Ana səhifə

Antička povijest hrvatskog prostora


Yüklə 154.52 Kb.
səhifə1/8
tarix24.06.2016
ölçüsü154.52 Kb.
  1   2   3   4   5   6   7   8

ljet. sem. ak. g. 2007./2008.

doc. dr. sc. Anamarija Kurilić

Nastavni materijali za predmet



Antička povijest hrvatskog prostora



Granica između prapovijesti i povijesti vrlo je fluidna, pa nije moguće prstom uprijeti u jedan trenutak u prošlosti i reći: "Evo, tada je započelo antičko razdoblje, a prestalo prapovijesno." Čak i prema uobičajenoj definiciji da pojava pisma označava i početak povijesnoga doba, teško je naći onaj trenutak koji bi se mogao odrediti kao prvi dokaz pismenosti na hrvatskim prostorima. Najranije vijesti antičkih pisaca koje spominju područje suvremene Republike Hrvatske odnose se na razdoblje 8. stoljeća prije Kr., no, sami autori potječu iz puno kasnijeg doba.


Antičko, a time i povijesno razdoblje u pravom smislu, započelo je na hrvatskom prostoru tek tada kada su se na njemu pojavili i znatniji kontingenti doseljenog stanovništva s područja pismenih antičkih civilizacija Sredozemlja (npr. osnutkom prvih grčkih kolonija), odnosno, kada taj prostor postane poprište drugih događaja - npr. ratnih sukoba, koje opisuju antički pisci, a čiji su sudionici uz domorodačko stanovništvo i sami Grci i Rimljani (ili eventualno neki drugi narodi antičkog svijeta, kao npr. Makedonci, Kartažani, Kelti...).

Prema tomu, možemo reći da je antičko (povijesno) doba na hrvatskom prostoru započelo već od 6. st. kada je osnovana najstarija grčka kolonija na ovim prostorima, iako je, zbog njene kratkovječnosti, punom snagom nastupilo tek od početka 4. st. pr. Krista, osnivanjem drugih dviju grčkih kolonija koje su ostavile trajnijeg traga u povijesti naših prostora.

Cilj ovog predmeta upoznavanje je studenata s antičkom prošlošću zemalja u kojima se odvijala hrvatska povijest (od Drave do Jadrana i od Alpa do Dunava, Drine i Drima). Osobiti naglasak pridaje se odnosu i prožimanju autohtonih i vanjskih kulturnih tvorbi, te važnosti antičke kulturne baštine za nastanak hrvatskog etnosa.

Sadržaj ovih nastavnih materijala najvećim je dijelom napravljen prema Power Point prezentacijama nastavnih jedinica održanih tijekom ljetnih semestara ak. godina 2006./2007. i 2007./2008., ali bez pripadajućeg slikovnog materijala, zbog tehničkih ograničenja pri postavljanju na mrežne stranice.



Izvori


Upoznavanju antičke povijesti pristupa se proučavanjem različitih vrsti izvora, a ne samo književnih, kako je to bilo u maniri starijih historiografskih škola. Valja proučavati sve dostupne izvore kako bi se što bolje saznalo što se i kako se nešto doista bilo događalo.

Za upoznati antičku povijest na hrvtaskom prostoru, služit ćemo se pisanim i materijalnim izvorima. Pisane izvore čine oni književni (tj. djela antičkih pisaca), ali i materijalni (tj. natpisi na raznim antičkim predmetima, poput npr. epigrafskih i numizmatičkih spomenika). Ostale materijalne izvore čine razni spomenici (građevine, grobovi, ceste i ulice, ....), artefakti (predmeti izrađeni od keramike, stakla, metala, i dr.) i drugi ostaci ljudske djelatnosti (npr. parcelacija zemljišta, umjetnost, urbane i seoske strukture, granice, ....). Materijalni izvori, ne samo zbog toga što su mnogobrojniji od književnih izvora i što njihov broj iz dana u dan postaje sve veći, nego i zbog sve boljih mogućnosti njihove stručne i povijesne interpretacije, pružaju mnoštvo dragocjenih podataka o antičkoj povijesti. Osobito su vrijedni oni podaci koje antički pisci nikad ne navode (osobito glede događaja i stanovništva koji nisu pripadali "velikoj" događajnoj povijesti i vladajućim elitama), kao što su npr. naselja, spomenici u njima, oblici kuća i njihovo uređenje, položaj nekropola, načini ukapanja pokojnika, ceste i plovni putovi, luke i brodogradilišta, trgovačka središta i pravci trgovanja, granice (pokrajina, gradova, itd.), proizvodna središta, teritoriji domorodačkih zajednica, domorodački kultovi, domorodačka imena osoba, i tako dalje. Naravno, materijalni izvori povremeno pružaju podatke važne i za "glavnu" događajnu povijest, prije svega zahvaljujući epigrafskim spomenicima (natpisi koji donose senatske odluke, druge pravne akte, tzv. "vojničke diplome", itd.).

Književni izvori važni za antičku povijest hrvatskog prostora prilično su brojni, a pružaju podatke korisne za geografiju, etnografiju i događajnu povijest. Ovdje su nabrojani tek neki od njih (v. Dodatak 1: Izvori). Nažalost, ti podaci su ponekad do nas stigli u iskvarenom obliku (zbog pogrešaka u prepisivanju rukopisa), ili su jako oštećeni, pa je njihov sadržaj teško pouzdano interpretirati, a dio vrijednih podataka je tijekom vremena posve izgubljen (kao što su npr. pojedine knjige u djelu Ab Urbe condita, ali i gotovo cjeloviti spjevovi rimskih pjesnika koji su obrađivali histarske ratove, itd.).

Ponajviše djela antičkih pisaca donose podatke važne za događajnu povijest. Tako već



  • Herodot spominje da su Fokejci prvi od Helena koji su došli na Jadran (to bi bilo već tijekom 7. i/ili kasnog 6. st. pr. Kr.);

  • Diodor Sikulski opisuje osnivanje grčkih kolonija Ise i Farosa i sukob Farana s domorodcima;

  • Polibije, grčki pisac rimskoga doba, opisuje rimsko-ilirsko ratovanje, a važan je i za ranu povijest Delmata;

  • Tit Livije je sigurno u svom kapitalnom djelu "Od osnutka Grada" (Ab Urbe condita) opisao puno više od onoga što je sačuvano (a to je vrlo detaljan opis posljednjeg rimsko-histarskog rata i pad Nezakcija, a ima i sačuvanih podataka za rimsko-ilirske ratove);

  • Velej Paterkul opisuje dio ratnih epizoda tzv. Panonsko-delmatskog ustanka u kojemu je i sam sudjelovao;

  • G. Suetonije Trankvil u svojim "Životima dvanaest careva", osim rodoslovlja careva i povijesti njihovih obitelji te "sočnih" detalja iz njihova života, daje i važne podatke za ratne operacije u kojima su sudjelovali (npr. Tiberijevo ratovanje u Panoniji prije tzv. Panonsko-delmatskog ustanka) ;

  • Apijan, u svojoj "Iliričkoj povijesti" opisuje sam prostor Ilirika i njegove narode (uključujući i njihove mitološke početke), rimsko-ilirske ratove, rimska osvajanja iliričkog prostora tijekom 2. i 1. st. pr. Kr. (ponajviše rimsko ratovanje proitiv Delmata), ratna zbivanja Cezarova doba u Iliriku te Oktavijanovo ratovanje u Iliriku;

  • Kasije Dion, koji djeluje na prijelazu 2. na 3. st. i koji je bio pokrajinski namjesnik u ovim krajevima (pa je imao prilike i osobno se upoznati s prostorom i ljudima), u svojoj "Rimskoj povijesti" opisuje rimsko ratovanje na hrvatskom prostoru od Prvog rimsko-ilirskog rata na dalje;

  • Sv. Jerolim - u njegovoj korespondenciji su, između ostaloga, sačuvani i potresni opisi stradavanja kontinentalnog dijela Hrvatske u vrijeme velike seobe naroda;

  • Amijan Marcelin, tj. njegove Res gestae, vrlo su važan izvor za događajnu povijest druge polovice 4. st. po Kr. (sačuvano je samo 18 knjiga koje obuhvaćaju razdoblje od 353./4. do 378. kad je u bitci kod Hadrijanopola, protiv Gota, poginuo i sam car Valens);

  • Kasiodor, Prokopije i Jordanes, su uz Amijana Marcelina, autori koji opisuju rimsko ratovanje protiv Gota.

Za geografiju i etnografiju hrvatskog prostora važni su Hekatej iz Mileta, Herodot, Pseudo-Skilaks, Pseudo-Skimno, Nikola iz Damaska, Strabon, Apijan i dr. koji navode narode koji su živjeli na našim prostorima, a ujedno daju i neke zanimljivosti o njima (kao npr. Ps.-Skilaks koji kaže da su Liburnima vladale žene, ili Apijan koji kaže da Panoni žive u selima povezanima krvnim srodstvom).

O cestovnim pravcima i plovnim putovima vrijedne podatke daju Pseudo-Skilaks i Pseudo-Skimno (čiji opis istočne obale Jadrana prikazuje plovni put uz nju), razni itinereri koji navode putne postaje na glavnim cestovnim pravcima i udaljenosti među njima (Antoninov itinerer, Itinirerer iz Bordeauxa [= Itinerarium Burdigalense], Guidov itinerer - koji su samo tekstualni, te slikovna karta zvana Tabula Peutingeriana), slično kao i "Kozmografija" anonimnog pisac iz Ravene, te kartografsko djelo Klaudija Ptolomeja (koje daje geografske koordinate naselja).

Djelo "Prirodopis" (Naturalis historia) Plinija Starijeg zna se opisivati kao enciklopedija sveukupnog znanja onoga doba, i to ne zbog svoje strukture (koja nije nimalo slična suvremenim enciklopedijama), već zbog toga što je ono zbirka raznovrsnih podataka o zemljopisu, prirodnim i gospodarskim prepoznatljivostima nekog kraja (npr. da je Trogir poznat po mramoru, a Istra po ulju), ali i o upravnom uređenju nekoga kraja (popis gradova, njihovo municipalno uređenje i/ili pravni položaj), pa čak i poneke skromne crtice vezane uz događajnu povijest (npr. da je Tuditan pokorio Histre). Stjepan Bizantinac iz Justinijanova doba sastavio je djelo Ethnika, svojevrsni geografski leksikon, koje je svojom strukturom sličnije modernim enciklopedijskim djelima nego ono Plinijevo. U njemu nalazimo raznovrsne podatke u vidu natuknica o pojedinim pojmovima (kao npr. za otok Faros, i dr.).

  1   2   3   4   5   6   7   8


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət