Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva

FILIP GRABOVAC

Odmah nakon izlaska njegovog djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747.) usužnjen je u Veneciji i osuđen na doživotnu tamnicu. Nakon desetak tjedana tamnovanja bolestan i iscrpljen prevezen je u franjevački samostan Santo Spirito kraj Venecije gdje je ubrzo umro i pokopan.

Djelo se tematski može podijeliti na dva dijela:

Prvi dio čine moralno-poučni kršćanski tekstovi. To su pitanja i odgovori, propovijedi, molitve, prenja, tužbalice, te upute i savjeti za kršćanski život. U prvom su dijelu i dvije versificirane pripovijesti. Od Pile govori o dječaku Pili koji je bio odvojen od roditelja, ali se nakon mnogih nevolja vratio u roditeljski dom. Druga je stihovana pripovijetka Od jednoga strašnoga događaja u kojoj su motivi incesta, ubojstva roditelja i djece, kanibalizma i dr.

U drugom dijelu su tekstovi i stihovi, vjerske i svjetovne tematike, kojima se u obliku kronike pripovijeda o svjetskoj i hrvatskoj crkvenoj povijesti; slavi se i veliča prošlost Dalmacije; pjeva o bojevima s Turcima. Istaknuto je Grabovčevo rodoljublje. ³

Neki povjesničari književnosti niječu umjetničku vrijednost Grabovčeva Cvita, ali sudbina toga djela i njegovoga autora te autorov doprinos u buđenju narodne svijesti ostavili su neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti.

Stih je Grabovčev hrvatski usmeni osmerac ili deseterac.

Njegovo djelo najviše govori o životu i sudbini Rvata a ocijenjeno je da je usmjereno protiv mletačke vlasti što ga je koštalo života.

ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ

Boravio je u samostanima u Osijeku, Šibeniku i Skradinu. Bio je lektor filozofije u zaostroškom sje­meništu (1730.-1735.) i generalni rektor u bogoslov­nom učilištu u Šibeniku. Petnaest je godina bio profesorom, a potom odlazi na dužnost gvardijana u Sumartin na Braču gdje je neko vrijeme bio gvardi­jan. U samostan u Zaostrogu vratio se 1750. godine i ondje živio do kraja života vršeći profesorske i gvardijanske dužnosti. Bavio se karita­tivnim radom. Za vrijeme prikupljanja dobrotvorne pomoći u do­lini Neretve na čamcu ga je zatekla ledena kiša od koje se razboli i umre 14. prosinca 1760. godine u Zaostrogu.⁴

Najznačajnije je Kačićevo djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga. To je djelo komponirano od proznih (povijesnih) tekstova i 136 pjesama. Kačićeve pjesme su poetizirana povijest. U Razgovoru ugodnomu starac Milovan (tako Kačić sebe poetski naziva) bar dvjesto puta zagovara istinu.⁶ Pišući o hrvatskim i slovinskim vladarima i vitezovima autor se služio tadanjim relevantnim povijesnim izvorima.

Kačić Miošić u Razgovoru ugodnomu piše i pjeva o duvanjskim knezovima i vitezovima Nakićima i Vučkovićima, a o njima narod i danas pripovijeda.

(O Andriji Kačiću Miošiću i njegovomu Razgovoru ugodnomu više je riječi u dvjema studijama koje slijede.)

POVIJESNA I KNJIŽEVNA ISTINA O BOSANSKIM KRALJEVIMA U RAZGOVORU UGODNOMU¹

Usporedbom Razgovora ugodnoga sa suvremenim povijesnim književnim djelima dade se ustvrditi da Tvrtko III., kao i neke godine kraljevanja neznatno odstupaju od povijesnih činjenica, ali su djela bosanskih banova i kraljeva opisana i opjevana istinito.

Poetska istina osvjetljava povijesnu istinu čineći je povjesnijom, dojmiljivijom i didaktičnijom.
Ključne riječi: povijesna istina, književna istina, bosanski kraljevi, Bosna, Hum (Hercegovina)

UVOD

Poetika Kačićevoga djela izvire iz autorova pastirskoga svećeničkoga svjetonazora. Hrvatskomu klasicistu i klasiku fra Andriji Kačiću Miošiću najviše je stalo do istine. Njegovo djelo resi jedinstvo istine, ljepote i dobrote. U Razgovoru ugodnomu starac Milovan bar dvjesto puta zagovara čuvanje izvorne istine.²

Autor u 136 pjesama veliča junaštvo, čovječnost, ljubav prema Bogu i rodu svomu. U proznom dijelu (oko 1/3 ukupnoga djela) Kačić iznosi povijesne činjenice o događajima i njihovim akterima. Iza proze slijedi versificirana obrada tih tekstova.

Fra Andrija piše i pjeva o hrvatskim i slovinskim vladarima. Autor piše i pjeva o običnim malim ljudima koji ne mogaše podnositi turski zulum te se hrabro boriše za slobodu porobljenoga naroda.

Starac Milovan svoga pobru Radovana, recipijen­te i čitatelje upoznaje i sa bosanskim kraljevima narodne krvi, Kotromanovićima.

Za ovaj rad bit će korištena knjiga: Andrija Kačić Miošić Razgovor ugodni naroda slovinskoga – Matija Antun Reljković Satir iliti divji čovik (priredio Josip Vončina), Zagreb 1997.

I. BOSANSKI BANOVI, PREDCI BOSANSKIH KRALJEVA

Kačić u proznom tekstu Slide principi oliti poglavice bosanske navodi da se Bosna “od Orosija zvala Dardinija”, drugi je zvaše Mesija gornja, a Bosnom je nazvana prema istoimenoj rijeci koja izvire ispod planine Igmana³ “u polju niže Sarajeva”.

Bosna je, kao i Raška, te humska kneževina i obje Zete, katkad bila pod vlašću jednoga vladara, a katkad je potpadala pod više gospodara.

Hrvatskom i Bosnom vladao je kralj Krešimir Drugi.⁴ Od potomaka je imao samo jednu kćerku i nju udade za ugarskoga kralja. Ona s kraljem izrodi sinove, buduće ugarske kraljeve. Dakle, osim nje ne imade drugih potomaka te kraljevske loze. Budući da kralj Krešimir II. nije imao muških potomaka, ugarski kraljevi zbog spomenutoga braka, proglasiše se vladarima Hrvatske i Bosne.

Međutim, Bošnjaci nisu priznavali vlast ugarskih kraljeva pa su među sobom birali svoje banove (str. 231). Autor Razgovora ugodnog spominje Kulina bana,⁵ a ne spominje bana Borića⁶ i bana Prijezdu,⁷ pretka bosanskih kraljeva.

Nakon Kulinove smrti ugarski kralj je krenuo u osvajanje bosanskoga kraljevstva. S vojskom je po­slao svoga velikaša, slavnoga ratnika Ivana Kotro­mana⁸. Kada je stigao u Bosnu, Kotroman je zatječe bez vladara i lako je cijelu osvaja. Kralj ga za to nagradi i proglasi banom Bosne i odredi da ga na tom položaju nasljeđuju njegovi potomci koji se prozvaše Kotromanići.⁹

Kačić o trojici braće Kotromanovića i njihovoj sestri pjeva u 16. pjesmi ističući njihovu ljepotu, razboritost i slogu. Njih su gledale iz gorice vile i besjedile:

zavadio oli pogubio,

njegova bi bila banovina

od Dunaja do sinjega mora.

(str. 232.)
To je čula vila Slovinkinja i obećala zavaditi tri mila brajena. Kada nije uspjela u svojoj nakani vila je po Bosni dozivala gospodu upozoravajući da će Kotromanovići sestru Danicu udati za ugarskoga kralja a brata Vladislava kruniti usrid Jajca, grada bijeloga. Gospoda bosanska je pohrlila ubiti braću. Međutim, njimam Bog i srića dade te dvojica braće pobjegoše banu u Karlovac, a Stipan s majkom Elizabetom utekne u Dubrovnik.

Kačić ne navodi Elizabetu, majku Stipana II, koja je i danas u narodnom pamćenju:

U povijesnoj je predaji taj događaj smješten u dobra stara vremena kada je Duvanjsko polje bilo pod vodom i kad je najbolja loza uspijevala na planini Smiljevači do Liba. Dočarana je tako starina događaja (1310. g.) i blagostanje koje je bilo u to vrijeme.

Bijeg Elizabete u Dalmaciju predaja opravdava velikim snjegovima zbog kojih se više nije mogla uzgajati vinova loza.

Povijesna zbilja, dakle, govori o Elizabetinom bijegu u Dubrovnik zbog pobune bosanskoga plem­stva, koje je htjelo ubiti njezinu djecu. Književna zbi­lja kazuje o prisilnom odlasku Elizabete u Dalmaciju.

Bit je jedne i druge zbilje istovjetna.

Danica se sklonila u Rim gdje je činila dobra djela i pohodila crkve i oltare.

U Rimu se razboli i umre.
Al je malo vrime postojalo,

razboli se Danica divojka

od groznice bola velikoga,

od bolesti pribolit ne može.

i na grebu pismo učiniše:

“Ovde leži Danica Bosanka,

od slavnoga naroda divojka.”

(str. 234.)
Stipan je iz Dubrovnika pregova­rao s bosan­skim velikašima o povratku očinskoga kraljev­stva. To je uz pomoć Dubrovčana uspio, te dobi bansku titu­lu. (Došavši na vlast, učvrstio je granice Bosne, Usore i Huma, te je vladao u miru sa svojim susjedima, posebice s ugarskim kraljem Kar­lom. Iznimno je bio naklonjen Dubrovčanima. Pro­gonio je kršćane bo­sanske crkve. Sin mu je umro za njegova života, kao i braća Ninoslav i Vladislav. Brat mu Ninoslav nije imao zakonitih sinova te Stipana II. naslijediše sino­vi brata mu Vladislava: Tvrtko i Vukić¹², navode povjesničari.)

Truhelka, Perojević¹³ i drugi tvrde da su Kotro­manići podrijetlom iz Požeške županije i da je u njima hrvatska a ne germanska krv, kako to navode Orbini, Lašvanin i Kačić Miošić.

Svi su bosanski kraljevi imali ime Stipan.¹⁴

II. BOSANSKI KRALJEVI

Andrija Kačić Miošić u proznome dijelu Razgo­vora ugodnoga navodi svih sedam bosanskih kraljeva; o Kotromanićima je spjevana pjesma 16; o Ostoji Kristiću i Stipanu Jablanoviću pjeva pjesma 17; kralj Tomaš opjevan je u 18., a Stipan Tomašević u 19. pjesmi.

1. Stipan Tvrtko

Stipan Tvrtko je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, a unuk Stipana I. Kotromanića i Elizabete, kćeri kralja Dragutina. Tvrko je zavladao 1353. godine u dvadeset i drugoj godini¹⁵ života. U početku mu se nisu pokoravali u svemu, ali uvidjevši njegovu mudrost i dobrotu, poštovaše ga i slušaše. Majka mu je bila razborita žena i on ju je poštivao i slušao.¹⁶

Tvrtko odlazi u Ugarsku, gdje ga kralj Ludovik ljubazno primi. Međutim, kada se Tvrtko htio vratiti u Bosnu, kralj mu to ne dopusti dok mu ne prepusti Hum od Neretve do Cetine kao i gradove Imotski i Novi. Tek kada je to učinio, vratio se u Bosnu. Tada je kralj potvrdio Tvrtkovu vlast u Bosni. Kada je Tvrtko ponovno otišao u Ugarsku i ostavio majku da upravlja zemljom, bosanski plemići su se pobunili te za bana izabrali Tvrtkova mlađega brata Vukića, a majku mu protjerali iz Bosne. Čuvši za to, Tvrtko se vrati u Bosnu, porazi brata i neprijatelje.¹⁷ (str. 234.-235.)

Okrunjen je kraljevskom krunom Bosne, Srbije i Zapadnih strana 26. listopada 1377. godine u crkvi franjevačkog samostana sv. Nikole u mjestu Mile kod Visokoga.

Orbini pogrešno navodi da je Tvrtko 1376. okrunjen u samostanu Mileševo. O tu tvrdnju spotaknuli su se Andrija Kačić Miošić, Ivo Andrić i mnogi drugi. Kačić piše da je Tvrtko okrunjen za kralja Bosne i Rašije, ali ne navodi mjesto krunidbe.¹⁸ (str. 235.)

Orbini, Lašvanin i Kačić Miošić pišu da kralj Tvrtko ni s drugom ženom Jelicom nije imao poroda, te da je imao nezakonitog sina Tvrtka (kojega mu rodi bosanska plemkinja Vukosava).

Perojević piše da je kralj Tvrtko imao zakonitoga sina Tvrtka i nezakonite Ostoju i Vuka.¹⁹

Kralj je Tvrtko umro (10. ožujka) 1391. godine.

2. Stipan Dabiša

O kralju Dabiši Kačić piše: “Na 1392. Dabiša, Stipana bana brat, kralj je bosanski postao” (str. 134.), a kraljicu Jelenu Grubu ne spominje.

Kralja Tvrtka iste je godine naslijedio Dabiša, nezakonito dijete, najvjerojatnije Vladislava koji se oženio Jelenom, kćeri Jurja Šubića. Želio je zagospoda­riti Dubrov­nikom. Oženio se Hrvaticom Cvjeticom iz plemićke kuće grofova Nelipića. Kad je njegovim šurjacima Grguru i Vladislavu Kurjakoviću zaprijetila opasnost, oni se skloniše u Bosnu, a kralj Dabiša s vojskom krenu u Hrvatsku i razruši nekoliko utvrda koje su pripadale neprijateljima njegovih šurjaka. Potom se kralj Dabiša vrati u Bosnu, napadnut groznicom, od koje nakon samo nekoliko dana napusti ovaj svijet 8. rujna 1395. godine bez potomaka, a njegova žena se povuče u samostan i tamo dočeka smrt.

Tako pišu Orbini, Ivan Franjo Jukić²⁰ i dr. dok Rački, Klaić, Šišić, Stanojević, Perojević, Ćirković i dr. pišu da je Dabiša najvjerojatnije nezakoniti sin Ninoslavov i da mu se žena zvala Jelena, nadimkom Gruba.²¹

Juraj Rattkay navodi Dabišino proročanstvo: “Doći će vrijeme kad će kršćanske vladare mučiti silna tuga što, sapeti svojim nevoljama, nisu u prikladno vrijeme pritekli u dužnu pomoć Bosancima u nevolji.” Rattkay dodaje: “a zbog toga ovo naše doba uistinu lije suze, i to jao! Kolike: no poput Trojanaca, prekasno.”²²

To se proročanstvo u svoj svojoj tragici obistinilo šezdesetak godina kasnije a posljedice su bile četiri stotine petnaest godina ropstva pod Osmanlijama.

Nakon smrti kralja Stipana Dabiše bosanski su velikaši izabrali za kraljicu Jelenu Grubu koja je bila na prijestolju od 1395. do 1398. godine.²³

3. Stipan Ostoja

O Ostojinom bludničenju starac Milovan pjeva u 17. pjesmi:

ter proklinju Kristića Ostoju:

“Bog ubio Kristića Ostoju,

slavne Bosne kralja zulumćara!

ni u Bosni mlada udovica

koju nije Kristić obljubio,

kralj od Bosne, da ga bor ubio!”

(str. 237.)
Puk i plem­stvo se (1404. godine) pobuniše i istjeraše ga iz kraljev­stva (str. 236.). Tada je kralj Ostoja pobjegao u Bobovac²⁴ i molio od Turaka pomoć za preuzimanje kraljevstva, obećavši im plaćanje godišnjeg danka od dvadeset tisuća škuda i svoga sina Radivoja za taoca. Prva žena kralja Ostoje bila je Vitača, nepoznata podrijetla, druga Kujava iz vlastelinske obitelji Jablanovića-Radinovića. Drugi Ostojin sin, ne zna se iz kojega braka, bio je Stipan Tomaš.²⁵ Godine 1408. Ostoja je svrgnuo kralja Tvrtka II. i ponovno postao bosanskim kraljem. Uzalud je 1415. godine nastojao zagospodariti Šibe­nikom. Kada je Hrvoje 1416. godine umro, kralj Ostoja je svoju ružnu kraljicu Kujavu otjerao i za ženu uzeo Jelicu, Hrvojevu udovicu. (Tako pišu Klaić, Perojević, Ćirković i drugi.)

Krajem ožujka ili početkom travnja 1418. godine kralj Ostoja je, vjerojatno u Bišću, umro od grozni­ce, “koju bijaše skrivila njegova neutaživa pohota”.²⁶

4. Stipan Tvrtko II. Tvrtković (Suri)

Orbini, Lašvanin, Kačić Miošić i drugi pišu da je godine 1422. posredstvom bosanskih plemića sklop­ljena nagodba, između Tvrtka II., Ostoje i Stipana Jablanovića, prema kojoj su sva trojica zadržali kraljevski naslov i podjednako sudjelovali u vlasti. Ubrzo nakon toga umre Stipan Jablanović, a 1435. godine umre i kralj Ostoja, te Tvrtko II. ostade sam kraljevati.

O zajedničkom upravljanju kraljeva Tvrtka II., Ostoje i Stipana Jablanovića, koji su se nakon žestokih borbi pomirili, starac Milovan pjeva:
Kano bratja lipo skladovaše

i bosanskim kraljevstvom vladaše.

Što je kiša, to je jela viša,

što je suša, to je zelenija.

(str. 239.)
Sin kralja Tvrtka I., Tvrtko II. je 1404. izabran za bosanskoga kralja. Godine 1408. s vlasti ga pro­tjera Ostoja, tvrdeći da on nije sin kralja Tvrtka, već podmetnuti porod. Tada se Tvrtko II. obrati tur­skom caru za pomoć te tako povrati dio kraljevstva. Neprijateljstva i ratovi među bosanskim kraljevima su nastavljena. Od 1422. Tvrtko II. je ponovno bosanski kralj. Porazio je vojsku Radivoja, sina Osto­je, koji pobjegne u Dubrovnik. Tvrtko je opustošio Sandaljevu zemlju. Imao je stalnu podršku Dubrov­čana zbog čega je, uglavnom, ostajao na vlasti.

U poodmakloj dobi oženio se Jelinom iz obitelji Jablanovića, s kojom ne imade djece, te 1443. godine umre bez nasljednika. (str. 240.)

Tako pišu V. Klaić, M. Perojević, S. Ćirković, S. Džaja i drugi, a Kačić piše o kralju Tvrtku III. koji je umro 1443. godine bez sinova (str. 240.).

Vjerojatno je do te pogreške (str. 240.) došlo zato što je kralj Tvrtko II. vladao od 1404. do 1408. i od 1422. do 1443. Vjerojatnije je, međutim, da je došlo do pogreške kod priređivača koji je nepotreb­no dodao naslov Tvrtko III. Kotromanić, kralj bosanski V. jer sve što u tome proznom tekstu piše odnosi se na Tvrtka II. S tim bi kraljem bilo osam kraljeva, a Kačić točno navodi da ih je bilo sedam (str. 247.).

5. Stipan Ostojić

U tim tekstovima učinjene su pogreške: Umjesto Stipana Jablanovića vladao je Stipan Ostojić, a kralj Ostoja je umro 1418. godine.

Nakon smrti kralja Ostoje za kralja je, zaslugom Dubrovčana, izabran Stipan Ostojić, sin kralja Ostoje i druge mu žene Kujave, koji se pokaza zahvalnim Dubrovčanima. Tako je on na zahtjev Dubrovčana zarobio Radića Sankovića, vojskovođu kralja Ostoje, a Sandalj Hranić je zatočenomu Radiću odsjekao glavu i poslao je Dubrovčanima, od kojih zauzvrat dobi dvorove u Dubrovniku. Kralj Stipan Ostojić se nije ženio. Umro je 1422. godine. (Tako pišu povjesni­čari iz dvadesetoga stoljeća.)

6. Stipan Tomaš

Nakon smrti kralja Tvrtka II. 1443. godine, u Bosni kraljuje Tomaš, sin bosanskoga kralja Ostoje. (Ne zna se iz kojeg je braka.)²⁷ Pri izboru mu bijaše velika pomoć Jablanovića, jedne od pet najutjecaj­nijih obitelji u bosanskom kraljevstvu.

Sveti Jakov Markijski²⁸ obratio je 1444. godine kralja Tomaša na katoličanstvo, a krstio ga je iste godine španjolski kardinal, pravnik i diplomat Juan de Carvajl (1400. – 1469.).

Tomaš je iz prvoga braka s Vojačom, koja je bila iz sela Luga u Rami,²⁹ imao sina Stipana Tomaševića, a iz drugoga s Katarinom³⁰ Kosa­čom sina Sigismunda i kćerku Katarinu.

U 18. pjesmi starac Milovan pjeva o posljednjem bosanskom kralju pogrešno ga nazivajući Stipanom Krstićem.

Sadržaj te pjesme odgovara ženidbi kralja Tomaša, Stipanova oca:

ni plemići lipši sastavljeni

što su svati kralja bosanskoga,

po imenu Krsitića Stipana,

dijevojke Kate Hercegovke,

koja biše skoro izprošena,

od velika roda i plemena:

slavna sada Katarina zvana,

koje tilo u Rimu pribiva,

a dušica u miru počiva.

(str. 243.-244.)
Vjerojatno da je do ove pogreške u naslovu pje­sme došlo u nekom od izdanja Razgovora ugodnoga jer ta pjesma slijedi prozni tekst o kralju Tomi (To­mašu) u kojem Kačić navodi sve kako 18. pjesma pjeva.

Prema predajama Tomaš je s turskim carem Mehmedom II., koji se s golemom vojskom nalazio uz granicu Bosne, potajno držao prijateljstvo. Želeći istražiti položaj te zemlje i njezine utvrde, vidjeti dvor i stanje kralja Tomaša, koji mu je plaćao danak, Mehmed II. se preobukao u derviško odijelo i u društvu dvojice derviša istoga reda došao u Sutjesku. Tu ga prepozna Gojak, velmoža bosan­skoga kraljev­stva, i oda kralju, koji ga primi s najvećim veseljem te zagrli i poljubi kao prijatelja. Kačić ne piše poput Lašvanina da se tada Tomaš s Mehmedom II. pobratimio, pomije­šavši svoju krv s njegovom i pustio ga s mnogo darova da se vrati svojoj vojsci.

Čuvši za to, ugarski kralj Matija silno se razgnjevio te je nastojao Tomaša uhvatiti i kazniti zbog očigled­ne izdaje, a Tomaš saznavši za to, postade oprezniji i dobro se čuvaše.

Matija, pak, posredstvom tajnih glasnika pridobi Tomaševa sina Stipana i Tomaševa brata Radivoja da oni, radi spasa kršćanstva, uklone toga čovjeka. Obe­ća im zaštitu i pomoć da se domognu vlasti u bosan­skome kraljevstvu. Ponuda moćnoga kralja raspalila je maštu Stipana i Radivoja, koji nisu ustuknuli učiniti takav zločin, u nadi da će doći na vlast.

U to vrijeme Tomaš, Stipanov otac, krenuo je s vojskom na hrvatskoga bana Pribila s nakanom da osvoji njegovu utvrdu Bilaj kod Ključa.

Kada se utaborio u polju, koje nosi ime te utvrde, kralj se razboli i padne u postelju. Stipan i Radivoj dobiju tako prigodu izvršiti zločin. U gluho doba noći uđu u kraljevu ložnicu i udave ga konopom. Sutradan su pustili glasinu kako su kralja dugo mučile unutarnje bolesti i da je iznenada preminuo od kapi. U to se dugo vjerovalo, sve dok Radivojev sluga nije kraljici udovici Katarini otkrio kako je Tomaš poginuo (str. 241.-242.).

Nakon proznoga teksta o kralju Tomi Kačić na­vodi Naredbu Stipana Tomaša (Tome) kojom se za­bra­njuje krivovjerstvo i uvodi red u Kraljevstvu.³¹ (str. 241.-243.)

Pavao Ritter Vitezović je smatrao kako je radi toga sramotnoga oceubojstva Bosnu zadesila zla sudbina.³²

7. Stipan Tomašević

Posljednjega bosanskoga kralja Stipana Tomaše­vića (Krstića) Kačić naziva kopilanom koji “bi obran i okrunjen za kralja bosanskoga.” I Kačić je poput Vitezovića i Lašvanina ogorčen na Stipana jer je ubio oca a “krv očeva ne dade mu za dugo kraljevati.” (str. 247.)

Pjesmu je 19. autor naslovio Pisma od Stipana Tomaševića oliti Kristića, kralja bosanskoga. Tu je pjesmu Kačić izvadio “iz knjige latinske koju gospodi pisa rečeni kralj Stipan (…).” (str. 251.)

U toj pjesmi starac Milovan pjeva:

ni danica pomolila zdraka,

uranio Tomašević Stipe,

rano rani, bilu knjigu piše.

Ne piše je crnim murećepom,

već je piše krvcom iz obraza

ter je šalje bosanskoj gospodi,

sve po izbor banom i knezovom.

(str. 248.)
Kralj Stipan upozorava na opasnost od Turaka i poziva knezove i banove u obranu: prijatelja Stipana Košarića, slavnoga duku od Hercegovine; ujaka Ra­du Jablanovića, jajačkoga bana; Stipana Stanića, od Primorja; Tomanović bana; Peru Kovačevića, od Pounja, vojvodu i kneza; mrkog Vuka Grabljanovi­ća, od Lijevna kneza; svitlog kneza Vladimirović Ra­du; sivog orla Mićinović kneza; virnog slugu Kubretića Pavu; krilo desno Škatića Ivana; Vladislava Vukića, kneza; Dejana Altomanovića, vladaoca i gospodičića; slugu svoju Veselčić Vukšu; Mrkomira Brankovića, vojvodu; hercega Stipana. (str. 248.-251.)

Nakon 19. pjesme Kačić navodi Epistolu kralja Stipana Tomaševića kojom je pozvao velikaše Kra­ljevstva u rat protiv Turaka.³³ (str. 252.-253.)

Kačić ne navodi Radakovu fatalnu izdaju Bo­bovca³⁴ koja je Osmanlijama stvorila mogućnost da zarobe kralja Stipana Tomaševića i za tjedan dana porobe netom moćno bosansko kraljevstvo.

Turci su uhvatili kralja Stipana i strica mu Radivoja s kojim je prije dvije godine, po nagovoru kralja Matije, zadavio oca, kralja Tomaša. Osmanlije su kralja Stipana na mih odrli³⁵ “a devet iljada plemića, gospode i oficijala” posjekli 1463. godine.

“I ovdi dospiva kraljevstvo bosansko, do dneva današnjega od nevirni Turaka pritisnuto i ugrablje­no na privari.”³⁶ (str. 247.)

Stipan Tomašević pokopan je iznad Jajca kako bi se iz grada vidio njegov grob i kako nikome ne bi palo na pamet da se suprotstavi Osmanlijama jer bi bio okrutno smaknut kao i kralj.

Međutim, narodno se pamćenje ne može zatrti. Ubrzo su katolici, pravoslavci i domaći muslimani počeli hodočastiti Kraljevu grebu vjerujući da će ondje biti čudotvorno izliječeni.

Tragom višestoljetne pučke tradicije Ćiro Tru­helka je koncem XIX. st. istražio Kraljev greb i ustvrdio istinitost usmenih predaja o okrutnom ubojstvu kralja.

Tada su kosti kralja Tomaševića pohranjene u crkvu Sv. Ivana Krstitelja u Jajcu odakle su u ratnom vihoru 1992. sklonjene u Split te nakon rata vraćene u istu crkvu.

ZAKLJUČAK

Dva i pol stoljeća nakon stvaranja Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga može se ustvrditi da to djelo ide u djela hrvatske i slovinske povijesti i književnosti. Kačić Miošić je prozni dio Razgovora stvarao temeljem tada dostupnih povijesnih izvora napisavši, popularno-znanstvenim stilom, povijesnu istinu. Pjesme starca Milovana, dakle, izviru iz Kačićevoga proznoga (povijesnoga) teksta i one su aristotelovski kazano poezija a ne povijest ali su povjesnije i istinitije od povijesti.

Bosanska je povijest zamršena, tajnovita i još uvijek nije do kraja istražena.

Međutim, bosanski su kraljevi, kao i drugi Kači­ćevi likovi, objektivno prikazani. Neznatne su razlike u suvremenim povijesnim djelima i Kačićevom Razgovoru ugodnomu, a one se uglavnom odnose na: godine krunidbe kralja Tvrtka, godine kraljevanja i imena kraljeva. Bez obzira na to radnja Razgovora ugodnoga je poetski-povijesno istinito opisana.

NAVEDENA LITERATURA

1. Izvori

1.1 Vlastita rukopisna zbirka

1.2. Kazivač

1. 
   Bagarić, Drago, rođ. 1938. god. Miljacka, Tomi­slavgrad
   

2. Literatura

1. 
   Anđelić, Pavao: (1973.). Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Sarajevo.
   
2. 
   Andrić, Ivo: (1997.). Razvoj duhovnoga života u Bosni pod utjecajem Turske vladavine. (doktorska disertacija). Beograd.
   
3. 
   Bošnjak, Slavoljub: (I. F. Jukić) (1850.). Zemljopisi i poviestnica Bosne.
   
4. 
   Botica, Stipe: (2003.). Andrija Kačić Miošić. Zagreb.
   
5. 
   Ćirković, Sima: (1964.). Historija srednjovjekovne bosanske države. Beograd.
   
6. 
   Dizdar, Mak: (1997.). Antologija starih bosanskih natpisa. Sarajevo.
   
7. 
   Dragić, Marko: (1999.). Deset kamenih mačeva. Baška Voda.
   
8. 
   Dragić, Marko: (2001.). Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb.
   
9. 
   Džaja, Srećko M.: (1999.). Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Mostar.
   
10. 
    Hrvatski leksikon: (1996.). Zagreb.
    
11. 
    Kačić Miošić, Andrija: (1997.). Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Reljković, Matija Antun. Satir iliti divji čovik. (priredio Josip Vončina). Zagreb.
    
12. 
    Klaić, Vjekoslav: (1974.). Povijest Hrvata. (knjiga druga). Zagreb.
    
13. 
    Lašvanin, Nikola: (1981.). Ljetopis. (priredio dr. fra Ignacije Gavran). Sarajevo.
    
14. 
    Lucić, Ljubo: (2002.). Rama kroz stoljeća. Sarajevo.
    
15. 
    Mandić, Dominik: (1979.). Sabrana djela. Chicago-Roma-Zűrich-Toronto.
    
16. 
    Orbini, Mavro: (1999.). Kraljevstvo Slavena. (priredio Franjo Šanjek). Zagreb.
    
17. 
    Perojević, Marko: (1942.-1991.-1998.). Stjepan II. Kotromanić. u: Povijest Bosne i Hercegovine. Sarajevo.
    
18. 
    Perojević, Marko: (1942.-1991.-1998.). Ban Stjepan Tvrtko. u: Povijest Bosne i Hercegovine. Sarajevo.
    
19. 
    Perojević, Marko: (1942.-1991.-1998.). Kralj Stjepan II. Tvrtko. u: Povijest Bosne i Hercegovine. Sarajevo.
    
20. 
    Perojević, Marko: (1942.-1991.-1998.). Stjepan Dabiša u: Povijest Bosne i Hercegovine. Sarajevo.
    
21. 
    Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti Bosanske kraljice Katarine: (1979.). Sarajevo.
    
22. 
    Petrović, Leon: (1999.). Kršćani bosanske crkve. Sarajevo-Mostar.
    
23. 
    Rattkay, Juraj: (2001.). Spomen na kraljeve i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zagreb.
    
24. 
    Šanjek, Franjo: (1996.). Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb.
    
25. 
    Šišić, Ferdo: (1925.). Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb.
    
26. 
    Truhelka, Ćiro: (1904.). Kraljevski grad Jajce, povijest i znamenitosti. Sarajevo.
    
27. 
    Vitezović, Pavao Ritter. (priredio Josip Bratulić): (1994.). Zagreb.
    

HISTORICAL AND LITERARY TRUTH ABOUT BOSNIAN KINGS IN THE DISCOURSE PLEASANT (Summary)

Father Andrija Kačić Miošić in his Discourse Pleasant writes prose and poetry about Bosnian Vice-Roys, ancestors of Bosnian kings, the Kotromanićes. The author writes about all Bosnian kings: Tvrtko I, Dabiša, Tvrtko II, Ostoja, Tomaš and Stipan Tomašević. In doing so he drew heavily on The Kingdom of Slavs by Mauro Orbini and other contemporary historical and literary works, diplomatic sources, and on oral tradition.

By comparing the Discourse Pleasant with contemporary historical and literary works it can be seen that Tvrtko III as well as some reigning years slightly deviate from historical facts, but that the exploits of Bosnian Vice-Roys and kings are described or celebrated in verse truthfully.

The poetic truth sheds light on the historical truth making it more historical, more impressive and more didactical.