Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Kirurški modni hit posljednjih desetljeća, koji je poharao operacijske dvora­ne diljem svijeta, jest minimalno invazivna, odnosno laparoskopska kirurgija. Taj je oblik operacije pozdravljen kao jedna od najvećih medicinskih inova­cija 20. stoljeća i, doista, nema dvojbe da je riječ o impresivnoj tehnologiji. Koristeći posljednju mikrotehnologiju, kirurzi mogu izvesti velike operacije bez traume (ili rezanja) konvencionalne otvorene kirurgije. Teoretski, paci­jent bi u najmanju ruku trebao napustiti bolnicu brzo — često istoga dana — i imati osjetno manje bolan i brži oporavak, ponekad i mjesecima prije nego nakon uobičajene operacije.

Laparoskopska kirurgija, jedna od tehnika koje se najbrže razvijaju u zdravstvu, već se koristi za jednu od pet abdominalnih operacija, i vjerojatno će se uskoro koristiti u 70 posto svih operacija. U današnjim okvirima to bi iznosilo oko 2,1 milijun laparaskopskih operacija godišnje samo u Velikoj Britaniji.
Videoigranje

Kod minimalno invazivne kirurgije radi se četiri ili pet manjih rezova — iz­među pet i sedam centimetara dužine — a kroz jedan od njih uvodi se lapa-

roskop. Sićušna leća na njegovu vrhu prenosi slike unutarnjih organa na vi-deozaslon, koji kirurg prati pogledom dok operira.

Kirurg tada provlači svoje instnimente kroz druge proreze i počinje vi-deoasistiranu operaciju. Ako se tumor ili dio organa treba odstraniti, on se stisne i provuče kroz proreze. Ponekad će kirurg usto koristiti svjetlosne zra­ke i laser.

Iako ginekolozi laparoskop koriste već više od 25 godina, tek nedavno se tehnologija dovoljno razvila da omogući podešavanje instrumenata i njihovo korištenje u dijagnostičke svrhe (primjerice da se provjeri stanje ženinih jaj­nika), ili da se njima izvodi rezanje i napravi ligatura (kao što je podvezivanje žila ili izrezivanje tumora). Cijeli postupak može potrajati do sedam puta du­že od uobičajene otvorene operacije.

Dok su se laparoskopske tehnike dosad najčešće koristile za operaciju žučnog mjehura i hernije te za razne daige abdominalne operacije, sada se isprobavaju i za druge tipove kirurških zahvata, te za operaciju raka i odstra­njivanje organa poput bubrega.

Najveći problem te najsenzacionalnije kirurške tehnike jest u tome što se većina kirurga upušta u nju bez adekvatnog treninga. To je prešutno priznala i jedna londonska klinika u kojoj je pacijentica umrla nakon laparoskopskog dijagnostičkog zahvata na crijevima. Iako se kirurgovo ime nije spominjalo, ldinika je zabranila sve laparoskopske operacije dok neovisni stručnjaci ne potvrde da su kirurzi kvalificirani za njihovo izvođenje.

»Radilo se jedino o oduševljenju kirurga novinom i zabrinutošću da će biti izbačen iz igre ne usvoji li tehniku koja je dovela do eksplozije popularnosti minimalno invazivne kirurgije«, napisao je dr. David Lomax u pismu časopisu The Lancet? komentirajući naglu ekspanziju ove tehnike, često neprikladno, na sve moguće operacije.

Kad je laparaskopska operativna tehnika uvedena, kirurzi su je istom pri­grlili, prije no što su prošli odgovarajuću obuku. Prepoznavši problem, bri­tanska je vlada izdvojila četiri milijuna funti za obuku kiairga laparoskopskoj tehnici, što je zapravo bio rezultat izvješća radne gaipe predvođene pioni­rom laparoskopske kiairgije profesorom Sir Alfredom Cushierijem. Britanska je vlada odbila objaviti nalaze toga izvješća — što je potaklo sumnje da su nalazi bili i više no alarmantni.
»Štetni događaji«

U razdoblju kradem od dvije godine samo je u američkoj državi New York prijavljeno oko 158 »štetnih događaja« od laparaskopskih kirurških zahvata. Dvadeset četiri od njih bili su po život opasni ili su rezultirali trajnom ones-posobljenosti, a za više od dvije trećine pacijenata bile su nužne daljnje ope­racije za sanaciju ozljeda.⁴ Prvih 26 laparaskopskih operacija bubrega izvede­nih na Sveučilištu Washington završilo je komplikacijama kod približno jed­ne trećine pacijenata. Pacijenti s većim komplikacijama morali su biti ponov­no operirani, ovaj put otvorenim kirurškim zahvatom.

Uvođenjem laparoskopske kolecistektomije — odstranjivanja žučnog mjehura — došlo je do naglog povećanja broja komplikacija i ponovnih hos­pitalizacija. Otkako se laparoskopska kirurgija primjenjuje za 86 posto opera­cija žučnjaka, broj povreda žučnih kanala povećao se 305 posto u tri godine. Iako je problem bio uvijek pripisivan nedostatku vještine, istraživači sada vjeruju da su opasnosti povezane sa samim postupkom, te da čak i kad su li­ječnici dobro upoznati s tehnikom, broj ozljeda ne opada.⁵

Prema podacima Američke udruge ginekoloških laparoskopista (American Association of Gvneacologic Laparoscopists) ozbiljne komplikacije prate 15 od 1.000 laparaskopskih ginekoloških operacija, gdje se ona često koristi, a od 100.000 zahvata tri će okončati smrću pacijentice. Do pet posto pacijenti­ca podvrgnutih laparoskopskoj histerektomiji patit će od ozljeda urinarnog trakta.⁶

Komplikacije od laparoskopske operacije hijatalne hernije javljaju se kod jedne četvrtine pacijenata;⁷ u jednoj maloj studiji jedan je pacijent gubio tako puno krvi da je bila nužna posebna operacija kako bi se zaustavilo krvare­nje. Čak i nakon operacije približno polovina pacijenata još uvijek pati od re-fluksne bolesti.⁸ Otvorenu kiruršku operaciju ingvinalne (preponske) hernije prati manje komplikacija nego laparoskopsku operaciju iste. Laparoskopska se tehnika često koristi za operativno liječenje sindroma karpalnog tunela, ali gotovo nikada uspješno, ostavljajući većini pacijenata bolove i osjetljivost ožiljnog tkiva.⁹ Britanska udruga RSl Association za potporu osobama koje pate od mišićno-skeletnih poremećaja zglobova gornjeg dijela tijela (»repeti-tive strain injurv« ili RSI) nagovara svakoga da dvaput promisli prije negoli prihvati kiairški zahvat. »Nismo čuli ni za jednu operaciju koja je bila potpu­no uspješna. Upitajte liječnika specijalista za podatke o bilo kojem pacijentu čija je operacija bila sto posto uspješna. On to neće moći«, kaže predsjednica udruge Wendy Lawrence, koju RSI muči već više od 10 godina.

Njezin stav podupiru medicinska istraživanja. U jednoj su studiji rezovi za uvođenje instrumenata kojima se izvodi dekompresija živca (standardni pos­tupak kod sindroma karpalnog tunela) kod 47 pacijenata rezultirali bolnim i osjetljivim ožiljcima.

Čak ni miljenica laparoskopske tehnike, operacija žučnog mjehura (kole-cistektomija), nije pošteđena visoke stope pogrešaka ima li se u vidu broj za­hvata koji se danas izvodi. U jednoj američkoj analizi 77.604 kolecistektomija više od polovine smrtnih ishoda zbog operacije pripisano je komplikacijama povezanima uz laparoskopsku tehniku.¹⁰ U Velikoj Britaniji je prva odšteta za to iznosila 22.500 funti i bila isplaćena ženi koja će možda trebati presađi­vanje jetre, jer je rutinska operacija žučnog mjehura pošla po zlu kad je ki­rurg slučajno odrezao žučovod, koji je procurio i uzrokovao žuticu.

Najviše zabrinjava indikacija da laparoskopska tehnika na neki način mo­že biti okidač za rak žučnog mjehura ili izazvati njegovo ponovno javljanje.¹¹ Lucy se podvrgnula laparoskopskoj operaciji žučnjaka:

Lucy je sada potpuno onesposobljena. Kako je riječ o novoj situaciji, bri­tanski Kraljevski zbor liječnika još uvijek nije potvrdio da je njezino stanje prouzročeno operacijom. Jednako kao što i ne postoji mogućnost obešteće­nja pacijentima koji su pretrpjeli takvu vrstu ozljede.

Sve doskora kirurgu je bilo dopušteno upustiti se u ovu novu tehniku čak i ako nije imao pojma kako se izvodi. U mnogim su slučajevima kirurzi uisti­nu eksperimentirali na svojim pacijentima, a sve zbog straha da ih se ne pro­glasi staromodnima.

Ginekolozi su posebice, kako je to jedan kirurg rekao, skloni da kao »ki­rurške kamikaze« pohrle prerano, »rastežući granice ove kiairgije do krajnjih mogućnosti« , ili su jednostavno pri tome nespretni — »kao da imaju dvije li­jeve ruke«.¹²

Umjesto uobičajenog iskustva »u rukama« kirurg mora posjedovati vještine igrača videoigara. Umjesto da može vidjeti organ ispred sebe, on mora pro­cijeniti tri dimenzije posredstvom ekrana, a onda manevrirati instrumentima kako bi napravio ono što inače radi svojim rukama. To znači da on zapravo operira bez osjeta dodira, pa se mora naviknuti gledati na drugačiji način — putem mikrotehnologije koja ne daje, čak ni najiskusnijem kirurgu, normalni puni raspon vida.¹³

Uobičajena komplikacija pritom jest probijanje organa mikroskopskom opremom. Tri od 10.000 komplikacija u ginekološkim operacijama izvedeni­ma u SAD-u i 0,05 posto laparoskopskih kolecistektomija završi probušenim organima. U jednom slučaju u Australiji, koji je ukazao na neadekvatnost ne­kih korištenih mikrotehnologija, podnesena je optužba za nemar liječnika jer nije uvažavao činjenicu da je vidno polje koje omogućuje laparoskop ograni­čeno.¹"¹ Kako kirurg nije mogao u cijelosti vidjeti što radi, igla je tijekom ope­racije ušla u pacijentovo debelo crijevo (kirurg je kasnije oslobođen optuž­be).

Jedna druga komplikacija — javlja se obično kod starijih osoba ili srčanih bolesnika — odnosi se na korištenje ugljikova dioksida za napuhivanje tr­bušne šupljine, što je standardni postupak kojim se laparoskopu daje prostor da vidi organe kako treba. Čim se ugljikov dioksid upuhne, kod približno 17 posto pacijenata trenutačno se javlja nepravilno otkucavanje srca, navodi jedna britanska studija. Trećina pacijenata u jednoj drugoj studiji imala je us­porene srčane otkucaje.¹⁵

Kad je tehnika prvi put uvedena u praksu u SAD-u, neke američke države nisu dopustile kirurzima da izvode minimalno invazivnu operaciju ukoliko za nju nisu bili valjano obučeni. U ostalima, kao i u Velikoj Britaniji, kinirzi s malim ili nikakvim iskustvom mogli su izvoditi zahvat. Društvo američkih ki­rurga za gastrointestinalnu endoskopiju (Societv of American Gastrointestinal Endoscopv Surgeons) preporučilo je da bi kirurzi trebali izvoditi zahvate na životinjama prije no što im se dopusti operirati ljude.

Početkom 1994. senat Kraljevskog zbora kirurga Velike Britanije i Irske uveo je nove kriterije osiguranja kvalitete te certifikat o kompetentnosti, koje danas kirurzi trebaju pribaviti prije nego što mogu prakticirati laparoskopsku kirurgiju. Trening, provjera i dobivanje certifikata su obvezatni, a oni koji to nemaju neće moći izvodi laparoskopske zahvate.

Otvorenu operaciju raka prati visoki rizik širenja bolesnih stanica na zdra­ve. No taj se rizik kod laparoskopske kirurgije umnožava jer kirurg nema pu­nu preglednost ili kontrolu, a također i stoga što se kancerozni organi i sta­nice moraju istisnuti kroz male proreze, čime se povećava vjerojatnost da će bolesne stanice otpasti i »naseliti se« na zdrave organe. To je bio slučaj i s dvjema pacijenticama iz Cardiffa, koje su bile podvrgnute laparoskopskoj operaciji žučnog mjehura i obje preminule zbog raka. U oba su se slučaja, dok su kirurzi izvlačili maligno tkivo kroz mali otvor na trbušnoj stijenci, sta­nice raka otkinule i raširile unutar trbušne šupljine.

Neki od rizika povezanih s laparoskopskom kirurgijom mogli bi biti toga vri­jedni kad bi nas ta tehnika definitivno uvjerila u to da osigurava stvarnu do­brobit pacijentima — poput uistinu bržeg oporavka nego kod konvencional­ne kirurgije. No studije pokazuju da laparoskopska metoda ne daje uvijek najbolje rezultate. Jedna od prvih većih randomiziranih studija koja je uspo­ređivala odstranjenje slijepog crijeva laparoskopskim tehnikama i uobičajenu otvorenu apendektomiju pokazala je da ne postoji razlika u postoperativnim bolovima i brzini pacijentova oporavka. Time jedno od prvih opravdanja za izvođenje laparoskopskih zahvata pada u vodu.

Studija bolnice Prince of Wales u Hong Kongu usporedila je 70 pacijenata koji su se podvrgli otvorenoj apendektomiji s pacijentima slične dobi koji su imali laparoskopsku operaciju. Praćene su veće komplikacije u svakoj skupi­ni, iako su se neki slučajevi iz laparoskopske skupine morali tijekom same operacije prebaciti u kategoriju otvorene operacije.

Istraživački tim iz Hong Konga nije pronašao razliku između skupina što se tiče jačine postoperativnog bola, potrebe za uzimanjem lijekova protiv bo­lova, rasporeda za ponovno uvođenje normalne prehrane ili duljine boravka u bolnici. Nakon što su članovi obiju grupa prošli kontrolne preglede, paci­jenti su se u podjednakom postotku — 79 posto laparoskopskih pacijenata i 74 posto pacijenata podvrgnutih otvorenom kirurškom zahvatu — vratili na posao tri tjedna nakon operacije.¹⁶

Otvorena apendektomija više nije tako invazivna kao što je to nekoć bila, već se sada može izvesti uz mali rez koji razmiče mišiće. Što znači da razlika između laparoskopske i otvorene operacije u slučaju apendektomije može biti neznatna, za razliku od, primjerice, operacije žučnog mjehura.

Jedna je druga studija, usporedivši laparoskopsku histerektomiju sa stan­dardnim vaginalnim zahvatom, zaključila da je operacija laparskopskom teh­nikom trajala približno dvostruko duže. Znanstveni tim londonske bolnice Royal Free nije samo utvrdio da je tradicionalna metoda bila mnogo brža, već i da je oporavak bio sličan u obje grupe.¹⁷ Studija Indijskog savjeta za medicinska istraživanja (Indian Council of Medical Research) ustanovila je da je učestalost komplikacija kod laparoskopski izvođene sterilizacije (podvezi­vanja jajnika) sedam puta veća od učestalosti komplikacija kod minilaparoto-mije.¹⁸ Poznato je da operacije hernije rezultiraju visokom zastupljenosti unu­tarnjega ožiljnog tkiva i salpingitisa (upala jajovoda u žena).¹⁹ U jednom ve­likom istraživanju na uzorku od oko 900 pacijenata, koje je'uspoređivalo ot­vorenu i laparoskopsku operaciju hernije, pokazalo se da su laparoskopski pacijenti, iako su trpjeli manje postoperativnih bolova i ranije su se mogli vratiti uobičajenim aktivnostima, imali ozbiljne komplikacije — oštećenje ži­vaca, ozljede žila i mokraćnog mjehura — što nije bio slučaj s pacijentima koji su imali otvorenu operaciju. Do toga je došlo unatoč činjenici da su la­paroskopske zahvate izvodili najiskusniji kirurzi. To se otkriće suprotstavlja uobičajenom argumentu da je šteta slijedom laparoskopske operacije isklju­čivo pitanje liječnikova neiskustva.²⁰

Očito je da treba više istraživanja koja će usporediti laparoskopsku i kon­vencionalnu kirurgiju, kako bi se prema tome odredilo za koji je tip zahvata minimalno invazivna kirurgija najprikladnija. Ona se možda pokaže optimal­nom za operacije kao što je kolecistektomija, ali neprikladnom za apendek­tomije i operacije karcinoma.²¹

Kirurzi koji su željni oprobati se u novoj tehnici trebali bi se pritom znati obuzdati ako takva operacija nije uistinu nužna. Novijom je studijom konsta­tirano da je nakon pojave laparoskopske kirurgije broj operacija žučnog mje­hura porastao za petinu.²²

Kirurška tehnika zamjene zgloba još je jedan primjer pomodnih zahvata pri­hvaćenih bez valjane provjere. Zamjena zgloba podrazumijeva nadomješta­nje hrskavice čašice kuka ili zgloba koljena, istrošenih osteoartritisom, umjet­nim zglobom napravljenim od smjese metala i polietilena. Neosporno je da se taj kirurški zahvat, koji je promijenio živote mnogim starijim osobama omogućavajući im normalnu pokretljivost umjesto vezanosti uz invalidska kolica, s pravom proglašava čudotvornim. No kako je to i za liječnike uzbud­ljivo iskustvo, oni često prebrzo predlože operaciju ne promišljajući o poslje­dicama ili alternativama, ponajviše kad je riječ o mladim osobama. Procije­njeno je da deset posto osoba starijih od 65 godina ima ugrađen zamjenski kuk, što čini tu operaciju jednom od učestalijih.²³

Zamjena kuka i zamjena zgloba koljena podjednako imaju relativno dobre rezultate izvode li se s opremom starijeg tipa. Kad se endoproteze koljena učvršćuju koštanim cementom, kako je pokazala analiza 130 studija, 89 pos­to ih je uspješno, a koljeno ostaje u funkciji duže od četiri godine.²⁴

Tijekom operacije kirurg uklanja glavu femura (bedrena kost) i zamjenju­je je metalnom kuglom na dugom metalnom stalku, što se usađuje u sredinu bedrene kosti. On tada zamjenjuje istrošenu čašicu kuka plastičnom ili metal­nom s plastičnom prevlakom, koja se uklapa u zglobnu čašicu (acetabulum).

Danas će kirurzi često upotrijebiti bescementne endoproteze, koje se fik­siraju tako što u njihovu hrapavu površinu urasta koštano tkivo, a proizvođa­či eksperimentiraju i s »metal-na-metal« komponentama (smjesa kobalt-krom i molibdenske legure) kako bi se spriječilo trošenje i kidanje primijećeno kod plastičnih komponenti, a sve u nadi da će takve endoproteze trajati duže i moći se koristiti kod mlađih pacijenata.

Kraljevska ortopedska bolnica u Birminghamu utvrdila je da ugradnja umjetnog kuka po Charnlevu — originalni dizajn koji je dosad testiran više nego ijedan drugi materijal — ima 91 posto preživljavanja nakon 10 godina i 82 posto nakon 20 godina.²⁵

Kako čak i taj dizajn koji se najviše dokazao ima ograničen vijek trajanja (deset godina u slučaju zamjene zgloba koljena), tvrtke za medicinsku teh­nologiju od 1980-ih pokušavaju biološki učvrstiti umjetne zglobove uz kost pomoću malih metalnih zrnaca ili mrežice. Ti su se, takozvani »bescementni« umjetni zglobovi, pokazali katastrofalnima, što je rezultiralo daleko većom potrebom za »izmjenom« — što znači zamjenom umjetnog zgloba. To je znat­no zahtjevnija operacija, koju prati veći gubitak kosti i tkiva — i daleko manji stupanj uspješnosti. Kao što kaže Mike Wroblewski iz Wrightintonske bolni­ce u Wiganu, koji je prije više od 30 godina bio medu prvima koji su je izvo­dili: »Prvo izvođenje operacije jest najbolje vrijeme za operaciju. Sve nakon toga je spašavanje.«-⁶

U samo jednoj od mnogih studija koje su ukazale na visoki stupanj neus­pješnosti zamjene zgloba koljena, od oko 100 zahvata okvirno jedna petina ne uspijeva zbog problema s komponentom potkoljenice. Nakon sedam go­dina više od polovine zamjenskih zglobova koljena bilo je preporučeno za ponovnu zamjenu.²⁷ Sto se pak zamjene kuka tiče, švedska je studija našla da je nakon 10 godina opstalo samo oko jedne četvrtine ugrađenih endoproteza dvaju novih tipova koja su ispitivali.²"

Ako su se bescementne vrste zamjenskih kukova ispostavile manjkavima, ni one cementne nisu se pokazale puno boljima. Jedna je studija pratila sku­pinu pacijenata mladih od 50 godina tijekom razdoblja od 15 godina, te našla da ih je malo manje od trećine trebalo ponovnu operaciju jer su dijelovi po­pustili i inficirali se.²'^; Štoviše, u deset se godina broj pacijenata koji prvi put trebaju izmjenu ugrađenog zgloba utrostručio, na 12 posto.³⁰

Operacija je postala puka rutina za većinu liječnika, koji se hvale 98-postot-nim uspjehom. Dob pacijenata kojima se preporučuje operacija kuka spušta se sve niže; u jednoj nedavnoj studiji srednja dob iznosila je 48 godina.

Tih se 98 posto uspješnosti odnosi na broj pacijenata koji su živi dočekali kraj operacije, s novim kukom, čitavi. Pritom se ne uzimaju u obzir svi štetni događaji do kojih kasnije dolazi, od smrti do trajnog šepanja ili doživotne bolesti. Ako ste mladi, svakako biste trebali biti upoznati sa svim tim nuspo­javama prije negoli pristanete na operaciju. Krene li u lošem smjeni, mogli biste umrijeti u razdoblju od dva mjeseca. Taj se rizik od smrti utrostručuje u zavisnosti od vaše dobi i zdravstvenog stanja. Troje od tisuću osoba umire u prva tri mjeseca nakon ugradnje kuka, najčešće od srčanog ili moždanog udara.³¹

Među više od 11.000 zahvata totalne zamjene zgloba kuka, obavljenih u devetogodišnjem razdoblju, od svakih 1.000 pacijenata 11 ih je umrlo u prva tri mjeseca od operacije, a 28 od svakih 1.000 ponovno je hitno hospitalizira-no. Drugim riječima, to znači da jedan pacijent od njih 91 umire, a jedan od svakih 36 pacijenata hitno je zaprimljen u bolnicu tijekom prvog mjeseca od operacije. Većina smrtnih slučajeva bila je povezana sa srčanim udarima, a većina hitnih slučajeva s moždanim udarima.³²

Kad je pak riječ o zamjeni zgloba koljena, američka je analiza utvrdila 18-postotnu stopu sveukupne zastupljenost komplikacija, pri čemu su se najčeš­će komplikacije odnosile na infekcije, plućni ugrušak (plućna embolija) ili kivni ugrušak u veni.³³ Najviše smrti povezano je s kivnim ugrušcima u plu­ćima.³⁴

Tromboza dubinskih vena i dalje je glavni rizik koji prati operacije zamje­ne zgloba kuka i koljena. Fatalna venska tromboembolija nakon operacije — rizik da se ugrušak u veni noge otkine i putuje tijelom, te začepi neku od ar­terija — javlja se kod približno jednog od 32 pacijenta, a fatalna plućna em­bolija javlja se kod približno jednog od 100 pacijenata.³⁵

George, 75-godišnjak iz Weymoutha, priča svoju priču:

Imao sam dvije totalne endoproteze zglobova koljena, koje su se inficirale stafilokokima, kao posljedica neadekvatnog tretmana za vrijeme slabije upale grla. Nakon dužeg vremena uzimanja tableta flukloksacilina (antibiotici), rečeno mi je da ću trebati s time nastaviti do kraja života.

Njegova je alternativa vječnom uzimanju antibiotika ponovna zamjena zglobova i suočavanje s mogućim neuspjehom, o čemu on, u svojim godina-ma, nerado razmišlja.

Georgeovo iskustvo nije tako rijetko kao što bismo se nadali. Napravljena je poveznica između oralnih infekcija i kivnih infekcija nakon operacije to­talne zamjene zgloba, naročito ako pacijent ima bolest parodonta (tkiva koje podupire zub). Stoga neki liječnici poduzimaju mjere predostrožnosti za pa­cijente s ugrađenim zglobom kuka onako kako to rade sa srčanim pacijenti­ma, dajući im antibiotsku terapiju kod operacije zuba.³⁶
Novo i poboljšano?

Mnogi se novi, »moderni« kukovi stavljaju na tržište bez ikakve provjere. Ri­jeka navodno poboljšanih modela, bez bilo kakve potvrde za to, neprestano se uvodi i potiho odbacuje, ostavljajući iza sebe stotine zlosretnih pacijenata. Godine 1971. jedini umjetni kuk bio je Charnlevev model; dvadeset godina kasnije tržište je preplavilo 34 inačica.

»Danas možete napraviti zamjenski kuk u svojoj garaži, a već sutradan ga staviti u pacijenta«, kaže Chris BuLstro.de, ortopedski kirurg u oxfordskoj bol­nici John Radcliffe.³⁷ Poseban problem predstavlja mogućnost da se istrošeni dijelovi otkrhnu i otputuju u druge dijelove tijela. Pokazalo se da se materi­jali koji se koriste lome i odašilju komadiće u tijelo, a kakav je dugotrajan učinak toga, nitko ne zna. Ima i nekih pokazatelja za to da velike količine tih mikroskopskih metalnih krhotina — sve potencijalno kancerogene — koje se stvaraju slijedom stalnog kontakta između umjetnih dijelova zgloba, ili jednostavno korozijom, migriraju u veće tjelesne organe, izazivaju stalnu in­fekciju ili čak autoimunu bolest. Trenje zbog trljanju metalne kugle o polieti-lensku plastičnu prevlaku uzrokuje mrvljenje malih polietilenskih ili metalnih čestica. Imunosni sustav tijela reagira na te čestice kao na strana tijela i napa­da ih. Kako se čestice tipično talože blizu umjetnog zgloba, imunosni sustav također napada okolno koštano tkivo, što je proces poznat kao osteoliza. Kad dođe do gubitka koštanog tkiva, umjetni kuk može popustiti i početi ne­ispravno funkcionirati. Osteoliza se smatra razlogom broj jedan za neuspjeh endoproteza i potrebu da se operacija ponovi. U Velikoj Britaniji je tim bris-tolskih znanstvenika s tamošnjeg sveučilišta napravio poredbenu studiju pre­minulih pacijenata sa i bez metalnih endoproteza zglobova. Analitički je tim našao velike količine otkrhnutih čestica u jetri, limfnim žlijezdama, koštanoj srži i slezeni pacijenata koji su imali umjetni zglob od nehrđajućeg čelika, i kobalt-kroma. Najveći je pak broj čestica migrirao kod osoba čiji su zamjen­ski zglobovi bili olabavljeni i istrošeni. Glavni izvor krhotina bila je prevlaka zgloba. Kod jednog je pacijenta koncentracija kobalta u njegovoj koštanoj sr­ži bila nekoliko tisuća, puta veća od one koja se smatra normalnom.³" Čak se i čestice koštanog cementa (koji sadrži tvrde keramičke čestice barijeva sul­fata ili cirkonijeva oksida) odljušte i otputuju.³⁹

Imate li osteolizu, možda će trebati očistiti kuk i ponovno ga namjestiti, zbog čega jedna noga može ostati nekoliko centimetara kraća od druge/¹¹ U namjeri da stabiliziraju kuk, kako se ne bi dislocirao, mnogi kirurzi naprave jednu nogu malo dužom ili kraćom. Pri hodu ćete trebati zamahnuti zdjeli­com ili povisiti potplat svoje cipele. Nije mala mogućnost i za iščašenje kuka, naročito kod starijih pacijenata sa slabim kostima, što može zahtijevati još ki­rurških zahvata za ponovno namještanje kuka/"

Bristolski istraživači vjeruju da je akumuliranje takvih metalnih čestica po­vezano s kroničnom upalom, povećanim limfnim čvorovima, uništenjem koštane srži, gubitkom koštane mase i popuštanjem implantiranog zgloba. »Postoji bojazan«, oprezno su napisali, »da metali koji se koriste u endoprote-zama mogu izazvati [rak] jer su oni potencijalno kancerogeni u drugim situa­cijama.«'¹² Dosad su najmanje dvije studije ukazale na povezanost između ra­ka limfnih čvorova ili leukemije i umjetnog kuka.⁴³ To tim više zabrinjava imamo li u vidu sve izraženiju tendenciju da se zamjene zglobova rade mla­dim ljudima, za što su poticaj dale poznate osobe poput Lize Minnelli koja je i sama svojedobno imala takvu operaciju. A ta će se praksa zamjene zgloba tipa »pucanje na slijepo« vjerojatno i nastaviti, jer nitko ne vodi evidenciju o osobama koje obole od raka nakon ugradnje umjetnog zgloba. Ne postoji adekvatan sustav izvještavanja za tumore koji su povezani s ugrađenim zglo­bom unatoč tomu što su još 1989. brojni istraživači apelirali za osnivanje me­đunarodnog registra."*⁴ Nekoliko kemijskih proizvođača prestalo je, možda zbog straha od budućih parnica, prodavati polimere (korištene za presvlaku zglobova) proizvođačima medicinskih endoproteza.⁴⁵

Ako ste iscrpli sve dijetetske alternative u sprečavanju napredovanja oste-oartritisa i odlučili se za ugradnju umjetnog kuka, birajte modele koji su se s vremenom dokazali, modele tipa Charnlev. Jedna je studija pokazala da su dvije trećine Charnlevevih proteza bile u funkciji i nakon 25 godina.⁴⁶

Što se bescementnih vrsta tiče, AML totalni zamjenski kuk (proizvođača DePuy/Johnson & Johnson) najčešće je korišten model na svijetu. Keramičke glave bedrene kosti smanjuju trošenje, osteolizu i potrebu za izmjenom. Naj­manji stupanj trošenja ima model metal-na-metal (aluminij na aluminij), iako je aluminij poznati otrov za tijelo.⁴⁷