Ana səhifə

Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva


Yüklə 1.03 Mb.
səhifə19/20
tarix25.06.2016
ölçüsü1.03 Mb.
1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   20

ZAKLJUČAK

Nedvojbeno je, dakle, Razgovor ugodni naroda slovinskoga satkan na povijesnoj zbilji; a ta je zbilja poetizirana u pjesmama starca Milovana. Kompa­rativnom metodom može se ustvrditi da su činjenice o knezovima Nakićima i Vučkovićima (kao i o većini drugih Kačićevih junaka) i u proznom i u poetskom dijelu istinite. Poetska je zbilja koprenom mašte oba­vijena i ona je jača, dojmiljivija i ljepša od povijesne zbilje. Ona je, aristotelovski kazano, poezija a ne povijest ali je povjesnija i stvarnija od povijesti.

Zato je Razgovor ugodni naroda slovinskoga kapi­talno djelo hrvatske povijesti, književnosti i uopće civilizacije. Autor toga djela fra Andrija Kačić Miošić najbolji je hrvatski klasicist i ide u red najboljih europskih klasika.

Kao što su Kačićevi junaci stvarni i njihova djela su stvarna. (Samo kod nekih vladara Kačićevi likovi i vrijeme njihova djelovanja ne odgovaraju povije­snim izvorima.)

Važnost tih junaka svjedoče i danas žive predaje. Nesumnjivo će Kačićev Razgovor ugodni zbog svoje ljepote, didaktičnosti i zbilje trajno pobuđivati inte­res čitatelja, povjesničara, povjesničara književnosti i antropologa.

IZVORI I LITERATURA




    1. Izvori





  1. Vlastita rukopisna zbirka 2003. D.

  2. Vlastita rukopisna zbirka 2003. K.
    1. Popis kazivača




  1. Ćurić, Dragica rođ. 1931. god. Korita, Tomislav­grad.

  2. Popović, Nikola rođ. 1951. god. Stupe, Livno.

  3. Radoš, Marko rođ. 1933. god. Letka, Tomislav­grad.

  4. Gotovac, Jakov (Jale) rođ. 1933. god. Vinovo Gornje (RH).

    1. Navedena literatura





    1. Aralica, Ivan: (1982.). Put bez sna.

    2. Aralica, Ivan: (1984.). Duše robova.

    3. Botica, Stipe: (2003.). Andrija Kačić Miošić. Zagreb.

    4. Dragić, Marko: (1999.) Deset kamenih mačeva. Baška Voda.

    5. Dragić, Marko: (2001.). Od Kozigrada do Zvoni­grada. Baška Voda-Mostar-Zagreb.

    6. Grbeša, Jakov: (1997.) Unešić i okolica kroz tisućljeća. Unešić.

    7. Hrvatski leksikon sv. I. i II. (1997.). Zagreb.

    8. Hercegovina prije 100 godina ili Šematizam fra Petra Bakule. (1970.). Mostar.

    9. Jurišić Hrvatin, fra Gabrijel: (2003.). Bibliografija. u: Botica, Stipe: (2003.). Andrija Kačić Miošić. Zagreb.

    10. Kačić Miošić, Andrija: (1997.). Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Reljković, Matija Antun Satir iliti divji čovik. (priredio Josip Vončina).

    11. Matas, Mate: (1993.) Mućko-lećevaćki prostor: historijsko-geografski prikaz. Zagreb.

    12. Mimica, Ivan: (1989.) Legende i predaje Cetinske krajine u: Radovi 4. Split.

    13. Soldo, Josip A.: (1988.) Seoba Ramljaka u sinjsku krajinu. u: Selidba Ramljaka, Rama-Šćit 1687.-1987. Sarajevo.

    14. Škobalj, Ante: (1970.). Obredne gomile. Čiovo.

    15. Šoljić, dr. Anto: (1988.). Fra Pavao Vučković – pokretač seobe Ramljaka (U povodu 300. obljet­nice s osloncem na romane I. Aralice) u: Selidba Ramljaka, Rama-Šćit 1687.-1987. Sarajevo.

    16. Visković, V.: (1996.). Andrija Kačić Miošić. u: Hrvatski leksikon. Zagreb.

TRUTH ABOUT PRINCES NAKIĆES AND VUČKOVIĆES IN THE DISCOURSE PLEASANT AND IN TRADITION (Summary)

Princes Nakić (Vojnović) and Vučković (Nema­nović) had to flee their ancestral homes in the Duvno region before the Osmanlis. They settled mostly in the areas of Drniš and Sinj and from there they and their descendants used to make repeated charges against their persecutors delivering them shattering blows.

Comparing Kačić’s texts and poems about the Nakić and Vučković princes with modern historic sources it can be concluded that these heroes are as real as their exploits.

Because of their heroism the Nakić and Vučković princes gained great favour with the people who are still telling historical and etiological traditions about them.


Key words: Fa. Andrija Kačić Miošić, Nakić, Vučković, historical truth, literary truth.


1 Literaturu obveznu, literaturu dopunsku i lektiru navodim prema popisu dr. sc. Antuna Paveškovića koji je kolegij Književnost katoličke obnove (Hrvatska barokna književnost) predavao na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu (sadašnjem Filozofskom fakultetu) od 2000/01. do 2005/06. akademske godine.

Značajan je dio korištene literature koja nije u tom popisu.Ta je literatura nevedena u bilješkama.



1 Indulgencija je povelja o oproštenju grijeha za novac koju je izdavala Katolička crkva i kojom se bogatila.

2 Ecclesia – crkva kao zgrada i institucija.

3 Hrvatski latinisti I, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, PSHK, knj. 2. Zora, Matica hrvatska, Zagreb 1969, str. 681.- 707.

4 Samo su dva primjerka te knjige sačuvana.

Reprint toga izdanja objavila je HAZU, Zavod za znanstveni rad, Varaždin, Biblioteka izdanja KS, NIZ REPRINTI, 1992. godine, a u povodu 125. obljetnice osnutka HAZU.



5 Označeni su listovi a ne stranice.

1 Mijatović, Anđelko: Iz riznice hrvatske povijesti i kulture, Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 167.

2 Isto, str. 175.-176.

3 Isto, str. 178.

4 Isto, str. 178.

5 To je pjesma Kako je Ilija Primorac postrijeljao ženine prosce (1635 stihova). Vidi: Petar Gudelj Hrvatska Odiseja, Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda 1999.

1 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 181.-197.

2 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 202.

3 Isto, str. 206.

4 Isto, str. 211.

5 Isto, str. 212.

6 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 296.-341.

7 Šime Budinić, J(osip) B(ratulić), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 114.-115.

8 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 129.-136.

9 Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić, priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Golden marketing Zagreb, Narodne novine Zagreb 1999, str. 110.-114.

Ljudevit Gaj (Krapina, 1809.-Zagreb, 1872.) zabilježio je predaju o braći Čehu, Lehu i Mehu koji su stolovali u Krapini. Kada im je otac umro odlučili su zbaciti rimski jaram. Njihova sestra Vilina bila je zaljubljena u rimskoga namjesnika i izdala mu je braću. Čeh, Leh i Meh zazidali su sestru u toranj koji se i danas zove Vilin toranj. Braća su pobjegla na sjever i tako je Čeh osnovao Češku, Leh Lešku (Poljsku) a Meh Mešku (Rusiju).

Dražen Kovačević je na temelju starijih zapisa (ili priča koje je slušao) kao pripovjedač 1993. godine objelodanio dvije stotine hrvatskih predaja i legenda među kojima je i ova o Čehu, Lehu i Mehu:

U zemlji Hrvatskoj kako kažu stari kroničari, živjelo nekad davno svo plemstvo slavensko.

Knezom im bijaše Hrvat stolujući u starom gradu Krapini. Pokoravao se on rimskom caru i njegovom namjesniku u Hrvatskoj. U dubokoj starosti umre knez i ostavi za sobom tri sina: Čeha, Leha i Meha, te kći po imenu Vilina.

Sinovi uz Krapinu sagrade još dva grada – Psari i Šabac i vladaše njima.

Doskora dozlogrdilo braći rimsko godpodarstvo pa odluče rimski jaram zbaciti.

Njihova se sestra zagledala u rimskog namjesnika te mu, bojeći se za nj, ispriča što braća snuju.

Doznavši sestrinu izdaju, braća je uzidaju živu u toranj krapinskog grada kojeg i danas nazivaju Vilinim tornjem.

Uvidjevši da se neće moći obraniti od rimskog cara, odluče braća poći na sjever.

Krenuše braća preko triju rijeka, put sjevera: Čeh utemelji Češku, Leh osnuje Poljsku, a Meh Rusiju. (Dražen Kovačević, Legende i predaje Hrvata, Zagreb 1993, str. 9.)

Radnja predaje dogodila se u vrijeme Ilira i Rimljana, a ne kako je navedeno u predaji.




10 Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić, priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Zagreb 1999, str. 288.

11 Isto, str. 289.

12 Hrvati i danas pripovijedaju o caru Dušanu.

Vidi: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika, priredio Marko Dragić, Matica hrvatska, HKD Napredak, Sarajevo 2006, str. 60.



13 Marko Kraljević (? – Rovine, 1395.) sin je srpskoga kralja Vukašina kojega je, pak, na vrelu dok je pio vodu umorio njegov sluga kako bi se dokopao zlatnoga lančića koji mu je visio o vratu. Nakon Vukašina kraljevao je Tvrtko Kotromanić, ban (1353. – 1377.) te kralj bosanski (1377. – 1391.). Kraljević je poginuo, boreći se zajedno s Osmanlijama na Rovinama 1395. g. protiv rumunjskog vojvode Mirče.

14 I danas je u usmenoj komunikaciji izreka: Za Kulina bana bijaše lijepijeh dana.

15 Isto, str. 59.-93.

16 Vidi o tome: Dragić, Marko: Od Kozigrada do Zvonigrada (hrvatske povijesne predaje iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Zajednica izdanja ranjeni labud, Baška Voda-Mostar-Zagreb 2001, str. 36.-40.

17 Usp. Orbini, Mavro: nav. dj. str. 65.-67.

18 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 137.-147.

19 Isto, str. 149.-156.

20 Inkvizicija je stvorena u 13. st. To je bio istražni i kazneni organ katoličke crkve koji se služio špijunažom i mučenjima. Ukinuta je u 19. st.

21 Hrvatski latinisti II, PSHK, knj. 3, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1970, str. 9.-12.

1 Vidi: Solar, Milivoj: Teorija književnosti, XVII. izdanje, Školska knjiga, Zagreb 1996, str. 152.-154.

2 Vidi: Košutić-Brozović, Nevenka: Čitanka iz stranih književnosti 1, Školska knjiga, Zagreb 1996, str. 287.-358.

3 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, drugo znatno prošireno izdanje, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2004, str. 87.

4 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske i Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana 1987, str. 91.

5 Stari pisci hrvatski, Djela Iva Frana Gundulića, Na sviet izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u Zagrebu 1877, str. 179.

6 Francuska je revolucija izvojevana parolom sloboda, bratstvo, jednakost.

7 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, drugo znatno prošireno izdanje, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2004, str. 89.

8 100 djela književnost jugoslavenskih naroda, sastavio Vlatko Pavletić, MH, Zagreb 1980, str. 17.

9 Stari pisci hrvatski, Djela Iva Frana Gundulića, Na sviet izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u Zagrebu 1877, str. 284.-285.

10 100 djela književnost jugoslavenskih naroda, sastavio Vlatko Pavletić, MH, Zagreb 1980, str. 17.

11 Frangeš, Ivo: nav. dj. str. 97.

12 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb 1972, str. 217.-224.

13 Frangeš, Ivo: nav. dj. str. 97.-99.

14 Nezakoniti sin kralja Tvrtka I., Ostoja, izabran je za bosanskoga kralja 1398. godine. Kačić poput Orbinija i Lašvanina navodi kralja Ostoju Kristića (Krištića) koji je ratovao protiv Dubrovčana i živio razvratnim životom: “Ostoja kralj biše priko načina užgan u bludnosti i zato ne prašćaše ženam, divojkam ni udovicam čineći silu najvećim gospojam bosanskim (…).”

(Andrija Kačić Miošić Razgovor ugodni naroda slovin­skoga Matija Antun Reljković Satir iliti divji čovik (priredio Josip Vončina) Zagreb,1988., str. 236.)

O Ostojinom bludničenju starac Milovan pjeva u 17. pjesmi:
Ljuto cvile Bosanke divojke

ter proklinju Kristića Ostoju:

“Bog ubio Kristića Ostoju,

slavne Bosne kralja zulumćara!


Jer ne osta pod vincem divojka

ni u Bosni mlada udovica

koju nije Kristić obljubio,

kralj od Bosne, da ga bor ubio!”

(str. 237.)

Puk i plem­stvo se (1404. godine) pobuniše i istjeraše ga iz kraljev­stva (str. 236.). Tada je kralj Ostoja pobjegao u Bobovac i molio od Turaka pomoć za preuzimanje kraljevstva, obećavši im plaćanje godišnjeg danka od dvadeset tisuća škuda i svoga sina Radivoja za taoca. Prva žena kralja Ostoje bila je Vitača, nepoznata podrijetla, druga Kujava iz vlastelinske obitelji Jablanovića-Radinovića. Drugi Ostojin sin, ne zna se iz kojega braka, bio je Stipan Tomaš. Godine 1408. Ostoja je svrgnuo kralja Tvrtka II. i ponovno postao bosanskim kraljem. Uzalud je 1415. godine nastojao zagospodariti Šibe­nikom. Kada je Hrvoje 1416. godine umro, kralj Ostoja je svoju ružnu kraljicu Kujavu otjerao i za ženu uzeo Jelicu, Hrvojevu udovicu. (Tako pišu Klaić, Perojević, Ćirković i drugi.)



Krajem ožujka ili početkom travnja 1418. godine kralj Ostoja je, vjerojatno u Bišću, umro od grozni­ce, “koju bijaše skrivila njegova neutaživa pohota”.

15 Zbornik stihova XVII. stoljeća, priredio Rafo Bogišić, PSHK, KNJ.10, Zora, Matica hrvatska, Zagreb 1967, str. 101.-102.

16 Frangeš, Ivo: nav. dj. str. 450.

17 Zbornik stihova XVII. stoljeća, priredio Rafo Bogišić, PSHK, KNJ.10, Zora, Matica hrvatska, Zagreb 1967, str. 136. (Te stihove navodi i Frangeš u svojoj Povijesti hrvatske književnosti.)

18 Jelčić, Dubravko, nav. dj. str. 96.

19 Đurđević, Ignjat, PSHK, knj. 18, priredio Franjo Švelec, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1971, str. 233.

20 Herceg Stipan Vukčić Kosača (Kosača kod Foče, 1405. – Herceg Novi, 1466.) naslijedio je 1435. g. od svoga strica Sandalja Hranića: Hum, Podrinje, dio Zete, Krajinu (Makarsku) i Poljica. Ženio se tri puta. Prva mu je žena Jelena, kći Balše III.; druga mu je bila parmska plemkinja Barbara de Raugo, a treća Cecilija iz Senja. U prvom braku imao je kćeri: Katarinu (Blagaj, 1424. – Rim, 1478.), buduću bosansku kraljicu i Maru, te sinove Vladislava (Ladislava) i Vlatka. Treći sin Stipan je nakon očeve smrti iz nepoznatih razloga prešao na islam i ostvario blistavu karijeru. Stipan (Ahmet) Hercegović bio je sedam godina veliki vezir. Po hercegu Stipanu Kosači 1448. g. Hum se prozvao Hercegovinom.

21 Ignjat Đurđević, Z(oran) K(ravar) i D(arko) N(ovaković) u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 206.

22 Petar Kanavelić (Kanavelović), M(iljenko) F(oretić), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 331.-332.

23 Početak hrvatskoga kazališta zabilježen je 1571. u Korčuli.

24 Jerolim Kavanjin, Z(oran) K(ravar), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 345.-346.

25 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, drugo znatno prošireno izdanje, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2004, str. 97.

26 Jelčić, Dubravko: nav. dj. str. 107.

27 Petar Zrinski, J(osip) V(ončina) i D(unja) F(ališevac), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 807.

28 Ana Katarina Zrinski, J(osip) B(ratulić), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 808.

29 Fran Krsto Frankopan, Z(oran) K(ravar), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 224.

30 Pavlin (bijeli fratar), redovnik katoličkog reda pustinjaka Pavla. Ukinuo ih je car Josip II. 1786.

31 Gazophylacium – (grč.: gaza = blago, filatto = čuvam) riznica, spremište blaga; u srednjem vijeku svetohranište tj. ormarić u kojem su se čuvale hostije za pričest; leksičko blago.

32 Ivan Belostenec (Belostenac), Z(lata) Š(undalić) u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 60.-61.

33 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, drugo znatno prošireno izdanje, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2004, str.107.

34 Juraj Habdelić, Z(oran) K(ravar), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 266.

35 Antun Kanižilić, Z(oran) K(ravar), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 331.-332.

36 Pavao Ritter Vitezović, Z(oran) K(ravar) i D(arko) N(ovaković), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 766.

37 Isto, str. 767.

38 Firentinku navode ljetopisci, kroničari i povjesničari. U narodu je i danas živa predaja po kojoj je herceg Stipan Vukčić Kosača obljubio nevjestu najstarijega sina Vladislava koji je zbog toga s majkom otišao u Dubrovnik i Senatu izložio opačine svoga oca. S vojskom je došao u Podvelež i poslužio se lukavstvom naredivši svakom vojniku da zapali po jednu vatru. Kad je to vidio njegov otac herceg Stipan uplašio se pomislivši kako se radi o silnoj vojsci te je sve blago natovario na konje i mazge i pobjegao u Dubrovnik. O tomu blagu narod i danas pripovijeda, a spominje ga, kako smo već vidjeli, i Ignjat Đurđević u Marunkovim suzama.

39 I danas su u usmenoj komunikaciji predaje koje kazuju da je herceg Stipan obljubio nevjestu svoga najstarijega sina Vladislava koji je zbog toga otišao s majkom u Dubrovnik i izložio sve nevaljalosti koje je činio njegov otac herceg Stipan. Vladislav i otac mu herceg Stipan uzajmno su se optuživali da su u njihovom sukobu u pomoć pozvali Turke.

40Turci su potom Radaku rekli da će izdati i njih kad je svoje izdao; odrubili mu glavu i sunovratili ga niz liticu koja se i danas zove Radakova stijena.

41 Hrvatski latinisti II, PSHK, knj. 3, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1970, str. 150.

42 Rafael Levaković, M(ijo) K(orade), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 426.

43Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove kraljevstava Dalma­cije, Hrvatske i Slavonije, prevela Zrinka Blažević, glavni urednik dr. Mirko Valentić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 138.

44 Pišući o Sv. Ladislavu Rattkay navodi djelo Život blaženog Augustina… Ivana Tomka Mrnavića.

45 Isto, str. 181.

46Nakon smrti kralja Stipana Dabiše bosanski su velikaši izabrali za kraljicu Jelenu Grubu koja je bila na prijestolju od 1395. do 1398. godine.

1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   20

Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət