Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

U svega nekoliko kratkih godina koronarna je balonska angioplastika —• od­nosno, nazovimo je pravim imenom, perkutana transluminalna koronarna angioplastika (PTCA) — prerasla u glavnu metodu liječenja srčanih proble­ma, posebice angine pektoris. To se dogodilo uglavnom kao odgovor na epidemiju: 1989. godine milijun ljudi umrlo je od srčanih bolesti u SAD-u, a 160.000 u Velikoj Britaniji. Medicina se usredotočila na koronarnu angioplas-tiku kao na preventivnu mjeru, jer je u većini slučajeva prvi srčani udar često i posljednji. Od 1,5 milijuna Amerikanaca koji godišnje pretrpe srčani udar samo ih četvrtina preživi.

Koronarna balonska angioplastika jedna je od najpopularnijih metoda za tretman srčanog udara od 1978. godine, a podrazumijeva uvlačenje sićušnog balona kroz začepljene arterije i njegovo napuhivanje, čime se žile čiste — obično potiskivanjem ateromatoznih (masnih) naslaga prema zidu koronar­ne arterije.

Kad se angioplastika prvi put pojavila na sceni, tadašnje je čudotvorno rješenje za tretman bolesnih arterija bila operacija koronarnog premoštenja. Kako je angioplastika bila sofisticiranija, uzela je maha u kardiokirurgiji, predstavljajući jeftiniju, jednostavniju i manje traumatičnu alternativu. Nije prošlo dugo, a na nju se počelo gledati kao na zamalo svenamjensko liječe­nje svih bolesti srca, te se nudila onima koji pate od angine pektoris, onima koji se oporavljaju od srčanog udara, pa i onima s visokim vrijednostima ko­lesterola u krvi.

Do 1990. godine, 12 godina nakon što je prvi put spomenuta u znanstve-

r

noj literaturi, stotine tisuća osoba u SAD-u i Europi bilo je podvrgnuto balon-skoj angioplastici, iako su do toga vremena znanstveni pokusi tek dali naz­naku procjene njezine djelotvornosti.⁴⁸ Izuzetno visoka stopa uspješnosti po­četnih testova — neke su iznosile iznad 90 posto, s komplikacijama u manje od deset posto slučajeva — podupirala je entuzijaste.

Jedno od najopsežnijih ranijih ispitivanja naoko je opravdalo početne hvalospjeve. Od 5.827 pacijenata, podvrgnutih angioplastici između siječnja i lipnja 1991. godine u državi New York, 88 posto ih je proglašeno uspješni­ma, iako naknadne komplikacije nisu nikada bile proučavane.⁴⁹

Tek je godinu dana kasnije' The Lancet — časopis koji je isprva aplaudi­rao čudotvornom tretmanu — počeo izražavati zabrinutost. Izaslanik časopi­sa prošao je tečaj angioplastike i napisao da je, na temelju vlastitih opažanja, sklon zauzeti manje povoljan stav o ishodu nego što to čine kirurzi koji izvo­de postupak. »Općenito, rezultati se koronarne angioplastike čine slabijima nego što to časopisi navode«.⁵⁰

Tada je Američki zbor kardiologa dao izjavu: »Opažanja povlače pitanje nije li se kardiologija previše usredotočila na izvođenje koronarne angioplas­tike, umjesto da se upita kome je potrebna, prema kojim kriterijima i s kojim rezultatom? Izvodi li se angioplastika zbog kardiologa ili zbog pacijenta?«

Kao što dugogodišnje iskustvo primjene sada pokazuje, angioplastika nije čudotvorno tehnološko rješenje za sve srčane bolesti. Ponajprije, ona je učin­kovitija kod jednostavnih slučajeva. Bostonska je studija otkrila da su paci­jenti s dva ili više faktora rizika koji su imali angioplastiku imali stopu preživ­ljavanja od samo 13 posto tijekom petogodišnjeg razdoblja.⁵¹

Nađeno je da se stenoza (suženje arterije) ponovno javlja u prvih šest mjeseci nakon angioplastike; promjer liječenih krvnih žila samo je 16 posto vec'i nego prije tretmana, navodi Američki zbor kardiologa. U jednoj je tali­janskoj studiji do ponovnog suženja žile (restenoze) došlo u tri četvrtine slu­čajeva.⁵²

Zbog potrebe za ponovnim tretmanima i praćenjem stanja, stvarni troško­vi angioplastike mogu biti mnogo viši od onih za medicinsku terapiju u slu­čajevima blage angine pektoris i bolesti jedne žile. Kako je procijenila jedna studija napravljena u Marvlandu, u deset godina primjene angioplastike troš­kovi tamošnje bolnice su se udvostručili.⁵³

Angioplastika nije najpodesnija za pacijente kojima su sve glavne srčane arterije začepljene (»triple-vessel disease«). Talijanska studija navela je samo 52 posto uspješnosti u takvim slučajevima. Angioplastika je bila neuspješna i u više od dvije trećine slučajeva potpune blokade arterije.^5,1

Angioplastika također ima slabe izglede koristi li se za tretman začeplje-nih arterija u donjem dijelu tijela. Ako se takva začepljenja ne liječe, pacijent može završiti s amputiranom nogom. Unatoč 24-strukom povećanju primje­ne angioplastike u tretmanu začepljenja arterija donjeg dijela tijela u deseto-godišnjem razdoblju u Marvlandu, broj amputacija noge ostao je isti, oko 30 na 100.000 osoba.⁵⁵

Ima jakih pokazatelja da bi mnoge operacije angioplastike mogle biti ne­potrebne. Američka studija promatrala je pacijente koji su bili određeni za angioplastiku; studija je zaključila da polovini od njih operacija nije bila po­trebna ili da je sigurno mogla biti odgođena. I premda se izvorno očekivalo da će angioplastika zamijeniti operaciju premoštenja, učestalost je obiju teh­nika, naprotiv, eksponencijalno rasla, uz »stalno sniženje praga« za izvođenje bilo kojeg od tih postupaka, pa čak i kod pacijenata bez znakova bolesti.⁵⁶

U stvari, ima dokaza da operacija premosnice može biti uspješnija u tret­manu angine pektoris nego angioplastika. U jednoj je studiji gotovo četiri pu­ta više pacijenata podvrgnutih angioplastici trebalo ponoviti postupak ili operaciju nego onih pacijenata koji su imali zahvat premoštenja; angina je bi­la tri puta prisutnija kod pacijenata s angioplastikom nego kod pacijenata s premoštenjem šest mjeseci poslije tretmana.⁵⁷

U drugim su studijama ta dva zahvata pokazala da niti jedan ne pravi pri­mjetnu razliku u pogledu spašavanja života, sprečavanja srčanih udara ili po­većanoga arterijskog protoka krvi nakon tri godine.⁵⁸ Oba postupka zapravo imaju ozbiljne nedostatke: jedna znanstvena studija našla je da će oni koji su sanirani angioplastikom ranije trebati daljnju intervenciju i lijekove, dok je grupa koja je imala zahvat premoštenja bila više podložna akutnom srčanom udaru za vrijeme operacije. Istraživanje koje je ispitivalo više od 1.000 paci­jenata iz 26 europskih kardioloških centara pokazuje da je postotak preživje­lih medu pacijentima u prvoj godini nakon angioplastike manji nego kod onih koji su imali ugradnju premosnice. Uza sve to pacijenti podvrgnuti an­gioplastici trebaju više lijekova nego oni s ugrađenom premosnicom, a i veća je vjerojatnost da će trebati ponoviti operaciju tijekom prve godine.⁵⁹
POTPOMOGNUTA OPLODNJA

Louise Brown — prva »beba iz epruvete« — ima 28 godina u vrijeme pisanja ove knjige, a toliko i tehnologija umjetne oplodnje. U to su vrijeme mediji uglavnom govorili sve najljepše o »medicinski potpomognutoj oplodnji«, kao je zovu u medicinskim krugovima, kao briljantnom rješenju za neplodne pa­rove. Kako se postotak neplodnih parova povećava — posljednje procjene govore da jedan od sedam parova reproduktivne dobi ne uspijeva začeti pri­rodnim putem —■ lijekovi ili tehnike za liječenje neplodnosti postaju luka spasa za one bez djece.

Većina liječnika koji pomažu paru istražiti neplodnost brza s pojedinač­nim ispitivanjima bez sustavnog pregleda kojim bi se odredilo gdje leži pro­blem. Oni su također, iz nekoga nepoznatog razloga, skloni automatski gle­dati na ženu kao na izvor problema neplodnosti para, čak i ako je ustanov­ljeno da muškarac ima mali broj spermija.

Postoje tri glavna načina na koja medicinska znanost glumi rodu:

• Oplodnja u epruveti (»in vitro fertilisation« ili IVF), ili prijenos zametka, trebala bi se primjenjivati kada žena ima neprohodne jajovode, kada spermij ne uspijeva proći kroz cervikalnu sluz ili u drugim slučajevima kad se zbog nekog razloga spermij ne može sjediniti s jajašcem. Tehni­ka podrazumijeva uzimanje jednog ili više jajašaca iz žene, oplodnju ja­jašca spermijem njezina partnera izvan tijela u laboratorijskoj (Petrije-voj) posudici, te ponovno unošenje zametka (oplođenog jajašca) u že­ninu maternicu.

• 
  Injiciranje spermija u citoplazmu jajne stanice (»intracvtoplasmic sperm injection« ili ICSI), pri čemu se jedan spermij injektira neposredno u ja­jašce.
  
• 
  Prijenos gameta u jajovod (»gamete intrafallopian transfer« ili GIFT) je način na koji se prirodi daje poticaj. Iako se ženina jajašca izoliraju, kao i sperma njezina partnera, oni se smjeste odvojeno na početni dio ženi­nih jajovoda. Na taj način, teoretski, spermij slabe pokretljivosti neće trebati prijeći veliki put kao inače, kada bi trebao poduzeti dugačko i opasno putovanje kroz ženin reproduktivni kanal kako bi pogodio me­tu.
  
• 
  Lijekovi za liječenje neplodnosti, sada u uporabi već dvadesetak godi­na, trebali bi se nuditi samo ženama koje imaju problema s ovulacijom. Lijekovi kao što je klomifen citrat (prodaje se pod nazivima Clomid ili Serophene) blokiraju proizvodnju estrogena i zavaravaju mozak navo­deći ga da pomisli kako tijelo ne ovulira. Mozak tada proizvodi veće količine hormona FSH (folikul stimulirajućeg hormona), što za posljedi­cu ima »superovulaciju« jajnika — koji često proizvode dva, tri ili više ja-jašaca.
  

U praksi se pak mnogi od tih vrlo moćnih lijekova propisuju, kao da se to samo od sebe podrazumijeva, već na prvi znak da par ima problem, i prije nego što se istražila priroda problema neplodnosti. A sve to unatoč činjenici da su lijekovi za neplodnost, poput Clomida, uspješni samo u određenim slučajevima, kada je problem u tome što žena ne ovulira, mišljenja je iskusni specijalist za IVF potpomognutu oplodnju Michael Ah-Moye, iz ugledne bri­tanske klinike za probleme neplodnosti Holly House. Zaista, čak i proizvo­đač Serophena, jednog od takvih lijekova, navodi da mu učinkovitost opada nakon tri pokušaja te da ga se ne bi trebalo koristiti u nedogled.⁶⁰

Ženama koje se podvrgavaju IVF postupku obično se daju tri tipa lijeko­va: GnRH (gonadotropin — otpuštajući hormon) agonist ili antagonist, koji smanjuje otpuštanje luteinizirajućeg hormona iz žlijezde hipofize i odgađa ovulaciju dok folikuli ne sazriju; FSH (folikul stimulirajući hormon) preparat, koji jajnike potiče na proizvodnju više jajašaca; i hCG (humani korionski go­nadotropin), koji pomaže sazrijevanju jajašaca u folikulima. Uz to, kada se žene podvrgnu »regulaciji hipofize« kako bi se odgodila ovulacija, one još do­biju i goserelin acetat, a ponekad još i niz drugih hormonskih lijekova. Poje­dinačni slučajevi hiperstimulacije jajnika događaju se kod žena koje uzimaju dva lijeka u kombinaciji.⁶¹ U tom slučaju specijalist za liječenje neplodnosti u osnovi preuzima kontrolu nad cijelim ženinim ciklusom plodnosti, te stoga mora oprezno pratiti veličinu jajnika i razine hormona kako se ne bi dogodi­lo da se razine hormona prebrzo povisuju.

Lijekovi za neplodnost često se daju i muškarcima s malim brojem sper­mija, navodi Ah-Moye, iako je većina studija pokazala da od toga nema puno koristi.

Lijekovi kojima se liječi neplodnost poznati su po značajnim nuspojava-ma — od kojih će mnoge utjecati na vašu trudnoću ili bebu zatrudnite li dok ih uzimate. Liječnici podcjenjuju nuspojave lijekova za neplodnost, ograniča­vajući ih na valove vrućine ili napetost u trbuhu, ali jedan od proizvođača is­tih, švicarska farmaceutska tvrtka Serono, upozorava da Serophene uzrokuje povećanje jajnika (kod oko 14 posto pacijentica) i zamagljen vid (zbog ne­poznatog razloga). Posljedice toga bit će izraženije imate li endometriozu ili cistu jajnika, jer lijek može pogoršati problem i moguće trajno utjecati na va­šu plodnost. Dodatno, ti se problemi ne mogu odmah otkriti: »...najveće po­većanje jajnika javlja se nakon što prođe nekoliko dana od prekida uzimanja lijeka«.

Osim povećanja jajnika, lijekovi za poticanje superovulacije, primjerice Metrodin, izazivaju i sindrom hiperstimulacije jajnika, ozbiljni medicinski problem koji uzrokuje brzu akumulaciju tekućine u trbušnoj šupljini, prsnom košu, pa čak i u osrčju, što zahtijeva trenutačnu hospitalizaciju. Stanje se mo­že pogoršati ako je pacijentica trudna. »Sindrom hiperstimulacije jajnika pri­donosi povećanju rizika za povredu jajnika«, objavila je tvrtka Serono u ame­ričkom kompendiju lijekova Physicians Desk Reference. »Pregled zdjelice može prouzročiti puknuće ciste jajnika«. Ako se to dogodi, možda će trebati kirurški odstraniti jajnik.

Sedam godina nakon što je više od dva milijuna američkih žena uzimalo neki od lijekova za neplodnost, konačno je završena prva kompletna studija svih postojećih podataka. Njezino je jezovito otkriće da lijekovi za liječenje neplodnosti (kao što je klomifen) mogu udvostručiti ili čak utrostručiti rizik za razvijanje raka jajnika ako se uzimaju duže od godine dana. Studija koja je proučila jedanaestogodišnju medicinsku dokumentaciju gotovo 4.000 ne­plodnih američkih žena u Seattleu pronašla je 11 pacijentica s invazivnim ili granično malignim tumorom jajnika, za razliku od očekivanog prosjeka od 4,4 pacijentica. Od tih oboljelih pacijentica devet ih je uzimalo klomifen, od kojih pet duže od jedne godine.⁶²

Američki zajednički istraživački projekt za istraživanje raka jajnika pri Sveučilištu Stanford u Kaliforniji, koji je napravio analizu 12 studija, također je zaključio da se neplodne žene koje uzimaju lijekove za neplodnost suoča­vaju s tri puta većim rizikom za razvoj raka jajnika od neplodnih žena koje nisu uzimale lijekove.⁶³ Ti su nalazi požurili američku Upravu za hranu i lije­kove da zahtijeva od proizvođača lijekova za tretman neplodnosti da rizik od razvoja raka jajnika uvrste u listu mogućih štetnih reakcija koja se objavljuje u uputama za korištenje lijeka.

Osim toga postavlja se pitanje mogu li ti lijekovi ubrzati širenje raka doj­ke, tim više ima li se na umu slučaj preminule supruge poznatoga britanskog komičara Paula Mertona, kod koje je došlo do razvoja raka dojke dok se podvrgavala IVF oplodnji. Tijekom iste razine se hormona vrtoglavo penju — na više nego dvostruko veću vrijednost od normalne — katkad danima, a že­nin organizam pokreće proizvodnju više jajašaca u jednom mjesecu, koje bi normalno trebao proizvesti u razdoblju od jedne ili dvije godine. Tijela nekih žena, koje možda pokušavaju začeti IVF metodom po dvadesetak puta, pro­izvest će i do 500 jajašaca — koliki je normalni 20-godišnji proizvodni kapa­citet, a sve to u roku od nekoliko godina.

Jedna australska studija kojom je obuhvaćeno približno 30.000 žena usta­novila je da su žene koje su se podvrgle IVF tretmanu imale, godinu dana na­kon postupka, dvostruko veću incidenciju raka dojke od uobičajene.^M Ako sve to nije dovoljno da vas natjera da dvaput razmislite prije nego što uzmete bilo koji od ovih lijekova, tvrtka Serono vas još upozorava i na plućne i kr­vožilne komplikacije, poput venske ili arterijske tromboze, što može rezulti­rati srčanim udarom, moždanim udarom ili gubitkom udova. Prisutan je- ta­kođer rizik za ektopičnu (izvanmaterničnu) trudnoću, koja rezultira, narav­no, odstranjenjem jajnika, čime se vaš fertilitet još više smanjuje.

Mediji su objavili mnoštvo fotografija razigranih trojki, uz ohrabrujuće na­pise o tome kako su lijekovi za neplodnost povećali pojavu dvojki, trojki ili četvorki, te kako parovi koji su donedavno bili bez djece odjednom imaju kuću punu djece. I, doista, ne treba sumnjati u to da ovi lijekovi povećavaju šansu da dobijete više djece odjednom, od dvojki do petorki. Nakon klini­čkih je ispitivanja Metrodina tvrtka Serono izvijestila da je 17 posto trudnica imalo višeplodni porod; od onih koje su uzimale Serophene deset posto ih je rodilo dvojke, a manje od jedan posto trojke ili više. Postotak raste u zavis­nosti od broja jajašaca premještenih u ženu. Godine 1988. stopa, svih više-plodnih trudnoća iznosila je 24 posto za trudnoće potpomognute IVF meto­dom, a 19,9 posto kod GIFT metode. Stopa višeplodnih trudnoća kod GIFT metode raste do 31,2 posto ako se u ženu unese pet ili više jajašaca.

Nije problem u tome možete li se nositi s kućom punom djece, već pr­venstveno u tome da se osigura da svako od njih preživi, Prema desetogodiš­njoj studiji radne skupine britanskog Vijeća za medicinska istraživanja, sve višestruke porode, bez obzira na to jesu li djeca začeta prirodnim putem ili uz medicinsku asistenciju, prate veći rizici nego jednoplodne porode. Od oko 1.000 novorođenčadi iz višeplodnih trudnoća, 25 posto ih je rođeno pri­je vremena (u usporedbi s uobičajenih šest posto u Engleskoj i Walesu), a gotovo 33 posto imalo je težinu manju od 2,2 kg (u usporedbi sa svega se­dam posto kod svih poroda). Više od 25 od 1.000 IVF beba praćenih u studiji umrlo je po porođaju (u usporedbi s nacionalnim prosjekom od 9,8 na 1.000 djece).⁵⁵

Radna skupina tvrdi da je ta stopa smrtnosti, kad se uzmu u obzir starost žene i višeplodna trudnoća, slična redovitoj stopi mortaliteta dojenčadi, što nije nimalo utješna pomisao radi li se o vašim bebama. Djeca začeta uz po­moć IVF metode isto tako imaju pet puta veću vjerojatnost za prijevremeno rođenje ili za premalu porođajnu težinu/'⁶ Rode li se žive, te bebe imaju i ve­ću incidenciju prirođenih mana.

Lijekovi za liječenje neplodnosti mogu povećati pojavnost prirođenih ma­na kao što je spina bifida približno šest puta (iako druga izvješća tvrde da se rizik samo udvostručuje).⁶⁷ Jedna je studija ustanovila da je rizik manji kod uzimanja klomifena jer iznosi oko tri četvrtine rizika jačih lijekova za neplod­nost. Nakon analiziranja svih višeplodnih poroda u Australiji tijekom 1980-ih, jedna je studija zaključila da je rođenje djeteta s cerebralnom paralizom osam puta češće kod troplodne trudnoće u odnosu na dvoplodnu, a 47 puta češća nego kod jednoplodne trudnoće. Približno 86 posto slučajeva cerebralne pa­ralize novorođenčadi iz višeplodne trudnoće događa se kod blizanaca. Čak i kada blizanci imaju normalnu porođajnu težinu, njihov je rizik za obolijeva­nje od cerebralne paralize veći nego kod jedinaca.⁶⁸ Djecu začetu IVF meto­dom prati i rizik rođenja s anencefalijom (mana u razvoju svoda lubanje i moždanih polutki koje ili nedostaju ili su male).

Drugi izvještaji o slučajevima ukazuju na to da IVF metodom začeta djeca imaju veći rizik da kasnije u životu razviju rak. Jedna australska studija kon­statirala je da je rizik te djece nešto veći od normalnog.¹⁵'-'

Rana izvješća o medicinski potpomognutoj oplodnji utvrdila su da je se­dam posto takve djece rođeno s većim prirođenim deformacijama, od srča­nih mana do deformiranog stopala (ekvinovarus).⁷" U usporedbi s njima, tak­vi se deformiteti javljaju kod dva posto ostale djece. Srčane malformacije predstavljale su najveći problem te se na njih odnosilo gotovo četiri posto slučajeva, u usporedbi s uobičajenih 0,4-0,5 posto.

Djeca začeta IVF metodom povezuju se i s rijetkim prirođenim genito-uri-narnim manama, poput ekstrofije mokraćnog mjehura s epispadijom,⁷¹ i na­sljednim bolestima kao što je Beckwith-Widemannov sindrom, koji uzrokuje pretjeran rast raznih tkiva. Učestalost pojavljivanja toga sindroma kod te dje­ce šest je puta veća od normale.⁷²

I za ICSI metodu se sumnja da uzrokuje probleme genomskog upisa, iza­zivajući stanja slična autizmu,⁷³ pa i oštećenjima mozga. U jednoj je studiji gotovo jedno od šestoro djece imalo slabije ili izraženije usporen razvoj — 17 puta češće no što je uobičajeno.⁷⁴

Danas se već udomaćila praksa zamrzavanja embrija ili odgađanja vraća­nja embrija u ženino tijelo do pet dana. Čak se i za ta odgađanja sumnja da uzrokuju genetske defekte.⁷⁵ Novija španjolska studija otkrila je da proces za­mrzavanja iskrivljuje strukture jajašaca za vrijeme odmrzavanja, čime se posljedično mijenja broj kromosoma u njima.⁷⁶

Višeplodna trudnoća pritom može predstavljati salamonsku odluku za majku — ubiti jedno ili više fetusa kako bi drugo/drugi moglo/mogli živjeti? Zbog povećanog rizika koji prati višeplodni porođaj, posebice kad je u pita­nju tri ili više embrija, neki europski medicinski centri potiho se upuštaju u ono što se eufemistički opisuje kao »redukcija embrija« ili, još više klinički ne­utralnim jezikom rečeno, kao »reduciranje produkta oplodnje«. A to zapravo znači »selektivno usmrđivanje« jednog ili više zdravih embrija injekcijom sla­ne vode u namjeri da se smanji rizik svih za umiranje.

Ta je dilema vjerojatnija što je veći broj jajašaca prenesen u ženino tijelo.

Dok se taj problem ne istraži, privremena britanska regulativa (Interim Licensing Authoritv) preporučuje da se samo tri jajašca, a u iznimnim okol­nostima, kao što je uznapredovala dob majke, četiri jajašca, mogu prenijeti u majku. Ali to vrijedi samo za ovlaštene ustanove. Neovlaštene ustanove mo­gu vratiti nazad onoliko embrija koliko žele.

Nedavni pokazatelji govore o tome da redukcija embrija može naškoditi fetusima koji ostaju. »Ishod nakon redukcije izvršene u prvom tromjesečju često je kompliciran«, navodi u svojem izvješću Interim Licensing Authoritv, citirajući slučaj tri embrija »reduciranih« na dva. Snimanje ultrazvukom otkrilo je da je jedan od preostalih blizanaca razvio deformaciju nalik na anencefali-ju, nakon čega je i on dobio iglu. Preostala beba rodila se zdrava i normalna u 39-om tjednu trudnoće. Isto se dogodilo i s četveroplodnom trudnoćom koja je reducirana na dvoplodnu — ili, kako je rečeno u izvješću, nakon »što je postignuta dvoplodna trudnoća kao u prvom slučaju«. (Primijetite dosljed­no izbjegavanje emotivnog izražavanja.) Kod jednog je od tih preživjelih bli­zanaca uočena deformacija nalik na anencefaliju; on je tada »reduciran«, na­kon čega je jedini preživjeli rođen prerano, u 32-om tjednu trudnoće.⁷⁷ A australska je studija našla da, ako jedan od blizanaca umre u maternici, pre­živjeli ima veliki rizik za razvoj cerebralne paralize.

Uzme li se u obzir da metode GIFT i IVF još uvijek imaju malu stopu us­pješnosti (samo oko 20 posto), da su indicirane za oko 20 posto neplodnih parova, te da ih prate visoki rizici, svatko suočen s problemom neplodnosti trebao bi o njima razmišljati kao o krajnjem sredstvu. Štoviše, organizacije poput britanske udruge za promociju brige prije začeća Foresight, kao i liječ­nici koji s njima surađuju, uvjereni su u to da se veliki broj »neobjašnjivih« problema plodnosti, pa čak i neprohodnost jajnika ili smanjen broj spermija, za koje se smatra da se ne mogu liječiti, mogu riješiti poboljša li par svoj nu-tritivni status i riješi se svih alergija. Više od 80 posto parova kod kojih je prethodno došlo do pobačaja ili problema neplodnosti dočekat će, slijede li dijetu organizacije Foresight i njihov program dodataka prehrani, rođenja zdravih beba.⁷"

Osim s epruvetama, liječnici su rado eksperimentirali i sa svjetlosnim i zvuč­nim valovima svih vrsta. Jedna od takvih kirurških igračaka jest visokotehno-loška inovacija nezgrapna naziva »ekstrakorporealna litotripsija šok valovi­ma« (ESWL), koja je revolucionirala medicinski tretman bubrežnih kamenaca. Litotriptor stvara šok valove, koje x-zrake usmjeravaju prema bubrežnom ka­menu, što izaziva njegovo mrvljenje u pijesak. Koristeći zvuk, litotriptor teo­retski može razlikovati između tjelesnog tkiva i kamena u bubregu.

Urolozi cijelog svijeta požurili su prihvatiti litotripsiju a da je nisu podvr­gli odgovarajućim kliničkim pokusima, jer se na prvi pogled činilo da je riječ o napretku u odnosu na operaciju (konvencionalna metoda liječenja kame­naca). Uostalom, svi početni izvještaji nisu pokazivali ni kratkoročno ni du­goročno oštećenje bubrega ili okolnih tkiva. Litotripsija se sada preporučuje za tretman tri četvrtine svih kamenaca.

Jedan broj studija pomalo baca sjenu na početne ružičaste vizije. Čini se da je sada očito da litotripsija uzrokuje oštećenje bubrega u zamjetnom pos­totku slučajeva. Većina pacijenata iskusi unutarnje krvarenje, u rasponu od slabijeg do obimnog krvarenja koje zahtijeva transfuziju.

Izgleda da to krvarenje usto mijenja dinamiku krvi u bubregu, te izaziva bubrežnu hipertenziju (abnormalno visoki krvni tlak u bubrezima) kod do osam posto pacijenata.⁷⁹ Druge studije ukazuju na nereverzibilno propadanje bubrega,"" smanjenje stupnja filtriranja nečistoća u bubregu za jednu četvrti­nu,⁸¹ te porast krvnog tlaka⁸² i broja srčanih otkucaja.⁸³ Rijetko, no ipak kat­kada, može dovesti čak do puknuća bubrega.⁸⁴ Razmjer štete, čini se, ovisi o jačini upotrijebljenih šok valova, ali, kako god bilo, gotovo petina pacijenata može pretrpjeti neku štetu kao rezultat razbijanja kamenaca.⁸⁵

Snimanje kompjutoriziranom tomografijom (CT) napravljeno dva mjeseca nakon što je grupa francuskih pacijenata imala litotripsiju, pokazalo je da je 40 posto imalo ponovnu pojavu kamenaca; 25 posto ih je imalo ožiljke.⁸⁶ Ne­ki pacijenti, praćeni duže vrijeme, patili su od kroničnih promjena bubrega.⁸⁷ Uz rizik septičkog šoka,⁸⁸ zabrinjavaju i bakterije unutar kamenaca, koje se kod razbijanja kamenaca oslobađaju i mogu izazvati upalu.⁸⁹

Osim toga šok valovi mogu naškoditi muškarčevoj spermi. U pokusima na muškim štakorima pokazalo se da su pet tjedana nakon ESWL tretmana testisi testiranih štakora atrofirali i nisu više mogli proizvoditi spermu. U ljud­skim je stanicama gibanje spermija postalo frenetično, a postotak abnormal­nih spermija se povećao.⁹¹¹ Poznato je i to da je zahvat izazvao krvarenje u mošnjama.⁹¹

Problem razbijanja bubrežnih kamenaca šok valovima jest u tome što se njime ne rješava problematika proizvodnje kamenaca. Jedan od glavnih uz­roka za to jesu lijekovi koji se propisuju: kamenci se sada povezuju s inhibi-torima ugljične anhidraze (acetazolamid ili metazolamid), koji se uzimaju za tretman glaukoma;⁹² s furosemidom koji se daje djeci s urođenom srčanom manom;⁹³ s nekim antiepileptičkim lijekovima;⁹⁴ s triameterenom (koristi se za borbu s visokim krvnim tlakom);⁹⁵ s trisilikatnim antacidima (za terapiju želučanih tegoba i žgaravice);⁹⁶ s ceftriaksonom (antibiotska profilaksa kod transplantacije);⁹⁷ pa čak i s tiazidnim diureticima kod pacijenata s povišenim krvnim tlakom.⁹⁸

Brojne su studije povezale bubrežne kamence s upotrebom sulfasalazina, ponajviše kod pacijenata oboljelih od AIDS-a kojima se daju lijekovi poput Septrina kroz duže vremensko razdoblje kao preventivna mjera protiv upale pluća uzrokovane pneumocystis carinii.'^B Pretjerano korištenje laksativa ta­kođer može dovesti do bubrežnih kamenaca.