Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Glavni razlog opijenosti medicine svom tom strkom oko kolesterola jest nje­zino inzistiranje na pronalaženju — i izolaciji — jednog jedinog prehrambe­nog faktora rizika. Prisutan je također velik (i neopravdan) interes za selek­tivni pristup prehrani — određenim mikronutrijentima koji se bore protiv ove ili one bolesti. Time medicina sama sebi zatvara oči pred nekoliko očitih razlika između zapadnjaka i svih ostalih »primitivnijih« populacija s niskom zastupljenosti srčanih bolesti, ubrajajući u to i kulture poput Eskima, koji od­rastaju na prehrani bogatoj mastima.

Brojne studije pokazuju da kad primitivnije populacije počnu konzumirati zapadnjačku hranu, one počinju umirati od srčanih udara. No glavna se raz­lika između onoga što oni jedu i ovoga što mi jedemo ne nalazi u mesu ili u masnoćama, nego u cjelovitoj (integralnoj) hrani. Čini se da je glavni krivac prerada hrane u svakom smislu, ili »raskomadanost« svega što stavljamo u us­ta. U to se ubraja i masivno dodavanje rafiniranog šećera, koji povećava mas­noće u krvi i slabi snagu imunosnog sustava.

Proučavajući zapadnjačku prehranu 20. stoljeća, dr. Stephen Davies, koji je prokrčio put nutricionističkoj medicini u Britaniji, naglasio je da se u raz­doblju od 40.000 godina ljudi nisu puno promijenili — ali, barem ovdje na Zapadu, naša prehrana jest.⁷⁴ On citira S. Boyd Eastona i Melvina Konnera koji su, pišući o paleolitskoj prehrani u časopisu New England Journal of Medicine, rekli: »Čak je i razvoj poljoprivrede prije 10.000 godina očigledno imao minimalan učinak na naše gene. Određene hemaglobinopatije i zadrža­vanje crijevne laktaze u odrasloj dobi tek su »nedavni« genetski evolucijski trendovi, no malo je drugih primjera poznato.«⁷⁵

Drugim riječima, hrana može biti moderna i industrijski prozvedena, ali naši su želuci još uvijek u eri lovaca i skupljača hrane. Tada smo konzumirali 21 posto ukupne prehrambene energije iz masnoća, 34 posto iz proteina, te 45,6 grama vlakana (uz vrlo velik unos kolesterola, 591 miligrama, uspoređu­jemo li ga s današnjom uobičajenom preporukom za 300 miligrama). Danas prosječni muškarac u Velikoj Britaniji 14,1 posto prehrambene energije dobi­va iz proteina i 37,6 posto iz masnoća, uz samo 390 miligrama kolesterola i 24,9 grama vlakana.

Prema današnjim prehrambenim standardima špiljski su ljudi trebali pa­dati mrtvi kao muhe. Ali očito je da je masnoća tek vrlo mali dio priče. »In­tenzivan uzgoj stoke, napose svinja i pilića, u kojem se životinje drže u pre­trpanome zatvorenom prostom, povezan je sa slabom hranjivom vrijednosti tih životinja«, piše Stephen Davies. »Prerada hrane i tehnike rafiniranja dodat­no umanjuju hranjivost, jednako kao i tehnike intenzivne poljoprivrede, što rezultira demineralizacijom tla. Kemikalije koje se koriste u poljoprivredi i drugi zagađivači okoliša pronalaze put do prehrambenog lanca te dalje raza­raju hranjivu vrijednost hrane i naše detoksikacijske mehanizme.«⁷⁶

Ono što Stephen Davies želi reći jest da bi mnoge degenerativne bolesti, primjerice koronarna srčana bolest, većim dijelom mogle biti odraz nemo­gućnosti našega tijela da prati revoluciju prehrane 20. stoljeća. Daigim riječi­ma, krivac nije nužno kolesterol ili neka druga namirnica, već sredstva koja koristimo za uzgoj, sakupljanje, prodaju i pripremanje onog što se pojavljuje na stolu. Promislite samo kakvi se sve zahtjevi postavljaju pred svakoga od nas zbog obimnog uskraćivanja za vitalne hranjive tvari koje bi trebale biti u našoj hrani i unašanja na tisuće stranih novih elemenata u našu prehranu.

Suvremena mesna industrija odobrava korištenje steroida, antibiotika, se­dativa i beta-blokatora. U poljoprivredi se koriste razne kemikalije poput pesticida, herbicida, sredstava protiv glodavaca i gljivica te nitratnih gnojiva. Današnja prerađivačka industrija hrane rafinira pšenicu i šećer, čime se u nji­ma smanjuje količina minerala u tragovima i vitamina, jednako kao što to či­ne i metode uskladištenja, ozračivanje hrane i dodavanje oko 4.000 aditiva, bojila, sladila, modifikatora strukture i konzeivansa.

Kako su mnoge prehrambene preporuke tek modna ludost, vaš najsigurniji izbor jest slijediti neka osnovna načela prehrane kojih se pridržavaju mnogi zdravi domorodački narodi. U svojoj knjizi Izvorna prehrana: jesti u skladu s mudrosti predaka (Native Nutrition: Eating According to Ancestral Wisdoni) naturopat Ronald F. Schmid analizira studije starosjedilačkih stanovništava koje su proveli dr. Weston Priče i dr. Francis M. Pottenger: Eskima s Aljaske, Švicaraca iz doline Lotschental, starosjedilaca u Americi, Africi i na otocima Južnoga kineskog mora. Sve te populacije, koje su živjele na svježem voću i povrću, žitaricama, divljači i ribama ili zdravim životinjama koje su se slo­bodno kretale, te gdjekad svježim, neprerađenim mliječnim proizvodima, im­presionirale su nas i još uvijek nas impresioniraju jakim, zdravim tijelima, pravilnim i zdravim zubima te nepoznavanjem degenerativnih bolesti koje danas muče nas Zapadnjake.

Premda se njihovi načini prehrane uvelike razlikuju (afrički Masai uglav­nom se hrane mesom, mlijekom i krvi, dok tradicionalni novozelandski Mao-ri jedu ribu, morske alge i korijenje), ipak su u osnovi slični. Prema ameri­čkoj stručnjakinji za prehranu dr. Annemarie Colbin i njezinoj izvanrednoj knjizi Hrana i iscjeljenje {Food and Healing), svim tim starosjedilačkim nači­nima prehrane zajedničko je to što su namirnice svježe (ili sačuvane prirod­nim metodama dimljenja, sušenja ili ukiseljavanja), hrana se uzgaja lokalno i organski, u sezoni, a priprema se na tradicionalan način.

Kadgod je moguće, jedite svježu cjelovitu hranu i držite se podalje od pa­kirane i prerađene hrane i svega što joj je bilo dodano, svega što je rafinirano ili obogaćeno, i svega što je na bilo koji način s tim .povezano. To bi se od­nosilo na većinu gotove hrane, konzervirane umake, kupovni maslac od ki­kirikija, slatkiše, proizvode od sira, grickalice i čips. Posebno se klonite svih proizvoda kao što je margarin, a na kojima je označeno da sadrže djelomič­no hidrogenirano biljno ulje. Nema zdravstvenog razloga zbog kojeg biste se trebali odreći ili ograničiti konzumaciju jaja (sve dok su iz domaćeg uzgoja), koja su izvanredan izvor proteina. U svakom slučaju, jedite raznoliku hranu, no najprije provjerite na koju ste hranu alergični ili preosjetljivi. Srežite unos masnoća životinjskog podrijetla i ne dopustite da budu okosnica vašeg obro­ka. Uglavnom je većina europskih ulja manje rafinirana od takvih proizvoda u SAD-u. Najsigurnije je ustvari pripremati hranu s ekstra djevičanskim masli­novim uljem, koje se još uvijek proizvodi tradicionalnim metodama.

Malo poznata studija o japanskim imigrantima koji žive u SAD-u i o učinku njihove seobe na rizik od srčanih udara iznosi na vidjelo važnost emocional­ne povezanosti u sprečavanju srčanih bolesti. Ranije studije američkih uselje­nika pokazale su da su zdravi ljudi počeli pobolijevati od srčanih tegoba od­mah po imigraciji. Oduvijek se pretpostavljalo da se ubojica skriva u ameri­čkom načinu prehrane.

Međutim britansko istraživanje sugerira da uzrok bolesti srca leži prije u američkom stilu života, nego u američkoj hrani. Oni Japanci koji su zadržali svoje tradicionalne obrasce ponašanja imali su znatno manje bolesti srca, čak i kada su se hranili prženim krumpirićima i hamburgerima. Japanci koji su bili skloniji pobolijevanju od bolesti srca možda su se i striktno držali japan­ske prehrane s malo masnoća, ali su preuzeli američki način življenja, i to u cijelosti. Oni su okrenuli leđa životu u zajednici, bogatom međusobnom po­vezanosti i zajedničkim ciljevima i vrijednostima, a sve zbog stremljenja pre­ma uspjehu i životu na vrhu, koji se na kraju ispostavlja životom u izolaciji.⁷⁷

To se podudara s jednom drugom studijom talijansko-američke zajednice Roseto u Pennsvlvaniji. U Rosetu gotovo da i nije bilo srčanih bolesti unatoč prehrani bogatoj mastima te velikom postotku pušača među građanima — sve dok zajednica nije napustila svoj tradicionalni, blisko povezani način ži­vljenja u korist modernog, na načelu »svatko za sebe«.^7B Studije su pokazale da ljudi koji su sami i društveno izolirani umiru od bolesti srca od dva do tri puta češće, čak i kad im je prehrana savršena, nego oni koji jedu redom sve loše stvari, ali ostaju bliski i povezani s ostalima.⁷⁹

Bolest srca možda je prvenstveno pitanje duhovnog stanja, krize izolacije, neriješene boli. Umrijeti od srca doslovce znači umrijeti od slomljena srca.

A to, naravno, pred nas stavlja još više izazova u nastojanju da se obrani­mo od srčanih bolesti. Umjesto da samo promijenimo prehranu, trebali bis­mo također preispitati svoje živote. I ponajviše, kako bismo živjeli pošteđeni od srčanih tegoba, čini se da je najvažnije da ostanemo povezani s drugima.

Šesto poglavlje
Cijepljenje: automatski ubodi
Josie McNally mislila je da čini najbolje za svojega malog sina Williama. Imao je 13 mjeseci i bio zdrav, normalan i sretan, a ona je samo željela da takav i ostane. Kad joj je liječnik preporučio da sa sinom dode na rutinsko cijeplje­nje protiv ospica/zaušnjaka/rubeole (MMR), Josie se nije premišljala. William je prebrodio svoja prva dječja cijepljenja, a, uostalom, liječnik zna najbolje.

Deset dana nakon Williamova cijepljenja nešto je pošlo po zlu. William se počeo grčiti, pa su Josie i njezin suprug pohitali s njim u bolnicu. Kad je Josie sugerirala da njezin sin možda ima reakciju na cjepivo, liječnik je od­mahnuo glavom. Jaki napadaj koji je brzo uslijedio nakon cijepljenja ne mo­že biti ništa drugo nego koincidencija; to se vjerojatno neće ponoviti. I drugi se specijalist u bolnici s tim složio; činilo se da cijepljenje s napadajem nema nikakve veze.

No napadaji nisu prestajali i uskoro ih je William imao i po 40 na dan. Is­todobno je došlo do razvoja rijetke reakcije imunosnog sustava. Danas, kao trinaestogodišnjak, William ima dijagnosticiranu epilepsiju, konvulzije koje se ne mogu kontrolirati lijekovima, a mentalna mu je razvijenost na razini 14-mjesečnog djeteta — kao da je sat stao onoga dana kad je cijepljen. A nedu­go nakon što je William dobio cjepivo, ono je povučeno s tržišta. Unatoč to­mu ni danas nitko iz medicinske struke službeno ne priznaje da je injekcija cjepiva i za što odgovorna. Obitelji McNally niti jedna vladina služba nije da­la nikakvu novčanu pomoć za podmirenje nimalo malih troškova liječenja s kojima će se suočavati tijekom Williamova života.

Većina liječnika svesrdno vjeruje da cjepiva predstavljaju jednu od najve­ćih priča o uspjesima medicinske znanosti, te da su odgovorna za iskorjenji­vanje mnogih smrtonosnih infektivnih bolesti. U većini liječnika kao da se skriva altruist koji rado vjeruje kako iskorjenjivanje bolesti ne samo da je mo­guće, vec' proviruje iza prvog ugla. Svjetska zdravstvena organizacija samo što nije najavila točan datum kad se očekuje da će bolesti kao što su polio-mijelitis, ospice ili difterija biti izbrisane s lica zemlje.

Oduševljenje tim vjerovanjem ohrabruje struku da stalno proizvodi sve više i više cjepiva za borbu ne samo s najvećim ubojicama kao što je polio-mijelitis, nego i s brojnim, uglavnom dobroćudnim pratiocima djetinjstva po­put ospica, zaušnjaka i vodenih kozica. Uzmu li se u obzir višestruke doze za docjepljivanje prema preporučenom rasporedu cijepljenja, američka djeca prolaze kroz oko 34 cijepljenja do polaska u školu, većinom u prvoj godini života; britanska djeca, s cjepivom protiv tuberkuloze koje se nudi pri rođe­nju, ali ne i protiv hepatitisa B ili vodenih kozica, sakupit će malo više od skromnih 25 cijepljenja. Američka vlada i Svjetska zdravstvena organizacija čak su sponzorirale razvoj onog što one zamišljaju da će se pretvoriti u »sveti gral« genetičkog inženjeringa s produženim djelovanjem, odnosno supercje-pivo koje sadrži sirove DNK četrdesetak različitih bolesti u jednom, a koje će se uštrcati u usta djeteta pri rođenju te tijekom cijeloga daljnjeg života u vre­menski određenim razmacima otpuštati doze za docjepljivanje.¹ Radi se na cjepivima za astmu, upalu uha i bolesti dišnog sustava, AIDS, rak, čak i za sprečavanje trudnoće.

Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju. Vjera u opravda­nost i opću dobrobit cjepiva tako je nepokolebljiva da sprečava liječnike priznati da postoje činjenični dokazi o opasnostima i neučinkovitosti određe­nih cjepiva, pa čak i slučajevi kad su se djeca razboljela od bolesti protiv ko­je su cijepljena. Ona također preobraća inače razumne liječnike ili znanstve­nike u nasilnike i histerike koji radije vikom ušutkuju neistomišljenike i pri­bjegavaju emocionalnim ucjenama kako bi roditelje pridobili na poslušnost i pristanak, umjesto da se oslanjaju na zdrav razum i činjenice kojima bi brani­li svoje gledište. Za pokretanje kampanje cijepljenja školske djece protiv os­pica i rubeole u cijeloj državi britanska je vlada jednom prilikom emitirala krajnje emotivan crno-bijeli televizijski spot kojim se upozoravalo da ospice ne biraju žrtvu te da njihov ishod može biti fatalan. U SAD-u su roditelji za­strašivani uskraćivanjem socijalne pomoći odbiju li svoju djecu odvesti na ci­jepljenje živim trostrukim cjepivom protiv ospica/zaušnjaka/rubeole. Grad­ska zdravstvena uprava u Chicagu jednom je čak pokušala cijepljenju priskr­biti povjerenje mlade moderne urbane populacije angažirajući specijalno vo­zilo koje je kružilo ulicama i preko jakog razglasa i u pratnji ritma salse hra­brilo hispanoameričke majke da dovedu svoju djecu na cijepljenje.

U jednoj britanskoj kampanji za cijepljenje sve djece od 5 do 16 godina starosti s cjepivom protiv ospica/rubeole roditeljima su davani površni pam­fleti u kojima se nisu spominjale nuspojave, inače već dugo priznate od nad­ležnih međunarodnih institucija. Liječnici i zdravstveni dužnosnici gnjavili su roditelje koji se nisu odlučili za cjepivo pismima i telefonskim pozivima kako bi ih privoljeli da promijene svoje mišljenje. Pritom su medicinski radnici svih vrsta samopouzdano javno objavljivali da bi ta kampanja nedvojbeno mogla izbrisati ospice iz ovih krajeva za sva vremena.

Britansko Ministarstvo zdravstva inzistiralo je na jednoj od najambiciozni­jih imunizacijskih kampanja uopće vođenih u bilo kojoj industrijaliziranoj zemlji, informirajući roditelje da vrlo vjerojatno nema nuspojava docjepljiva-nja, koje je »pomno ispitano na velikom broju djece u SAD-u«.² U stvarnosti je dokaz na koji su se pozivali bio i više no oskudan. Prije kampanje telefak­som su dobili dopis od djelatnika iz Američkoga nacionalnog imunizacijskog programa (American National Immunization Program) u kojem se objašnjava da se jedini dokaz o sigurnosti cjepiva zasniva na upitnicima koje su ispunili studenti koji su primili cjepivo. Medicinski znanstvenici smatraju takvu vrstu ispitivanja vrlo nepouzdanom i neznanstvenom mjerom sigurnosti i učinko­vitosti. Stvarna sigurnost cijepljenja ili docjepljivanja nije bila poznata jer po­kusno testiranje nije bilo dovršeno.

Još je gora činjenica da je britanski Laboratorij za javno zdravstvo (Public Health Laboratorv Service) prije početka kampanje dovršio istraživanje koje pokazuje da će djeca cijepljena kombiniranim cjepivom protiv ospica/zauš-njaka/rubeole imati tri puta veću vjerojatnost patiti od konvulzija nego djeca koja nisu bila cijepljena. Dvije trećine tih slučajeva javlja se zbog komponen­te cjepiva koja se odnosi na ospice. Studija je također našla da je kombinira­no cjepivo protiv ospica/zaušnjaka/rubeole prouzročilo pet puta više sluča­jeva rijetkoga krvnog poremećaja nego što je očekivano. Ta studija nije niti jednom spomenuta za vrijeme trajanja kampanje, već je jedino objavljena u stručnoj medicinskoj literaturi, i to tek četiri mjeseca po okončanju kampa­nje.³

Nedavno je britanska vlada požurila s potpuno novim, dotad netestiranim cjepivom za meningitis C, nudeći ga svakom djetetu i studentu, a na osnovi testova koji su. trajali najviše nekoliko tjedana. Iako se petina djece u jednom od ispitivanja razboljela," ti podaci nikada nisu bili dostupni roditeljima koji su dali pristanak da se njihova djeca cijepe.

Kako cjepiva predstavljaju samu epitomu moderne medicine — trijumf znanosti nad prirodom — znanstveni su pokusi ponajviše predmet stručnja­ka za odnose s javnosti, koji znaju kako negativnom rezultatu dati pozitivan predznak, ignorirajući svaki rezultat koji im ne odgovara. U SAD-u je vlada zahtijevala od Nacionalne akademije znanosti (National Academy of Science) pregled sveukupne medicinske literature i potpuni izvještaj o znanim i doka­zanim opasnostima, ako takve postoje, raznih dječjih cjepiva. U dva odvoje­na izvještaja akademijin Institut za medicinu, koji je na tom zadatku okupio vodeće pedijatre i medicinske znanstvenike, zaključio je da svih devet cjepi­va ima potencijal da ozbiljno našteti. Iako su ti zaključci na kraju uključeni u opširne upute što se daju roditeljima prije cijepljenja djece, Nacionalna komi­sija za dječja cjepiva (National Commission on Childhood Vaccines) zatražila je da se prilagode jer »zbunjuju« roditelje.

Britansko Ministarstvo zdravstva naručilo je izvještaj o cjepivu za hripavac od profesora Gordona Stewarta, savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije s Odjela za opću medicinu Sveučilišta u Glasgowu, koji je dugo ispitivao cje­pivo. Kad su njegova ispitivanja pokazala da rizičnost cjepiva prevladava nad korisnosti istog, Ministarstvo zdravstva proslijedio je izvještaj Povjerenstvu za . sigurnost lijekova (Committee on Safety in Medicines), koje je izabralo ne ru­kovoditi se njime.⁵

U toj gorljivoj klimi žurnosti da se »pobijedi« svaka moguća bolest, u kojoj se ugled čuva braneći cijepljenje pod svaku cijenu, nitko ne zastaje kako bi se ispitali mogući dugotrajni učinci upumpavanja do 12 ili više različitih anti­gena u nezreli imunosni sustav djece mlade od 15 mjeseci. Dodavanjem cje­piva za meningitis C u standardni raspored dječjeg cijepljenja broj cjepiva ko­ja se istodobno daju dvomjesečnoj djeci dosegla su brojku šest.

Epidemiolozi nikada nisu istraživali postoji li gornja granica broja cijeplje­nja koju malo dijete može podnijeti, a nakon čega se razne vrste blagih ošte­ćenja — astma, poteškoće s učenjem, hiperaktivnost ili kronična uhobolja, primjerice — počinju javljati. Naprotiv, nitko nije napravio niti jednu studiju dugotrajne sigurnosti. »Jedino čujemo za encefalitis i smrt«, kaže dr. J. Antho-ny Morris, nekadašnji direktor virološkog odjela američke Uprave za hranu i lijekove i Nacionalnog instituta za zdravlje. »No između povišene temperatu­re i smrti nalazi se cijeli spektar reakcija, a te se pojave nikada ne spominju.«⁶

Srž logike na kojoj počiva cijepljenje jest teorija imuniteta stada — to jest ako se dovoljno ljudi cijepi protiv određene bolesti, ona će s vremenom i nestati. Osim što je to dijelom samo pusta želja, uzmu li se obzir vrlo kom­pleksni organizmi kao što su to virusi, koji se neprestano mijenjaju i mutira­ju, problem takva načina razmišljanja, naravno, leži u tiranskom pristupu: eli­miniranje bolesti je važnije, gledano očima medicine, nego zdravlje vašeg djeteta, kojemu cjepivo može naštetiti, ili pak važnije od vašeg prava da od­lučite što je najbolje za vašu obitelj. Odlučite li se protiv cijepljenja svojeg djeteta, smatrat će vas ne samo neodgovornim roditeljem, nego i neodgovor­nim građaninom zajednice u kojoj živite, pa čak i svijeta. U Velikoj Britaniji cijepljenje je djeteta vrlo često uvjet za ostanak na listi liječnika opće prakse (u ovom trenutku on dobiva bonus od približno 3.000 funti bude li 90 posto djece mlađe od dvije godine cijepljeno; ako je cijepljeno svega 70 posto dje­ce, taj se bonus smanjuje na 910 funti; svaki manji postotak podrazumijeva dobivanje samo djelića ukupne svote). U SAD-u je sada, nakon što je Clinto-nova administracija usvojila Zakon o cijepljenju djece, roditeljima još teže poštedjeti svoje dijete cijepljenja.

Mi u Velikoj Britaniji još uvijek imamo mogućnost izbora. No u mnogim zemljama sva djeca moraju biti cijepljena prije no što krenu u školu — a to načelo, posebice u državama kao što su Sjedinjene Američke Države, kao da prkosi brojnim ustavom zajamčenim slobodama. U takvoj histeričnoj klimi vlada i medicinska zajednica prisvojile su pravo inzistiranja na davanju malo­ljetniku supstancija za koje ne mogu jamčiti da su sigurne — pravo koje do­sad nitko nije pokušao osporiti na sudu.

Cijepljenje je neosjetljiv i vrlo nesavršen instrument. Glavni problem ne leži toliko u činjenici da cjepiva ne djeluju, koliko u tome da igraju na sreću. Imunizacija polazi od pretpostavke da će injekcija s oslabljenim živim ili ubi­jenim virusom što se daje osobi »zavarati« njezino tijelo i navesti ga da razvije antitijela na bolest, kao što to čini kad se bolest dobije prirodnim putem. Ali medicina ne zna u potpunosti djeluje li cjepivo tijekom duljega vremenskog razdoblja. Sve što uobičajene znanstvene studije mogu demonstrirati (budući da se one izvode samo u kraćem razdoblju) jest da cjepiva mogu stvoriti pro­tutijela u krvi. Brojna cjepiva sposobna su povećati broj protutijela, što se može izmjeriti, za određene infektivne bolesti, ali samo za kratko razdoblje. Odnosno, čak i ako je povišenje protutijela vremenski neuvjetovano, to još uvijek ne mora značiti da je njima osoba zaštićena od obolijevanja kroz duže (pa čak i kraće) razdoblje. Zapravo, prisutnost protutijela u krvi ne mora biti jedini način na koji tijelo prepoznaje i brani se od bolesti. Na primjer, puno je osoba preboljelo difteriju a da pritom nikada nisu proizveli protutijela na bolest.

U jednom izvještaju, primjerice, protutijela na ospice nađena su u krvi sa­mo jednog djeteta od sedmero cijepljenje djece koja su dobila ospice — kod njih nije došlo do stvaranja protutijela ni od injekcije ni od same bolesti.⁷ Ne­davno je Laboratorij za javno zdravstvo u Londonu otkrio da je četvrtina da­vatelja krvi između 20 i 29 godina starosti imala nedovoljan imunitet na dif­teriju iako je većina njih vjerojatno bila cijepljena u dječjoj dobi. Taj je posto­tak bio udvostručen u dobnoj skupini od 50 do 59 godina."

Živa cjepiva napravljena su od živih uzročnika bolesti koji su atenuirani (oslabljeni), tako da njihova primjena neće izazvati simptome ili samu bolest. To se postiže izoliranjem tih patogenih organizama takozvanom »serijskom pasažom«, procesom koji se pomalo mistificira, a odnosi se na kultiviranje i izoliranje virusnog soja u više medija u nizu, odnosno »pasažom« kroz do 50 životinjskih stanica, pod pretpostavkom da će ga to oslabiti.

Čini se da ne samo proces, već i selektirane stanice predstavljaju bizaran i svojevoljan izbor. Cjepivo za poliomijelitis propušta se (pasaža) kroz stani­ce bubrega majmuna, cjepivo za ospice kroz stanice embrija pileta, virus ru-beole kroz stanice zeca ili patke, a žute groznice kroz stanice mišjeg i pilećeg embrija. I ljudske su se stanice koristile: rubeola je jednom uzgajana na tkivu abortiranog fetusa, a hepatitis B jednom je prilikom napravljen iz krvi obolje­log homoseksualca. Naravno, taj prolazak kroz životinjske i ljudske stanice podložan je zarazi ili onečišćenju drugim tvarima, kao što je to bio slučaj s kontaminiranim cjepivom za poliomijelitis.

U živa se dječja cjepiva ubrajaju cjepivo protiv tuberkuloze (BCG) i ospi-ca/zaušnjaka/rubeole (MMR), cjepivo protiv poliomijelitisa koje se uzima oralno te cjepivo protiv vodenih kozica. Mnoga cjepiva napravljena su sa ži­vim antigenima jer neživi oblici ne djeluju. Značaj je živih cjepiva u tome što bolest od koje bi cjepivo trebalo štititi ima slabe šanse reproduciranja i šire­nja u primatelju.

Neživa, inaktivna cjepiva napravljena su od komponenti — cijele stanice, toksini, sintetizirane molekule, primjerice — koje su inaktivirane toplinom, zračenjem ili kemikalijama. Salkovo cjepivo protiv poliomijelitisa, cjepivo protiv difterije-hripavca (pertusisa)-tetanusa (DPT), hepatitisa B i bolesti uz­rokovane Haemophilus influenzom tipa b (Hib) predstavljaju najčešća inak­tivna cjepiva.

Inaktivirano bi cjepivo trebalo unaprijed onemogućiti razmnožavanje an­tigena u cijepljenoj osobi —■ samo bi trebalo stimulirati kruženje antitijela prema antigenu kroz tijelo. Ipak, nije sve tako jednostavno — ozbiljni se problemi javljaju jer inaktivna cjepiva prkose svojoj pretpostavljenoj nemo­gućnosti reprodukcije u primatelju.