Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva

STJEPAN GRADIĆ

IVAN LUČIĆ

Osnivač je znanstvene hrvatske povijesti.

Djela: De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske), Obsidio Iadrensis i dr.

O KRALJEVSTVU DALMACIJE I HRVATSKE

II.

O OBIČAJIMA HRVATA

Ivan Lučić piše da su kod starih Hrvata vlast obnašali:

Ubrusar – nadstojnik trpeze,

Volar – nadstojnik volova,

Štitonoša – nosač štita,

Dvornik – dvoranin,

Dad ili ded – djed ili starosta.

III.

O PUSTOŠENJU ZADRA

Mlečani su se 1202. god. okupili oko Zadra kako bi brodovljem krenuli na Siriju. Plašili su se da im se vojska raziđe i hrana pokvari te su nagovorili Francuze da zauzmu Zadar. Međutim, Mlečani su 10.XI. 1202. g. napali Zadar s mora, a Francuzi su ga napali s kopna. Mlečani su sravnili sa zemljom zadarske kule i krenuli dalje. (Na putu do Zadra pokorili su Tršćane koji su im morali plaćati danak). Zadarski su plemići mirili narod govoreći kako ne žele ratovati protiv kršćana.

IV.

O KNEŽEVINI HUM I OMIŠKOM GUSARENJU

Opisuje ušće rijeke Cetine koja se prije zvala Tilur. Strabon piše da su tu obalu od davnina posjedovali Ardidejci, ali su ih Rimljani zbog gusarenja odbacili daleko.

V.

O BRIBIRSKIM KNEZOVIMA I OBNOVI OMIŠKOG GUSARENJA

Omiš se nazivao Almisum. Mlečani su bili zauzdali gusare koji su se kasnije obnovili. Kad je ban Pavao Bribirski navijestio rat Splićanima 1285. g. i prisilio Trogirane da mu dođu u pomoć, Mlečani su poslali poslanike u Trogir. Trogirani su sa Šibenčanima i Splićanima imali razmirice, pa su ovi 1283. g. opustošili Trogirsko polje i more. Trogirani su u dogovoru s Mlečanima htjeli od bribirskih knezova preoteti Omiš. Od tada su bribirski knezovi sve jače zaštićivali gusarenje.

VI.

O NOVIJIM OBIČAJIMA HRVATA

Stari su Hrvati parlament nazivali zbor. Suđenje su vršili posebni službenici, a najčešće sudci na koje bi stranke pristale. Ako bi stranka nezadovoljna izgubila, uložila bi priziv bacivši pokrivalo za glavu na zemlju. Tada se spor prenosio na skupštinu oblasti, ili na sabor čitavog kraljevstva.⁵²

KNJIŽEVNOST BOSANSKIH FRANJEVACA

Franjevci su 1402. godine, prema pismu kojega je papi uputio fra Bartul iz Averne, imali u svome vikarijatu više od četrdeset samostana s pet stotina članova od Novoga (današnji Herceg Novi) do Omiša na Cetini, te od Jadranskoga mora do Drine na istoku i Drave na sjeveru.¹

Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, franjevci i dalje ostaju uz svoj narod i bore se za prava katolika. Za vrijeme osmanske vladavine (1463.- 1878.) franjevci su rijetki školovani ljudi u Bosni i Hercegovini. Školovali su se u Hrvatskoj, Ugarskoj, Austriji i Italiji, a po povratku u svoju domovini bili su svećenici, narodni liječnici, učitelji, arhitekti, prosvjetitelji, književnici, ljetopisci, kroničari, političari, graditelji, ljekarnici i dr.

Do Matije Divkovića franjevci su književna djela pisali na latinskom jeziku. Nakon Divkovićeva Nauka karstjanskoga (Mleci,1611. g.) bosanski franjevci pišu štokavskim narječjem obično ikavsko-(i)jekavskoga tipa. Među najznačajnijim su predstavnicima Književnosti bosanskih franjevaca Matija Divković, Ivan Bandulović, Pavao Mošunjanin Posilović, Ivan Ančić, Franjo Glavinić, Lovro Šitović i dr. ²

MATIJA DIVKOVIĆ

Svoj prvi katekizam Nauk karstjanski (tzv. veliki 1611.) objavio je sa zbirkom pripovijesti o čudima Presvijetle Djevice Marije (Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije) prevedenom iz popularne zbirke Ivana Herolta Sermones discipuli de tempore et de sanctis (1476.). Nauk karstjanski doživio je 10 izdanja.

U Malom katekizmu (1616.) osim katehetičkog dijela, u drugom su dijelu knjige stare hrvatske vjerske pjesme i dramski tekstovi, među kojima je i inačica Posvetilišta Abramova Mavra Vetranovića.

Divkovića Besjede svarhu evanđelja nedjeljnih priko svega godišta (1616.) prijevodi su i kompilacije iz nekoliko latinskih autora 15. i 16. st.

Prvi je bosansko-hercegovački Hrvat koji je pisao narodnim jezikom. Osnova njegovog jezika bio je štokavski ijekavski-ikavski narodni jezik. Djela je tiskao bosančicom (zapadnom inačicom ćirilice). Smatra se ocem bosanske književnosti (hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini). Svoj jezik zvao je bosanskim, slovinskim, naškim, našim. Sva je djela objavio u Veneciji. Njegov je rad pridonio širenju štokavštine. Bio je vrstan propovjednik i veoma popularan narodni pisac.³ Neki povjesničari književnosti ističu da ga je jedino nadmašio Andrija Kačić Miošić.

VELE STRAŠNO ZLAMENJE OD SMRADA PAKLENOG

Bjehu dva brata, obadva plemenita. Jednom su slušali propovijed o strašnim paklenim mukama. Jedan brat se počeo smijati i rugati ništa ne vjerujući, a drugi se skrušio i postao redovnik. Onaj koji se rugao razboli se i umre. Brat redovnik ga je molio da mu se ukaže nakon smrti. I tako mu se po smrti ukaza jedne noći i ovaj živi upita ga: “Kako si brate?” Odgovori mu da svi jezici svijeta ne mogu (izgovoriti) opisati muke paklene. Živi mu reče bi li on mogao osjetiti paklene muke da ih malo primiriše. Tada osuđeni otkuči malo haljinu kojom se bješe zaogrnuo i iz on haljine iziđe toliki smrad zao i otrovan da svi redovnici ne mogaše izdržati taj smrdež te napustiše svi onaj samostan.

JOŠTE STRAŠNO ZLAMENJE OD SMRADA PAKLENOG

Bješe jedan čovik kurva i kad umrije prikaza se živom drugaru koji željaše saznati kakve su muke paklene. Kad osuđeni samo puhnu toliki smrad iziđe da živi na po mrtav pade. I ne samo to, u selu u kojem je osuđenik puhnuo ostade smrad da su ptice koje su prelijetale padale mrtve. Kakav li je samo smrad u paklu u kojem trunu tolike duše?

U paklu je vječiti glad i žeđ. U kraljevstvu nebeskom sveti imaju sve slatkosti, raskošje i obilje svakieh dobara. Bješe neki bogataš koji se oblačiše skerletom i pritankiem platnom i blagovaše svaki dan različita jela. Bijaše prosjak Lazar koji ležaše na vratima njegovim i željaše se najesti mrvica koje su padale s njegove trpeze a nitko mu ne dade. Samo su psi dolazili i lizali njegove rane. Prosjak umre i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Bogataš umre i bi pokopan u muke paklene.

Koji žive trezveno i razborito na ovom svijetu za ljubav Božju oni će biti nagrađeni vječnom slavom nebeskog raskoša. Oni koji ne mogu jedan dan ili po dana postiti i trijezno živjeti u paklu će vječito gladovati. Prokleti u paklu neće nikada počinuti ni dan ni noć ni čas ni tren.

VELE STRAŠNO ZLAMENJE OD MUKA PAKLENIH

Dva redovnika hodajući propovijedahu. Vidjevši ih jedna žena obeseli se kako će se ispovjediti pred njima jer su nepoznati i pred njima se ne će stidjeti. Ispovijedala se starijemu redovniku, a drugi je ispovjednik gledao kako bi koji grijeh rekla iz njenih usta bi izišla preotrovna žaba. Kada naposljetku htjede ispovjediti jedan težak i pogrdan grijeh, iz njenih usta pomoli drakun, ali ne može izići radi čega se zastidje i ne ispovijedi taj grijeh. Tada se sve žabe vratiše u usta. Nakon nekoga vremena fratri se vratiše u to mjesto potražiti onu ženu, ali ona je umrla. Postili su tri dana i ukazala im se ona žena jašeći na drakunu. Oko njezina grla svile su se dvije zmije koje su sisale njezine sise; a iz očiju joj izlazio je strašan smrdež sumporni, dva joj psa ruke “grizijahu” i dva preotrovna guštera glavu joj “grizijahu”.

Redovnici su je pitali koji je uzrok njezinih muka. Ona im je odgovorila: da je uzrok njezinih muka zato što im nije ispovjedila onaj teški grijeh koji je učinila sa svojim rođakom te ga od stida nije mogla ispovjediti. Gušteri joj glavu muče jer ju je previše resila i kitila, očima je himbeno gledala, ušima nepoštene stvari slušala, oganj muči usta jer je njima psovala, klela, lagala, ljubila s kim se i ne pristoji. Psi joj ruke grizu jer je rukama hranu psima davala umjesto ubogima. Drakuna je jahala jer je u oholosti vozila se u kočiji.

Kako je to rekla drakun ju je u pakao odnijeo i više se nije vraćala.

JOŠTE STVARI VELE STRAŠNIEH OD MUKA PAKLENIEH, JEDAN ČOVIK VIDJE MUKE PAKLENIE I PAK UČINI VELE TEŠKU POKORU

Umre otac od obitelji u jednoj kući i svi paziše njegovo tijelo jednu noć i pomoću Božjom vrati se duša toga oca u njegovo tijelo i opet oživje.

Siromašnima razdijeli svo imanje i ode u pustinju te kraj vode učini jednu ćeliju u kojoj je obitavao. Ondje je činio veliku pokoru. Pitali ga ljudi zašto čini takvu pokoru, a on im je odgovorio da je vidio pakleni oganj visok kao oblaci, a u njima ljudi letješe kao iskre, plačući, vičući, lelečeći. Vidio je đavla kako iz peći paklene nose kuke gvozdene i htjedoše i njega odvući u jamu paklenu, ali mu se ukazao sveti čovjek kao zvijezda i zaprijeti đavlima da ga ne tiču i zapovijedi Bog Svemogući da se vrati u svoje tijelo. I tako čudnu i pričudnu pokoru učini taj “čovik” i pošteno pođe s ovog svijeta.

OD DVA FRATRA KOJI SE ZVAHU DAJTE I DAT ĆE SE VAM, VELE LIEPA PRILIKA ALITI ZLAMENJE

U samostanu bješe jedan redovnik koji je primao uboge i potrebite i mnogo ih pomagao. Bog mu sve to blagosivljao i blagoslovom umnažao. U samostanu bješe drugi redovnik koji je mrzio to dobročinstvo. Kad je umro onaj starješina koji je dijelio, drugi fratar nije htio pomagati sirotinji. Jednom je neki starac došao u taj samostan i od vratara tražio prenoćište. Vratar mu je rekao da je samostan ubog i da mu slabo može pomoći. Starac mu reče da su dva fratra izagnana iz tog samostana i kad se oni vrate opet će tu biti blagostanje. (Starac je bio anđeo.) Vratar je to kazao fratrima i oni su opet počeli primati goste i pomagati im te se vrati blagoslov.

KAKO SU SLATKE PJESNI NEBESKE

Bijaše jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga da bi mu očitovao kojugod slast nebeske slave. Kad je redovnik bio na molitvi pred njim zapjeva jedna ptičica i on je pokuša uhvatiti te ona pred njim pobježe u gaj koji bijaše blizu samostana, zaustavi se na jednom drvu i nastavi pjevati. Redovnik je pod drvetom stajao i slušao pticu a kad ona odletje vrati se u samostan. Kad dođe vidje da su stara vrata zazidana a nova sagrađena na drugom mjestu. Poče kucati i dođe vratar da mu otvori te ga poče pitati: odakle je, tko je i što ište? Redovnik mu reče da je izišao iz tog samostana. Vratar se vrati i sve ispriča starješini. Starješina pitaše redovnika tko je i povede ga drugim fratrima te ga pitaše tko je starješina bio kad je on izišao vani. Redovnik ispriča, a tada fratri shvate da je on iz tog samostana izišao prije 340. g. Stadoše se čuditi da je toliko živio gladan, žedan, na vrućini, na hladnoći, bos i gol. Od slatkosti pjevanja ptičice nije se ničeg sjećao.

Ako je tolika ljepota i razgovor jednog anđela, kolika je radost i veselje i koliko uživanje biti u kraljevstvu nebeskome u kojem je devet kora anđeoskih, blažena Gospa i svekoliko mnoštvo svetaca Božjih koji slave Gospodina dan i noć govoreći: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!

SVATKO ĆE IMATI PLAĆU ZA SVOJA DJELA

Jedan je redovnik upitao đavola koji bi trud i muku podnio da se ponovo može vratiti u kraljevstvo nebesko. Đavao mu reče kada bi bio gvozden stup od zemlje do neba i da je na četiri strane pun mačeva, sablja i britava i da ima tijelo čovječije u kom bi mogao podnositi muku od sada do suda Božjega trpio bi da ga po tom stupu povlače od zemlje do neba iz kojega ga je Gospodin izagnao zbog oholosti.

Koliko će uživanje biti u kraljevstvu nebeskom gledajući presveto Trojstvo, gledajući Isukrsta u Božanstvu i čovječnosti, gledajući Divicu Mariju, devet kora anđeoskih, patrijarke, proroke, mučenike koji su krv svoju za ljubav Isukrstovu prolili, ispovjednike, djevice, udovice i sve mnoštvo svetih i odabranih Božjih.

(Mleci, 1704.)