me vide,Bili Rajt je plakao posle utakmice u hodniku,taj 1o5 puta reprezentativac,nije mogao da veruje sta im se desilo u Beogradu,to su bila vremena fudbalske slave,kao i protiv Rumunije kada je Milos igrao sa razbijenom glavom ili Partizan protiv Real Madrida, kada je jurio cetvrti gol,to ce se pamtiti uvek!!!!!

(Misha, 28. februar 2007 04:20)

# Link komentara

Preporučujem (+10)

Ne preporučujem (-1)
Te 1958 hvatao sam lopte iza gola kao pionir Partizana,ali mi je zapala cast da nosim topao termoflor i cebe,tada terapeutima Mancestera,tako da sam stalno bio uz njih na klupi,na poluvremenu Mat Bezbi mi je dao,dovoljno cokolade sa lesnicima,da podelim sa svojim drugarima,kao klinci,svi smo najvise trcali oko Tomy Tejlora,i Edwardsa koji su bili najsimpaticniji,bilo je jako hladno,tako da nam je cika Mita ekonom dao po dva para trenerki da navucemo,secam se da smo po saznanju da se udes dogodio,otplakali,cika Conja Matekalo, Vujica Radosavljevic, Pavle Opavski,koji su tada vodili nas najmladje,imali su muke da nas smire!!!!!!!!!!

(Misha, 28. februar 2007 04:02)

# Link komentara

Preporučujem (+22)

Ne preporučujem (-1)

GOSPODINU KOJI SEBE NAZVA MATORIM se neopisivo zahvaljujem!


evo zasto: gospodine, vi ste tako dirljivo opisali te dogadjaje da sam se ja na par minuta totalno izgubio i identifikovao sa situacijom na stadionu i stekao tako jak utisak u glavi i mislima da sam imao osecaj da sam bio prisutan na tribinama, iako sam rodjen dvadeset i kusur godina posle nemilog dogadjaja. Hvala Vam, gospodine, na ovom opisu koji mi je omogucio da dozivim nesto sto citajuci najinteresantnije romane i gledajuci omiljene filmove poistovecujuci se sa junacima, nisam nikad do sada doziveo!

Ako imate jos neke interesantne dozivljaje sa utakmica na kojima ste prisustvovali, molim Vas, napisite mi e-mail na:

vbukvic@yahoo.com

SRDACAN POZDRAV!

(veljko, bec, 14. februar 2007 14:06)

# Link komentara

Preporučujem (+13)

Ne preporučujem (-3)


Sinoc sam poslao komentar koji je objavljen i necu vise da vas gnjavim. Uvek sam tuzan 6.februara, a bio sam potpuno van sebe od zalosti kada sam u predvecerje 6. februara 1958. cuo za minhensku nesrecu. Prosto nisam mogao da poverujem da vise necu gledati onog rmpaliju Tomi Tejlora koji je "u zubima nosio" sirotog Ljubu Spajica, malog Edvardsa koji je je bio glavna radilica svog tima io stale. A navijao sam protiv njih dan pre njihove pogibije! Nemam nikakvu licnu arhivu i jedina arhiva je moje koliko-toliko dobro secanje. Mislim da je Junajted vec posle 15-tak minuta poveo sa 3:0, a posle Denisa Vajoleta dva gola pored uplasenog Ljube Spajica dao je upravo gorostasni Tomi Tejlor. Svi smo pomislili da je gotovo. I onda je doslo do preokreta i zatim "istorijskog" promasaja Jove Cokica. Za taj promasaj mnogi su govorili da je oterao Junajted u smrt. Naime, po pravilima tadasnjeg Kupa sampiona da je bilo 4:3 za Zvezdu (nije se vazio gol u gostima)igrala bi se treca utakmica na neutralnom terenu. Ali, nikakva vajda od toga sta bi bilo, da je bilo. Nisam tacno siguran u zvezdin sastav (iduce godine navrsice se pola veka od te tragedije), ali mislim da su na teren istrcali: Beara- Stankovic, Zekovic (nisam bas siguran u bekovski par)- Mitic, Spajic, Borozan- Rudinski?, Sekularac, Tasic, Kostic, Cokic.

Interesantno je da je maja te iste godine u Beogradu gostovala reprezentcija Engleske i u okviru priprema za Prvenstvo sveta u Svedskoj odigrala je utakmicu protiv nase reprezentacije. U timu je bio i Bobi Carlton, dok je kapiten bio cuveni Bili Rajt. Bio je veoma topao majski dan koji je mozda smetao Englezima nenaviknutim na vrucinu. Nasi su ih pregazili sa 5:0 golovima Petakovica (3), Toze Veselinovica i Pasica. Englezi se nisu videli, a sam Rajt je ispadao smesan kada bis se nasao u mrezi trojke Sekularac-Milutinovic-Veselinovic. Antologijska je fotografija kako na jugu jedan navijac go do pojasa odusevljeno dize ruke i vitla majicom, a pozadini na onom semaforu nema mesta da se ispisu imena svih strelaca!

(Matori, 11. februar 2007 14:35)

# Link komentara

Preporučujem (+22)

Ne preporučujem (-1)


...Kao nagradu za dobor odradjeno prvo polugodiste,kao dvanaestogidisnjaka otac me je odveo da gledam utakmicu.Secam se gotovo svih detalja.secam se da su,cak Boru Kostica "optuzivali"sto je na cetiri minuta pre kraja propustio idealnu zansu...jer da dade gol,Mancester bi osdtao u Bgd jos dva dana,zbog nove utakmice.Zapamtio sam devetnaestogodisnjeg Tejlora,Denisa Vajoleta i perfektnog golmana Harija Grega.Cak se secam da je,posle udesa aviona spasao jednu devojcicu.SLAVA IM I HVA- LA ZA SVE STO SU DALI SVETSKOM FUTBALU.


Dragoslav

(Dragan Bosnjakovic, 7. februar 2007 00:48)

# Link komentara

Preporučujem (+21)

Ne preporučujem (-1)
Jedna ispravka. Igrac koji je mogao da resi utakmicu nije bio Bora Kostic, vec Jovan - Jova Cokic. Man. Utd. je posle 3:3 bio nacisto pao i Jova je dobio loptu malo ukoso od Gregovog gola i umesto da doda loptu nekom od potpuno slobodnih zvezdinih igraca pucao je i pogodio spoljnji deo mreze. To je bilo na juznom delu tadasnjeg stadiona JNA, a na tribini iza gola krenuo tog trenutka krenuo je "talas" koji je desetine navijaca izbacio kroz zastitinu ogradu na travu pored tribina. Bilo je povredjenih, a moje drugove i mene, tada brucose, masa umalo nije udavila. Jova Cokic je umro pre dve godine.

(Matori, 10. februar 2007 23:36)

# Link komentara

Preporučujem (+9)

Ne preporučujem (-1)


Zahvaljujem MATOROM na ispravci ali tada sam imao samo 12 godina.Bio sam sa ocem te majske nedelje 1958-e i u sredu da gledam neku revijalnu utakmicu sa timom iz URUGVAJA koji se zvao AMERIKA (igrali sa BSK-om i bilo je 5:0 za BSK bas kao i naredne nedelje protiv Engleza,takodje 5:0 uz secanje da je jedino na toj utakmici igrao trio Toza-Milos-Seki.Uostalom,sa takvim triom krila nam i nisu bila potrebna.Srdacno Dragan

(Dragan Bosnjakovic, 19. februar 2007 16:59)

# Link komentara

Preporučujem (+12)



Ne preporučujem (-1)


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət