Ana səhifə

Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva


Yüklə 1.03 Mb.
səhifə20/20
tarix25.06.2016
ölçüsü1.03 Mb.
1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   20
47Juraj Rattkay, nav. dj. str. 178.-179. (Mnogi povjesničari navode tu predaju.)

48 Prema povijesnim izvorima na Krbavskom je polju izginulo 13000 Hrvata.

49Juraj Rattkay, nav. dj. str. 278.

50 Navodim prema: Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, MH, Zagreb 1969, str. 117.

51Hrvatski latinistiII, PSHK, knj. 3, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1970, str. 95.-97.

52Hrvatski latinisti II, PSHK, knj. 3, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1970, str. 45.-65.

1 Mandić, Dominik: Sabrana djela 4, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, 2. izdanje, ZIRAL, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982, str. 182.-214.

2 O književnosti bosanskih franjevaca vidi: Hrvatska književnost bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, priredio Ivo Pranjković, HKBiH, 100 knjiga, knjiga 6, Matica hrvatska, HKD Napredak, Sarajevo 2005, 389 str.

3 Matija Divković, J(oanna) R(apacka), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 177.

4 Ivo Pranjković u svojoj knjizi Hrvatska književnost bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, na str. 17. navodi da je Bandulović vjerojatno rođen 1591. te da je vjerojatno jedno vrijeme boravio i u Srbiji.

5 Ivan Bandulović, M(ilovan) T(atarin), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 39.

6 Vidi: Dragić, Marko: Legende o propasti Gavanovih dvora, u: Zbornik Ivana Mimice u povodu 70. rođendana, uredili dr. Živko Bjelanović i dr. Šime Pilić, Biblioteka Školskog vjesnika, Split 2003. str. 69. –82.

7 Ivan Ančić, H(rvojka) M(ihanović) S(alopek), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 7.

8 Franjo Glavinić, J(osip) B(ratulić) i S(tjepan) D(amjanović), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 244.

1 Plautovski motiv škrtosti nalazi se u komediji Skup (1555. g.) Dubrovčanina Marina Držića (1508.-1567.).

2 O klasicizmu vidi: Solar, Milivoj: Teorija književnosti, XVII. izdanje, Školska knjiga, Zagreb 1996, str. 154.-157; i: Košutić-Brozović, Nevenka: Čitanka iz stranih književnosti 1, Školska knjiga, Zagreb 1996, str. 359-407.


3 Filip Grabovac, S(tipe) B(otica) i D(unja) F(ališevac), u: Leksikon hrvatskih pisaca, autor koncepcije Krešimir Nemec, urednici: Dunja Fališevac (Starija hrvatska književnost), Krešimir Nemec (Novija hrvatska književnost), Darko Novaković (Hrvatski latinizam), Školska knjiga Zagreb 2000, str. 251.-252.

4 Biografski podaci dati su prema novijim autorima (Botica, Vončina, Jurišić…). Međutim za razliku od njih, Hrvatski leksikon donosi da je studirao filozofiju i pravo (ne navodeći teologiju i da je umro 15. prosinca 1760.).

V. Visković, Andrija Kačić Miošić u: Hrvatski leksikon, Zagreb 1996., str. 561.

Fra Andrija Kačić Miošić je umro u polnoć 14./15. prosinca pa neki biografi navode 14. prosinac a drugi 15. prosinac kao dan njegove smrti.

Vidi: Stipe Botica, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga, Filo­zofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zbornik “Kačić”, Zagreb, 2003., str. 18.-40.



5 Fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, Bibliografija, u: Stipe Botica, nav dj., str. 269.-319.

6 Stipe Botica, nav. dj., str. 68.

1 Rad je nastao povodom 300. obljetnice rođenja fra Andrije Kačića Miošića i predat je za Zbornik radova sa skupa o fra Andriji Kačiću Miošiću, HAZU, Zagreb. U međuvremenu je rad objavljen u mojoj knjizi Književna i povijesna zbilja, Split 2005, str. 153.-182. U radu se govori i o popu Dukljaninu, Mavru Orbiniju, Pavlu Ritteru Vitezoviću, Ivi Andriću, djelima bosanskih franjevaca te drugim hrvatskim književnicima i povjesničarima.

2 Stipe Botica, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga, Filozofski fakultet Sveučilišta u zagrebu, Zbornik “Kačić”, Zagreb 2003., str. 68.

3 Kačić tu planinu naziva Digman (str. 231.).

4 Orbini piše da je Krešimir III. sin Tješimira i nećak kralja Bele, te zet hrvatskoga bana Čudomira ili Želimira. Kralj je umro oko 1035. godine. Trebelije, sin Bota della Scala, nakon kraljeve smrti, uzima za ženu njegovu kćerku Madu i tako dobi vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom. Naslijedio ga je njegov sin Stipan, koji ne ostade dugo na vlasti, te ga naslijedi sin Vukmir, a potom njegov mlađi brat Krešimir IV.

Nakon smrti Kralja Krešimira IV. njegova žena Marga­rita odlazi u Dubrovnik, zavoli taj grad i njegove građane, te ostade u tom gradu do kraja života. Pokopana je u crkvi sv. Stjepana.

Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, (priredio Franjo Šanjek), Zagreb, 1999., str. 408.

Rattkay piše isto, ali ne navodi o kojem kralju Krešimiru se radi. (Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove, Zagreb, 2001., str. 154.)

Čini se vjerojatnijim Orbinijevo pisanje da se radi o kralju Krešimiru III., ali Orbini pogrešno navodi da je umro 1035. godine.

Ferdo Šišić i drugi navode da je 1030. godine umro kralj Krešimir III. (Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., str. 430.)



5 Kulin je bio ban Bosne od 1180. do 1204. godine. Nepoznata je podrijetla. U vrijeme njegove vladavine bilo je blago­stanje; na­staju prvi sačuvani pisani spomenici (tri primjerka njegove povelje 29. VIII. 1189. pisane latinskim i hrvatskim jezikom). Tom ispravom Kulin ban je sklopio mir i prijatelj­stvo s Dubrovčanima dajući im povlastice, slobodu kretanja i boravka u Bosni. Prema invokaciji toga dokumenta razvidno je da je Kulin ban bio katolik.

Kada je, pak, Kulin ban u svoju zemlju primio heretike koje je iz Splita i Trogira protjerao biskup Bernard, tada je (1200. godine) papa Inocent III. tražio od ugarskoga kralja Emerika da povede križarski rat protiv Kulina. Međutim, Kulin je pisao papi kako se radi o pravim katolicima.

Kulin ban je u travnju 1203. na Bilinom polju kod Zenice skupio “prvake – priore bosanskih krstjana” koji su prisegnuli na pravovjernost. (Usp.: dr. fra Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve, drugo izdanje, Sarajevo-Mostar, 1999., Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., str. 46.-49., Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996.).

Optužbe iz inozemstva uveličavale su “krivo­vjerje” bosan­skih krstjana i njihov broj, a njih je pri kraju bosanske samostalnosti moglo biti najviše 40.000 u Bosni i možda toliko u Hercegovini. (Dominik Mandić, Sabrana djela 4, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, II. izdanje, Ziral, Chicago-Roma-Zürich-Toronto 1979., str. 42.).



6 Ban Borić (1154.-1163.) je, zavladavši Humom, zaratio s Dubrovčanima nanoseći im velike gubitke. Godine 1154. opustošio je mjesta u Župi dubrovačkoj a iduće je godine bio krenuo na grad Dubrovnik. To su Dubrovčani doznali pa su ga spremno dočekali i porazili uz obostrane goleme gubitke. U tom je boju poginuo Dživo Crijević. Dubrovčane je predvodio legendarni Miho (Dominikov) Bobaljević. Tada je ban Borić sklopio mir s Dubrovčanima obvezavši se doživo­tno im svake godine slati “dva konja najple­menitije pasmine i par bijelih hrtova”. (Mavro Orbini, nav. dj. str. 410.)

7 Prijezda I., bosanski ban (1254.-1287.), naslijedio je bana Ninoslava. Bio je ugarski vazal u središnjoj Bosni. Poznat je po svojoj povelji knezovima Baboni­ćima, (1287.), kojom im daruje župu Zemljenik. Imao je tri sina: Stipana I. Kotroma­nića (1284.-1310.), Prijezdu II. (– 1287.–) i Vuka (– 1287. –) te jednu kćer koja se udala za Stipana Vodičkog. Njegovi su potomci kraljevi bosanski.

8 Lašvanin (str. 81.) bana Kotromana pogrešno datira u 1059. godinu kada je umoren ugarski kralj Andre.

9 Orbini piše kako se oni silno namnožiše i prozvaše Kotro­manići, te dugo vladaše i održavaše slobodu u Bosni “uz drevne običaje”, ne dopuštajući nikome nasil­ničko vladanje i zahtijevajući da se poštuju “svačiji položaj i baština”. Potomak te obitelji bio je ban Stipan koji je čestito i mudro vladao Bosnom. Imao je sinove: Stipana, Ninoslava i Vladislava i kćerku Danicu. Umro je 1310. godine.

10 Juliji Šarić 2004. g. u Miljackoj u duvanjskom kraju pripo­vijedao Drago Bagarić (rođ. 1938.)

Vl. rkp. zb. d. 2004., str. 9.

Bijeg kraljice Elizabete navode Orbini (str. 412.) i drugi povjesničari.


11 Elizabeta (Jelisaveta) bila je kćerka srpskoga kralja Stefana Dragutina (1276.-1282.). Udala se za bana Stipana I. Kotromanića (1284.-1310.).

12 Ban Stipan je bio grčkoga obreda, a kada je kod njega bio tajnikom dubrovački kanonik Domanja Volčić Bobaljević, prešao je na katoličanstvo. Njegova kćerka Elizabeta se udala za ugarskoga kralja Ludo­vika, kojemu je umrla prva žena Margarita. Kada se ban Stipan spremao na svadbu svoje kćerke, teško se razboli i umre 1353. godine. Pokopan je u franje­vačkoj crkvi sv. Nikole u Mileševu kod Visokoga.

Mavro Orbini, nav. dj., str. 411.-417.



13 Usp. Marko Perojević, Stjepan II. Kotromanić, u: Povijest Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942.–1991.–1998., str. 250.-285.

14 Vjerojatno prema grčkoj riječi stefanos što znači kruna. Najveći broj hrvatskih povjesničara piše ta imena Stjepan, a srpski povjesničari pišu Stefan. Nada Klaić piše Stepan. Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da su se sami kraljevi pisali Stifan i Stipan. Čini se, prema tome, da ih je najbolje pisati Stipan.

15 Marko Perojević piše da je Tvrtko zavladao u 15. godini života.

Usp. Marko Perojević, Ban Stjepan Tvrtko, u: Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I., HKD Napredak, Sarajevo 1942.-1991.-1998., str. 286.



16 Međutim, neki bosanski plemići, Tvrtkovi rođaci, su se odmetnuli jer nisu mogli podnijeti da ih vodi neiskusan mladić i još k tomu što sluša majku. Pavle Kulušić je tako zauzeo Usoru i proglasio se banom. Tvrtko ga s vojskom porazi i zatvori u tamnicu u kojoj Kulušić umre.

Tvrtko, ban bosanski, 1373. godine zidao je grad Novi (Herceg Novi), u kojemu je rođen sv. Leopold Bogdan Mandić. Tri godine kasnije raškoga kralja Vukašina umori njegov sluga kako bi se domogao zlatnoga križa koji je visio kralju na prsima. Poslije Vukašinove smrti Tvrtko Stipan postade bosanskim kraljem.



17 Tada je Tvrtko uhvatio i oslijepio Vladislava Dabišića, gospodara Neretve.

18 Prije krunidbe Tvrtko se oženio Dorotejom, kćer­kom vidinskoga cara Stracimira, koja je bila dvorska dama ugarske kraljice. Orbini piše da je vrlo kratko živjela s mužem, ne rodivši mu djece. Umrla je skoro istodobno kad i majka kralja Tvrtka. On se potom oženio bosanskom plemkinjom Jelicom. Na molbe i preklinjanja svoje majke kralj Tvrtko je vratio svoga brata Vukića iz Ugarske i oprostio mu.

Kralj Tvrtko je proširio svoje kraljevstvo do Save, a na jugu je posjedovao Kotorski zaljev. Kada je ban Ivaniš, s drugim odmetnicima ugarskoga kraljevstva, zarobio kraljicu Mariju i pogubio njezinu majku Elizabetu, kćerku umrloga kralja Ludovika, napali su ga sin i rođaci ugarskoga nadvornika. Ban je pobjegao u Bosnu. Kralj Tvrtko mu nije mogao dati dostatnu zaštitu pa su ugarski vojnici zarobili Ivaniša. Vezali su ga konju o rep i tako uokolo vukli, a zatim mu usijanim kliještima kidali meso, raščetvo­rili ga i objesili na četvera vrata grada Pelengera (Mavro Orbini, nav. dj., str. 423.).

Tada je kralj Tvrtko stupio u savez s napuljskim kraljem Karlom, a protiv Ugara. Šibenik i Split su se predali kralju Tvrtku.

Za vrijeme Tvrtkova kraljevanja u Bosnu prodre turski vojskovođa Šain s osamnaest tisuća vojnika i navale pustošiti zemlju. Tvrtkove vojskovođe Vlatko Vuković i Radić Sanković sa sedam tisuća vojnika ustanu u obranu zemlje. Sukobe se na Rudinama a zatim u Bileći i sasjeku i poraze tursku vojsku uz neznatne vlastite gubitke. Poslije toga poraza Turci se nisu usuđivali napadati Tvrtkovu zemlju.



19 Marko Perojević, Kralj Stjepan II. Tvrtko, u: Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942.–1991.–1998., str. 349.

20 Slavoljub Bošnjak (I. F. Jukić), Zemljopis i poviestnica Bosne, 1850., str. 110.

21 Prema tekstu nepoznatog Bošnjanina iz 1482. godine Cvijeta je bila žena kralja Dabiše, a Jelena Gruba bila je žena kralja Ostoje kako to navodi Orbini. (Mak Dizdar, Antologija starih bosanskih natpisa, Sarajevo 1997., str. 285.-286.)

22 Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove kraljevstava Dalma­cije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 2001., str. 181.

23 Marko Perojević, Stjepan Dabiša, u: Povijest Bosne i Hercego­vine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942.-1991.-1998., str. 350.

24 Klaić piše da je svrgnuti kralj Ostoja otišao u Ugarsku, vezao se uz Sigismunda koji je poslao vojsku bana Ivana Moro­vićkog koji je dopro do Bobovca gdje se održala posada vjerna Ostoji. Tako je za Ostoju osigurano utočište u Bo­bovcu. Usp. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata (knjiga druga), Zagreb, 1974., str. 373.

25 Kotromanić, u Hrvatski leksikon sv. 1., Zagreb, 1996., str. 631.

26 Mavro Orbini, nav. dj. str. 429.

27 Kotromanić, u: Hrvatski leksikon, sv. 1., Zagreb, 1996., str. 631. (Orbini u navedenome djelu, str. 429., piše da je Tomaš bio sin velikaša Pavla Kulišića.)

28 Usp. Marko Dragić, Deset kamenih mačeva, Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1999., str. 125. – 127.

29 Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća, Sarajevo, 2002.

30Kraljica Katarina Vukčić Kosača – Tomašević (Blagaj, 1424.-Rim, 1478.) posljednja je bosanska kraljica. Kćerka je hercega Stipana Vukčića Kosače (1405.-1465.). Po njemu se Hercegovina prozvala 1448. godine. Katarina se udala za kralja Tomaša 1446. godine. Sagradila je šest crkva. U znak žalosti za kraljicom Katarinom žene i danas u Lašvansko-lepeničkom kraju nose crne rubce. Turci su joj zarobili djecu Katarinu (10 godina) i Sigismuna (12 – 14 godina) i islamizirali.

O kraljici Katarini više: Marko Dragić, Od Kozigrada do Zvonigrada, Baška Voda – Mostar – Zagreb, 2001., str. 127.-133. kao i Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljet­nice smrti Bosanske kraljice Katarine, Sarajevo, 1979., a o hercegu Stipanu u knjizi Od Kozigrada do Zvonigrada, str. 81.-82.



31 Priređivaču se potkrala pogreška kod prijevoda Naredbe kada navodi: Naredba Stipana Tomaša posljednjeg bosanskog kralja. Kralj Stipan Tomaš je predzadnji a ne zadnji bosanski kralj.

32 Usp. Pavao Ritter Vitezović (priredio i predgovor napisao Josip Bratulić), Zagreb, 1994., str. 104.-106.

O sramotnome padu Bosne Vitezović piše u djelu Bosna captiva.



33 To je pismo datirano 3. lipnja 1459. godine. Međutim tada je vladao kralj Tomaš, Stipanov otac.

34

Mehmed je s vojskom, koja je brojala sto pedeset tisuća konjanika, osim pješaštva, prešao Drinu bez ikakva otpora, a potom i rijeku Bosnu, napadnuvši Bobovac. Dugo ga je tukao, ali ga nije mogao osvojiti. Tada je poglavar Bobovca Radič (Radak), kojega je sultan podmitio, izdao taj grad.

Opsada Bobovca od Turaka, prema predaji, trajala je sedam godina. Sultan (Fatih) je topovima tukao grad s tri položaja: s Liješnice, na istoku, gdje se i sada pokazuje lokalitet Carev kamen, na kojemu je car sjedio; s lokaliteta Meterizi, sjeverno od Braniča i puta Dragovići-Mijakovići, gdje se pokazuju navodni jarci, nasipi (meterizi za vatreni položaj), te s vrha kose Hrida na zapadu.

(Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo, 1973., str. 146.)

Orbini (str. 435.) piše da je Radić nekad bio manihejac, koji se zatim bijaše počeo pretvarati da je katolik, a budući da ga “Turci bijahu potkupili novcem, on im preda grad.”

Kraljica je Katarina iz Bobovca pobjegla u Dubrovnik, a zatim u Rim.



35 Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce, povijest i znamenitosti, Naklada J. Studeničke i Druga Sarajevo, 1904., (Pretisak OP Jajce 1996.), str. 13.-15.

36 Usp: Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999., str. 259.-264.

Ivo Andrić, Razvoj duhovnoga života u Bosni pod utjecajem Tur­ske vladavine, (doktorska disertacija) Beograd, 1997., str. 19.-26.



1 Rad je objavljen u Školskom vjesniku br. 3-4, Split 2003, str. 283.-295. Studija je potom znatno proširena i objavljena u mojoj knjizi Književna i povijesna zbilja, Split 2005, str. 183.-234. U toj je knjizi u prilogu suvremeni zapis usmene epske pjesme Ženidba Stjepana Nakića (586 stihova). Pjesma je zapisana u Vinovu Gornjem 2004. godine.

2 Biografski podaci dati su prema novijim autorima (Botica, Vončina, Jurišić…). Međutim za razliku od njih, Hrvatski leksikon donosi da je studirao filozofiju i pravo (ne navodeći teologiju i da je umro 15. prosinca 1760.).

V. Visković, Andrija Kačić Miošić u: Hrvatski leksikon, Zagreb 1996., str. 561.

Fra Andrija Kačić Miošić je umro u polnoć 14./15. prosinca pa neki biografi navode 14. prosinac a drugi 15. prosinac kao dan njegove smrti.


3 Vidi: Stipe Botica, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga, Filo­zofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zbornik “Kačić”, Zagreb, 2003., str. 18.-40.

4 Fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, Bibliografija, u: Stipe Botica, nav dj., str. 269.-319.

5 Stipe Botica, nav. dj., str. 68.

6 Usp. Stipe Botica, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zbornik “Kačić”, Zagreb 2003., str. 95.-97.

7 Turci su na tome mjestu prijevarom zarobili posljednjega bosan­skoga kralja Stipana Tomaševića s kojim su obilazili bosanske gradove naređujući poglavarima da predaju svoje gradove. Tako je nekoć moćno bosansko kraljevstvo porob­ljeno za tjedan dana, a kralj Stipan okrutno smaknut.

Vidi: Marko Dragić, Deset kamenih mačeva, Baška Voda 1999., str. 168.-170.

Marko Dragić, Od Kozigrada do Zvonigrada, Baška Voda-Mostar-Zagreb 2001., str. 28.-31., 75.


8 Tatjani Čuić 2004. g. u Koritim pripovijedala Dragica Ćurić (rođ. 1931. g.)

Vl. rkp. zb. 2004. D. str. 15.-16.



9 Ante Škobalj, Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu, 1970; str.253.

10 Sinjski ljetopisac fra Petar Filipović 1756. godine po sjećanju navodi fratre koji su 1687. stanovali u Rami. Među tim fratrima bili su: Jure Nakić (vjerojatno je to fra Antunovo krsno ime) I fra Pavao Vučković.

Navodim prema: Josip A. Soldo, Seoba Ramljaka u sinjsku krajinu, Rama-Šćit 1687.-1987., Sarajevo, 1988., str. 29.



11 U knjizi Andrija Kačić Miošić Razgovor ugodni naroda slovin­skoga Matija Antun Reljković Satir iliti divji čovik (priredio Josip Vončina) Zagreb,1988., na str. 521. potkrala se pogreška kada se navodi da je Pavao rođen 1750. godine “i bi kapetan od pišaca, vicegovernator od oružja i koluneo sopraintendante od Krajine.” Prema tome Pavao je imao samo 10 godina kada je Andrija Kačić Miošić umro i nije mogao tako mlad postići titule koje navodi Kačić Miošić.

12 U Vinovu Gornjem u velikoj se mjeri održavaju povijesne, prirod­nogeografske, demografske i gospodarske prilike cije­log zagorskog područja, a usmeno umjetničko stvaralaštvo stanovnika Dalma­tinske zagore posredno i neposredno odražava višesto­ljetne gospodarske i društvene prilike.

13 Mate Matas u svojoj knjizi Mućko-Lećevački prostor: historijsko­geografski prikaz, Hrvatsko geografsko društvo, 1993. o selu Vinovo piše na str. 214.-215. citirano mjesto na str. 215. Matas usput navodi da je o tragediji Nakićevih svatova ispjevana i pjesma u stilu Kačićeva deseterca i o tome upućuje na izvor: Maleš, Tri zvonika, List župe Brštanova, Split, 1992.

14 Na kraju pjesme je pripomena njena autora “Dragi čitaču”. U njoj, uz ostalo, Gotovac kaže da se grobnice “nalaze u zemlji na sve četiri strane” naravno, Nakićevih svatova. Više o tome u: Jakov Grbeša, Unešić i okolica kroz tisućljeća, Poglavarstvo općine Unešić, 1997., posebno str. 136.-146.

U pjesmi Ženidba Stjepana Nakića koju navodim u Prilogu ovoga rada stoji da je poginulo 230 svatova Stipana Nakića.



15 Hrvatski leksikon L-Ž, Zagreb 1997., str. 151.

16 Hercegovina prije 100 godina ili Šematizam fra Petra Bakule, Mostar 1970., str. 133.

17 Janko Sibinjanin (Janos Hunyadi, erdeljski vojvoda; Hunyad, Erdelj, 1387. – Zemun, 11. kolovoza 1456.). Plemić je vlaško-slavenskoga podrijetla. Ratovao na strani Ugara a protiv Turaka: 1441. pobijedio smederevskoga namjesnika Ishak-bega; 1442. porazio rumelijskoga begler – bega Šehabedina; 1443. sudjelovao u ugarskom pohodu kroz Rašku i Bugarsku; 1444. sudjelovao u bitki kod Varne. Godine 1446. imenovan namjesnikom u Ugarskoj. Pokušao je ustrojiti kršćanski savez protiv Turaka. Prodro je na Kosovo 1448. godine, ali ga je izdao raški despot Đurađ Branković te je doživio poraz. Despot Branković ga je zarobio i utamničio u Smederevu.

O tome bugari najstarija bugaršćica koju je zapisao talijanski renesansni pjesnik Ruggero de Pazienza četvrtka 1. lipnja 1497. god. kod Moliških Hrvata. Lirsko-epske pjesme bugaršći­ce nala­zimo jedino kod Hrvata! Usp. O tome: Josip Kekez, Bugaršćice, str. 69.-71. Zagreb, 2000.)

Janko je Sibinjanin oslobođen nakon velike otkupnine. Godine 1456. obranio je Beograd. Nakon turskoga povlačenja umro je od kuge 11. kolovoza 1456. godine.

Najstariji mu je sin Ladislav preuzeo obranu Beograda, a drugi sin Matija Korvin 1458. god. izabran je za ugarskoga kralja.

[Matija Korvin (1443. – 1490.) nazvan je Korvin jer je u grbu imao gavrana (lat. corvinus – gavran). Borio se protiv Turaka i pred Božić 1463. god. oslobodio je više gradova u Bosni i Her­cegovini te formirao Jajačku i Srebreničku banovinu. Nije imao zakonitih sinova, a nezakoniti sin Ivaniš (Wroclaw, 1473. – Krapina, 1504.) bio je slavonski herceg.]

O vojvodi Janku Kačić pjeva u pjesmama: 39., 40., 41., 42., a spominje ga i u nekim drugim pjesmama. Pismu od Sekule, Jankova netjaka…(br. 44.) Herder je uvrstio u svoju zbirku Volkslieder 1778.-1779. godine.

Janko Sibinjanin je omilio hrvatskomu narodu pa se i danas (2004. god.) pripovijeda o njemu.


18 S. Grčić, Sinjske narodne pjesme i pričanja , Split, 1920., str. 201.-202.

19 Vidi: Ivan Mimica, Legende i predaje Cetinske krajine, Radovi br. 4. Filozofski fakultet u Zadru, OOUR prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu, Split, 1989., str. 233.-244. (citat na str. 237.)

20 O bijegu Ramljaka Ivan Aralica piše u romanima: Put bez sna (1982.) i Duše robova (1984.).

Usp. Dr. Anto Šoljić, Fra Pavao Vučković – pokretač seoba Ramljaka (U povodu 300. obljetnice, s osloncem na romane Ivana Aralice), u: Selidba Ramljaka, Rama-Šćit 1687.-1987., Sarajevo 1988., str. 59.-66.

Ivan Aralica piše da je fra Pavlova majka iz Kreševa, da mu je otac poginuo tri dana prije ženidbe te da se majka udala za nekoga siromaha na Orašcu u Rami.


21 Kazao 2003. g. Nikola Popović (rođen 1951. – Stupe pored Livna).

Vl. rkp. zb. 2003. K.



22 Predaju Vučkovine Danijela Ančić je zapisala u svibnju 2003. godine po kazivanju Marka Radoša, rođenog 1933. godine u Letki. Marko je rekao da je u Mokronogama najstarije katoličko groblje, koje se također zove Vučkovine.

Vl. rkp. zb. 2003. D. str. 22.



1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   20


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət