Ana səhifə

Naĝu, naĝu, ŝipo mia1


Yüklə 55.66 Kb.
tarix25.06.2016
ölçüsü55.66 Kb.
Velimir Piškorec
Filozofski fakultet, Zagreb


Naĝu, naĝu, ŝipo mia1


Prvi hrvatski esperantski časopis "Kroata esperantisto" (1909.-1911.)

Sažetak
Esperanto je aposteriorni planski jezik što ga osamdesetih godina 19. stoljeća kreirao poljski oftamolog židovskoga podrijetla Lazar Ludvig Zamenhof. Godine 1909. u Zagrebu je osnovano Društvo hrvatskih esperantista koje je od 1909. do 1911. na esperantu i hrvatskom izdavalo časopis "Kroata Esperantisto". Glavna mu je zadaća bila širenje esperanta u Hrvatskoj i promicanje hrvatske književnosti u svijetu prijevodima na esperanto.

Ključne riječi: interlingvistika, esperanto, Hrvatska, časopis
1. O počecima međunarodnoga jezika esperanta
Dana 14. srpnja 1887. objavljena je u Varšavi na ruskome knjiga pod naslovom: "Dr. Esperanto. Meždunarodnyj Jazyk. Predislovie i polnij učebnik". Iako je knjiga objavljena pod pseudonimom Dr. Esperanto (esp. 'onaj koji se nada'), bilo je jasno da se iza njega krije Ludvig Lazar Zamenhof (1859.-1917.), oftamolog rodom iz Białystoka, čije se ime navodi u adresi na poleđini knjige kao ime autorova "zastupnika".
Novi jezični projekt bio je jedan od dvadesetak tzv. "umjetnih svjetskih jezika" s kraja 19. stoljeća (Maretić, 1891). Naime, razvitak tehnologije i prometnih veza u tom razdoblju značajno je intenzivirao međunarodne kontakte, a time i broj komunikacijskih situacija između sugovornika različitih materinskih jezika. Bilo je očito da su u takvim situacijama bili privilegirani izvorni govornici tzv. velikih jezika, dok su se pripadnici jezika s malim brojem govornika nalazili u nepovoljnom položaju jer su morali koristiti strani jezik. Isto tako, postojala je svijest o tome da je jezična i nacionalna raznolikost, ponajprije u Europi, svojevrsno babilonsko prokletstvo koje u sebi nosi stalnu opasnost od sukoba među narodima, navodno zbog njihova nedovoljnog međusobnog poznavanja. Držalo se kako bi nadilaženje takve situacije s pomoću kakvoga međunarodnoga jezika pridonijelo smanjenju međunacionalnih napetosti i uspostavljanju miroljubiva suživota.

Potonji motiv pobudio je i Zamenhofa još kao dječaka da počne sanjariti o neutralnome jeziku. Evo navoda iz jednog njegovog pisma (Klobučar, 2003, 19-20):



Rodio sam se u Białystoku, gubernija Grodno. To mjesto je od mog rođenja i mojih djetinjih godina dalo smjer svim mojim budućim nastojanjima. U Białystoku se stanovništvo sastojalo od četiri različita elementa: Rusa, Poljaka, Nijemaca i Židova; svaki od njih govorio je zaseban jezik i neprijateljski se odnosio prema ostalima. U takvom gradu, više nego igdje drugdje, osjetljiva narav osjeća pretešku nesreću raznojezičnosti i uvjerava se na svakom koraku da je razlika u jezicima jedina, ili barem glavna stvar koja razdvaja ljudski rod i čini ljude neprijateljima. (…) Ne sjećam se kada, ali svakako rano, u meni se stvorila svijest da jedini međunarodni jezik može biti neki neutralan, koji ne pripada ni jednom narodu.
U vrijeme objavljivanja Zamenhofova projekta međunarodnoga jezika, osamdesetih godina 19. stoljeća, značajne uspjehe na planu neutrale međunarodne komunikacije bilježio je planski jezik volapük, što ga je izmislio njemački prelat Schleyer. U to vrijeme djelovalo je tristotinjak volapükističkih društava, bilo izdano isto toliko udžbenika i izlazilo više od dvadeset časopisa. No već početkom devedesetih godina 19. stoljeća pokret naglo počinje propadati da bi naposljetku potpuno zamro. Smatra se da je razlog tomu ne samo formalno-strukturna zamršenost samoga jezika, nego i to što je Schleyer želio imati potpuni nadzor nad vlastitim jezičnim projektom, onemogućivši mu tako slobodan razvitak od strane jezične zajednice koja se njime služila (Enciklopedio de Esperanto, 1933, 563)
Međutim, neuspjehu volapüka u velikoj je mjeri pridonijela i pojava esperanta kao aposteriornoga planskoga jezika kojega se vokabular značajnim dijelom temelji na posuđenicama iz klasičnih europskih jezika, prije svega latinskoga, te iz francuskoga, engleskoga i njemačkoga. Na morfološkoj pak i derivacijskoj razini esperanto se odlikuje velikom transparentnošću2 i logičnim ustrojem (Sakaguchi, 1998; Rašić i sur., 1981; Gajić, 1980). Red je riječi u esperantu načelno slobodan, što pojedini autori objašnjavaju prije svega činjenicom da su prvi veliki esperantski pisci i prevoditelji bili Slaveni, posebno Rusi i Poljaci, te da je njihova slavenska sintaksa postala uzorom esperantske sintakse (Privat 1982 /1923/, I, 73-74).
Godine 1889. u Nürnbergu počinje izlaziti prvi esperantski list, mjesečnik La Esperantisto (Esperantist), a u svibnju 1890. ondje se osniva Društvo za međunarodno dopisivanje koje Privat (1982 /1923/, I, 45) smatra početkom međunarodnih kontakata putem esperanta: "Internacia vivado per Esperanto komenciĝas. Ekformiĝas Esperantujo."3 Tih godina povjesničari esperanta bilježe osnivanje esperantskih skupina u još nekim njemačkim gradovima (München, Schalke, Freiburg), zatim u Rusiji (Moskva, Petrograd), Bugarskoj (Sofija), Švedskoj (Upsala, Stockholm) i Španjolskoj (Malaga).
U to vrijeme Zamenhofov pseudonim Esperanto postaje naziv i za sâm jezik, zamijenivši neodređeni nazivak internacia lingvo 'međunarodni jezik'. U listopadu 1889. Zamenhof izdaje Adresaro de personoj, kiuj eklernis la lingvon "Esperanto" (Adresar osoba koje su počele učiti jezik esperanto), u kojem se navode i imena pet djevojaka iz Osijeka. Uz njih je greškom napisano da su iz Rusije pa se u Hrvatskoj relativno kasno saznalo za njih (Klobučar, 2003, 103-104).
Sve do početka 20. stoljeća, dakle tijekom prvih godina postojanja, esperanto je "posve sporo i mirno rastao u internim krugovima esperantista", napredujući gotovo isključivo u pisanoj uporabi između nekoliko stotina europskih govornika (Privat 1982 /1923/, I, 87). No, tijekom idućih deset godina strelovito se proširio i počele su ga učiti tisuće ljudi. O prvim godinama postojanja i širenja esperanta najupečatljivije svjedoče statistički podaci o broju esperantiskih skupina i časopisa između 1888. i 1909., objavljeni 1910. u knjižici "Internacia Muzeo" Impresivan je, primjerice, podatak da je 1909. godine u svijetu djelovalo 1447 esperantskih skupina, a izlazilo 106 časopisa (Enciklopedio de Esperanto, 1933, 501).
Godine 1905. održan je prvi svjetski kongres esperantista u francuskome gradu Boulogne sur Mer, koji je okupio uglavnom francuske i engleske esperantiste, no koji je bio toliko uspješan da su se sudionici dogovorili ponovno se okupiti sljedeće godine. Uz Zamenhofovu nazočnost i na njegov prijedlog sudionici kongresa donose Deklaraciju o esperantizmu, dokument u kojem se određuju ciljevi i smisao esperantizma (Privat 1982 /1927/, II, 26). Prema Deklaraciji, glavni smisao esperantizma jest neutralna međunarodna komunikacija koja ne potire nacionalne jezike i identitete. Osim zbog Deklaracije, koja se sve do danas smatra svojevrsnim ustavom esperantskoga pokreta, prvi je kongres važan i stoga što je na njemu osnovan Lingva Komitato, vrhovno jezično povjerenstvo kojemu je zadaća bila razmatrati sva pitanja vezana uz jezik esperanto. Na taj način Zamenhof se još jednom odrekao ekskluzivnoga prava na nadzor nad esperantom, deklarirajući se tek kao jedan od govornika esperanta i prepuštajući daljnji razvitak jezika biranim predstavnicima zajednice njegovih govornika.


II. Počeci esperanta u Hrvatskoj

Prvi podaci o osobama koje su u Hrvatskoj učile esperanto odnose se na već spomenutih pet djevojaka iz Osijeka, navedenih u Zamehofovu adresaru iz 1889. godine. Povjesničari esperanta kao prvi esperantski klub u Hrvatskoj navode riječki Adriatika Esperanto-Ligo, osnovan 1907. godine. Klub je imao 37 članova, pripadnika četiriju naroda, a vodio ga je mađarski barun Lajos Orczy, koji je već iduće, 1908. godine prešao među pristalice novokreiranoga međunarodnoga jezika ida, nakon čega se klub raspao (Klobučar, 2003, 97). S obzirom na činjenicu da je djelovanje kluba bilo iznimno kratka vijeka, ne smatra se ga bitnim za povijest esperantskoga pokreta u Hrvatskoj.


Dana 2. siječnja 1909. utemeljeno je u Zagrebu Društvo hrvatskih esperantista (esp. Unuiĝo de kroataj esperantistoj), kojega je osnivač i u početku predsjednik bio poliglot Mavro Špicer (1862.-1936.), tada već etablirani publicist, prevoditelj i književni kritičar4. Njegova je glavna suradnica bila Danica pl. Bedeković (1872.-1955.), po zanimanju nastavnica matematike i tehničkih predmeta, no koja se, udavši se 1903. za bankovnog službenika Vladimira pl. Bedekovića, povukla iz učiteljske službe.5 Ona je ujedno bila i glavna urednica časopisa Kroata Esperantisto, glasila Društva hrvatskih esperantista, kojega je prvi broj izašao 10. travnja 1909. godine. Iako je Društvo formalno prestalo s radom 8. veljače 1920. godine, njegove su aktivnosti prestale zapravo već krajem 1911. godine.
Inače, 1909. godina ključna je za početak esperantizma u Hrvatskoj i zbog toga što te godine izlaze iz tiska Špicerov udžbenik "Praktična obuka u esperantu s rječnikom" i knjižica "Međunarodni jezik esperanto i njegovo obćenito značenje" te Bedekovićkine knjige "Gramatika esperanta" i "Esperanto-hrvatski rječnik".

III. Časopis Kroata Esperantisto

Prvi hrvatski esperantski časopis, mjesečnik Kroata Esperantisto, izlazio je ukupno nepune dvije godine: od travnja 1909. do siječnja 1911. U prvoj je godini izlazio redovito svakoga mjeseca, pa je te godine tiskano ukupno devet svezaka, pri čemu je zadnji svezak u prosincu tiskan kao dvobroj 9.-10. Od siječnja do travnja 1910. časopis izlazi redovito svaki mjesec, nakon čega, zbog financijskih poteškoća, iduća dva sveska – četverobrojevi 5.-8. i 9.-12. – izlaze u studenome i prosincu. U siječnju 1911. tiskan je prvi broj za tekuću godinu, a on je ujedno bio i posljednji broj ovoga časopisa. Ukupno je objavljeno šesnaest svezaka: devet 1909. godine, šest 1910. i jedan 1911.


Iako relativno kratka vijeka, ovaj je časopis imao veliku ulogu u širenju esperanta u Hrvatskoj, kao i u informiranju hrvatske javnosti o esperantu kao jeziku i njegovu onodobnom širenju u inozemstvu. Kako smo već naveli u uvodu, esperantski je pokret doživljavao strelovit razvitak upravo u drugoj polovici prvoga desetljeća 20. stoljeća, pa se i njegova ekspanzija u Hrvatskoj može smatrati dijelom tih kretanja na europskoj i svjetskoj razini. Kroata Esperantisto bio je jedan od već spomenutih stotinjak esperantskih časopisa koji su izlazili 1909. godine. Inače, u katalogu knjižnice kolekcionara esperantskih publikacija Georga Davidova, što ga je 1911. objavio Njemački akademski esperantski savez, navode se podaci o čak 350 naslova esperantske periodike iz ukupno 48 zemalja sa svih pet kontinenata, koja je kraće ili dulje vrijeme izlazila do 1911. godine. Od toga se pedesetak časopisa smatralo redovnima i relevantnima u esperantskom pokretu. Iako preostalih tristotinjak časopisa i nije bilo dugoga vijeka, smatra Privat (1982 /1927/, II, 89), oni su, u najmanju ruku, ukazivali na entuzijazam njihovih pokretača, pa makar im časopisi izlazili samo šest mjeseci ili godinu dana. U takve časopise, doduše s poneštom duljim vijekom izlaženja, može se ubrojiti i Kroata Esperantisto.

1. Format i opseg časopisa


Časopis je izlazio u formatu 25,2 cm x 17,2 cm. 1. broj za 1909. imao je 8 stranica, 2. broj iznimno 12, a brojevi 4. do 7. ponovno po 8 stranica. Pri kraju godišta broj se stranica u 8. broju (i svesku) penje na 12, da bi posljednji svezak iz te godine imao čak dvostruko više stranica od prosjeka, 16, što je vjerojatno i razlog da ga se deklariralo kao dvobroj (9.-10.). U 1910. godini prva četiri broja imaju redovito 12 stranica, a preostala dva sveska četverobroja po 16. Prvi i jedini svezak u 1911. ima 10 stranica. Već od 2. broja 1909. časopis se pojavljuje u zelenom ovitku, što je boja koja je simbol esperanta. Na naslovnici se redovito nalazi impresum, koji je uvijek ponovno otisnut i na prvoj stranici unutarnjeg dijela časopisa. Od 7. broja iz 1909. ispod impresuma se navodi i kratak sadržaj. Na naslovnici i ostalim stranicama ovitka tiskaju se poruke čitateljima i pretplatnicima, reklame te popisi časopisa dobivenih razmjenom. U prvom godištu (1909.) brojevi 7. i 8. izlaze bez ovitka, što uredništvo objašnjava manjim brojem naručenih reklama i oglasa. Bez ovitka izlazi i posljednji svezak (9.-12) drugoga godišta, no ovaj puta bez ikakva objašnjenja, iako se može pretpostaviti isti razlog kao i u prethodnome slučaju.

2. Funkcija časopisa


Časopis Kroata Esperantisto imao je već od svog osnivanja dvije osnovne funkcije: prezentirati hrvatsku kulturu i književnost u inozemstvu te širiti esperanto i esperantizam u Hrvatskoj. Ti ciljevi jasno se navode u uvodniku objavljenom u 1. broju za 1909. pod naslovom "Pozdrav" (str. 1):
S ovim brojem našega društvenog glasila stupamo na polje aktivnoga vidljivog rada, svijesni, da naš list imade veliku zadaću i tešku dužnost. Isti treba da u jednu ruku širi Esperanto u Hrvatskoj, a u drugu pak ruku treba da našu bogatu ali slabo poznatu književnost uvode u "Esperantiju", u tajinstvenu zemlju, koja se ne nalazi niti na mjesecu, niti u svemiru, već u srcima svih Esperantista i u njihovim dušama.
Analiza sadržaja časopisa pokazuje da su ove dvije funkcije uistinu i najzastupljenije, no uz njih se pojavljuju još i druge. S obzirom da je časopis ujedno i službeno glasilo Društva hrvatskih esperantista, a u drugome godištu od 3. broja do sveska 9.-12. i glasilo Društva hrvatskih akademičara esperantista, utemeljenoga 1910. godine, tu je i funkcija informiranja o aktivnostima navedenih društava – ciljna su publika u tom slučaju ponajprije domaći i strani esperantisti. S obzirom na vrlo iscrpno izvještavanje o aktivnostima hrvatskih esperantista u razdoblju izlaženja časopisa, ovaj je časopis iznimno vrijedan izvor informacija za najraniju povijest esperantskoga pokreta u Hrvatskoj.

3. Jezik časopisa


Prilozi u časopisu objavljivani su na esperantu i na hrvatskome. Isključivo na esperantu objavljuju se književni prilozi, dok su samo na hrvatskom informacije o širenju esperanta u svijetu. Ove su strategije u skladu s osnovnim funkcijama časopisa: promicanjem hrvatske književnosti u svijetu i pridobivanjem pristaša esperanta u Hrvatskoj tekstovima kojima će ih se navesti da uvide vrijednost i korist esperanta i počnu ga učiti. U svakom broju dvostupčano se objavljuju i prilozi usporedno na hrvatskom i na esperantu – najčešće su to uvodni tekstovi u kojima se govori o smislu i svrsi esperanta te raznim aspektima esperantizma kao pokreta. Na oba jezika redovito se tiskaju i vijesti o aktivnostima hrvatskih esperantista i njihovim uspjesima u širenju esperanta u Hrvatskoj – i ovdje je ciljna publika i domaća i inozemna. Hrvatske inačice tekstova služe informiranju domaće javnosti o tim temama, dok esperantske imaju za cilj informirati o istim sadržajima međunarodnu javnost. Iako su u prvim brojima na esperantu objavljivani isključivo prijevodi iz hrvatske književnosti, u kasnijim brojevima pojavljuju se i prijevodi s drugih jezika te književni tekstovi domaćih i stranih autora pisani izvorno na esperantu. Objavljivanjem književnih tekstova iz drugih književnosti i originalne esperantske produkcije prvotna funkcija časopisa oko promicanja hrvatske književnosti u esperantskim prijevodima nadopunjuje se glotodidaktičkom funkcijom koja se sastoji u tome da se domaćim i stranim esperantistima pruži štivo na uzornom esperantu s pomoću kojega će usavršavati znanje esperanta. Reklame se pojavljuju ili samo na esperantu ili češće, usporedno na esperantu i hrvatskome, dok su poruke pretplatnicima isključivo na hrvatskome. Rubrika u kojoj se objavljuju obznane o novim esperantskim publikacijama ("Bibliografio") redovito je na esperantu, kao i popisi časopisa dobivenih razmjenom. Na esperantu se objavljuju i oglasi za dopisivanje na esperantu.
Ovo načelo u korištenju esperanta i hrvatskoga s obzirom na vrste i teme tekstova uglavnom je primijenjeno u svim brojevima časopisa. Manja odstupanja odnose se na činjenicu da se poneki tekstovi o unutarnjim aspektima esperantskoga pokreta kasnije tiskaju samo na esperantu.

4. Rubrike


a) Uvodnici i programatski tekstovi

Uvodnici se objavljuju uglavnom nepotpisani pa se može smatrati da je njihova autorica glavna urednica Danica pl. Bedeković. U uvodnicima se objašnjava smisao i svrha esperantizma potencijalnim učenicima esperanta. Tako se u 1. broju iz 1909. u tekstu pod naslovom "Naš pokret i naš cilj", koji je drugi dio uvodnika, objašnjavaju okolnosti u kojima se i u Hrvatskoj javio interes za esperanto (str. 1-4):


Koliko je vremena, koliki put trebao Esperanto, da bi dospio u Hrvatsku!

Godine su prošle, prije nego bi se itko kod nas bio potrudio, upoznati se s lijepim medjunarodnim jezikom, koji je u drugim zemljama već krepko dokazao svu svoju snagu i moć, te koji je u nekim državama jur uveden u škole.

Jedan ili drugi poznavao je Esperanto donekle i u nas, ali nikome nije došlo na um, velikoj publici predočiti prednost, prikladnost i veliku korist toga jezika. Istom nakon četvrtog kongresa u Dresdenu s njegovim golemim neosporivim uspjehom, s njegovim jakim i ohrabrujućim utiscima, kada se je više od 1400 istomišljenika iz 40 raznih zemalja desetak dana s najvećom lakoćom međusobno zabavljalo o svim mogućim temama i kada je sa svih usnica naš svjetski jezik tekao poput materinjskog jezika: tada se je konačno i u nas počeo micati interes za Esperanto.

Dne 22. kolovoza 1908. izašao je u "Obzoru" lijep podlistak "Esperanto", u kojem je pokretač Esperanta u Hrvatskoj, naš poznati književnik Mavro Špicer širokome općinstvu razjasnio bitnost, velebnu ideju Esperantizma, ljepotu i laku naučivost esperantskog jezika.

Na ovaj podlistak pisao je umni autor Esperanta Dr. Zamenhof piscu onog članka slijedeće:

"Čitao sam novine veseljem i hvalom. Nadam se, da će hvala Vašemu energičnomu radu naša stvar skoro imati u Hrvatskoj mnogo prijatelja."

Vaš

Dr. Zamenhof.


Velemeštar se nije prevario. Za kratko vrijeme širio se je interes za Esperanto i u nas, te je od dana u dan bivao veći i općenitiji, tako da je već mjeseca studenoga 1908. mogla izaći prva hrvatski napisana obuka u Esperantu od Mavre Špicera, čijim se je nastojanjem dne 2. siječnja 1909. ustrojilo društvo hrvatskih Esperantista.
U 2. broju iz 1909. godine u članku na hrvatskom "Naša zadaća" (str. 13-14) nabrajaju se mogućnosti praktične koristi učenja i upotrebe esperanta za trgovce, radništvo, mirnovni pokret, pisce, novinare, "školnike" te na području vjerskoga života:

Konačno, ali ne u poslednjem redu, trebali bi naši školnici, da se svojski zauzmu za Esperanto, te živo uznastojati, da se po primjeru drugih naprednih zemalja i u nas Esperanto uvede u škole.

Bude li se jednom u našem podmlatku pobudio interes za Esperanto, sigurni smo, da će uzdanica naša svakako radje posvetiti nekoliko mjeseci učenju ovoga lijepoga međunarodnoga jezika, nego li se godine i godine izmučiti bubanjem mrtvih jezika, kojih ipak nikada naučiti nije kadra.

Najuzvišenija bi svakako bila zadaća Esperantizma na polju sv. vjere prema onoj iz sv. pisma: "Jedno stado i jedan pastir!" Kolike li blagodati, da bi svi narodi razumjeli svojega vrhovnoga vladara u Rimu, kad bi vjerovjesnici mogli u sve krajeve svijeta prodrijeti istim jezikom, kad bi se knjige vjerske mogle izdavati u jednom zajedničkom jeziku. Sv. otac papa Pio X. pokazao je da je zauzet za plemenitu ideju esperantizma, dok je revnomu i plemenitomu franceskome svećeniku Emilu Peltieru, koji je prigodom trećega esperantskoga kongresa u Genevi govorio prvu esperantsku propovijed, poslao svoj blagoslov za nj i za njegove slušatelje.

Iznijeli smo evo nekoliko točaka naše zadaće, koja treba da nam Hrvatima lebdi pred očima, hoćemo li, da se i mi pridružimo golemoj svesvjetskoj općini Esperantista, spremnoj, iz petnih žila nastojati oko uzvišene ideje Esperantizma: zbliženja i pobratimljenja svih naroda svijeta.
U uvodniku 3. broja iz 1909. godine (str. 22-23) pod znakovitim naslovom "Čemu esperanto?" argumentira se protiv predrasuda spram esperanta i ukazuje na praktične i idejne aspekte njegova korištenja:
Još uvijek imade – osobito kod nas – skeptičara, koji se smješkaju nad Esperantom te se izrugavaju kako njegovoj porabi, tako našemu pokretu. Oni jednostavno smatraju Esperanto nesmislom, zabavom, športom pače djetinjarijom, držeć ga prema tome posve suvišnim, pak radi toga nastoje da ozbiljne krugove odvrate od Esperanta.

A što međutim vidimo? Vidimo to, da Esperanto napreduje, te da po čitavoj zemaljskoj kruglji poput gljiva poslije kiše raste broj esperantskih društava. (…)

Posve krivo imadu ljudi, koji tvrde, da se Esperanto rabi lih u sebične svrhe, radi dobitka, radi zabave, te u svrhe neplemenite i nehumanitarne. Možda će jednom osvanuti doba, kada će Esperanto, postavši svojinom čitavoga ljudstva, izgubiti svoj idealni značaj. Tada će isti biti lih jezik, iz kojega će se vaditi samo profit. No danas, gdje mi esperantisti ne idemo za korišću, već smo lih borioci, mi svi znademo, da nas na rad za Esperanto bodri ne toliko pomisao na praktičnu korist, koliko pomisao na svetu, veliku i važnu ideju, koju međunarodni jezik u sebi sadržaje. Ota je ideja bratimstvo i pravednost među svim narodima.
b) Književni prilozi

U časopisu Kroata Esperantisto objavljeno je osamdesetak književnih priloga – pjesama, crtica, proznih fragmenata, pošalica i aforizama. Posebno mjesto pripada prijevodima hrvatske književnosti na esperanto, što je i razumljivo s obzirom da je jedan od deklariranih ciljeva časopisa promicanje hrvatske književnosti među inozemnim esperantistima. Tako u prvim brojevima nalazimo, primjerice, pjesme P. Preradovića, I. Trnskoga, Lj. Gaja i R. Madjera što ih je na esperanto preveo M. Špicer. One će se, uz još neke druge, pojaviti i u njegovoj antologiji hrvatske poezije na esperantu, tiskane 1912. u Budimpešti pod naslovom Kroatiaj poeziaĵoj. Tijekom izlaženja časopisa, osim prijevoda s hrvatskoga, sve se više pojavljuju i tekstovi domaćih te stranih autora pisani izvorno na esperantu, kao i prijevodi iz stranih književnosti. Kako smo već ranije pretpostavili, funkcija tih tekstova nije bila isključivo književna, nego i glotodidaktička.


c) Društvene vijesti

Redovita rubrika časopisa Kroata Esperantisto su "Društvene vijesti", koje se objavljuju dvojezično. Tekstovi objavljeni u toj rubrici iznimno su vrijedan historiografski materijal za rekonstrukciju društvenoga djelovanja ondašnjih esperantista u Zagrebu i Hrvatskoj. Evo primjera vijesti iz 7. broja iz 1909. godine (str. 57):

Od 1. listop. započeli su u Zagrebu novi tečajevi za učenje esperanta, koje vodi podpredsjednica društva, gđa Bedeković-Pobjenička i gosp. stud. jur. Stalcer. Tečajevi su srijedom i petkom u 8 sati uveče u Kačićevoj ulici 21 I. kat lijevo. / Na iste dane otvorena je u istim prostorijama počam od 7 sati esperantska čitaonica u kojoj ima osim esp. knjiga veoma mnogo esp. časopisa čitavoga svijeta i malo ne svi naši tjednici.

DOMAĆI POKRET

S veseljem opažamo, da interes za esperantizam i u našoj domovini sve više i više raste. Tako primamo vijesti o osnivanju esp. tečajeva i grupa u Petrovaradinu (tečaj za gospođe i gospođice vodi gđica Malin), u Vrbanji (članovi vrbanjske štedionice), u Gospiću (…), zatim u Kostajnici (gđica Jozičić) i Klanjcu (g. Vojković). / Radujemo se, da su i Hrvati uvidjeli, da učeći taj jezik koristimo ne samo sebi, već i čitavomu narodu.
d) Svaštice

U gotovo svakom broju donose se, u pravilu na hrvatskom jeziku, svaštice tj. informacije o primjeni esperanta u različitim područjima svakodnevnoga života. Tu je i redovita podrubrika "Napredovanje esperantskog pokreta". Tekstovi u rubrici "Svaštice" u isti mah su i informativnoga i promidžbenoga karaktera – nudeći informacije iz različitih dijelova svijeta, potencijalne interesente za esperanto želi se uvjeriti u njegovu praktičnu korist. Kao primjer donosimo tekst iz 2. broja iz 1909. godine (str. 18) o potpori saskih vlasti 4. svjetskom esperantskom kongresu, održanom u Dresdenu 1908. godine:


Prvi put je esperantski kongres pod oficijelnom sankcijom vladara i vlade: protektorat njegov primio je sam saski vladar Fridrik August, a svi državni ministri pristupiše počasnomu odboru. 42 narodnosti poslaše tamo svoje zastupnike. Sa sviju najglasovitijih svjetskih sveučilišta bilo je na tom kongresu oduševljenih pretstavnika. Jedna od veoma zanimljivih zgoda toga kongresa jest uspjelo esperantsko izvođenje Goetheove "Ifigenije" u kr. dvorskoj operi u Dresdenu. Kulturnu važnost Esperanta kao međunarodnog jezika upoznaše i daljnji krugovi. Veleindustrijalci ishodiše, te je neposredno iza kongresa utemeljen od saske vlade "Saski Esperanto-zavod", koji potpada saskomu ministarstvu za unutarnje poslove. (…) Ispitanim učenicima zavod izdaje diplome. U zavodu je ustrojena velika esp. biblioteka. U saskoj sabornici predloženo je obligatno uvođenje Esperanta u trgovačke škole. (…)

Ovako prima svijet esperantski pokret, a kod nas još uvijek ima naivnih ljudi, koji esperanto nazivlju zabavom, modernim športom i t. d. Čudna li konzervativizma na vlastitu štetu!


e) Popisi časopisa dobivenih razmjenom

Od 3. broja 1909. godine do 4. broja 1910. na ovitku časopisa navodi se popis inozemnih esperantskih publikacija dobivenih razmjenom. Taj popis rastao je iz broja u broj od 24 naslova u prvom popisu do 69 naslova u posljednjem. Svi su časopisi bili dostupni u prostorijama Društva hrvatskih esperantista pa se može zaključiti – imajući na umu da je u to vrijeme u svijetu izlazilo stotinjak esperantskih časopisa – da su zagrebački esperantisti imali ekstenzivan uvid u svjetsku esperantsku periodiku onoga razdoblja.


f) Obavijesti o novoizašlim publikacijama

Od 2. broja 1909. godine počinje izlaziti rubrika "Bibliografio" u kojoj se – uglavnom na esperantu – daju kratke informacije o novoizašlim publikacijama.


f) Reklame i oglasi

Od samoga početka izlaženja časopisa na ovitku se objavljuju oglasi na esperantu i hrvatskom. Oglašivači su iz Hrvatske i inozemstva, a reklamiraju se kozmetički i tekstilni proizvodi, namještaj, usluge osiguranja. Oglašuju se i inozemni esperantski časopisi kao i izdanja Društva hrvatskih esperantista. Vrlo su česti i pozivi na pretplatu, te posebno 1910. molba onima koji su se pretplatili na časopis da što prije izvrše svoje obveze plaćanja. Od 4. broja 1909. na ovitku počinje izlaziti i rubrika "Malgranda anoncaro" (Mali oglasnik). Radi ilustracije, evo jednoga oglasa iz navedenoga broja:


Klera sinjorino parolanta france, germane kaj kroate, dezirus fari vojaĝon kiel akompanantino de riĉa sinjorino. Proponoj oni petas al la redakcio de Kroata Esperantisto.6


V. Zaključna napomena


Kroata Esperantisto, prvi hrvatski esperantski časopis, jedan je od stotinjak svjetskih esperantskih časopisa s kraja prvoga desetljeća 20. stoljeća. Osnovne su mu funkcije bile širenje esperanta u Hrvatskoj i promocija hrvatske književnosti na međunarodnome planu. Kao glasilo Društva hrvatskih esperantista, a neko vrijeme i Kluba hrvatskih akademičara esperantista, imao je neprocjenjivu ulogu u senzibiliziranju hrvatske kulturne javnosti za međunarodni jezik esperanto i njegovo širenje u Hrvatskoj, o čemu svjedoče pozitivne reakcije ondašnjega hrvatskoga tiska.7 Isto tako, na temelju reakcija esperantista iz različitih zemalja kao i tvorca esperanta L. L. Zamenhofa, upućenih časopisu, može se zaključiti kako je ovaj časopis dao velik doprinos međunarodnoj prepoznatljivosti Hrvatske na kulturološkom zemljovidu onoga doba. Iako je časopis imao dvadesetak suradnika iz Hrvatske i inozemstva te mnogo više podupiratelja, najveća zasluga za njegovo izlaženje i visoku koncepcijsku, sadržajnu i jezičnu kvalitetu pripada u prvome redu glavnoj urednici Danici pl. Bedeković, a zatim i utemeljitelju Društva hrvatskih esperantista Mavru Špiceru. Zahvaljujući njihovim organizacijskim i intelektualnim sposobnostima u Hrvatskoj je stvoren pozitivan odnos spram esperanta i duboko plemenite ideje neutralne međunarodne komunikacije što je on u sebi nosi.
* * *
Ograničeni prostorom, u ovome smo radu samo ukratko prikazali najvažnije elemente i koncepciju časopisa Kroata Esperantisto. Međutim, riječ je o iznimno bogatom tiskanom materijalu koji zaslužuje daljnju istraživačku pozornost – jezikoslovnu, književnopovijesnu, kulturološku i histioriografsku.

POPIS LITERATURE


Enciklopedio de Esperanto. (1933). Budapesto: Hungara Esperanto-Asocio

Gajić, R. (1980). Živi jezik. Niš: Gradina.

Klobučar, D. (2003.) Esperantski mozaik. Osijek: Esperantsko društvo "Liberiga Stelo".

Kroata Esperantisto, 1909.-1911.

Maretić, T. (1891.) Misli o umjetnom svjetskom jeziku. Rad JAZU 108, 182-208.

Pleadin, J. (2002). Biografia leksikono de kroatiaj esperantistoj. Đurđevac: Grafokom.

Privat, E. (1982). Historio de la lingvo Esperanto. Hago: Internacia Esperanto-Instituto. (skupni pretisak dviju knjiga pod istim naslovom s različitim podnaslovima: I. dio, 1923. = Unua parto – Deveno kaj komenco /1887-1900/; II. dio, 1927. = Dua parto – La movado /1900-1927/).

Rašić, N. i sur. (1981). Esperanto – jezik i pokret. Zagreb: Međunarodni centar za usluge u kulturi.

Sakaguchi, A. (1998). Interlinguistik: Gegenstand, Ziele, Aufgaben, Methoden. Frankfurt am Main i dr.: Lang.





1 Hrv. "Plovi, plovi, lađo moja". Prvi stih iz esperantskog prijevoda Preradovićeve pjesme "Moja lađa", tiskanoga na naslovnici 1. broja časopisa Kroata Esperantisto iz 1909.

2 Tu se prije svega misli na jednoznačno markiranje imenica nastavkom -o (npr. kato 'mačak'), pridjeva nastavkom -a (bela 'lijep, lijepa, lijepo', infinitiva nastavkom -i (paroli 'govoriti'), priloga nastavkom -e (rapide 'brzo'). Množinski je nastavak -j, a dobivaju ga imenice i pridjevi (npr. novaj libroj 'nove knjige'). Jedini markirani padež je akuzativ s nastavkom -n (Mi parolas esperanton. 'Govorim esperanto.'). Konjugacijski su nastavci: -as za sadašnje vrijeme (mi ridas 'smijem se'), -is za prošlo (ni legis 'čitali smo'), a -os za buduće (li kantos 'on će pjevati'). Nastavak za kondicional je -us (mi promenus 'šetao bih'), a za imperativ -u (legu 'čitaj'). Veliko izražajno bogatstvo na leksičkoj razini esperanto zahvaljuje derivacijskim sredstvima kao što je nekoliko desetaka prefikasa i sufikasa s isključivo jednim značenjem: npr. -ej 'nastavak za mjesto na kojem se nešto odvija' (npr. lernejo 'škola' < lerni 'učiti'; kuirejo 'kuhinja' < kuiri 'kuhati'), -in 'nastavak za osobe ženskoga roda' (npr. sinjorino 'gospođa' < sinjoro 'gospodin'; patrino 'majka' < patro 'otac'), mal- 'predmetak kojim se izražava suprotnosti' (malbela 'ružan' < bela 'lijep'; malnova 'star' < nova 'nov').

3 "Počinje međunarodno življenje putem esperanta. Oblikuje se Esperantija". U esperantskoj kulturi riječ je o nazivu za fiktivnu zemlju Esperantiju čiji su "stanovnici" svi ljudi svijeta koji se koriste esperantom.

4 Usp. biografiju M. Špicera u Pleadin (2002, 152).

5 Usp. biografiju D. Bedeković u Pleadin (2002, 12).

6 Obrazovana gospođa sa znanjem francuskoga, njemačkoga i hrvatskoga jezika rado bi putovala kao pratnja bogate gospođe. Ponude molimo na uredništvo časopisa Kroata Esperantisto. (prev. V. P.)

7 Tako u broju 9.-10. iz 1909. godine na str. 84 nalazimo tekst pod naslovom "Našim domaćim novinama", iz kojega navodimo najvažnije misli:

"Lijepome napretku esperantističkoga pokreta u Hrvatskoj mnogo su doprinijele domaće novine. Naša je štampa pravo shvatila zadaću esperantizma i uvidjevši korist ovoga pokreta, svojski nas podupirala u njemu. Ona nas je potpomagala u nastojanju, da po Esperantu upoznamo svijet s našom domovinom, s našim kulturnim tečevinama, što je dosele spriječila jezična pocijepanost raznih naroda. Esperanto omogućiti će Hrvatu, da se neće više osjećati tuđincem u većini evropskih zemalja, jer ne razumije njihova jezika. Učeći samo jedan jezik osim svoga materinjega, preostat će mu više vremena, da što bolje prouči svoj materinji jezik.

Naše su novine shvatile, da nije svrha Esperanta potisnuti narodne jezike, već da se ima upotrebljavati jedino za pismeno i usmeno općenje različitih naroda čitavoga svijeta, pak za pisanje onih djela, u kojima se raspravljaju opća, svjetska pitanja, izumi itd., što nipošto ne može naškoditi našoj narodnoj književnosti, s kojom bismo svijet upoznavali tek prijevodima u Esperanto.

U mnogim našim novinama čitamo ne samo kratke izvještaje o našemu radu, već i dulje rasprave o važnosti Esperanta.



Osobito će pako obradovati naše istomišljenike vijest, da će odsele stalno i dnevno donašati sve važnije vijesti o napredovanju u Esperantu ove naše novine: Agramer Tagblatt, Hrvatstvo, Hrvatske Novosti, Hrvatsko Pravo, Novosti i Pokret (…)".





Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət