Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Nakon 1871. grad Leicester odbio je cijepljenje, uglavnom zbog velikog broja oboljelih i umrlih od boginja za vrijeme epidemije 1870., što je uvjerilo stanovništvo da cijepljenje ne djeluje. Tijekom naredne epidemije 1892. godi­ne grad Leicester oslonio se samo na poboljšanje sanitarnih uvjeta i karante­ne. Grad je imao svega 19 oboljelih s jednim smrtnih ishodom na 100.000 stanovnika, dok je u gradu Warringtonu bilo šest puta više oboljelih sli pu­ta većom stopom smrtnosti nego u Leicesteru, unatoč činjenici da je čak 99 posto stanovništva bilo cijepljeno.⁹

Svjetska zdravstvena organizacija naglasila je da je ključ iskorjenjivanja bolesti u mnogim dijelovima zapadne i centralne Afrike zaokret od masovne imunizacije, koja se nije pokazala najdjelotvornijom, prema kampanji nadzo­ra, odnosno zaustavljanju bolesti izolacijom oboljelih osoba."¹

Iskustvo iz države Sierra Leone također pokazuje da vakcinacija nije bila odgovorna za nestanak boginja. U kasnim šezdesetima prošlog stoljeća Sierra Leone je imao najveći postotak oboljelih od boginja na svijetu. U siječ­nju 1968. zemlja je započela kampanju iskorjenjivanja bolesti pri čemu su tri od četiri najveća slučaja izbijanja bolesti bila kontrolirana jedino identificira­njem i izolacijom oboljelih, bež imunizacije. Petnaest mjeseci kasnije u tome je području zabilježen posljednji slučaj boginja.¹¹

Cjepivo protiv poliomijelitisa, više nego i jedno drugo cjepivo, s ponosom is­tiče svaka vlada kao krunski dokaz učinkovitosti programa masovnog cijep­ljenja. Američka vlada spremno primjećuje da je u godinama pošasti poliomi­jelitisa svake godine bilo 20.000-30.000 oboljelih u Americi, dok ih je u da­našnje vrijeme svega 20-30 godišnje. Ipak, dr. Bernard Greenberg, ravnatelj Odjela biostatistike na Školi narodnog zdravlja Sveučilišta Sjeverne Karoline, javno je iznio svoje mišljenje da je broj slučajeva poliomijelitisa porastao za 50 pdsto između 1957. i 1958., a za 80 posto od 1958. do 1959., nakon uvo­đenja programa masovne imunizacije.¹² U pet država Nove Engleske — Massachusettsu, Connecticutu, New Hampshireu, Rhode Islandu i Vermontu — slučajevi poliomijelitisa udvostručeni su u razdoblju od 1954. do 1955-, nakon uvođenja cjepiva protiv poliomijelitisa.¹³ Usprkos tomu, usred panike zbog izbijanja poliomijelitisa sredinom pedesetih, pod pritiskom da se nađe djelotvoran lijek, zdravstveni su autoriteti manipulirali statističkim podacima kako bi se stvorio suprotan dojam.

Jedan od takvih načina bio je da se staroj bolesti da novo ime — »virusni ili aseptički meningitis« ili infekcija »coxsackie virusom«. Prema zdravstvenoj statistici iz Los Angelesa (Countv Health Index), primjerice, u srpnju 1955. zabilježeno je 273 slučajeva poliomijelitisa i 50 slučajeva aseptičkog meningi­tisa, u usporedbi s 5 slučajeva poliomijelitisa i 256 slučajeva aseptičkog me­ningitisa deset godina kasnije.¹⁴

Početkom prošlog stoljeća preko 3-000 smrti pripisano je malim boginja­ma (vodenim kozicama), a samo 500 velikim boginjama, unatoč činjenici da su se autoriteti složili da su male boginje vrlo rijetko smrtonosna bolest.¹⁵

Marta iz Sheffielda nedavno je iskusila što takvo mijenjanje naziva bolesti može značiti:

Nema tome dugo, nakon što je naša dvogodišnja kći dobila hripavac, odvela sam je do našeg liječnika opće prakse, pripravna na to da će me ukoriti zbog zanemarivanja njezina cijepljenja. Liječnik je, međutim, dijagnosticirao astmu i propisao Ventolin. Dijagnoza mi nije bila uvjerljiva, pa sam se posavjetovala s drugim liječnikom u našoj ambulanti. Na moje čuđenje, on je inzistirao na tome da hripavac više ne postoji (zbog masovnog cijepljenja) i potvrdio dijagnozu astme. Tada sam zatražila test ispljuvka kako bi se hripavac potvrdio ili isključio.

Kasnije sam primila pokroviteljski telefonski poziv, koji je uslijedio nakon rasprave mojeg liječnika s mikrobiologom. »Ne testiraju na hripavac jer on ne postoji«, rečeno mi je. Ja sam tada upitala, . pretpostavljajući da astma vjerojatno nije u pitanju, hoće li se stanje razjasniti za nekoliko tjedana? Na to je odgovorio: »Sada imamo novu bolest nazvanu virusna astma, ona je slična hripavcu.« Potvrdio je da vide mnogo djece s tom bolesti. Dodao je: »Kako se prestalo testirati na hripavac, u našemu kraju više nema zabilježenih slučajeva.«

Bolesti kao što je poliomijelitis djeluju ciklički. Velike epidemije poliomi­jelitisa pojavile su se 1910-ih, 1930-ih i 1950-ih, a onda je broj oboljelih naglo pao, gotovo do nule. Ali na vrhuncu epidemije tijekom pedesetih, nakon što je cjepivo uvedeno, kao što autorica Welene James kaže, citirajući jednoga drugog pisca, »cjepivo je preuzelo zasluge umjesto prirode.«¹⁶ Američki kriti­čar medicine dr. Robert Mendelsohn jednom je primijetio: »Bolesti su kao moda, one dolaze i odlaze.«¹⁷ Mnogi programi cijepljenja svojataju priznanje za nešto što je jednostavno tendencija bolesti da raste i opada. Daleko od to­ga da se znanost može pohvaliti s konačnim gašenjem poliomijelitisa i tuber­kuloze: obje bolesti odlučiše, godinama prije, predahnuti i sada pripremaju povratak — tuberkuloza se javlja u mnogim zapadnim zemljama, poliomije­litis u mnogim dijelovima Kanade, a difterija u Rusiji i na Istoku.

Tetanus, difterija i hripavac

Pobol i broj smrtnih slučajeva od difterije bili su u padu puno prije no što je cjepivo uvedeno, jednako kao i kad je riječ o tetanusu, uglavnom stoga što je veća pažnja posvećena higijeni rana."¹ Medu svim američkim vojnicima u Drugome svjetskom ratu zabilježeno je samo 12 slučajeva tetanusa, od kojih trećinu predstavljaju vojnici koji su bili cijepljeni.¹⁹ Veliko smanjenje mortali­teta od hripavca (približno 80 posto) dogodilo se prije nego je cjepivo uve­deno.²"

Slično se događalo i s ospicama. Stopa smrtnosti od ospica strmoglavce se obrušila za više od 95 posto (na 0,03 smrti na 100.000 oboljelih) 20 godina prije nego se cjepivo počelo primijenjivati.²¹

Ipak, potkraj 1990-ih, unatoč činjenici da se u Velikoj Britaniji vakcinacija provodi od 1988. uz izvanredno visoki stupanj pokrivenosti tek prohodale djece, broj oboljelih od ospica je porastao — za približno jednu četvrtinu.²²

U 1990-ima su SAD pretrpjele neprestano rastuću epidemiju ospica — naj­goru tijekom više desetaka godina — unatoč činjenici da se cjepivo za ospi­ce, u svojim raznim varijantama, primjenjivalo od 1957., a kombinirano cjepi­vo od 1975. godine. Iako je vlada zacrtala 1982. godinu kao datum potpune eliminacije bolesti, Centri za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti izvijestili su o ukupnom broju od približno 27.672 slučajeva ospica u 1990., što je dvostru­ko više nego broj evidentiranih slučajeva u 1989., što pak predstavlja dvo­struko veći broj slučajeva nego godinu dana prije toga.

Iako je broj slučajeva ospica smanjen za jednu četvrtinu (do 63.000 obo­ljelih) u godini uvođenja cjepiva te dosegao najnižu vrijednost od 1.500 slu­čajeva u 1983-, brojke su krajem 1980-ih iznenada porasle za 423 posto, a onda se naglo vinule u vis, pri čemu su najgore pogođeni dijelovi SAD-a bili Houston i Los Angeles.

Nakon velikog preporoda ospica u razdoblju od 1989- do 1991. broj slu­čajeva ospica počeo je drastično opadati. Centri za kontrolu bolesti pripisali su to ogromnom pritisku za cijepljenje protiv ospica i kombiniranim cjepivi­ma napravljenima u jeku epidemije; postotak cijepljenih porastao je s pros­ječnih 66 posto u godinama prije 1985. na 78 posto u 1991. godini.

Međutim nekoliko statističkih pokazatelja baca sumnju na tu optimističnu pretpostavku. Prije svega, Centri za kontrolu bolesti procjenjuju, na osnovi analiza broja cijepljenih u prošlosti, da bi približno 800.000 do dva milijuna dojenčadi i male djece koja nisu dobila cjepivo trebala biti podložna ospica-ma. No u stvarnosti je 1992. godine zabilježeno svega 9.300 slučajeva u toj dobnoj skupini. Iako se prosječna dob djece oboljele od ospica snizila (od prosječne dobi od 12 godina u 1989-, na početku epidemije, do prosječne starosti od 4,9 godina nakon epidemije), gotovo polovina evidentiranih slu­čajeva još uvijek se odnosila na djecu stariju od pet godina — od kojih je ve­ćina trebala biti zaštićena imunizacijom.

Centri za kontrolu bolesti priznali su da bi nagli pad broja oboljelih mo­gao imati veze sa »sveukupnim smanjenjem pobola od ospica u zapadnoj he­misferi.« Također bi mogao biti povezan, kažu, s cikličkom prirodom bolesti.

Vlada Velike Britanije hvali se da je meningitis Haemophilus influenzae tipa b (Hib) iskorijenjen uglavnom zahvaljujući cijepljenju, koje se ondje provodi od 1992. godine. Ovaj oblik bakterijskog meningitisa, uzrokovan bakterijom Haemophilus influenzae tipa b, uglavnom pogađa djecu predškolske dobi, s najvećim brojem pobola kod djece između šest i petnaest mjeseci starosti. Cjepivo je trebalo suzbiti najčešći oblik meningitisa kod djece mlađe od pet godina. Ipak, istraživačka skupina zagovaratelja Hib cjepiva, koja je veličala njegovu djelotvornost, priznala je da je »značajan« pad zabilježen i kod djece koja nisu cijepljena — s 99,3 na 68,5 od 100.000.²³ Štoviše, mnogi od slučajeva Hib meningitisa pojavili se među djecom koja su bila cijepljena.²⁴

Oduševljenje raznim kampanjama za cijepljenje protiv ospica zasniva se na uvjerenju da ospice mogu biti opasne po život te da, izgleda, s vremenom postaju sve opasnije i opasnije. Kad je 1989- godine britansko Ministarstvo zdravstva pokretalo jedan od svojih najvećih programa vakcinacije, dr. Norman Begg, epidemiološki savjetnik Laboratorija za javno zdravstvo, pozivao se na tadašnju službenu statistiku prema kojoj će se kod jednog djeteta od 5.000 djece oboljele od ospica razviti akutni encefalitis, upala mozga, a dalje će kod jednog od 5.000 takve djece doći do subakutnoga sklerozirajućeg pa-nencefalitisa (SSPE), progresivne bolesti koja izaziva degeneraciju mozga, s gotovo neizbježno fatalnim ishodom.²⁵

Pet godina kasnije, kad je tijekom nacionalne kampanje jedan kolumnist poticao roditelje na docjepljivanje djece, postotak žrtava ospica, kod kojih bi moglo doći do encefalitisa, odjednom se popeo na jedno od 500 djece. Jed­no od deset takve djece moglo bi umrijeti, a jedno od četiri djeteta moglo bi imati trajno oštećenje mozga, navodio je kolumnist. Kako je kampanja jačala, tako su daige tiskovine još i više napuhavale opasnost. U studenome je već izgledalo da će se jedan od svakih 17 slučajeva ospica pretvoriti i u slučaj en­cefalitisa.

Ali izvještaj SSPE registra, posvećenog praćenju te fatalne bolesti, zaklju­čuje da je ospicama izazvan oblik bolesti »vrlo rijedak«, te da se javlja u jed­nom od milijun slučajeva.'²⁶ Također, izgleda da se ta rijetka bolest ne javlja baš tako slučajno. Zaključak studije osoba oboljelih od SSPE-a jest da za obo­lijevanje od bolesti važniju ulogu od ospica ima utjecaj okoline, poput ozbilj­nih povreda glave ili boravka u blizini određenih životinja.²⁷

Ospice mogu biti ubojica, ali one ne pogađaju tako nasumce kao što bi nas medicina htjela u to uvjeriti. U SAD-u je 1990. godine, u jeku epidemije ospica, kad je prijavljeno 27.000 slučajeva ospica, umrlo 89 oboljelih. Pritom se većina smrtnih ishoda odnosi na djecu koja dolaze iz obitelji s niskim pri­manjima, kod kojih je neuhranjenost odigrala jednaku ulogu kao i propusti u sanaciji komplikacija. U Africi, gdje djeca imaju značajan deficit vitamina A, ospice također odnose živote. Međutim, kao što je to niz studija pokazao, čak će i djeca trećeg svijeta, uz adekvatnu zalihu vitamina A ili ako im se da­ju preparati vitamina A, u velikoj mjeri preživjeti.²⁸

Smrtni ishod ospica nije uobičajen u razvijenim zemljama. Godinu dana prije uvođenja MMR cjepiva, u Velikoj Britaniji zabilježeno je šest takvih smr­ti, makar je bilo čak 42.165 evidentiranih slučajeva bolesti.

Štoviše, u razdoblju od pet godina, između 1989. i 1994., bilo je samo šest smrtnih ishoda među djecom starosti od 0 do 19 godina, dok je ukupan broj oboljelih iznosio 59.263 — u prosjeku jedna smrt godišnje. Time bi stopa mortaliteta iznosila približno jednu smrt na svakih 10.000 slučajeva, što je go­tovo upola manje nego što je iznosila u razdoblju 1979.-1983., kada je umrlo 83 djece od 463.732 oboljelih od ospica, što bi predstavljalo stopu mortaliteta od jedne smrti na svakih 5.600 slučajeva.

Smanjenje stope smrtnosti, međutim, nema nikakve veze s cjepivom, -tvr­di dr. Richard Nicolson, urednik stručnog časopisa Bulletin of Medical Ethics, već je odraz činjenice da liječnici bolje znaju kako liječiti ospice. Od 1988. većina se smrtnih ishoda odnosi na odrasle osobe, no i to samo na nekolici­nu njih svake godine.

Norman Begg pisao je da su smrti zbog ospica »neposredno povezane s nedovoljnim postotkom cijepljenog stanovništva.« U Italiji je između 1981. i 1991- godine bilo samo deset smrti zbog ospica iako je svega 40 posto sta­novništva bilo cijepljeno. U naredne je dvije godine broj cijepljenog stanov­ništva porastao, ali se broj umrlih gotovo utrostručio na 28, upućujući na to da postotak cijepljenog stanovništva nema apsolutno nikakve veze s brojem umrlih.²⁹
Zaušnjaci

Bez obzira na sadašnji službeni stav zaušnjaci nisu nikada smatrani global­nim ubojicama. Cjepivo je razvijeno samo zbog rijetkih komplikacija zaušnja-ka: orhitisa (upalno stanje testisa), aseptičkog meningitisa, encefalitisa i glu-hoće. Djeca koja obole od zaušnjaka imaju otok ispod uha, glavobolju, vru­ćicu, povraćanje i bolove u mišićima. Osim testisa, oteći mogu i jajnici u žena i prsa. Simptomi obično prolaze za manje od tjedan dana, iako mogu potra­jati sve do deset dana.

Kao što je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije dr. Stewart napisao: »Povijest nas uči — ne samo medicinska povijest — da zarazne bolesti s vre­menom mijenjaju obrazac ponašanja, žestinu i učestalost. Hripavac je nekoć predstavljao ozbiljnu prijetnju zdravlju i životu sve djece. Sada to više nije ta­ko, iako je to često iscrpljujuća, a za neku djecu i opasna bolest.«'"¹

Za vrijeme epidemije hripavca od 1978. do 1979. godine u Glamorganu, Glasgowu i Surrevu, u područjima »niskog rizika« — odnosno ondje gdje ne­ma pothranjenosti — nije primijećen niti jedan slučaj trajnog oštećenja moz­ga ili smrti medu djecom, kao ni medu bebama (za koje se smatra da su naj­više izložene.riziku).³¹

Poliomijelitis

Čak ni poliomijelitis nije tako virulentni masovni ubojica kakvim ga se odu­vijek prikazivalo. Uglavnom zbog epidemije 1950-ih (koja je uslijedila nakon četiri predsjednička mandata najpoznatije žrtve poliomijelitisa Franklina D. Roosevelta), za poliomijelitis se uvriježilo mišljenje -da nasumce bira svoje žrtve medu zdravim mladim osobama. Ipak, najveći broj slučajeva poliomije­litisa bezopasne su infekcije. Prema današnjim statističkim pokazateljima sa­mo deset posto ljudi izloženih poliomijelitisu obolijeva, a samo će jedan pos­to oboljelih završiti s paralitičkom formom poliomijelitisa — ili 0,01 posto od onih koji su uopće bili izloženi bolesti. Medicinski homeopat i poznati kriti­čar cijepljenja dr. Richard Moskowitz nazvao je sklonost pojedinca da se kod njega razvije paraliza od ovog, u pravilu bezopasnog, virusa »posebnom tje­lesnom preosjetljivosti.«³²
Meningitis C

Premda se danas sva britanska djeca cijepe protiv meningokoka iz grupe C, uzročnika meningitisa, umjesto da se jednostavno jedino cijepe visokorizične skupine, za djecu između 5 i 15 godina starosti gotovo da i ne postoji nika­kav rizik za obolijevanje od meningitisa C. U petogodišnjem je razdoblju, od 1994. do 1999-, prije uvođenja cjepiva, meningokokni meningitis grupe C odnio živote približno 20 beba mlađih od godinu dana, 21 jednogodišnjaka, 18 dvogodišnjaka, približno 15 trogodišnjaka, nekoliko četverogodišnje, pe­togodišnje i šestogodišnje djece, i niti jednog djeteta druge predadolescent-ske dobi.

Nakon što bebe napune godinu dana, kod njih se razvije aktivni imunitet slijedom izloženosti nepatogenom obliku meningokoka.

Bolest dalje ne ubire žrtve sve do dobi od 15 do 20 godina, što predstav­lja takozvani najveći klaster. U toj dobnoj kategoriji meningitis je tijekom pet godina usmrtio 12 15-godišnjaka, približno 30 16-godišnjaka, 12 17-godišnja-ka, oko 18 18-godišnjaka, oko 18 19-godišnjaka, te 10 20-godišnjaka. Time je bolest ukupno usmrtila 200 djece, ili u prosjeku 40 djece godišnje (70 djece 1999. godine).

Iako nitko ne želi umanjiti tragičnost gubitaka tih mladih života, ipak, go­voreći isključivo u epidemiološkim okvirima, stopa smrtnosti ovog oblika meningitisa nije značajna. Ona se nalazi daleko iza brojnih nesreća koje se smatraju odgovornima za najveći broj prekinutih mladih života. Na primjer, pet je puta vec'a vjerojatnost da se beba utopi u svojoj kadici i 86 puta vec'a vjerojatnost za smrt u kolijevci nego od meningitisa tipa C. Svi oblici smrti djece u britanskom prometu odnose svake godine živote 1.309 djece i mla­dih ljudi — 32 puta više od meningitisa.

Kao, što Heikki Peltola, profesor infektivnih bolesti i pedijatar u Bolnici za djecu i mlade Sveučilišta u Helsinkiju, komentira: »Niti u jednoj zemlji ne postoji epidemija ove bolesti... Općenito govoreći, učestalost je pojavljivanja meningokokne bolesti premala za indiciranje vakcinacije cijele populacije, ili samo djece, ali su neke rizične grupe i epidemije važni izuzeci.«³³

Nadalje, prema podacima britanskog Ministarstva zdravstva, na meningo-koknu bolest grupe C otpada 40 posto slučajeva meningitisa u Britaniji i drugdje.

. Iako je meningitis uzrokovan meningokokom grupe C glavni uzrok me­ningokokne smrti medu tinejdžerima, grupa B je daleko opasnija za dojen-čad i malu djecu, na koju se odnose najmanje dvije trećine svih meningokok-nih smrti u toj dobnoj grupi.

Pored toga, kako kažu u kompaniji Wyeth, proizvođaču cjepiva protiv meningokoka grupe C, dosad im nije uspjelo proizvesti cjepivo za gaipu B.
Rubeola

Rubeola je, poput zaušnjaka, benigna dječja bolest i, čini se, ne puno opas­nija od obične gripe. Međutim ona može biti opasna za fetus u razvoju ako se trudnica razboli u prvom tromjesečju trudnoće. U tom slučaju postoji rizik da se njezina beba rodi s prirođenim rubeolarnim sindromom, koji može proizvesti velike urođene mane, uključujući sljepoću, gluhoću, pa čak i de­fekte udova.

I opet, medicina se namjerava riješiti toga malog rizika pokušajem da se bolest u potpunosti izbriše imunizacijom sve djece, muške i ženske. Pritom valja reći da je izlaganje trudnica rubeoli manje rizično nego što se isprva mislilo. Od 24 trudnica praćenih jednom studijom, a koje su dobile rubeolu, što je potvrđeno analizom krvi, niti jedna od njihovih beba nije se rodila s urođenim manama.³⁴
MIT BROJ 3: CJEPIVO ĆE VAS ZAŠTITITI OD BOLESTI
Najjači argument koji izvlače apologeti cjepiva, posebice onih cjepiva za koja se zna da imaju jake nuspojave (kao što je to cjepivo protiv hripavca), jest da je, bez obzira na to što su možda cjepiva i nesavršena, korist od njih ipak vrednija od rizika. No problem je toga argumenta što pretpostavlja da cjepiva zaista djeluju.
Hripavac

Za vrijeme većih izbijanja hripavca više od polovine žrtava već su bile potpu­no cijepljene. Profesor Stewart izvijestio je da je analiza britanskih slučajeva hripavca 1974. i 1978., te 1974. u SAD-u i Kanadi pokazala da je između jed­ne trećine do jedne polovine sve oboljele djece bilo cijepljeno. Kad je ispitao gotovo 2.000 dojenčadi koja je dobila hripavac, pokazalo se da su ga u dvije trećine slučajeva dobila od svoje potpuno cijepljene braće i sestara. Prema mišljenju dr. Stewarta »kod djece nije vidljiva nikakva zaštićenost cijeplje­njem«, unatoč činjenici da svrha cjepiva upravo i jest zaštita te populacije — jedinih bića ugroženih tom neugodnom, no inače uglavnom benignom bo­lesti.³⁵

»Učinak sadašnjeg programa vakcinacije jest izlaganje jedine visokorizič­ne grupe, odnosno djece, riziku [nuspojava] cjepiva i riziku infekcije«, zaklju­čuje dr. Stewart.^3fl

On smatra da je rizik da beba oboli od encefalitisa s trajnim oštećenjem mozga, kao posljedicom hripavca (jedan od 38.000), usporediv s rizikom oš­tećenja mozga (jedan od 25.000) nakon primanja injekcije s cjepivom.³⁷

Godine 1993-, tijekom epidemije hripavca diljem Amerike, grupa istraži­vača iz dječje bolnice u Cincinnatiju, Ohio, otkrila je da je epidemija izbila uglavnom među djecom koja su prošla cijeli postupak imunizacije DPT cjepi­vom.³⁸

Oko 30 posto djece bilo je hospitalizirano, iako epidemija nije uzela niti jedan život. Kako je većina oboljele djece bila između 19 mjeseci i šest godi­na starosti, što znači da su trebala biti relativno nedavno cijepljena, čak su se i znanstvenici počeli slagati da ponuđeno cjelostanično cjepivo protiv hri­pavca ne pruža nikakvu dugotrajnu zaštitu.

Liječnici vole isticati kako je, kad je ranih sedamdesetih prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji na neko vrijeme bilo prekinuto cijepljenje protiv hripavca, broj ozbiljnih slučajeva naglo porastao. Nakon dokumentarnog filma prika­zanog u SAD-u, a koji je kritizirao DPT cjepivo, broj imunizirane djece je opao. Zdravstveni su dužnosnici tada tvrdili da je broj slučajeva hripavca u porastu jer je postotak cijepljenih u padu.

No kad je dr. J. Anthonv Morris, tadašnji virolog američke Uprave za hra­nu i lijekove, analizirao 41 slučaj takozvanog hripavca, ispostavilo se da je svega pet njih pravi hripavac, dok su sve te žrtve bile cijepljene. Isto se do­godilo u Wisconsinu. Većina pacijenata nije imala hripavac, ali oni koji jesu, bili su cijepljeni.³⁹

Tijekom epidemije 1978.-1979- godine u' Velikoj Britaniji, broj slučajeva narastao je do »gotovo nečuvenih visina«, napisao je profesor Stewart. I taj se rast tumačio povezanošću sa smanjenjem broja cijepljenih nakon negativnog publiciteta. Ali broj registriranih slučajeva porastao je u svim dobnim skupi­nama, pa i u onima gdje je bio visok postotak cijepljenih.''⁰

Čak se u najboljem slučaju, kad cjepivo protiv hripavca djeluje, pokazalo da njegova učinkovitost varira između 63 i 93 posto — izuzetno velika razli­ka.⁴¹ Posljednja istraživanja iz Švedske i Italije otkrila su da je cjepivo djelo­tvorno u svega 48 posto, odnosno 36 posto slučajeva.⁴² Usprkos povećanju stupnja imuniziranosti stanovništva do 95 posto i više, hripavac ponovno iz­ranja na površinu kao epidemija u mnogim zapadnim zemljama, naročito među vrlo malim bebama.⁴³ U SAD-u se broj slučajeva hripavca povećao više od tri puta; u Velikoj Britaniji broj slučajeva među djecom mlađom od godi­nu dana porastao je za 29 posto. I to unatoč tomu što se cjepivo doimalo da ima 88-postotnu učinkovitost kod djece stare 7-18 mjeseci.⁴'¹

Ponovno pojavljivanje hripavca u SAD-u nije najnoviji trend. Nakon što je 1940-ih cjepivo uvedeno, broj slučajeva hripavca bio je najmanji 1976. godi­ne. No od ranih 1980-ih pojava hripavca ciklički je rasla, s najvišim dosegnu­tim vrijednostima svake tri do četiri godine, neovisno o vakcinaciji.⁴⁵

U studenom 2001. britansko je Ministarstvo zdravstva unijelo promjene u kalendar cijepljenja uključivanjem još jedne doze cjepiva protiv hripavca, uz priznanje da je hripavac još uvijek nezanemariv uzrok pobola i smrti medu bebama, koje su se zarazile hripavcem od svoje cijepljene starije braće i se­stara ili roditelja. Ni ta doza, dana u obliku nove »nestanične« verzije cjepiva (u kojoj je toksin hripavca inaktiviran glutaraldehidom ili vodikovim peroksi­dom, ili je genetički modificiran — jer bi tako trebao biti sigurniji) nije polu­čila puno bolje rezultate.

U Švedskoj, gdje je cjepivo testirano na skupini djece, jedna petina djece oboljela je od hripavca, čak i unatoč tomu što su djeca dobila tri injekcije cje­piva. U najboljem se slučaju procjenjuje da cjepivo djeluje u manje od tri če­tvrtine slučaja.⁴⁶ U SAD-u su znanstvenici, koji su radili na cjepivu u klinici

Mayo, objašnjavali da oni zaista ne razumiju koliko je toksina hripavca po­trebno da bi se djeca zaštitila. Čini se, naime, da čak i djeca s visokom razi­nom protutijela u svojoj krvi mogu dobiti hripavac.⁴⁷