Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva
|
|  Yüklə 1.03 Mb.
|
II. KNEZOVI VUČKOVIĆIMjesto Vučkovine nazvano je po plemenitoj obitelji Nemanovići, kojoj je bio rođen sin Vučko (Vuk). Njegovi potomci su nazvani Vučkovići. Prema Bakuli je 1506. godine bilo više Vučkovića u Duvnu. Kako nisu više mogli podnositi turski zulum, prebjegli su u mjesta koja su bila pod vlašću Mletačke Republike, gdje su postali prvi mletački četovođe, pa su poput pravih vukova junački tukli Turke u više od petnaest okršaja.16 Andrija Kačić Miošić navodi da su Nakići pod mletačko okrilje, zajedno s mnogim kršćanima, doveli “pridostojnu kuću Vučkovića, iz koje izađoše vrsni na oružju vitezovi”. (str. 522.) O “pridostojnoj i gospodskoj kući Vučkovića i njezinih vitezova” Kačić pjeva u 65. pjesmi. 1. Serdar Miše VučkovićOd 1687. do 1690. godine Miše Vučković je sa Stojanom Jankovićem i Matijom Nakićem porobio Turke u Duvnu, Livnu, Kupresu, Rami, Ljubuškom, Brotnju i mnogim drugim mjestima: Otiđoše u zemlju carevu, porobiše njegovu državu: Livno ravno, Duvno i Županjac, Ramu lipu, Kupris i Gorance. Poslije Mišine pogibije serdarom je bio njegov brat Tadija, “silni junak i vitez glasoviti, koji svojizim sinovcim Božom i Ivanom, rečenim Zecom, vitežki vojeva (…)”. (str. 538.) 2. Serdar Tadija VučkovićSerdar Tadija je razbio sedam tisuća Turaka u Cetini. Dođe paša u Cetinu ravnu al je njemu loša srića bila, jer udari Vučković Tadija i njegovi mladi krajišnici Cetinjani, na glasu konjici. Razbi pašu potira mu vojsku, a uz Prolog, visoku planinu. (str. 542.)
Serdar Tadija Vučković razbio je Turke: pod Glamočom i Kupresom 10. listopada 1691; pod Livnom 15. lipnja 1692; u Struzi (kod Čapljine) razvali most 1694; porazi Ismail-pašu na Kupresu i porobi Turke pod Glamočem 1695. godine. 3. Vitez Božo VučkovićO Tadijinom sinovcu, Boži Vučkoviću, Kačić pjeva u stotoj pjesmi Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga naslovljenoj Prva pisma vitezova sinjski: Drugoga ti ja kažem junaka, svu priliku vojevode Janka,17 po imenu Božu Vučkovića, britku sablju Marka Kraljevića, koga fale latinska gospoda jer junačke glave odsicaše, tursko roblje često dovođaše. (str. 693.)
4. Vitez Zec VučkovićO drugom Tadijinom sinovcu, Zecu Vučkoviću fra Andrija Kačić Miošić pjeva stihove: Ali evo zmaja žestokoga koji slavi dužda mletačkoga, po imenu Zeca Vučkovića, u junaštvu Vuka Brankovića. Tira Turke i pašu kliškoga od Morije rata žestokoga: mnoge Turke biše pogubio i u paši kopje ulomio. (str. 693.) Tadija umre 1706. godine a naslijedi ga sinovac Božo. Deset je godina Božo viteški ratovao protiv Turaka. Umro je 1716. a naslijedio ga Stipan, sin serdara Tadije. Ivan Mimica prema Grčiću18 donosi predaju o Boži Vučkoviću: Tim vremenima i prilikama pripadaju i predaje o uklanjanju pojedinih cetinskih Turaka, čija su imanja onda dobili oni koji su ih smaknuli. Takva je Bojanova predaja o Boži Vučkoviću: Od age Prološčića, glavara Potravlja, Bože Vučković traži Poljica (današnje Maljkovo) da bi izimio koze. Turčina Babametovića, kojega iz Polja nitko nije mogao istjerati Vučković ubije iz puške, a bula s djecom i novcem noću pobjegne u Livno. Tada je po naredbi kolunela Šurića aga kao nagradu Vučkoviću morao dati Maljkovo (Poljica).19 5. Serdar Stipan VučkovićSerdar Stipan junački se borio trideset jednu godinu, do 1748. kada je umro, a poslije njega bi serdarom kapetan Justin. Kačić Miošić pjeva još o Tomi Vučkoviću:
da bijaše srca Smiljanića; po Levantu on je vojevao, svitlu sablju krvce napojio. Junak biše, al' je poginuo Krf braneći, s Turcim bojak bijuć. Vučkovićem pisma na poštenje, Melovanu što mu mili Bog da! (str. 544.)
Serdar Stipan Vučković je dao izniman doprinos oslobađanju Imotskoga 1717. godine. Šest je Vučkovića obnašalo dužnost serdara (zapovjednika, vojskovođe). Tri su Vučkovića bili franjevci. 6. Fra Pavao Vučković (1658. – 1735.)Fra Pavao Vučković, brat serdara Tadije, 1687. godine organizirao je iseljenje Ramljaka20 i Duvnjaka u Cetinsku krajinu. Turci su ga u okršaju 1697. godine zarobili u kuli u Čitluku kod Sinja. Tamnovao je šest godina u Bagdadu i Carigradu odakle “junački uteče, dođe pod Sinj, načini manastir i crkvu pod Sinjem. Poče vojevati protiva neprijatelju i dosta mu zla učini (…) pomože uzimati gradove (…). Kad Sinj obsidoše Turci (1715. godine) zatvori se u grad, pomože ga braniti slobodeći junake i svaku jim pomoć dajući.” (str. 538.) O viteškoj obrani Sinja Kačić pjeva u 103. pjesmi str. 703. – 710.
III. TRADICIJA O VUČKOVIĆIMAUspomenu na Vučkoviće u livanjskome kraju čuva brdo Vučkovine. Na tome brdu živjeli su Vučkovići. Kad su došli Turci, zavidan susjed nagovori Vučkoviće da Turke počaste svinjetinom i vinom. Turci se razljute i pobiju sve što nije uspjelo pobjeći. Preživjeli su Vučkovići prebjegli u Senj i postali, kažu, glasoviti uskoci. To je u turskom zulumu spaljeno i uništeno, a narod rastjeran. Kažu da je ovdje na jednome brdu koje se zove Vučkovine, odavde jedan kilometar, živio nekakav knez u ono vrijeme i on je bio knez za čitav ovaj teritorij. Međutim, Hrvati ko Hrvati, uvijek ima onih koji su ljubomorni, nastoje uništiti onoga ko nešto ima. Neko se našao među ovim ljubomornima i znao je za turske običaje, kad su Turci tek došli. A on, pošten čovjek, pravedan od sebe, nije išao na prevaru, sve je mislio da se pošteno oko njega događa. Ovaj ga jednom pođe nagovarat: “Ajmo, kaže, pozvat te Turke, da vidimo ko su oni, pa da s njima uspostavimo neku blisku vezu”. Kaže: “Kako ću ja njih pozvat kad ne znam ni kako sa njima uspostavit kontakt. Prvo, ne znam jezik, drugo, ne znam njihove običaje, ne znam kako se ponašaju i ostalo”. “Ajde, kaže, eto ja ću ti biti posrednik, pa ćemo to sve srediti.” I on njega po zlu nagovori. Prvo im treba iznijet janjetinu i onu hranu koju Turci uistinu vole, i piće koje oni uistinu vole. I ovaj da bi mu napakostio kaže: “Ajde kasnije, kad se oni dobro najedu i napiju, e onda im iznijeti pečena odojka pred njih i vino koje najbolje imaš.” I čovjek mislio da je to za njih poslastica, učinio tako, a ovaj što ga je nagovarao, dok je osjetio da će oni to iznijet, pobjegne iz kuće da spasi živu glavu. Kad su Turci došli i tako se fino pogostili, najeli i napili, i kaže kad je ovaj gazda iznio odojka , oni su to shvatili kao provokaciju, latili su se sablji, jer nije dolazio jedan, nego ih je dolazilo puno zato što je tu bio šumski kraj, a begovi nisu dozvolili da sami hodaju, nego su uvijek imali jaku pratnju. Što je u kući ostalo, to je poklano Hrvata, što je uspilo kroz vrata, prozore i na drugi način pobjeći u šumu, šuma ih spasila. Oni su pobjegli, i to su ti uskoci senjski, jer nisu se zaustavljali do Senja. I onda, da bi se osvećivali Turcima, gore su u Senju djelovali kao uskoci i u svim pričama i u pjesmama su poznati senjski uskoci. Malo njih zna da su oni upravo odavde sa ovoga brda koje se i danas zove Vučkovine, jer Vučkovići su bili i ovi gore što su ostali u kući, što su pobijeni. Grobnice su njihove odmah pokraj kuća, jer su ih seljani pokopali zato što niko njihov živ nije ostao. Sve što je ostalo, sve je pobijeno. Spasio se samo ko je pobjegao u šumu. A šta je sa šumom bilo? Onda su Turci imali velike napade iz šume. Nisu se smjeli kretati kroza šume i onda su naredili veliku sječu šuma. Hrvati nisu imali druge prilike nego sjeći šumu, jer ogrjev se mora imat, a kako? Turci nisu dali ići nigdje, nego samo sjeći. I iz Livna su i okolnih sela dovodili da se sječe ta šuma. Kad su posjekli šumu i napravili gole terene, onda su morali vaditi panjeve da ne bi iz panjeva mlade mladice rasle i da se ne bi ponovo uhvatila šuma. Tako da su oni krajevi do prije 30-ak godina bili čista golet i nijednog drveta nije bilo na njima, nego jednostavno golet kao spaljena zemlja. Sada se to pošumilo borovom šumom, a ja kad sam sadio borove ovdje kod mene ispred kuće, par stotina metara dalje, pravio ogradu od borova, dolje na dubini od 30-40 centimetara, našao sam panjeve koji su debeli kao ja u struku, što potvrđuje ovu priču o kojoj ja govorim.21 U duvanjskom kraju i sada vjeruju da su sinjski Vučkovići podrijetlom od Vučkovića koji je zbog prava prve bračne noći ubio bega i svoju mladu a potom pobjegao u Sinj. Bijo je neki naš momak i ženijo se. Te večeri došo beg spavat š njegovom mladom, a on to sve gledo. Najpošlje nije mogo izdurat pa ubije najprije njega pa i nju. To misto, di je ga ubijo, zove se Vučkovine, jer je on bijo Vučković. Kad je ga lipo ubijo, pobigne u Sinj. Sinjski Vučkovići su postali od njega.22 |