Ana səhifə

Pred licem pravde


Yüklə 118.5 Kb.
tarix25.06.2016
ölçüsü118.5 Kb.


Dobrodošli! Ovo je Dnevnik Tribunala broj 731, 2. mart 2012. godine. Izdavač: Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje, IWPR.

Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje i Radio Slobodna Evropa predstavalju zajednički program:




PRED LICEM PRAVDE: Ratni zločini na prostoru bivše Jugoslavije

Svake nedjelje od 18.30 i 22.30 u programima i na internet stranici Radija


Slobodna Evropa i najslušanijim FM radiostanicama u regiji.

Najnovije izdanje emisije možete naći ovdje:



http://www.slobodnaevropa.org/section/Facing_justice/992.html

POGLEDAJTE NOVU EPIZODU TV SERIJALA „BiH 20 GODINA POSLIJE“ U PRODUKCIJI IWPR-A :

http://www.danas.org/media/video/24506598.html

PRIDRUŽITE SE IWPR-U NA FACEBOOKU:

http://facebook.com/InstituteforWarandPeaceReporting

http://www.facebook.com/JusticeNews

PRATITE NAS NA TWITTERU:

http://twitter.com/iwpr

http://twitter.com/iwprJusticeNews
Lider bosanskih Srba – oportunista ili ubeđeni nacionalista?

Nešto što je možda započelo kao taktika za pridobijanje glasova sada se pretvorilo u dominantnu osobinu Milorada Dodika.

Piše: Maja Bjelajac iz Banja Luke
SUDSKA HRONIKA:
Šef srbijanskih Crvenih beretki „nikome nije komandovao“
Svedok odbrane tvrdi da se uloga Franka Simatovića svodila na prikupljanje informacija o vojnim operacijama, a ne na obučavanje paravojnih grupa.

Piše: Velma Šarić iz Sarajeva


Život srpskog vojnika „uništen“ pogubljenjima u Srebrenici

Svedok optužbe opisuje kako su bošnjački zarobljenici bili postrojeni i streljani – i kako je lično ubio 70 ljudi.

Piše: Rachel Irwin iz Haga

KRATKE VESTI:


Bivšem holandskom vojniku naloženo da preda beleške

Radovan Karadžić je te beleške zatražio nakon iskaza koji je svedok dao u novembru.

Piše: Rachel Irwin iz Haga
Šešeljev boravak u bolnici „planiran“

Lečenje je usledilo neposredno uoči završnih reči koje počinju na suđenju za ratne zločine.

Piše: Rachel Irwin iz Haga

**************POSJETITE IWPR ON LINE: http://www.iwpr.net**************



Lider bosanskih Srba – oportunista ili ubeđeni nacionalista?
Nešto što je možda započelo kao taktika za pridobijanje glasova sada se pretvorilo u dominantnu osobinu Milorada Dodika.
Piše: Maja Bjelajac iz Banja Luke (TU br. 731, 2. mart 2012.)
Za vreme trajanja rata u Bosni i Hercegovini i neposredno nakon toga, Milorad Dodik se predstavljao kao oponent Radovana Karadžića, tadašnjeg predsednika Republike Srpske (RS).
A sada, kada je i sam Dodik postao predsednik entiteta bosanskih Srba, čini se da su ideološke razlike između njega i njegovog prethodnika gotovo nestale. Kao lider najjače političke partije u RS-u – Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) – Dodik se rukovodi isključivo srpskim nacionalizmom.
U godinama nakon rata u BiH (1992-95.), Dodik je Karadžića u više navrata nazivao „zlikovcem“ i „smetnjom za srpski narod“. Pre samo pet godina, Dodik je od Karadžića i bivšeg komandanta vojske bosanskih Srba, Ratka Mladića, zahtevao da se predaju, tvrdeći da njih dvojica „nisu srpski junaci, i nikada nisu bili heroji“.
Otprilike u isto vreme, Dodik je u jednom intervjuu rekao i da su zločini koji su u julu 1995. počinjeni u Srebrenici – kada su srpske snage ubile 8,000 bošnjačkih muškaraca i dečaka – imali razmere genocida.
Ovih se dana njegove izjave za javnost veoma razlikuju od onih koje je davao pre nekoliko godina. Ako je tada njegov nacionalizam bio jedva vidljiv, danas se radi o krajnje otvorenom i doslednom stavu.
Potkraj maja 2011., neposredno nakon što je Mladić uhapšen u Srbiji, u Banja Luci je organizovan veliki skup podrške ovom generalu. Taj skup je bio održan pod pokroviteljstvom Udruženja boraca RS-a, koje uživa otvorenu podršku samog Dodika. Iste godine je predsednik saopštio i da će osnovati fond za finansiranje odbrane onih Srba koji su optuženi za ratne zločine, uključujući Karadžića i Mladića.
Svoje nekadašnje izjave o Srebrenici Dodik danas poriče, nastojeći umesto toga da umanji razmere zločina koji su počinjeni 1995. godine.
U jednom televizijskom duelu koji se proteklog meseca odigrao u Beogradu, predsednik srbijanske Liberalno-demokratske partije (LDP), Čedomir Jovanović, pitao je Dodika da li je ikada rekao da se u Srebrenici dogodio genocid.
On je odgovorio: „Nikada nisam priznao da je u Srebrenici počinjen genocid, niti ću to učiniti. Ja sam samo konstatovao da je Haški tribunal doneo presudu u slučaju generala [bosanskih Srba, Radislava] Krstića, kojom ga je osudio za genocid u Srebrenici 1995. Ja sam samo konstatovao ono što je pisalo u sudskoj presudi.“
Dodik je Jovanoviću rekao i da vođstvo bosanskih Srba nikada nije donelo odluku da uništi bošnjačku naciju. Otuda je Srebrenica bila „veliki zločin, ali ne i genocid“.
Potom je nastavio da brani Karadžića, za koga je rekao da je „pravio greške, ali mu treba priznati zasluge za stvaranje Republike Srpske. RS je osnovana zahvaljujući njegovoj hrabrosti.“
Jovanović mu je uzvratio: „Ova izjava svedoči o Vašoj promeni, jer danas, kada imate apsolutnu vlast, ne smete da kažete ono što ste govorili kada ste bili opozicija.“
Neposredno nakon rata, tokom 1996. i 1997. godine, međunarodna zajednica je polagala velike nade u Dodika kao umerenog političara, koji bi mogao da doprinese smirivanju etničkih tenzija.
A 2000. godine ga je tadašnja američka državna sekretarka Madlen Olbrajt (Madeleine Albright) opisala kao „miljenika međunarodne zajednice“.
Međutim, iste te godine Dodik je na predsedničkim izborima u RS-u bio poražen od kandidata Srpske demokratske stranke (SDS), Mirka Šarovića. U periodu od 2001. do 2006., usledio je i čitav niz drugih izbornih poraza.
Moguće je da je baš to Dodika nagnalo da se okrene populističkom nacionalizmu kao sigurnom načinu na koji se osvaja biračko telo u RS-u. Izgleda da je taj plan uspeo. Tako je 2006. godine, nakon ubedljive izborne pobede SNSD-a, Dodik po drugi put postao premijer RS-a. A posle sledeće izborne pobede, 2010. je počeo da obavlja funkciju predsednika RS-a.
Dragan Čavić, koji je tu funkciju obavljao u periodu od 2002. do 2006., tvrdi da je Dodik govor nacionalizma preuzeo iz praktičnih razloga.
„Populistički pristup politici podrazumeva da su sve prethodne izjave u kojima je Dodik kritikovao Karadžića i ostale lidere bosanskih Srba sada zaboravljene, usled potrebe da se dobiju glasovi“, kazao je Čavić. „Dodikova stranka, SNSD, procenila je da je ovakva retorika jedini način na koji može da zadrži vlast na svim nivoima. Iza takvog populističkog pristupa stoji čisti pragmatični interes.“
Uporno insistiranje na nacionalizmu dovelo je do pogoršanja odnosa lidera bosanskih Srba sa međunarodnom zajednicom, kao i sa državom Bosnom i Hercegovinom, čiji je RS sastavni deo. Dodik se sada otvoreno protivi postojanju zajedničke države.
Pod Dodikovim uticajem, zvanični diskurs u RS-u podrazumeva fokusiranost na entitet kao tvorevinu koja je gotovo potpuno nezavisna od zajedničke bosanske države. Što se tiče odnosa prema nedavnoj prošlosti, osporavaju se razmere srpskih ratnih zločina, dok se aktuelni čelnici distanciraju od bilo kakvog učešća u njima.
Analitičari smatraju da Dodikov nacionalistički stav predstavlja zamenu za stvarne odgovore na ekonomske i socijalne izazove sa kojima se suočava RS.
„Kada se okrenete nacionalističkoj retorici, to znači da više nemate nikakvih drugih argumenata“, kaže direktor ljubljanskog Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), Bakhtijar Aljaf. „Bilo bi bolje da Dodik ima nešto da kaže ljudima o razvoju RS-a, o stranim investicijama. Ali on to ne čini – a šta drugo može da ponudi glasačima osim nacionalizma? To je njihova duhovna hrana.“
Po mišljenju profesora sarajevskog univerziteta, Envera Kazaza, promenu Dodikovog stava treba pripisati „nesposobnosti da se kreira nova politička vizija“, koja bi u BiH iziskivala stvaranje „proevropskog društva“ i odmak od „ratnih ideologija“.
„Dodik je zaigrao na nacionalističku kartu da bi dobio izbore, a pošto je došao na vlast pretvorio se u pragmatičnog političara koji nastavlja da koristi istu tu kartu kako bi ljudima skrenuo pažnju sa važnijih pitanja, kao što su loše stanje u ekonomiji i nezaposlenost“, kazao je Kazaz.
Profesor Centra za studije jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu (Austrija), Florijan Biber (Florian Bieber), tvrdi da je Dodik napravio korak od oportunizma ka nacionalističkom programu.
On ističe da političari poput Dodika nacionalizam često najpre koriste da bi poboljšali vlastitu poziciju, ali kasnije počnu da veruju u svoju sopstvenu retoriku.
„On je opijen uspehom nacionalizma, i u jednom trenutku bi to moglo da se pretvori u put bez povratka“, rekao je Biber. „Po tome je on sličan [bivšem predsedniku Srbije] Slobodanu Miloševiću. Obojica dolaze iz pragmatične, tehnokratske političke struje, a vremenom su prigrlili izraženi nacionalizam kojeg nisu u stanju ili nisu voljni da napuste. Obojica su mogli biti ujedinjujući, pragmatični političari, ali su se opredelili za lakši put privlačenja nacionalističkih osećanja.“
Takav populistički pristup podrazumeva i flertovanje sa ekstremno nacionalističkim delom biračkog tela.
„Ova taktika nas podseća na sličnu politiku kojoj ekstremna desnica pribegava i u ostalim delovima Evrope. U Austriji, na primer, Partija Slobode prednjači u tome što se ne distancira jasno od nacionalsocijalizma, premda pazi na to da njeni političari ne govore stvari zbog kojih će se sukobiti sa zakonom“, kaže Biber. „U pitanju je veština provociranja kojom se privlači pažnja, mobilišu glasači koji nisu voljni da prihvate zločine prošlog režima i okupljaju oni koji otvoreno odobravaju ratne zločine ili naprosto imaju ambivalentan odnos prema prošlosti.“
Maja Bjelajac je saradnica IWPR-a iz Banja Luke.

***


Sudska hronika:

Šef srbijanskih Crvenih beretki „nikome nije komandovao“
Svedok odbrane tvrdi da se uloga Franka Simatovića svodila na prikupljanje informacija o vojnim operacijama, a ne na obučavanje paravojnih grupa.
Piše: Velma Šarić iz Sarajeva (TU br. 731, 2. mart 2012.)
Iako u vreme trajanja sukoba u Bosni jeste komandovao elitnom srbijanskom jedinicom, Franko Simatović zapravo nije imao prevelika ovlašćenja – rekao je ove sedmice jedan svedok pred Haškim tribunalom.
Penzionisani pukovnik Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), Mladen Karan, pojavio se pred sudom kao svedok Simatovićeve odbrane. On je najpre bio oficir JNA za bezbednost, da bi kasnije bio poslat u Srpsku vojsku Krajine (SVK), koja je tokom devedesetih bila osnovana u odmetnutim, srpskim delovima Hrvatske.
Simatović i Jovica Stanišić se, kao nekadašnji zvaničnici srbijanske službe Državne bezbednosti (DB), terete za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo nasilno i trajno raseljavanje ne-Srba iz mnogih delova Hrvatske i Bosne – progonom, ubijanjem i deportacijom.
Stanišić je od 1991. do 1998. bio na čelu DB-a, dok je Simatović, kao njegov potčinjeni, komandovao Jedinicom za specijalne operacije (JSO), poznatijom kao Crvene beretke.
U optužnici se navodi da su Stanišić i Simatović osnivali, organizovali i finansirali centre za obuku paravojnih jedinica iz Srbije, koje su potom bile upućivane u Hrvatsku i Bosnu, gde su činile zločine i prisiljavale nesrpsko stanovništvo da napusti gradove i sela koje su zauzele.
Svedok je pred sudom rekao da je Simatovića u Hrvatskoj, na području Krajine, video u više navrata, pa tako i onda kada je on – Karan – tokom 1993. sudelovao u operaciji Pauk.
Operaciju Pauk, kojom je preuzeta kontrola nad delom severozapadne Bosne, navodno su naredili politički lideri Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske. Reč je o akciji u kojoj su sudelovale mešovite snage – uključujući SVK, paravojne jedinice poput „Arkanovih Tigrova“ i formacije pod kontrolom Fikreta Abdića, Bošnjaka koji se pobunio protiv vlade u Sarajevu.
Karan je potvrdio ocenu odbrane da nije postojala komandno-strukturna povezanost između srbijanskog DB-a – uključujući dvojicu okrivljenih – i same SVK ili srpskih paravojnih formacija angažovanih na operativnom području SVK-a.
„Arkanovi Tigrovi sledili su instrukcije Jedanaestog korpusa SVK-a, koji je bio jedinica poput one u kojoj sam ja bio angažovan“, odgovorio je svedok i dodao: „Pretpostavljam da biste mogli reći da im je [SVK] komandovala.“
Na pitanje koje se ticalo njegovih kontakata sa Simatovićem, svedok je odgovorio da nikada nije imao utisak da okrivljeni „komanduje bilo čime“.
„U vreme dok sam bio angažovan u komandnom štabu Pauka, sećam se da sam Simatovića video nekoliko puta – mada se on tu zatekao usput, bez ikakve konkretne uloge“, kazao je Karan. „Delovalo mi je da prikuplja podatke, ali tada nisam bio siguran u to koja je njegova funkcija, niti je on davao bilo kakva konkretna obaveštenja, a [još] manje naređenja.“
Prilikom unakrsnog ispitivanja, tužiteljka Meksin Markus (Maxine Marcus) osvrnula se na izjavu svedoka koja se ticala ranijih sukoba u Hrvatskoj, odnosno perioda u kojem je on bio angažovan na području Vukovara 1991. godine.
Markusova je rekla da su zločini u Vukovaru, uključujući i pogubljenja na farmi Ovčara u novembru 1991. godine, počinjeni u sklopu plana za eliminaciju ne-Srba iz „većeg dela Hrvatske“.
„Taj plan je bio izvršen uz pomoć i pod komandom srbijanske službe Državne bezbednosti“ – i samog okrivljenog, kazala je ona.
Svedok je negirao da je to istina, insistirajući da „nikada nije postojao takav plan“.
„Osim toga, JNA u Hrvatsku nije bila upućena kao u stranu zemlju; ona je dejstvovala da bi zaštitila ustavni poredak Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a područje Vukovara je bilo sastavni deo te zemlje“, rekao je svedok.
Karan je – nakon što je tužiteljka sugerisala da je po prirodi svoga posla trebalo da zna za njih – ponovio da ipak nije znao za zločine koji su počinjeni u Vukovaru.
Tužiteljka se osvrnula i na Karanovo svedočenje o operaciji Pauk, pokazujući svedoku odlomke iz operativnog dnevnika u kojima se na više mesta pominje Simatovićevo ime.
„Koliko je meni poznato – kao što sam rekao, video sam ga sa slušalicama – on je bio na terenu da bi obavio elektronsko izviđanje, i to je sve”, kazao je Karan.
Markusova je ukazala na to da dnevničke zabeleške sugerišu da se Simatovićeva uloga sastojala u „određivanju vojnih ciljeva i planiranju vojnih aktivnosti“ – mnogo više nego u „pukom“ elektronskom izviđanju, dodala je ona.
„Pa dobro, ja to ne shvatam – da bi vršio i izviđanje, kao i planiranje i komandovanje operacijom, Simatović bi definitivno morao da bude supermen. Bilo bi to previše posla za samo jednu osobu“, kazao je Karan.
Stanišića i Simatovića su vlasti Srbije uhapsile 13. juna 2003.
Suđenje se nastavlja iduće sedmice.
Velma Šarić je obučena novinarka IWPR-a iz Sarajeva.

***


Sudska hronika:

Život srpskog vojnika „uništen“ pogubljenjima u Srebrenici
Svedok optužbe opisuje kako su bošnjački zarobljenici bili postrojeni i streljani – i kako je lično ubio 70 ljudi.
Piše: Rachel Irwin iz Haga (TU br. 731, 2. mart 2012.)
Bivši pripadnik vojske bosanskih Srba, koji je tokom srebreničkog masakra 1995. sudelovao u egzekuciji preko 1,000 Bošnjaka, svedočio je ove sedmice na suđenju bivšem predsedniku bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću.
Dražen Erdemović, koji je za vreme rata bio pripadnik Desetog diverzantskog odreda vojske bosanskih Srba, svedočio je u više sudskih postupaka vođenih pred Haškim tribunalom.
Erdemović je 1998. priznao da je kriv za ubijanje kao ratni zločin, nakon čega je osuđen na pet godina zatvora zbog učešća u egzekucijama izvršenim na farmi Branjevo 16. jula 1995.
Prilikom ovosedmičnog unakrsnog ispitivanja, u jednom je trenutku Karadžić – koji se u sudnici brani samostalno – svedoka upitao zbog čega je odlučio da progovori i tužiocima ispriča svoju priču.
„Zbog čega sam se odlučio za to, gospodine Karadžiću? Odlučio sam se zato što sam shvatio da mi je život tog dana uništen, i zbog svih onih osoba koje su tog dana bile žrtve“, odgovorio je svedok.
Erdemović je procenio da je lično ubio oko 70 od približno 1,200 muškaraca koji su na pomenutoj farmi bili streljani toga dana. Rekao je da ih je ubio zbog toga što mu je bilo zaprećeno smrću ukoliko odbije da izvrši naređenje.
Istočnobosansku enklavu Srebrenicu su snage bosanskih Srba zauzele 11. jula. Narednih je dana na različitim okolnim lokacijama bilo ubijeno oko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dečaka. Taj masakr su i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde (MSP) proglasili genocidom.
Karadžić je predsednik bosanskih Srba bio od 1992. do 1996. godine, a pripisuje mu se individualna i komandna odgovornost za Srebrenicu, kao i za opsadu Sarajeva – koja je trajala 44 meseca, i u kojoj je poginulo gotovo 12,000 ljudi.
U optužnici protiv njega se – u ukupno 11 tačaka – navodi da je on odgovoran za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog razmeštanja stanovništva, čime je „doprineo ostvarenju cilja – trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi“.
Karadžić je uhapšen u Beogradu, jula 2008., nakon što je 13 godina proveo u bekstvu. Iskazi svedoka na njegovom suđenju traju od aprila 2010.
Prema sažetku Erdemovićevog iskaza koji je načinilo tužilaštvo, svedok je – zajedno sa još sedmoricom pripadnika svoje jedinice – iz vojne baze u Vlasenici krenuo u jutarnjim satima 16. jula 1995. Zaustavili su se u Zvorniku, odakle su za njima ka farmi Branjevo automobilom krenuli i jedan potpukovnik u uniformi vojske bosanskih Srba, kao i dvojica vojnih policajaca.
Nakon što su stigli, potpukovnik je razgovarao sa Branom Gojkovićem, zaduženim za jedinicu u kojoj je služio Erdemović. Prema onome što je tužilac Kristofer Mičel (Christopher Mitchell) rekao sudu, Gojković je potom obavestio grupu da će stići autobusi sa civilima iz Srebrenice, kao i da će ti ljudi biti ubijeni.
„Prvu grupu od deset civila, koji su bili izvedeni iz autobusa, činili su ljudi sa povezom preko očiju i rukama vezanim na leđima“, izgovorio je Mičel, čitajući sažetak. „Oni su uz pratnju odvedeni do jednog mesta na oko 100 do 200 metara udaljenosti od autobusa, gde su potom bili postrojeni i leđima okrenuti prema streljačkom stroju.“
Gojković je potom izdao naređenje da se puca, a svedok je, zajedno sa još sedmoricom pripadnika svoje jedinice, otvorio vatru iz automatskog naoružanja. Isti postupak je neprekidno bio ponavljan od kasno izjutra do tri ili četiri sara popodne – kazao je tužilac.
Izgleda da je jedan od vojnika iz te jedinice, Aleksandar Cvetković, sugerisao da bi bilo bolje da ljude ubijaju mitraljezima, jer će tako biti brže.
„Međutim, uskoro je izbila svađa povodom upotrebe mitraljeza, jer su civilima tako bile nanošene teške povrede, ali ih se zapravo nije ubijalo“, kazao je Mičel.
Cvetković je u januaru 2011. uhapšen u Izraelu, nakon čega je Bosna podnela zahtev za njegovo izručenje. Njegov slučaj se trenutno nalazi pred izraelskim Vrhovnim sudom.
Tokom opisanih pogubljenja, iz Bratnunca je stigla i druga grupa vojnika, koja se – po rečima tužioca – priključila ovoj akciji. Oni su „šutirali, udarali i psovali zarobljenike, a tukli su ih i kundacima i metalnim šipkama pronađenim na farmi“.
Napokon se potpukovnik vratio i rekao da u domu kulture u Pilici ima još 500 zarobljenika, koji takođe treba da budu pogubljeni – ali su Erdemović i još neki vojnici odbili da odu tamo.
Tako su u dom kulture, sa zadatkom da pobiju zarobljenike, bili poslati vojnici iz Bratunca, dok je Erdemoviću i njegovim saborcima bilo rečeno da se nađu sa potpukovnikom u jednom obližnjem kafiću. Kada je svedok stigao tamo, video je nekoliko leševa ispred doma kulture i čuo pucnjavu i eksplozije – naveo je tužilac.
Erdemović je pred sudom rekao da je 1996. otišao u Srbiju i da je odlučio da sa novinarom kuće „ABC News“ razgovara o onome što je video i učinio. Ubrzo potom su ga, kako je rekao, uhapsile srbijanske službe bezbednosti.
Tužitelj Mičel je svedoku predočio naredbu koju je Karadžić izdao 23. marta 1996., i koja se ticala osnivanja „mešovitih ekspertskih komisija“, koje je trebalo da istraže „navodno otkriće dva tela u raspadanju, koja su pronađena na području Pilice, i to na mestu gde su ranije bile vođene borbe sa muslimanskom stranom“.
„Jeste li novinaru, ili u svojoj izjavi za srbijansku [policiju], događanje u Branjevu ikada opisali kao bitku ili borbu?”, pitao je Mičel svedoka.
„Ne“, odgovorio je Erdemović.
„Jeste li sudelovali u sukobima sa Muslimanima koji su na farmi Branjevo bili ubijeni 16. jula 1995.?“, pitao je Mičel.
„Ne, oni nisu bili naoružani“, kazao je svedok.
A kada je na Karadžića došao red da ispita svedoka, on je veliki deo vremena iskoristio za utvrđivanje tačne satnice i trajanja svega što se dešavalo toga dana.
„Koliko je vremena bilo potrebno da desetorica sa povezima preko očiju stignu od autobusa do mesta pogubljenja?“, pitao je Karadžić.
„Gospodine Karadžiću, ja nisam mogao da pratim sve to, da gledam u sat i da vidim koliko to traje“, kazao je Erdemović.
„Dakle, vas osmorica ste otvorili vatru na njih desetoricu – zar ne?“, pitao je Karadžić.
„Ja sam otvorio vatru na osobu ispred sebe, gospodine Karadžiću“, uzvratio je svedok.
„Dakle, ukoliko ste otvorili vatru na osobu ispred sebe, onda ste ubili petoricu iz tog autobusa – zar ne?“, pitao je Karadžić.
„Gospodine Karadžiću, ja nisam izbrojao koliko sam ljudi ubio“, odgovorio je Erdemović. „Ukoliko Vi mislite da sam ubio petoricu, onda je to Vaše mišljenje.“
„Zarobljenici su vam bili okrenuti leđima, zar ne?“, pitao je u jednom trenutku Karadžić.
„Jesu“, odgovorio je svedok.
„Kakvu je svrhu u tom slučaju imalo stavljanje poveza preko očiju?“, pitao je Karadžić.
„Oni su još u autobusu imali te poveze preko očiju i, koliko se sećam, u prvom autobusu su im ruke bile vezane iza leđa“, kazao je Erdemović. „Ne znam ko je doneo tu odluku, niti zbog čega su odlučili da se [zarobljenicima] stave povezi.”
Karadžić je docnije pitao svedoka da li je u zarobljenike pucao „u nameri da uništi Muslimane kao etničku grupu u Bosni”.
„Ne, gospodine Karadžiću“, rekao je svedok.
„Zbog čega se desilo to ubijanje; sa kakvim namerama?“, pitao je okrivljeni.
„Ne znam tačno, gospodine Karadžiću, ko je ubijao sa kojim namerama na umu“, kazao je Erdemović. „Koliko sam ja mogao da vidim, neke osobe su zaista uživale u tome da muče druge.“
Suđenje se nastavlja naredne sedmice.
Rachel Irwin izveštava za IWPR iz Haga.

***


Kratke vesti:

Bivšem holandskom vojniku naloženo da preda beleške
Radovan Karadžić je te beleške zatražio nakon iskaza koji je svedok dao u novembru.
Piše: Rachel Irwin iz Haga (TU br. 731, 2. mart 2012.)
Sudije Haškog tribunala zatražile su ove sedmice da holandski pukovnik, koji je svedočio na suđenju Radovanu Karadžiću, preda ratne beleške koje je vodio kao pripadnik mirovnih trupa Ujedinjenih nacija, ili će se u protivnom suočiti sa obavezujućim pozivom i mogućom zatvorskom kaznom.
Reč je o pukovniku Johanesu Rutenu (Johannes Rutten), koji je bio pripadnik Holandskog bataljona UN-a, poznatijeg kao Dačbat, i koji se zatekao na terenu kada su istočnobosansku enklavu Srebrenicu 11. jula 1995. zauzele snage bosanskih Srba. Narednih je dana oko 8,000 bošnjačkih (bosansko-muslimanskih) muškaraca i dečaka ubijeno u zločinu koji su i Tribunal i Međunarodni sud pravde (MSP) proglasili genocidom.
Ruten je potkraj novembra 2011. posvedočio da je video kako su bošnjački pritvorenici bili izloženi oružanim pretnjama i kako su im spaljivana dokumenta. (Više o tome vidi u tekstu „Vojnik Dačbata seća se mučenja srebreničkih zatočenika“)
Prilikom tog svedočenja, Ruten je nagovestio da je u vreme pomenutih dešavanja u Srebrenici načinio lične beleške – koje je, međutim, odbio da preda Karadžiću. Okrivljeni je potom priliožio podnesak u kojem je od sudija zatražio da Holanđaninu upute obavezujući poziv. Sudsko veće je 10. januara „pozvalo“ Rutena da dobrovoljno preda svoje beleške, što je on ponovo odbio.
U pismu koje je Rutenu uputio 27. februara, predsedavajući sudija O-Gon Kvon (O-Gon Kwon) „pozvao“ ga je da preispita svoj stav po kojem sporne beleške predstavljaju „lične i privatne stvari i zaključke“, koji „ne bi trebalo da budu podvrgnuti sudskom ispitivanju“.
Sudija Kvon je napisao da je Ruten upoznat sa time da bi mogao biti „prinuđen da se povinuje“, te primetio da je svedokov stav takav da „čak i ukoliko bude prinuđen“ ipak „nikada neće dostaviti beleške okrivljenome“.
Sudija je konstatovao kako u slučajevima u kojima svedok „koristi beleške da bi osvežio pamćenje“, kao što je to činio i Ruten, okrivljeni ima pravo da „na diskrecioni zahtev veća“ dobije materijal koji je „bio predočen na saslušanju, da ga pregleda, da unakrsno ispita svedoka o njemu, i da uvede u dokaze bilo koji segment koji se odnosi na iskaz svedoka“.
U konkretnoj situaciji, po rečima sudije Kvona, „veće smatra da predočavanje beleški služi u legitimne sudske svrhe, pošto te beleške mogu biti mataerijalna pomoć okrivljenome pri ocenjivanju tačnosti Vašeg svedočenja i Vašeg kredibiliteta kao svedoka“.
Sudija Kvon je napisao i da će veće Rutenu, ukoliko ne bude dostavio beleške, uputiti obavezujući poziv. A ako Ruten ni tada ne bude sarađivao, mogao bi biti osuđen za nepoštovanje suda, što se kažnjava novčanim iznosom do 100,000 eura ili maksimalnom zatvorskom kaznom u trajanju od sedam godina.
„Da biste izbegli ozbiljne posledice obavezujućeg poziva, veće želi da Vam pruži još jednu priliku da sarađujete na dobrovoljnoj osnovi“, napisao je sudija.
Nakon što primi ovo pismo, Ruten ima rok od 14 dana da odgovori na njega.
Karadžić je predsednik bosanskih Srba bio od 1992. do 1996. godine, a pripisuje mu se individualna i komandna odgovornost za srebrenički masakr, kao i za opsadu Sarajeva – koja je trajala 44 meseca, i u kojoj je poginulo gotovo 12,000 ljudi.
U optužnici protiv njega se – u ukupno 11 tačaka – navodi da je on odgovoran za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog razmeštanja stanovništva, čime je „doprineo ostvarenju cilja – trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi“.
Karadžić je uhapšen u Beogradu, jula 2008., nakon što je 13 godina proveo u bekstvu. Iskazi svedoka na njegovom suđenju traju od aprila 2010.
Rachel Irwin izveštava za IWPR iz Haga.

***


Kratke vesti:

Šešeljev boravak u bolnici „planiran“
Lečenje je usledilo neposredno uoči završnih reči koje počinju na suđenju za ratne zločine.
Piše: Rachel Irwin iz Haga (TU br. 731, 2. mart 2012.)
Haški tribunal je negirao da je srbijanski nacionalistički političar Vojislav Šešelj ove sedmice hitno prebačen u bolnicu.
„Mogu da potvrdim da je je Šešelj prebačen u bolnicu koja se nalazi izvan PJUN-a [Pritvorska jedinica Ujedinjenih nacija]”, saopštila je 1. marta portparolka Tribunala Nerma Jelačić. „U pitanju je prethodno zakazani tretman, a ne hitan slučaj. Sekretarijat je ranije danas o tome obavestio njegovu porodicu i pravne savetnike.“
Balkanski su mediji izvestili da je Šešelju pozlilo i da je „hitno“ morao da bude prevezen u bolnicu, a da Tribunal o tome nije obavestio njegovu porodicu i pravne savetnike.
Šešelj je već boravio u bolnici tokom januara, da bi na prošlomesečnom saslušanju kazao kako mu je montiran implantibilni kardio-defibrilator (ili ICD-uređaj), koji po njegovim rečima sprečava „iznenadnu smrt“. On tvrdi da je sudsko saopštenje u kojem se navodi da mu je ugrađen pejsmejker – „laž“. (Više o tome vidi u tekstu „Šešelj tvrdi da mu se sudije ’rugaju’“)
Otkako se 2003. godine predao Tribunalu, Šešelj insistira na tome da se brani samostalno, a u više navrata je obećao da će „uništiti“ Haški tribunal. Nedavno je predao opsežan podnesak u kojem tvrdi da mu Tribunal duguje dva miliona eura na ime „odštete“.
Šešelj se po devet tačaka tereti za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti – uključujući ubijanje, mučenje i prisilno raseljavanje – zbog zlodela počinjenih od avgusta 1991. do septembra 1993. godine, u nastojanju da se protera nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni. Još uvek je predsednik Srpske radikalne stranke (SRS), čije je sedište u Beogradu.
Krivični postupak protiv Šešelja je u više navrata odlagan, otkako je u novembru 2007. zvanično započeo sa punih godinu dana zakašnjenja u odnosu na prvobitno zakazani datum. Razlog odlaganja bio je optuženikov štrajk glađu.
Budući da okrivljeni uopšte neće izvoditi svedoke u svoju korist, završne reči na njegovom suđenju najavljene su za 5. mart.
Rachel Irwin izveštava za IWPR iz Haga.
**************POSJETITE IWPR ON LINE: http://www.iwpr.net *************

Još od 1996. godine, IWPR jednom tjedno objavljuje izvještaje koji se odnose na

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu. Dnevnik Tribunala pruža

nezavisan i detaljan uvid u rasprave i suđenja za ratne zločine.

IWPR-ov Dnevnik Tribunala dio je projekta kojim se pridonosi regionalnom i

međunarodnom razumijevanju sudskih postupaka za ratne zločine.



Dnevnik Tribunala financira vlada Norveške




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət