Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva

FRANJO GLAVINIĆ

Gorljivo je radio oko glagoljskih liturgijskih knjiga nastojeći sačuvati tu hrvatsku i kulturnu posebnost i nakon Tridentskog koncila. Uključio se u katoličku obnovu svim nastojanjima oko oblikovanja hrvatskoga književnog jezika stalno imajući u vidu trodijalektnost hrvatskog jezika i jezično-književno naslijeđe posebice glagoljaško.

Hrvatska su mu djela Četiri poslidnja čovika – kršćansko-teološka rasprava o smrti, sudu, paklu i kraljevstvu nebeskom; Cvit svetih (Venecija, 1628.,…) hagiografsko djelo – opis života svetaca i neke pouke iz crkvenog i moralnog života za svaki dan u godini. U predgovoru je predložio grafijska rješenja nekih glasova, posebice č, ž, š.

Svitlost duše virne (Venecija, 1632.,…) sadrži napomene i priručnik za ispovijed. Smatra se začetnikom hrvatske hagiografije.

Posljednje njegovo djelo govori o povijesti franjevačkoga reda u Bosni Origine della Provincia Bosna-Croatia (1648.).⁸

CVIT SVETIH, (PREDGOVOR) (Mleci, 1702.)

ONOMU KI BUDE ŠTATI POKLON I POZDRAVLJENJE

OD ISHODA NARODA SLOVINSKOGA

Kad je bio opći potop, Božjom pravdom, radi grijeha umrlih dopušten otac Noa razmisli da čovječanstvo ima biti od tri vrste: jedna molećih, druga branećih, a treća radećih. Zato sinovima odluči: Sem će biti redovnik, Jafet, vladar i branitelj a Kam će biti težak. Pošteno ih razdijeli: Semu dade istok, Jafetu Aquilon a Kamu zapad. Jafet bio na Skandinaviji koju proširi na Europu.

OD IMENA NARODA SLOVINSKOGA

Narod je slovinski oduvijek bio prisiljen, prignut ratovanju. Grci su ih nazivali Sarmati jer su uvijek nasrtali na druge narode i tjerali ih. Nazivali su ih i Vandali radi rijeke Vandal; Istri radi rijeke Istre koja se sada zove Dunaj, Moravci radi rijeke Morave, Poljaki radi polja, Dalmatini od ravnice Dulme, Bosnjaki od rijeke Bosne, Hrvati od Hrvatske, Liburni od vojvode Liburna.

Glavinić je o jeziku napisao: Naš jezik je težak i govori se u više država i mučno ga je latinskim slovima izpisati. Zato je Sv. Hieronim neka druga slova učinio.

LOVRO ŠITOVIĆ LJUBUŠAK

Vjerski pisac i epik, fra Lovro Šitović (Ljubuški, 1682. – Šibenik, 1729.) podrijetlom je musliman, rođeno mu je ime Hasan. Otac mu je za vrijeme Bečkoga rata 1690. godine skupljao novac za svoj otkup iz zarobljeništva, pa je mali Hasan kao talac dospio u kuću vrgorskoga harambaše Šimuna Talajića Delije koji mu je zarobio oca. Tako je mali Šitović upoznao i zavolio kršćanstvo. Kada se vratio u roditeljski dom, pobjegao je, pokrstio se u sedamnaestoj godini i dobio ime Stjepan.

Školovao se u Zaostrogu, a u Našicama stupio u novicijat i dobio ime fra Lovro. Najvjerojatnije je bogosloviju svršio u Italiji. Predavao je filozofiju u Makarskoj, Šibeniku, Splitu te ponovno u Makarskoj. Godine 1727. imenovan je starješinom franjevačkog hospicija u Splitu. Bio je vrstan propovjednik.
Napisao je: Grammatica latino-illyrica, (Venecija 1713), Pisma od pakla, navlastito od paklenoga ognja, tamnosti i vičnosti, (Venecija 1727), List nauka krstjanskoga, Venecija (1752).
*

Značajni su, također, bosanski franjevci: fra Stjepan Matijević iz Tuzle, fra Pavao Papić iz Sarajeva, fra Andrija Šipračić iz Dobočca, fra Mihovil Radnić iz Kaloče, fra Bernadin Nagnanović iz Brotnja, fra Marko Vasiljević iz Vasiljeva Polja, fra Stjepan Margitić iz Jajca, fra Marijan Lekušić iz Mostara, fra Ivan Stražemenac Kopijarević iz Stražemana na obroncima Papuka, fra Lovro iz Budima, fra Jeronim Filipović iz Rame, fra Stjepan Vilov iz Budima, fra Filip Lastrić iz Oćevije kod Vareša, fra Nikola Marčinkušić Lašvanin iz Lašve kod Travnika, fra Marko Dobretić iz Brnjića kod Jajca, fra Luka Čilić iz Baje.

KNJIŽEVNOST PRVOG PROSVJETITELJSTVA

Književna epoha 18. stoljeća najčešće se naziva klasicizam koja je tako nazvana prema lat. classicus – izvrstan, prvorazredan. Klasicizam upućuje na to da je u toj epohi književnim uzorom bila antička (klasična) književnost. Naziv klasicizam izaziva nedoumice. Neki povjesničari književnosti tu epohu nazivaju: neoklasicizam (primjerice u Engleskoj), pseudoklasicizam; klasicizam i prosvjetiteljstvo; racionalizam; predro­mantizam, književnost osamnaestog stoljeća.

U klasicizmu su izraženi ideali jedinstva dobrote, ljepote i istine. Književnost te epohe morala je biti iznimno didaktična i etična.

Za poetiku klasicizma paradigmatsko je Pjesničko umijeće Nicolasa Boileau-Despreauxa (1636.-1711.) kojim je u klasicizmu uspostavljena hijerarhija književnih sustava. Tako ep i tragedija pripadaju visokom stilu, a komedija niskom stilu.

Uzorni su tragediografi u klasicizmu Pierre Corneille (1606.- 1684.) s svojom tragedijom Cid (1636. g.) kojom veliča domoljublje; te Jean Racine (1639.- 1699.), autor više tragedija od kojih su najznačajnije: Andromaha, (1667.), Britanik, (1669.), Ifigenija, (1674.), Fedra, (1677.).

Najveći je komediograf toga doba Moliére, pravim imenom Jean –Baptist Poquelin (1622.-1673.). Napisao je trideset tri komedije od kojih su najznačajnije: Tartuffe, (1664.), Don Juan, (1665.), Mizantrop, (1666.), Škrtac, (1668.), Umišljeni bolesnik, (1673.). Moliére je, dakle, po uzoru na rimskoga komediografa Plauta napisao istoimeno djelo Škrtac.¹

Moliére je utjecao na talijanskoga komediografa Carla Goldonia (1707.-1793.) koji je napisao preko stotinu komedija od kojih su najuspjelije Kavana, (1750.), Krčmarica Mirandolina, (1753.). i Ribarske svađe, (1762.).

I u klasicizmu je jak utjecaj usmene književnosti. Jean de la Fontaine (1621.-1695.) u književnosti se afirmirao poezijom i posebice pisanjem basana, a objavio ih je 240 u dvanaest knjiga Basna (Fables, 1668.- 1694.).

U Engleskoj je najveći satiričar u neoklasicizmu bio svećenik Jonathan Swift (1667.-1745.). Njegovo je najveće djelo Putovanja u nekoliko udaljenih zemalja. Značajan je i engleski komediograf, satiričar i romanopisac Henry Fielding (1707.- 1754.).

Prosvjetiteljstvo je jak kulturni pokret koji se javio u epohi klasicizma. Neki povjesničari književnosti prosvjetiteljstvo smatraju književnom epohom. Karakteristike prosvjetiteljstva ogledaju se u objavljivanju enciklopedija koje su sadržavale ljudska znanja i vještine. Znanstvenici su razvijali znanstvene metode koje se bitno ne razlikuju od suvremenih. Filozofi su kritizirali svaku vrst dogme. Prosvjetitelji su se u politici borili za slobodu, jednakost i bratstvo. Pod tom je idejom vodiljom izvojevana pobjeda u Francuskoj revoluciji 1789. godine. U književnoj se metodologiji razvio pozitivizam kojemu su glavna načela biografizam, historicizam i psihologizam. Razvija se povijest književnosti kojoj je, kao i pozitivizmu, glavni protagonist pozitivist Hippolyte Taine (1828.-1893.).

Najveći je predstavnik prosvjetiteljstva Voltaire, pravim imenom François-Marie Arouet (1694.-1778.), francuski filozof, književnik i enciklopedist. Reprezentativno je djelo francuskoga prosvjetiteljstva Voltaireov Candide, (1759.).

Ideje prosvjetiteljstva proširile su se u drugoj polovini osam­naestoga stoljeća na većinu europskih zemalja, osobito na Englesku, Njemačku, Italiju i Rusiju.

Veliki je predstavnik njemačkoga prosvjetiteljstva Gotthold Lessing (1729.-1781.). Njegova su najznačajnija djela: Basne, (1759.); tragedije: Miss Sara Sampson, (1755.), Emilia Galotti, (1772.); komedija Minna von Barnhelm, (1767.).

Značajnu ulogu u buđenju francuske nacionalne svijesti imao je Pierre Auguste Caron de Beaumarchais (1732.-1799.) koji je svojim komedijama, primjerice, Seviljski brijač, (1775.), Figarov pir, (1784.) oštro kritizirao feudalno društvo.

Istaknutu ulogu u ruskom klasicizmu i prosvjetiteljstvu imao je Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.), a najpoznatiji je po svojim basnama, satirama i komedijama.²