Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Dojite dijete što je dulje moguće, hranite ga zdravo, cjelovitim namirnicama, i izbjegavajte prerano ga slati u jaslice ili dječji vrtić jer ga to može zaštititi od mnogih dječjih bolesti.

Sadašnja praksa dječje skrbi, posebice njihova prerana institucionalizacija, pridonijeli su izbijanju epidemija zaraznih bolesti kao što je meningitis. Po­kojni dr. Robert Mendelsohn i njegova urednica Vera Chatz prvi su upozorili na opasnosti »gomilanja« male djece koja nisu odviknuta od kahlice. Mendel-sohnove su sumnje bile uskoro podržane raznim studijama u medicinskoj li­teraturi koje su pokazale da se u ustanovama za dnevno zbrinjavanje djece javljaju epidemije Hib uzrokovanog meningitisa. Istraživači koji su ispitivali osam dječjih vrtića otkrili su da je stopa učestalosti toga tipa meningitisa bila 1.100 slučajeva na 100.000 djece — do 24 puta više od općenite zastupljeno­sti među djecom mlađom od četiri godine.¹⁹¹

Novija studija zaključila je da su u najrizičnijim ustanovama zaposlenici koristili ručnike i platnene rupčiće (umjesto jednokratnih papirnatih) za bri­sanje dječjih nosova, ili dopustili boravak djeci koja imaju proljev ili koja još nisu bila naučena na kahlicu. Ironično, najgora su mjesta bila ona koja su vo­dena kao profitne organizacije, za razliku od onih gdje su radili volonteri.¹⁹²

Ako će vam nešto za pojačavanje imuniteta vašeg djeteta pomoći da se osjećate spokojnije, mogli biste se raspitati za alternativne homeopatske pri­pravke. Postoje neki znanstveni dokazi njihove djelotvornosti.¹⁹³ Prije nego što su cjepiva razvijena, takozvane »nozode« naširoko su se koristile za spre­čavanje različitih infektivnih bolesti.. Prema službenim statističkim pokazate­ljima uporaba tih homeopatskih cjepiva povezuje se sa zamjetnim smanje­njem slučajeva tuberkuloze, dizenterije, trbušnog tifusa i azijatske kolere, hri­pavca, difterije, šarlaha i ospica.¹⁵'¹ U jednoj studiji velikih razmjera više od 18.000 djece uspješno je zaštićeno homeopatskim sredstvom (Menigococci-num IICH) protiv meningitisa, bez ijedne nuspojave.¹⁹⁵

Ako ipak odlučite cijepiti svoje dijete, pažljivo odvagnite svako cjepivo uzimajući u obzir stvarnu prijetnju bolesti (je li to više neugodnost nego oz­biljan rizik za djetetovo zdravlje ili život?) naspram učinkovitosti, a također i rizičnosti samog cjepiva. Postavite si tri važna pitanja o svakom cjepivu:

• 
  Koliko je potrebno?
  
• 
  Koliko je učinkovito?
  
• 
  Koliko je sigurno?
  

Ako je vaše dijete već cijepljeno i sada bi trebalo na docjepljivanje, može­te tražiti da se provjeri razina protutijela u njegovoj krvi prije nego ga izložite riziku cjepiva koje, u nekim slučajevima, ima samo 50 posto šanse da djeluje.

Možda bi bilo puno bolje da svojem djetetu dajete sok od mrkve i zdravo ga hranite, nego da ga odvedete na cijepljenje ili da, ako imate dijete doje­načke dobi, uložite svoj novac u najstariji imunizacijski program na svijetu: provjereno dobro majčino mlijeko.
Sedmo poglavlje
Divljanje hormona
Liječnici su jedni od najnekritičnijih entuzijasta na svijetu. Oni neprekidno iš­čekuju pojavu kakve čarobne pilule koja će im pomoći ublažiti svu silu ljud­ske boli i patnje s kojom se svakodnevno susreću. Ta nadasve altruistička že­lja da izliječe bolesne čini ih laganom metom za farmaceutske kompanije. Uz minimum napora proizvođači lijekova sposobni su uvjeriti svakog liječnika da prihvati čak i najdvojbenije terapije.

U svojemu su nesmotrenom entuzijazmu i bezgraničnom optimizmu liječ­nici brzi u priklanjanju medicinskim inovacijama, a spori u razmatranju do­kaza koji ih podupiru. Tek kad se prikupe svi pokazatelji sigurnosti — često čak i desetljećima nakon što je sredstvo bilo propisivano milijunima ljudi — medicina uviđa da se kladila, i opet, na krivog konja.

Sada, kada su farmaceutske kompanije napravile mudar taktički pomak od uvjeravanja da njihovi proizvodi liječe bolesti prema tvrdnji da lijekovi mogu prvenstveno spriječiti bolesti, hormonska je nadomjesna terapija (HNT) već više od 30 godina omiljeno preventivno medicinsko sredstvo, dok je naj­raširenija »bolest« koja se njome sprečava starenje žena. Dobrobiti se hor­monske nadomjesne terapije tako mistificiraju da je više nego jednom pro­glašena »najvažnijim preventivnim sredstvom stoljeća«.

Hormonsku nadomjesnu terapiju, koju je prvi otkrio jedan britanski kemi­čar, naveliko je reklamirao Robert Wilson, ginekolog s Manhattana, koji je za početno populariziranje terapije u šezdesetima prošlog stoljeća napravio više od ikoga, sugerirajući da je menopauza bolest, a da ženama u određenoj do­bi prirodno »nedostaje« vitalni hormon. Proizvođači preparata za HNT snimili su promotivne filmove koji su prikazivali 50-godišnju ženu kako sjedi ispred kamina, odjevena u spavačicu, i žali se da joj je suprug posljednjih dana čes­to odsutan te da se možda zainteresirao za mladu ženu.¹

U 1990-ima je približno 14 milijuna, ili oko trećine svih američkih žena u postmenopauzi, uzimalo HNT. Estrogen je postao drugi najpropisivaniji lijek u Americi i na samom vrhu liste najprodavanijih lijekova u Velikoj Britaniji — prije nego je barem jednom istinski znanstvenom studijom ispitano što sve taj lijek može učiniti ženama.² Liječnici su hormonsku nadomjesnu terapiju čak proglasili i feminističkim pitanjem: uskraćujući ženama HNT, medicina bi umanjivala ili ignorirala njihove stvarne patnje tijekom menopauze.

Menopauza se javlja kao rezultat smanjene proizvodnje ženskih hormona estrogena i progesterona, koji utječu na funkcioniranje cijelog tijela, no naro­čito na regulaciju ženskih ritmova: menstrualnih ciklusa, trudnoću i porod, te početak i završetak reproduktivne dobi.

Kako se razine estrogena smanjuju (na nižu razinu na koju bi se tijelo s vremenom prilagodilo), mnoge žene iskuse poznate simptome menopauze: napade vrućine, noćno znojenje, vaginalnu suhoću, stanjivanje cervikalne, vaginalne i uterine sluznice, te gubitak interesa za seks.

Ti hormoni također utječu na gustoću kosti; nakon menopauze mnoge žene pate od gubitka koštane mase nazvanog osteoporoza (bolest krhkih kostiju), što konačno može rezultirati mogućim prijelomima kralješnice ili kukova ili »udovičkom grbom« kod žena starije dobi. Liječnici su pretpostavili i to da je nedostatak estrogena uzrok naglog porasta bolesti srca kod žena starijih od 50 godina, jer žene koje još uvijek proizvode estrogen ne poboli­jevaju od srčanih bolesti u istom postotku kao muškarci.

HNT rabi »prirodne« estrogene (u većini slučajeva iz urina trudnih kobila) i odnedavno umjetni progesteron, odnosno progestogen — u biti ista dva hormona koja se koriste u tabletama za kontrolu začeća (iako su u tabletama oba sintetička). Zamisao je da se tijelo zavara i pomisli da je još uvijek u predmenopauzi, a sve u namjeri da se odgode, smanje ili eliminiraju simpto­mi »promjene«. Hormonska je nadomjesna terapija danas dostupna u tableti, kremi, implantatu ili flasteru (koji se mijenja oko dva puta tjedno kako bi se osiguralo trajno »otpuštanje« hormona na mjestu aplikacije).

Kad se 1960-ih hormonska nadomjesna terapija pojavila na tržištu, ona se propisivala uglavnom ženama s teškim simptomima menopauze. Iako prave znanstvene (randomizirane, dvostruko slijepe) studije nisu nikada izvedene, piva su opseivacijska izvješća dala nekoliko upozoravajućih signala: sam bi estrogen mogao prouzročiti rak endometrija (sluznice maternice).³

' Farmaceutske tvrtke odgovorile su na tu prepreku krajnje spekulativnom teorijom prema kojoj bi u preparat trebalo dodati sintetički progesteron, po­zivajući se na istraživanje koje je pokazalo da navedene opasnosti ne postoje kod »kombinirane« terapije — u kojoj pridodani progestogen kontrolira neo­buzdani estrogen.
PRVI ZNACI UPOZORENJA

Unatoč takvu rasuđivanju, koje je za kratko vrijeme postalo dogmom u me­dicinskim krugovima, pojavio se cijeli niz manjih studija koje su ukazivale na rizik obolijevanja od raka dojke od oba tipa nadomjesnih hormonskih pri­pravaka; jedino je bilo sporno u kojoj je mjeri taj rizik značajan. Primjerice, analiza rezultata 16 studija hormonske nadomjesne terapije zaključila je da je nakon 15 godina rizik obolijevanja od raka dojke porastao za 30 posto kod žena koje koriste samo estrogensku terapiju i više se nego udvostručio kod onih koje koriste kombiniranu (estrogen i progestogen) nadomjesnu hor­monsku terapiju. Rizik se uvećavao sa svakom godinom korištenja terapije.⁴ Mnoge su druge studije otkrile čak i veće rizike — 60 posto u jednoj analizi 37 studija,⁵ pa i 80 posto samo za estrogenske preparate, prema nalazima jednog švedskog ispitivanja. Međutim najvećem riziku bile su izložene žene koje su stalno koristile preparate kombiniranih estrogena i progestogena. Preparati s progestogenom su sve samo ne zaštitni jer više nego učetvero-stručuju taj rizik/'

Pa čak je i čuvena Studija o zdravlju medicinskih sestara (Nurses¹ Health Study), koju je proveo Harvardski medicinski fakultet i podržalo Američko udruženje za borbu protiv raka, pronašla da je rizik za rak dojke veći kod že­na koje koriste estrogensko-progestogensku mješavinu. Ipak, najviše zapa-njuju brojke vezane uz dugotrajnu uporabu. Žene koje koriste HNT dulje od pet godina imale su 46-postotno povećanje rizika za obolijevanje od raka dojke. Za žene starije od 60 godina rizik je skočio na 71 posto.⁷

Što se raka endometrija tiče, istraživanje nije potvrdilo zaštitni učinak te­rapije — upravo suprotno. Već je sam estrogen povećao rizik od tri do dva­deset puta; no pridodavanje progestogena moglo bi povećati vaš rizik za rak endometrija do 80 posto u usporedbi sa ženama koje ne koriste HNT.⁸

Premda su te studije bile manjih razmjera, od trenutka njihova objavljiva­nja uobičajena se jednadžba rizik-dobrobit, koja se koristi za sve terapije lije­kovima, više nije uklapala. Kako zapravo nema bolesti prema kojoj bi se od-vagnuo rizik dobivanja raka (HNT se daje zdravim ženama kojima tegobu predstavljaju simptomi što prate normalni fiziološki proces), životno ugroža­vajući rizik preparata prevagnuo je nad njegovom relativno skromnom do­brobiti. Obolijevanje od raka nije poštena zamjena za oslobađanje od valova vrućine i noćnog znojenja.

Kako bi izbalansirali odnos rizika i dobrobiti, proizvođači lijekova bacili su se na promoviranje preparata kao ekvivalenta ženskoga izvora mladosti. HNT se počela prodavati kao svenamjensko sredstvo za liječenje svih bauka staračke dobi za sve žene, a ne samo za 40 posto njih koje imaju simptome menopauze. Liječnici su počeli govoriti o hormonskoj nadomjesnoj terapiji ne samo kao o sredstvu za liječenje seta dosadnih, ali relativno benignih simptoma, nego kao o načinu prevencije svih većih bolesti života nakon pe­desete: srčanih bolesti, osteoporoze, moždanog udara, pa i staračke demen­cije.

Takva se statistička razmjena često primjenjuje za opravdanje korištenja opasnog lijeka. Nešto što vas može usmrtiti izazivanjem raka ne izgleda tako loše prikaže li se sposobnim za sprečavanje bolesti od kojih biste se čak i vjerojatnije mogli razboljeti. HNT se argumentira time da je rizik od obolije­vanja od raka dojke zbog korištenja preparata daleko manji od prirodnog ri­zika za razvoj bolesti srca ili osteoporoze, s kojim se suočavaju žene u post-menopauzi.

Otkako je HNT uvedena, liječnici su zaigrali statističke igre s tim prepara­tima, koristeći-površno sklepane opažačke studije kako bi ukazali na mnoš­tvo budućih protektivnih učinaka. S vremenom su se najavljene koristi nevje­rojatno uvećale. Osim za liječenje Alzheimerove bolesti i moždanog udara, HNT je čak bila iskušavana za terapiju žena s upalnom bolesti crijeva.⁹

Godinama su liječnici bili u mogućnosti negirati rizike za razvoj raka koji prate HNT, proglašavajući ih spekulativnima i nedokazanima, uglavnom sto­ga što je većina studija bila manjih razmjera i bazirana samo na istraživanju parova (»case-control«) ili na opservaciji (to jest istraživači su jednostavno odabrali skupine žena — jednu koja prima HNT i drugu koja ne koristi HNT — i promatrali ih tijekom duljeg razdoblja kako bi vidjeli koja je skupina zdravija, što predstavlja tip istraživanja koji se ne smatra pretjerano znanstve-

nim). I dalje je ostalo sporno koliko točno iznosi stvarni rizik. Tada je usvo­jeno stajalište prema kojem bi, naravno, HNT mogla povećati rizik obolijeva­nja od raka dojke, ali samo u neznatnoj mjeri. Naposljetku, to je rak koji se ionako može »liječiti«.

John Studd iz londonske bolnice King's College, nepokolebljiv zagovor­nik hormonske nadomjesne terapije, bio je tolikoj mjeri uvjeren u njezine ko­risti da je u jednom trenutku proglasio potrebu za bilo kakvim dodatnim mo-nitoringom »nelogičnom«.¹⁰ Kako su statistički pokazatelji ukazivali na to da manje žena umire od bolesti prouzročenih hormonskom nadomjesnom tera­pijom nego od drugih bolesti, on u riziku za razvoj karcinoma nije vidio ve­liki problem. »Nema dovoljno informacija koje bi upućivale na to da je rizik za razvoj raka dojke valjan razlog za obustavu estrogenske terapije«, napisao je jednom prilikom.¹¹

Godine 1990. ja sam predvidjela da će buduće generacije gledati na HNT i druge propisivane hormone, poput kontracepcijskih tableta, kao na jedne od najvećih medicinskih nepromišljenosti stoljeća. Nažalost, to se intuitivno vjerovanje sada pokazalo opravdanim. Profesor Bruno Miiller-Oerlinghau-sen, predsjedavatelj njemačke Komisije za sigurnost lijekova — što odgovara poziciji britanskog ministra zdravstva ili voditelja američke Uprave za hranu i lijekove —¹ nedavno je nazvao HNT »novim talidomidom«.

Svako neuvažavanje rizika za razvoj raka rastjerale su prve legitimne znanstvene studije širokih razmjera o hormonskoj nadomjesnoj terapiji. Liječ­nicima je trebalo 40 godina da odluče kako HNT zaslužuje pravo znanstveno ispitivanje, a i to tek nakon intenzivnih pritisaka ženskih udruga. Ženska zdravstvena inicijativa (Women's Health Initiative ili WHI), velika 15-godišnja studija američkoga Nacionalnog instituta za zdravstvo kojoj je bila svrha is­tražiti najčešće razloge za smrt žena u postmenopauzi, prvi je randomizirani, dvostruko slijepi i placebom kontrolirani pokus. Od približno 16.000 ispita­nica polovina ih je slučajnim odabirom smještena ili u grupu koja je dobivala Prempro (kombiniranu terapiju koju proizvodi tvrtka Wyeth) ili u grupu ko­joj je davan placebo. Uz to je 10.000 žena, kojima je maternica kirurški od­stranjenja, dobivalo samo estrogen. Planirano je da eksperimentalna skupina uzima preparat osam godina kako bi se vidjelo ima li on ikakva zaštitna svoj­stva po kojima se proslavio.

Nakon pet godina Odbor za obradu podataka i sigurnost monitoringa studije WHI zapanjio je svijet zatraživši da se studija odmah zaustavi. Pokaza­telji su odagnali svaku nedoumicu: žene koje su dobivale preparat imale su vjerojatnost veću od normalne za razvoj raka dojke. Štoviše, ne samo što su bile sklonije obolijevanju od raka, nego i sklonije većini bolesti od kojih ih je HNT zapravo trebala štititi: srčanim bolestima, moždanom udaru, krvnim ug-rušcima i demenciji.¹²

Iako su medicinski autoriteti u Americi i drugdje reagirali na te novosti sa­vjetujući ženama da prestanu uzimati tablete radi dugoročne zaštite, mnogi su ipak reagirali na negativne vijesti, već po običaju, insinuirajući da je istra­živanje »neprikladno". Kao što je zaključeno na sastanku u Madeiri, nakon iz­nošenja studije: »Iako je općenito prihvaćeno da je studija bila dobro isplani­rana i izvedena, njezina važnost za standardnu hormonsku terapiju u klinič­koj praksi svakako se mora dovesti u pitanje. Ciljna populacija korištena u studiji WHI nije reprezentant ciljne populacije za koju se uobičajeno razmatra primjena hormonske nadomjesne terapije u menopauzi.«¹-¹

Potkrijepljeni rezultatima Studije milijun žena (Million Women Study), bri­tanskog ekvivalenta studije WHI, dokazi su bili nedvosmisleni: žene su umi­rale zbog hormonske nadomjesne terapije. To je istraživanje, koje su u Veli­koj Britaniji proveli Savjet za medicinska istraživanja (Medical Research Council ili MRC) i vodeća nezavisna organizacija posvećena istraživanju raka Cancer Reserch UK, pratilo je od 1996. do 2001. godine više od milijun bri­tanskih žena u dobi 50-64 godina. Studija je zaključila da HNT udvostručuje rizik za rak dojke, a povećava rizik za srčani udar, krvne ugruške i moždani udar. Prema zaključcima studije hormonska je nadomjesna terapija bila od­govorna za 20.000 slučajeva raka dojke u proteklih 10 godina u Britaniji — mnogi od njih imali su smrtni ishod.¹⁴

Pritom se veliko iznenađenje MRC studije odnosilo na otkrivanje najopas­nijeg tipa hormonske nadomjesne terapije. Liječnici su godinama bombardi­rali javnost sa »zaštitnim« djelovanjem kombinirane terapije. Međutim, kao što je studija pokazala, upravo su se ti kombinirani preparati ispostavili najrizič-nijima. Nakon pet godina korištenja jedna od 166 žena može dobiti rak, a na­kon deset godina jedna od 50 njih. Bez obzira na to koji se tip hormonske nadomjesne terapije koristi ili na način primjene — tablete, flasteri, kontinu­irani ili sekvencijski režimi, pa i tibolon (Livial), što bi trebala biti najsigurnija alternativa — vaš se rizik od razvoja raka povećava već nakon jedne godine korištenja.

Profesor Bruno Muller-Oerlinghausen nastavio je s opisom hormonske nadomjesne terapije kao »nacionalne i internacionalne tragedije«. »Vjerojatno je više žena umrlo od hormonske terapije nego što se oštećene djece rodilo nakon skandala s talidomidom«, objavio je.

Nedavno je švedska studija Sveučilišta Uppsala, nazvana HABITS, koja je proučavala učinak hormonske nadomjesne terapije na žene s rakom dojke, zaustavljena nakon što su preliminarni rezultati pokazali da su žene s rakom dojke imale više no prosječnu šansu za ponovnu pojavu raka ako su uzimale HNT. To je istraživanje, kojim je obuhvaćeno 1.300 žena, bilo zamišljeno da ih prati tijekom najmanje pet godina, ali je zaustavljeno nakon dvije godine, kada su uočeni negativni rezultati. Studija je utvrdila da je tri puta više žena koje su uzimale HNT imalo recidiv raka ili pojavu novog tumora u usporedbi sa ženama koje su se na daigačije načine rješavale simptoma menopauze.¹⁵

Iako liječnici rutinski nude HNT ženama koje su preživjele rak dojke, Američko društvo za rak vjeruje da bi se to moglo promijeniti. I zaista, ame­rička je Uprava za hranu i lijekove propisala da upozorenje o raznim rizicima mora biti istaknuto na svakom takvom lijeku izdanom u Americi.

U marketingu hormonske nadomjesne terapije zbile su se zanimljive stvari. Način na koji će se medicina pozvati na znanost u pravilu ovisi o tome s ko­likim je oduševljenjem prigrlila terapiju u prošlosti. Entuzijasti će prihvatiti malu studiju kao neupitnu pokazuje li ona tretman u pozitivnom svjetlu, ali će kritizirati koncept studije ako ona pokaže da je tretman opasan ili neučin­kovit. Prihvativši navodni prošireni zaštitni učinak hormonske nadomjesne terapije, liječnici su godinama zanemarivali činjenicu da su studije koje su upućivale na tu korist bile male i opservacijske, premda su upravo zbog isto­ga razloga kritizirali one studije koje su ukazivale na rizik od raka dojke. Možda bi se drugim činiteljima (prehrana, stil života, genetska predisponira-nost, socioekonomski uvjeti, fizička aktivnost) mogle pripisati zasluge za ono što se doima djelovanjem hormonske nadomjesne terapije na osteopo-rozu i srčane bolesti.

Mit o zaštitnom djelovanju hormonske nadomjesne terapije na srce najve­ćim je dijelom lansiran 1993. godine, kada je grupa američkih epidemiologa izabrala 5.000 žena u postmenopauzi s Juga i Srednjeg zapada Amerike i mjerila im koncentracije kolesterola i drugih pretpostavljenih faktora rizika, na temelju čega su procijenili vjerojatan rizik tih žena za buduće kardiovas­kularne bolesti. Nakon usporedbe rezultata žena koje su uzimale HNT s onima koje nisu uzimale preparat, istraživači su zaključili da HNT može smanjiti rizik od bolesti srca za 42 posto.^lf'

Istraživači ipak priznaju da su se oslonili na nekoliko vrlo krupnih pret­postavki. Za početak, studija nije bila randomizirana — to jest odabir sudio­nica nije bio slučajan — tako da se moglo raditi o, znanstvenom terminolo­gijom rečeno, »selekcijskoj pristranosti«: samo su najzdravije žene s niskom zastupljenosti srčanih bolesti mogle biti izabrane za uzimanje hormonske na­domjesne terapije. Kao što daigi istraživači primjećuju, veća je vjerojatnost da su žene koje uzimaju HNT bjelkinje iz gornje srednje klase, obrazovane i vitke — što su sve faktori koji im već u startu pojedinačno smanjuju rizik od srčanih bolesti.¹⁷

U istom izdanju časopisa The Lancet u kojem je objavljena studija ured­ništvo se nastojalo distancirati od njezinih zaključaka. »Sveukupna korist koju su izračunali autori... jest nagađanje«, izjasnilo se uredništvo, jer studija nije ni bila koncipirana da odredi uzrokuje li doista HNT metaboličke promjene ili se one događaju neovisno.¹⁸

I, naravno, cijela se studija temeljila na onome što je možda već samo po sebi kriva pretpostavka — da povećani kolesterol automatski vodi do bolesti srca.

Pojavile su se i druge studije u namjeri da pokažu kako prisutnost estro­gena povećava »dobar« HDL kolesterol, za koji se vjeruje da štiti od koronar­ne srčane bolesti, te smanjuje »loš« LDL kolesterol. Prve su studije uglavnom istraživale utjecaj estrogena na životinjske arterije ili na ljudske arterije dobi­vene za vrijeme transplantacije srca. Objavljivanjem prve randomizirane, pla-cebom kontrolirane studije o učinku hormonske nadomjesne terapije na sr­čane bolesti (nazvane Postmenopausal Estrogen/Progestin Interventions ili PEPI), navodni je zaštitni utjecaj na srce zamalo bio »zacementiran«. Studija PEPI istakla je učinke sniženja LDL i povišenja HDL kolesterola. Međutim ono što nikada nije postalo novinska vijest jest otkriće studije da progestogen po­većava koncentracije triglicerida u krvi, što je poznati faktor rizika za srčane bolesti, posebice kod žena. Zbog toga djelovanja na trigliceride HNT bi mog­la biti čak i opasnija opcija za žene s dijabetesom.¹⁹

Neki su se istraživači složili u ocjeni da je većina studija koje pokazuju korist hormonske nadomjesne terapije za srce manjkava. Profesor Jan Van­denbroucke i njegovi kolege s Odjela za kliničku epidemiologiju Sveučilišne bolnice u nizozemskom gradu Leidenu kritički su razmotrili sve pojedinačne studije koje se odnose na HNT i srce te zaključili da su studije bile »pristrane«, jer su za njih nenamjerno izabrane iznimno zdrave žene koje su ionako mog­le imati manji rizik za razvoj bolesti srca. U studije su bile uključene i žene s več postojećim srčanim tegobama. Isključimo li te kategorije žena iz studija, rezultati pokazuju slične postotke smrtnosti kod žena, bez obzira na to jesu li uzimale HNT ili ne.²" Korištenje hormonske nadomjesne terapije kao uni­verzalnoga preventivnog sredstva jest »neopravdano«, zaključuje Vanden-broucke.²¹

Vandenbroucke i njegovi kolege također dovode u pitanje cijelu teoriju prema kojoj će uzimanje hormona »sa strane« zaštititi vaše srce na bilo koji način, pa čak i to da za žene u tom pogledu uopće i postoji povećan rizik. »Podaci o smrtnosti zbog koronarne srčane bolesti pokazuju da ne dolazi do ubrzavanja razvoja koronarne srčane bolesti kod žena starijih od 50 godina«, piše Vandenbroucke. »Sve i da postoje uvjerljivi biološki razlozi za zaštitnu funkciju prirodnih estrogena protiv koronarne srčane bolesti, to istom ne znači da nadomještanje toga relativnog manjka ima korisne učinke.«²²

Unatoč tomu uvjeravanja su nekolicine entuzijasta zarobila cijelu medi­cinsku zajednicu, pri čemu se više od desetak godina zaštitno djelovanje hor­monske nadomjesne terapije na srce uzimalo za neospornu istinu.

No i studija PEPI bila je malih razmjera — njome je obuhvaćeno svega 875 žena u razdoblju od tri godine. Veće studije koje su se kasnije pojavile, poput studije Women's Health Initiative, pokazale su da cjelokupna ideja o kardiovaskularnoj dobrobiti stoji na klimavima nogama.

Istraživači su počeli eksperimentirati s hormonskom nadomjesnom tera­pijom za tretman postojećih srčanih problema. Godine 1998. objavljeni su pr­vi rezultati studije o povezanosti srca i estrogenske nadomjesne terapije, naz­vane Heart and Estrogen Replacement Study (ili HERS, eng. njezin; većina je HNT studija opremljena uglavnom laskavim akronimima — čak je i akronim WISDOM oproban, eng. mudrost). Studija HERS ispitivala je utjecaj kombinira­ne hormonske terapije na žene s bolesnim srcem.

Rezultati studije koja je trajala više od četiri godine pokazali su da HNT smanjuje LDL kolesterol za 11 posto, a HDL kolesterol za 10 posto. Međutim ne samo da HNT nije imala zaštitnu ulogu, nego je čak u prvoj godini koriš­tenja udvostručila rizik od srčanog udara i prouzročila 24 posto više smrti (71 prema 58) zbog srčanih bolesti.²³ Žene koje su sudjelovale u studiji praćene su još naredne dvije i pol godine, studijom HERS II, a rezultati su na kraju jas­no pokazali: nikakva učinka nije bilo, ni pozitivnog ni negativnog. Dokaza­no je da HNT ne pruža apsolutno nikakvu dobrobit za srce ženama koje su uzimale preparat.²'¹

Druge studije, poput studije o povezanosti estrogenske nadomjesne tera­pije i ateroskleroze (Estrogen Replacement and Atherosclerosis Study ili ERA — ovaj put akronim podsjeća na feminizam; prema 19. amandmanu na ame­rički ustav o jednakim pravima, Equal Rights Amendment, nap.), otkrile su da HNT nije utjecala na sprečavanje progresije ateroskleroze kod žena s po­stojećom srčanom bolesti.²⁵

Objavljivanjem studije Women's Health Initiative (WHI) postalo je jasno da je HNT zapravo Metnu za srce: istraživanje je prekinuto ne samo zbog rizi­ka od razvoja raka, nego i zbog oštećenja primijećenih u kardiovaskularnom sustavu ispitanica. Kod zdravih žena koje su uzimale preparat povećala se učestalost kardiovaskularnih bolesti — bilo je više srčanih udara, više smrti, više moždanih udara i tromboemboličnih bolesti.²⁶

Ti rezultati ne samo da ruše svaku predodžbu o tome da HNT štiti srce, već istodobno ukazuju na ograničenost bilo kojeg programa zaštite srca koji se zasniva na sniženju kolesterola, kada su već i brojna druga znanstvena ot­krića pokazala da je prevencija srčanih bolesti puno kompleksnija od kon­troliranja količine masnoća u krvi.

Uistinu, jedna je studija Odjela za obiteljsku i preventivnu medicinu Sve­učilišta Kalifornija u San Diegu došla do zapanjujućeg otkrića da prirodne ra­zine estrogena ženama ne pružaju nikakvu posebnu zaštitu od srčanih boles­ti. Žene s bolesnim srcem obuhvaćene tom studijom nisu imale manje kon­centracije estrogena od onih sa zdravim srcem; zapravo nije nađeno da se ra­zine estrogena osjetno mijenjaju nakon menopauze. Također se ni razine ko­lesterola ni vrijednosti krvnog tlaka nisu pokazale glavnim faktorima za srča­ne bolesti.²⁷

Godinama su liječnici podržavali stav da estrogeni koji se koriste za pre­parate hormonske nadomjesne terapije ne predstavljaju isti rizik za trombozu kao estrogeni koji se koriste u kontracepcijskim tabletama. Prevladavalo je mišljenje da isti estrogen (iako različito doziran) koji se stavlja u kontracep­cijske tablete, i za koji se zna da uzrokuje kardiovaskularne poremećaje, ne predstavlja problem ako se stavi u hormonsku nadomjesnu terapiju. Kao što časopis British Medical Journal navodi: »Mnogi su liječnici bili iznenađeni saznavši da se hormonska terapija, za koju su učili da je treba izbjegavati propisivati ženama s rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti, sada izrije­kom preporučuje u takvoj situaciji.«²"

Ipak, sve su studije velikih razmjera raskrinkale taj mit. HERS i daige stu­dije ukazale su na trostruko povećanje učestalosti tromboze među ženama koje uzimaju hormonsku nadomjesnu terapiju.²'-' Jedno drugo istraživanje s Oxforda otkrilo je da je rizik najveći kod žena koje su nedavno počele koris­titi HNT.³⁰

Druga učestala tvrdnja vezana uz HNT, a bez i traga uvjerljivog dokaza za nju, jest ona da hormonska nadomjesna terapija smanjuje rizik od moždanog udara. Tri studije, uključujući studije Nurses' Health Study i HERS, pokazuju da HNT ne samo da ne sprečava, već najmanje utrostaičuje rizik za moždani udar (kao što to čini njezina bliska rođakinja kontracepcijska pilula).³' Čini se da je rizik povezan s doziranjem hormona. Veće doze (0,625-1,25 miligrama estrogena na dan) povećavaju rizik od tri do sedam puta.³² Jedina »zaštita« od moždanog udara pojavila se u Nurses' Health Study, i to kod niskih doza od 0,3 miligrama na dan.³³

Maria je u 45-oj godini počela, po preporuci svojeg liječnika, koristiti HNT. Već je nakon uzimanja prve tablete počela krvariti. Njezin joj je obitelj­ski liječnik rekao da lijek jednostavno »treba ući u sustav« i preporučio da udvostruči dozu. Nakon što je to učinila, počela je dobivati nesvjestice, a li­jeva joj je noga blago poplavjela.

»Kad sam počela imati bolove u želucu i prsnom košu, dežurni liječnik u hitnoj službi rekao mi je da odmah prestanem uzimati tablete. Unatoč tomu iz mene su nastavili ispadati ugrušci krvi.« Njezin liječnik opće prakse objas­nio joj je da ona sada gubi tako puno krvi jer lijek »napušta tijelo«. Kada to završi, uvjeravao je, sve će se vratiti u normalu.

Mjesec dana kasnije bol se širio gornjim dijelom Marijina tijela prema ru­kama. Nije se mogla ni sagnuti ni disati, a za prsni je koš osjećala kao da je utonuo. Tada su joj dali preparat predmisolona, to jest steroid, i penicilin, pa je počela tako jako povraćati da ništa nije ostajalo u njoj. Nakon tjedan dana morala je pozvati svojeg liječnika u kućnu posjetu jer se nije mogla kretati te je ležala na madracu na podu svoje dnevne sobe.

»Lijeva mi je strana bila paralizirana, glava klonula, nisam mogla gledati, a govor mi je bio nerazgovjetan. Moj mi je liječnik rekao da sam imala reakciju na penicilin, ali je mislio da će steroid neutralizirati posljedice. Ostavio me ležati na podu«, ispričala je Maria. Kasnije, nakon više obavljenih pretraga, liječnici su jednoglasno zaključili da je Maria pretrpjela moždani udar do kojeg je došlo zbog hormonske nadomjesne terapije.

Hormoni mogu privremeno suzbiti zbunjenost i gubitak koncentracije izazvane opadanjem razine hormona, a neke se žene zaista i osjećaju vrlo dobro dok uzimaju estrogen. Organizacije kao što je Menopause Amarant Trust, britanska udruga za istraživanje i edukaciju o menopauzi, dugo su po­državale vjerovanje da HNT može spriječiti Alzheimerovu bolest. Međutim jedna je 15-godišnja studija ustanovila da HNT nema nikakav utjecaj na odr­žavanje bistrine uma. Smanjenje spoznajnih funkcija bilo je bez promjene, bez obzira na to je li žena uzimala estrogen ili ne.³⁴
Većina se stručnjaka slaže u tome da studije o ženama koje uzimaju estrogen ukazuju na povećanu gustoću kosti tih žena — a studija WHI to je i potvrdila. Ipak, dugotrajne studije hormonske nadomjesne terapije pokazale su kako žene koje se pridržavaju uobičajene preporuke da uzimaju preparat u raz­doblju od deset godina nakon početka menopauze nisu zaštićenije od osteo­poroze nego žene koje ga nikada nisu uzimale. Tekuća 50-godišnja studija stanovnica grada Framinghama iz američke države Massachusetts zaključila je da HNT prevenira gubitak koštane mase samo dok žene uzimaju preparat — a i to samo ako ga uzimaju najmanje sedam godina. Čim žene prestanu uzimati hormonski preparat, pa i nakon deset godina korištenja, gustoća se kosti naglo smanjuje, tako da je u dobi od 75 godina ona gotovo ista kao kod žena koje nisu nikada uzimale hormone. To znači da HNT zapravo i ne pruža nikakvu zaštitu u onim godinama života kada je rizik za osteoporozu najveći.³⁵

Kako bi se izbjegli ti problemi, liječnici su različito preporučivali uporabu hormonske nadomjesne terapije: da bi se trebala uzimati neprestano (pri če­mu bi se rizik za razvoj raka dojke povećavao); ili da se korištenjem započne deset godina nakon menopauze, predugo nakon što je žena prebrodila sve simptome menopauze koje bi preparat trebao ublažavati; ili čak da bi se HNT trebala davati nakon što žena slomi kuk, što se čini prilično kontraproduktiv-nim.³¹⁵

Izgleda da, u najboljem slučaju, estrogen ima samo privremen učinak. Ia­ko on može usporiti razgradivanje starih kosti, stvaranje nove kosti s vreme­nom se smanjuje u roku od tri do pet godina. Jedna analiza podataka velikih razmjera, u koju su uključeni rezultati 31 studije o osteoporozi, zaključila je da estrogen nije »u značajnoj mjeri pridonio« usporavanju pojave osteoporo­ze.-¹⁷ Jedna je druga analiza pak našla da estrogen nije jačao kosti ženama, čak i kad su ga uzimale 16 godina.³¹¹

Naprotiv, primijećeno je da estrogeni ili progestogeni zapravo pridonose osteoporozi. Gustoća kralješnice ispitivanih žena povećala se kad su one prestale uzimati medroksiprogesteron kao kontracepcijsko sredstvo, u uspo­redbi sa ženama koje su nastavile uzimati progestogen i koje nisu imale tak­vu promjenu.-¹⁹

Dr. Kitty Little, istraživačica s Oxforda, mnoge je godine provela u prou­čavanju djelovanja hormona na koštanu srž. U pokusima je na životinjama dr. Little primijetila da je jedan od učinaka estrogensko-progestogenske kombinacije izobličenje velikih stanica u kostima, što dovodi do povećanog sljepljivanja krvnih pločica, odnosno stvaranja malih krvnih ugrušaka. To može ometati dotok krvi u trabekularne kosti, spužvaste kosti od kojih su uglavnom sačinjeni kralješci.⁴⁰

U Londonu je dr. John McLaren Howard, medicinski istraživač Biolaba, is­pitivao razine hranjivih tvari potrebne za razvoj kosti kod žena s osteoporo-zom, posebice enzime alkalne fosfataze. Taj enzim, zajedno s magnezijem, sudjeluje u stvaranju kalcijevih kristala u kosti, te je stoga indikator početka stvaranja nove kosti. U studiji dr. Howarda najmanje koncentracije alkalne fosfataze nađene su kod žena koje su imale osteoporozu i koristile hormon­sku nadomjesnu terapiju}¹