Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011

U međuvremenu, postao sam već pravim Beograđaninom. Cijelo ljeto 2006. proteklo mi je u namještavanju mog "beogradskog istraživačkog ureda", kako sam tepao svom stančiću u Zmaj Jovinoj. Svako malo, tijekom ljeta, dolazio sam u Beograd, pa se opet vraćao u Zagreb, pa natrag u Beograd, pa natrag u Zagreb, i tako sve do jeseni. Putovao sam vlakom - ne znam zašto, najčešće noćnim (valjda da izbjegnem ljetne vrućine, ne vidim drugi razlog). Jednom (ne)zgodom, kad sam se - u srpnju 2006. - vraćao noću iz Beograda u Zagreb, zaspao sam u kupeu (u kojemu sam bio sâm) i kad sam se probudio, ustanovio sam, na svoje zaprepaštenje, da sam opljačkan. Iz mog novčanika, kojega sam našao ispod svog sjedišta, na podu, umjesto u svojoj torbi u koju sam ga bio stavio, maznuti su svi euri, svi dinari, i sve kune koje sam imao, srećom ne i dokumenti i kreditne kartice. Nekih 500-ak eura, ne sjećam se više.

Učinili su to pripadnici bugarske kriminalne mafije, koji su tada harali "balkanskim vlakovima", a koje ja, očito, nisam shvaćao dovoljno ozbiljno, sve dok i sam nisam postao njihovom žrtvom. Da sam opelješen, ustanovio sam u trenutku kad je vlak kojim sam putovao (neki međunarodni, polazio je iz Sofije) već bio, u ranu zoru, blizu Ivanić Grada. Bože moj, mogli su mi napraviti i puno veću štetu. Nazvao sam, više zato da mu se izjadam, svog prijatelja Zlatka Mehuna iz MUP-a RH. Lakše ti je kad s nekim podijeliš nevolju.

Rujan 2006. protekao mi je u Beogradu u "laganini" tempu - htio sam se uhodavati postupno, bez i najmanje nervoze - a onda sam, sredinom listopada, počeo malo oštrije ubrzavati ritam. Bilo je, naravno, tu posla i za "Globus", zagrebački politički tjednik za koji pišem. U nedjelju 15 listopada, točno u podne (netipično za beogradski mentalitet!), radio sam intervju s Natašom Kandić, direktoricom i utemeljiteljicom Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, nevladine organizacije koja se bavi istraživanjem ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije. Taj je intervju imao jedan poseban, vrlo značajan povod. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić odlikovao je Natašu Kandić ordenom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske. Bilo je to prvi put da bilo koji hrvatski predsjednik daje ovakvo odličje nekoj osobi iz Srbije, iz zemlje koja je s Hrvatskom početkom 1990-ih bila u ratu. Nataša Kandić se osobito bila angažirala, i imala je dominantnu ulogu, u nekoliko važnih suđenja za ratne zločine što su se nakon svih ratova iz 1990-ih održavali u Beogradu. Jedno od njih odnosilo se i na "slučaj Ovčara", tj. na 200-ak pobijenih Hrvata neposredno nakon pada Vukovara, u studenome 1991.

Nakon obavljena intervjua, nagradio sam se posjetom nogometnoj utakmici OFK Beograd - Mladost Apatin, na Karaburmi. Ali nogomet mi je tu bio najmanje važan. Dan je bio prekrasan, pravo rujansko bablje ljeto, i htio sam ga - to nedjeljno popodne - provesti vani, na friškom zraku. A bila su tu i dva dodatna razloga. Prvo, jako me opušta sjedenje na zapadnoj tribini stadiona OFK Beograda, zbog prekrasnog pogleda na Dunav, iza istočne tribine stadiona. A drugo, još važnije: na onoj drugoj strani Dunava, točno nasuprot stadionu, nalazi se jedan od meni najomiljenijih beogradskih restorana, nekadašnja "Šljunkara", koji se sada zove "Konoba kod Goce i Renata". Restoran specijaliziran za riječnu ribu, koju obožavam. Tamo me 2003. prvi put odvela beogradska estradna pjesnikinja Marina Tucaković, zajedno s Cecinim glavnim skladateljem i producentom Aleksandrom Milićem, Srbinom podrijetlom iz Osijeka. I odonda tamo često i sam idem.

Jedva sam čekao da nogometna utakmica na Karaburmi (OFK Beograd je, ako to nekoga zanima, pobijedio sa 2:0) završi, pa da naručim taksi koji će me, preko Pančevačkog mosta, prevesti na drugu obalu Dunavu, do meni omiljenog restorana. Miris riblje čorbe i prženog smuđa i soma mamio me (u mojim mislima, naravno) još za trajanja utakmice.

Intervju s Natašom Kandić napisao sam, u svom stanu, u ponedjeljak 16. listopada u prijepodnevnim, odnosno ranim popodnevnim satima, a onda sam imao tzv. "otvoreni termin" s Dobricom Ćosićem. To znači da sam ga ja trebao nazvati, a on će mi onda reći hoćemo li se vidjeti tog ili nekog od idućih dana. Ne volim takve dogovore, ali Ćosić je bio taj koji je, barem zasad, diktirao tempo. U međuvremenu, dogovorio sam, za utorak 17. listopada, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, svoj prvi susret s još jednim vrlo važnim čovjekom, srpskim intelektualcem (povjesničarem umjetnosti i piscem) rođenim u Zagrebu Dejanom Medakovićem, o kojem će u ovome dnevniku (a još više u mojim kasnijim knjigama) biti još dosta riječi.

Jednako kao i Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić, i Dejan Medaković je isto tako pripadnik čuvene "generacije 1922." - generacije rođene upravo te godine, u Kraljevini Jugoslaviji - kojom ću se puno baviti u svojim knjigama o raspadu Jugoslavije na kojima upravo radim. Rodio se u otmjenoj kući na Zrinjevcu 15, tamo gdje je danas, u prizemlju te zgrade, caffe-restoran "Lenuci" (ili je barem bio doskora). Cijela je ta dvokatnica bila vlasništvo njegova vrlo bogatog djeda, kapitalista i veleposjednika Bogdana Medakovića, posljednjeg predsjednika Hrvatskog sabora uoči jugoslavenskog ujedinjenja 1918. U rujnu 1941., Dejan je iz Pavelićeve NDH, zajedno sa cijelom svojom obitelji (djed mu je tada već bio mrtav), emigrirao u Beograd i s vremenom - u Titovoj Jugoslaviji - postao jednim od najistaknutijih protagonista srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta te, kao takav, dio ekipe koja se, već od poratnih 1940-ih, a pogotovu kasnije, okupljala oko Dobrice Ćosića. U vrijeme izrade Memoranduma SANU bio je generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti, a kasnije, od 1999. do 2003., i njezin predsjednik.

Poslavši e-mailom intervju s Natašom Kandić u Zagreb, tj. u "Globus", istuširao sam se, obukao i otišao na ručak u restoran "Royal Knez", nedaleko od mog stana u Zmaj Jovinoj. Vrlo zanimljiv, srednje luksuzan restoran s internacionalnom kuhinjom. Zaboravio sam što sam jeo (a nisam pribilježio), znam samo da sam bio vrlo zadovoljan objedom. Poslije ručka prošetao sam se Knez Mihailovom. Već se bilo smračilo, moglo je biti oko 18 sati. Upravo u trenutku kad sam se nalazio ispred zgrade SANU, nazvao sam, mobitelom, Dobricu Ćosića, onako reda radi. Iskreno, očekivao sam da će mi zakazati sastanak za neki drugi dan, tijekom tjedna koji je tek bio počeo. No, on me je, na moje iznenađenje, pozvao na večeru u hotel "Moskvu" - te iste večeri, u ponedjeljak 16. listopada, u 20.30! Praktički, za dva sata. Odgovorio sam mu da mi je to OK (taman posla da ga odbijem, ta zbog njega sam se, zapravo, i doselio u Beograd!), pomislivši odmah u sebi - a što sam, budala, uopće išao ručati, prije sat-dva, kad me čovjek sada zove na večeru?

No brzo sam ukapirao: bolje da na tu večeru dođem sit pa da budem stopostotno skoncentriran na razgovor nego da se tijekom razgovora nepotrebno "zamaram" hranom.

Oko 20.15 ušao sam u hotel "Moskvu". Restoran je bio sablasno prazan, a u cijelom je hotelu vladala neka čudna, dekadentna, neugodno staračka atmosfera. Znao sam u tom hotelu odsjedati kasnih 1980-ih, pa i same 1990. (tada sam posjetio Milovana Đilasa), i to je tada još ličilo na nešto. Sada sam se tu osjećao vrlo neugodno. U sebi sam bio malo i ljut na Ćosića: zar nije mogao naći prikladnije mjesto za razgovor od ovoga? Što me nije pozvao k sebi kući?

Onda sam se sjetio da je u tom hotelu volio, svojedobno, odsjedati Jovan Rašković, psihijatar kojega je Dobrica Ćosić osobno bio ustoličio za "gandijevskog" vođu Srba u Hrvatskoj, u godinama uoči raspada Jugoslavije. Upitao sam se u sebi: namjerava li Ćosić ovim sada sastankom sa mnom u "Moskvi" oživjeti sjećanja na svoja nekadašnja druženja i večere s Raškovićem?

Nisam znao gdje da sjednem, da li u kafić ili u sam restoran. Sjeo sam u kafić. Sve je bilo potpuno prazno. Onda se, ne kasneći ni minute, pojavio Dobrica Ćosić i rekao mi da odemo u restoran. Sjeli smo za neki stol, u sredini restorana. Ni žive duše osim nas dvojice, sve dok nam nije prišla konobarica.

Ćosić je na sebi imao karirani sako sa smeđe-sivim nijansama, bordo-crvenkasti pulover i tamnosivu, gotovo crnu košulju - jedan savršeno izbalansirani elegantni casual za prigode poput ovakve. Izgledao je sasvim pristojno za svojih gotovo već 85 godina, iako mu se u licu vidjelo da je star i bolestan. Nisam mogao odoljeti a da ne napravim nekoliko fotografija na mom netom kupljenom (u Zagrebu) digitalnom foto-aparatu marke "Casio", tadašnjem hitu tehnike s ekstremno visokom rezolucijom. Dobrica mi je rado pristao pozirati. Bile su to moje prve fotografije napravljene u Beogradu. Napravio sam ih do danas mali milijun i sve ih, naravno, postupno prebacivao na harddiskove svojih računala. Ali te svoje prve, najprvije fotografije Dobrice Ćosića, napravljene u "Moskvi" - njih nikada nisam izbrisao iz foto-aparata. I nikada ih niti neću izbrisati, čuvam ih kao relikvije.

Inače, da kupim taj i takav, vrhunski i relativno skup digitalni foto-aparat "Casio", savjetovao me, uoči mog odlaska u Beograd, tadašnji hrvatski ministar kulture Božo Biškupić, čovjek koji ima iskustva s takvim napravama. Odlično me posavjetovao, slike koje sam na njemu napravio doista su fenomenalno oštre i uopće izvanredne tehničke kvalitete, to su mi potvrdili svi moji kolege novinski fotografi koji su ih vidjeli.

E sad, što ćemo večerati? Meni nije bilo ni do kakvog jela. Ali da nešto dobro popijemo - zašto ne? Predložio sam Ćosiću Radovanovićev Chardonnay, jedno od solidnijih srpskih vina, da ne kažem - jedno od rijetkih uistinu solidnih (iako se u proteklih šest godina vinarska industrija u Srbiji izvanredno razvila, pomalo po uzoru na Istru). Iznenadilo me kad mi je on, kao školovani vinogradar, rekao da to vino ne poznaje. Kazao je da više cijeni tradicionalnija srpska vina, poput "Rubinovih". Svejedno, prihvatio je moj prijedlog. Uz butelju vina naručili smo i litru "Knjaz Miloša".

Što se hrane tiče, izabrao sam samo hladno predjelo: goveđi pršut sa sirom i maslinama. To, naime, odlično ide uz Radovanovićev Chardonnay. A Ćosić je, na moje zaprepaštenje, naručio - pohane lignje s pomfritom! Pa kud baš to, pomislio sam.

A tek kad ih je konobar (ili konobarica) donio/donijela na stol: bile su skroz masne, ali bezobrazno masne i nekako baš - lignjaste.

Za vrijeme našega razgovora, koji je trajao možda i više od dva sata, Dobrica Ćosić nije taknuo ni jednu jedinu lignju. Kompletan je tanjur ostavio nedirnutim. Pretpostavljam da nije bio gladan, kao ni ja, i da je ovo naručio tek reda radi. A drugo, priznao je da su lignje previše masne. A treće - toliko se raspričao i unio u razgovor sa mnom da je na te jadne lignje i zaboravio. Očito sam ga uspio dobro zaintrigirati.

A vino smo popili, obojica jednu butelju.

Za početak, Ćosića sam malo zadavio rekonstrukcijom njegova školovanja, onako u mom stilu, inzistirajući točno na godinama - koje je godine u koju školu išao, a koje godine nije išao i zašto nije išao i što je tada radio (jer je bilo nekih godina kada je pauzirao u školovanju, slično kao i njegov vršnjak iz Hrvatskog zagorja Franjo Tuđman) itd. Obožavam takve pedanterije, njima odmah "ubijam u pojam" (šalim se) svog sugovornika. Ljubazno mi je odgovarao, a onda me u jednome trenutku prekorio: "A što me to ispitujete, pa ne pišete vi moju biografiju!"

Zatim sam njemu prepustio da on bira teme o kojima ćemo razgovarati. On je govorio, a ja sam izgovoreno uredno zapisivao u svoju bilježnicu.

Spomenuo je najprije Rovinj, u kojemu je nekada davno imao kuću (zajedno s Oskarom Davičom) i tamo provodio predivna ljeta. Možda su ove lignje, pomislio sam u jednome trenutku, reminiscencija na taj njegov Rovinj.

Sljedeća tema: Kominterna i njezin razoran utjecaj na Jugoslaviju.

Pa onda: Edvard Kardelj - koji je 1957. rekao Ćosiću, kada se pisao Program SKJ, da je Jugoslavija samo privremena kategorija. "Čim se stvore uvjeti, mi ćemo s Austrijom, a vi, Srbi, s Bugarskom!" - tako mu je, kaže Ćosić, Kardelj izjavio.

- Nakon stabilizacije odnosa sa SSSR-om - posebno mi je pritom naglasio - kad je Hruščov, sredinom 1950-ih, došao u Beograd, hrvatska i slovenska KP postale su nacionalističke partije, jer više nije bilo opasnosti izvana. A nacionalne ekonomije, koje je izmislio Kardelj, bile su osnova za stvaranje nacionalnih država. Poslije toga je preostao još samo pravni aspekt te stvari, pri čemu je bilo pitanje hoće li se to konačno riješiti ratom ili bez rata.

S Kardelja, malo-pomalo, prelazimo i na Josipa Broza Tita. Pitam Ćosića je li točno da je Tito zazirao od Srba. "Što se tiče Titova sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu", odgovorio je, "nema nikakve dvojbe da je on ratovao protiv Srbije, na strani austrougarske vojske. Borio se u 42. Vražjoj diviziji, kao austrougarski izviđački podoficir, ili što li već. Bio je 1914., u prvim mjesecima rata, u Podrinju, u zapadnoj Srbiji, na srpskom frontu, a u jesen 1914. popeo se, kao ratnik 25. puka Vražje divizije, na planinu Suvobor, u sjeverozapadnom dijelu općine Gornji Milanovac."

Kao što je poznato, Suvobor je značajan po Suvoborskoj (Kolubarskoj) bitci iz Prvoga svjetskog rata, potkraj 1914., u kojoj se proslavio zapovjednik Prve srpske armije, general Živojin Mišić. Tu je bitku Ćosić romansijerski rekonstruirao u drugoj knjizi svojega magnum-opusa, četverosveščanog romana "Vreme smrti", iz 1970-ih. Prva srpska armija na čelu s generalom (i budućim vojvodom) Mišićem, potjerala je, u prosincu 1914., austrougarske trupe natrag preko Drine, a zajedno s njima i mlađahnog Josipa Broza - ako se on u njima doista nalazio. Prikaz te pobjedničke ofenzive srpske vojske jedan je od najdojmljivijih momenata u romanu "Vreme smrti".

- Dobro - upitao sam Dobricu Ćosića - jeste li vi znali, kad ste pisali taj roman, da se protiv Srba u toj bitci borio i Josip Broz, u redovima austrougarske vojske?

Ćosić kao da je lagano bio zatečen pitanjem što sam mu ga postavio. Malo je odšutio - obično mi je uvijek brzo, u trenu, odgovarao na sva moja pitanja - i tek jedva jedvice, glasom u kojem se mogla osjetiti i lagana nervoza, odgovorio: "Znao sam, ali mi to nikada nije bilo važno."

Potom je nastupila šutnja. Rječita šutnja.

Inače, uoči ovoga mog susreta s Ćosićem, preletio sam (još jednom) njegove "Piščeve zapise" i u njihovoj drugoj knjizi, na 175. stranici, naišao na bilješku napisanu u studenome 1974.: "Sa Žikom, Mihizom, Mićom i Pavlom (riječ je o Žiki Stojkoviću, Borislavu Mihajloviću Mihizu, Mići Popoviću i Pavlu Iviću, Ćosićevim prijateljima "siminovcima", s kojima se upoznao i povezao odmah nakon Drugoga svjetskog rata - op. aut.) na svakom našem skupu sporim se i ne okončavam sporenje o njihovoj muci: zašto Srbi još uvek obožavaju Tita, Hrvata, katolika, austrougarskog podnarednika, koji je protiv njih 1914. ratovao do Suvobora...?"

Ali nisam ga sada više htio o tome gnjaviti.

Ovom prigodom, u "Moskvi", Ćosić mi je o tome rekao još samo to da mu je povjesničar Vladimir Dedijer svojedobno zamjerio što je u svom romanu "Vreme smrti" uopće spomenuo 25. puk 42. Vražje divizije - iako o samom Titu i njegovu sudjelovanju u ratu nije napisao niti riječi. A tome je zatim dodao - kao da je htio što prije promijeniti temu razgovora: "Potrebna je velika duhovna snaga da se zaboravi protivnik u ratu!"

Ipak, nije odolio a da ne kaže: "Tito je savršeno krio taj svoj životni period."

Moram ovdje napomenuti da sam se 3. studenoga 2006., u svojoj, Zmaj Jovinoj ulici, u jednome od brojnih njezinih kafića, sastao sa srpskim publicistom i povjesničarom Perom Simićem i s njim također malo popričao o toj temi. Simić mi je rekao da postoji dnevnik jedinice austrougarske vojske u kojoj se Tito borio (42. Vražje divizije) i da je on pohranjen u Bečkom arhivu. Pritom me upozorio: "Teoretski je moguće da je ta jedinica bila tamo gdje je bila, ali da se sam Broz u njoj fizički nije nalazio." No, kako je kazao, puno je indicija koje nedvosmisleno upućuju na zaključak da je on ratovao protiv Srba, u zapadnoj Srbiji, u drugoj polovici 1914.

Zamolio sam, nadalje, Dobricu Ćosića da mi nešto više kaže o svojoj afričkoj turneji s Josipom Brozom Titom na brodu "Galeb" koja je potrajala punih 72 dana, od 14. veljače do 27. travnja 1961., a u sklopu koje su Tito i njegovi najbliži suradnici i gosti posjetili osam zemalja: Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i UAR (Egipat). U Ćosićevim sam knjigama pročitao da je to bio jedan od prijelomnih događaja u njegovu životu - kada se on u Tita beskrajno razočarao i kad ga je, ako se tako može reći, intimno zamrzio. Potvrdio mi je:

- "Galeb" je za mene definitivno bio prijelomni događaj. Cijela je ta atmosfera na "Galebu" bila morbidna, na birokratsko-dvorski način. Sve je to meni bilo strano!

Prepričao mi je svoje dojmove s "Galeba", a ja sam na papir zabilježio: "Užas od grandomanije, kiča, vulgarne politike... Nepojmljiv luksuz za vrh Ripleyeve rubrike 'Vjerovali ili ne'... Ta četiri broda koji su pratili 'Galeb', pa krojačka radionica koja je permanentno radila za Jovanku Broz, pa avioni koji su stalno letjeli za Zürich... Jovanka je, zamislite, u tih 72 dana samo jedanput na ručku imala istu haljinu!... Uvjerio sam se da od demokratskog socijalizma u Titovoj Jugoslaviji neće biti ništa!"

Upitao sam Ćosića je li točno da su se na toj turneji jednom teško otrovali hranom. O tome mi je, naime, nešto govorio Josip Vrhovec, koji je tamo bio prisutan u svojstvu novinara. Ćosić mi je odgovorio da ta priča nije istinita. Doduše, Zdenko Štambuk, šef protokola na "Galebu", bio je povraćao nakon nekog ručka. "Ali to su", reče mi Ćosić, "jeli zmije kod nekog afričkog poglavice. I Tito je jeo, dok ja, Lazar Koliševski i Veljko Mićunović zmije nismo htjeli ni okusiti. Štambuku je nakon tog ručka pozlilo. A kad smo, vraćajući se s turneje, ušli u naše vode, u Jadransko more, Blažo Jovanović (tadašnji predsjednik Narodne skupštine, a prije toga predsjednik Vlade NR Crne Gore - op. aut.) je došao pred nas s vinom i pršutom pa smo se opili i ja sam nakon toga povraćao. No, ponavljam, u Africi se nisam otrovao."

Neke od svojih zabilježaka napisanih na "Galebu" (ili neposredno nakon povratka s te turneje) Dobrica Ćosić je u svojim dosad objavljenim memoarskim knjigama objelodanio, a neke, kako mi je sada, u "Moskvi", priznao, nije. I to me baš zaintrigiralo. "Ono najgore sačuvao sam za sebe", povjerio mi je. Osjetio sam u sebi laganu drhtavicu. "To sigurno mora da je nešto jako, jako važno", pomislio sam. Pokazao sam interes za te njegove neobjavljene rukopise. No, Ćosić je odgovorio: "Spalit ću ih, to su ionako banalne stvari. Uostalom, zar sada da se bavimo Titom?"

Nije mi taj odgovor djelovao najuvjerljivije. Počeo sam Ćosića nagovarati da mi svoje bilješke s "Galeba" pokaže, da mi ih barem pročita, da to možda i zajedno publiciramo, istodobno u Srbiji i u Hrvatskoj. Energično je otklonio svaku pomisao na to. "Vi ste relativno mlad, radoznao, takav sam i ja nekada bio", počeo me tješiti i lagano "hladiti"...

Uglavnom, potvrdio mi je da su osobno razočaranje u Josipa Broza Tita i njegova politička (ideološka) transformacija, koja je kulminirala 1966.-1968., išli kod njega paralelno. Kao dvije strane (lice i naličje) jednog te istog procesa.

Budući da se nedugo poslije turneje "Galebom" Dobrica Ćosić bacio na pisanje svog četvrtog po redu romana "Bajka" (što ga je dovršio 1965. na 1966., "prešaltavši" se odmah zatim na "Vreme smrti"), zanimalo me nešto više i o toj njegovoj knjizi. "Bajka" je, po mom osobnom mišljenju (s kojim se Ćosić bez riječi pogovora složio), njegov najbolji i, po mnogo čemu, najznačajniji roman (uz "Vreme smrti", naravno). Jedan, dapače, od najimpresivnijih romana ikada napisanih u Srbiji poslije Drugog svjetskog rata. Ali, nažalost, i roman kojemu službena književna kritika taj status nikada nije priznala. A nije ga priznala samo zato jer ga nije dokraja razumjela. Za razliku, naime, od svih ostalih Ćosićevih romana, koji su pitki i komunikativni gotovo poput pučke književnosti, "Bajka" je ekstremno teška i nezahvalna za čitanje, to je jedan zakukuljeni, šifrirani diskurs koji prethodno treba pažljivo "dekodirati" da bi se tek počelo shvaćati što je pisac u njemu htio reći.

Meni je, čim sam tu knjigu prvi put uzeo u ruke i dijagonalno je pročitao, odmah bilo jasno da se u njoj krije jedan od najvažnijih ključeva za razumijevanje Ćosićeve kompleksne ličnosti i svega onoga što je on ne samo kao pisac nego i kao i ideolog i političar u svom životu napravio. Dapače, onaj glavni ključ, ključ koji otkriva sve tajne. Ali i ključ koji je iznimno teško detektirati. Možda čak i nemoguće - bez pomoći samog autora.

Kad sam, 2006., došao u Beograd, kao jedan od prioriteta postavio sam si zadatak da u svojim razgovorima s Ćosićem razriješim tu veliku zagonetku i taj ključ, sakriven u "Bajci", otkrijem. Odnosno - razgolitim. Upravo sam, dakle, s tom namjerom taj roman i stavio na dnevni red ovoga našega susreta u "Moskvi". Ćosić me, za početak, upoznao s činjenicom da je u razdoblju između turneje "Galebom" i početka pisanja "Bajke" posjetio nacistički koncentracijski logor Dachau i da je tom prigodom doživio - živčani slom. "Doživio sam nervni slom, vidjevši to pepelište, vidješi u tom muzeju ostatke sagorjelih ljudi. Obuzela me depresija, slomljenost, plakao sam... Tada se, vidite, skrhala moja vjera u ljude..."

Nisam mogao ne prisjetiti se da je negdje u to isto vrijeme, 1961., logor Dachau posjetio i pisac jedne od dviju esencijalnih knjiga o punk-rocku, "Lipstick Traces: A Secret History of the Twentieth Century", legendarni Greil Marcus. Napisao je: "Sjećam se svog posjeta koncentracijskom logoru Dachau 1961., prije nego što je on bio sređen i opremljen audio-vizuelnim uređajima, kada su peći izgledale kao da su još prethodne godine bile tople..."

- Najsažetije rečeno - reče mi Ćosić - "Galeb" je značio moje ogromno razočaranje u Tita, a posjet Dachauu, odmah nakon toga, bio mi je neposredan motiv da počnem pisati "Bajku".

Onda je nabrojio nekoliko, kako se izrazio, "velikih udara" što ih je tijekom 1950-ih i ranih 1960-ih doživio: slučaj Đilas 1954. (kada je, umjereno, bio na Đilasovoj strani), posjet Golom otoku, Mađarska revolucija 1956. (koju je promatrao uživo), "Galeb", Dachau... "Ti su udari za mene bili tsunamiji, oni su imali naknadna ispoljavanja kod mene, kao pisca i kao čovjeka."

Jedno od najzanimljivijih i najneobičnijih poglavlja u "Bajci" zove se "Razistorija". To je Ćosićev neologizam, što ga je on, kasnije, znao upotrebljavati i u nekim svojim publicističkim tekstovima. Upitao sam ga što ta riječ znači. Zagonetno se osmijehnuo: "Razistorija? To je dobar izum, sretan izum..." "Izum?" - začudio sam se. "Ali kako to mislite - izum?" Gledao sam zbunjeno u Ćosića, on isto tako u mene...

Odgovorio je, pomalo zamišljeno: "Vidite, tu se, u tom poglavlju, moj pesimizam dokraja potvrdio. Tragao sam za sretnom prošlošću, ali je nigdje nisam našao. Nema sretne prošlosti, a to onda znači da nema niti sretne budućnosti. Jer, mi Srbi nismo imali sretnu prošlost, da bismo mogli imati sretnu budućnost. Čovjek, narod, mora imati sretnu prošlost, da bi mogao računati na sretnu budućnost. Mi Srbi smo imali herojske čine, ali to je bilo mučeništvo, a ne raj. Narod koji slavi Albaniju (Ćosić je ovdje mislio na masovno povlačenje srpske vojske i naroda kroz Kosovo i Albaniju sve do Jadranskog mora u Prvom svjetskom ratu, potkraj 1915. - op. aut.) - to je nesretan narod!"

Opet sam se sjetio Ćosićevih riječi, pribilježenih u njegovim "Piščevim zapisima", ovaj put u travnju 1979.: "... taj narod (srpski - op. aut.) nema više vere u smisao pobune protiv postojećeg i borbe za promenu, jer ima preteško iskustvo: promena donosi gore no što je bilo. Energija vere u bolje i napredak, u budućnost - potrošena je u srpskom narodu."

- Oduvijek sam bio veliko sumnjalo i skeptik - nastavio je Ćosić. - Godine 1948. bio sam siguran da ćemo izgubiti od Staljina. Vrlo sam se rano razočarao u Boga, još kao mladić, zato što nam je potukao vinograde u rodnoj Velikoj Drenovi. Sa 16 ili 17 godina, čitao sam, u svom selu, Nietzschea i Schopenhauera, njihove mi je knjige posuđivao svećenik iz Velike Drenove i moj susjed i prijatelj Ranko Bačanin. Od narodnih sam pjesama odmah krenuo na ovako tešku filozofiju, a da prethodno nisam učio ni gramatiku ni književnost.

Svoj generalni pogled na svijet Ćosić mi je, u razgovoru, okarakterizirao kao - "borbeni pesimizam". To znači: borio se i onda kad nije vjerovao u uspjeh. Kao primjer svog pesimizma, naveo mi je svoj debitantski roman iz 1951. "Daleko je sunce". "On", rekao je, "možda nije velika književnost, ali nosi snažnu poruku. To je prva kritika cijene slobode u NOB-u, pokušaj odgovora na pitanje ima li smisla boriti se za slobodu pod svaku cijenu. Moj odgovor u romanu glasi: ne, nema smisla! Zato sam tako lako i otišao u opoziciju. U tom romanu jedan junak ubija drugoga: komesar strijelja onoga koji sumnja, zamjenika komandanta partizanskog odreda Gvozdena. I ja sam bio takvo sumnjalo, kao Gvozden..."

Bio sam zadovoljan svim tim Ćosićevim odgovorima, iako sam znao da sam još miljama daleko do svog konačnog cilja. Smogao sam dovoljno hrabrosti da Ćosića izravno upitam jesu li njegov pesimističan pogled na srpsku povijest i njegova definicija srpskog naroda i srpske povijesti kao tragičnog naroda i tragične povijesti (Ćosićevi su česti termini, u njegovim publicističkim tekstovima: "tragizam srpske egzistencije", "osnova srpskog tragizma", "istorijski tragizam srpskog naroda", "tragizam u nacionalnoj istoriji Srba" itd.) uvjetovani, među ostalim, i nekim sasvim osobnim značajkama njegove ličnosti. Doslovce sam mu takvo pitanje postavio - pa što bude. Bez puno razmišljanja, odgovorio mi je potvrdno.

Otkrio mi je da je još kao mali dječak bio sklon pesimizmu zbog teške upale očiju, koja je bila glavni i, zapravo, jedini razlog zašto je u osnovnu školu krenuo s godinom zakašnjenja. "Ta se infekcija", rekao mi je, "zvala firciger, to je jedno permanentno curenje gnoja iz oka. I ja se nikada s ostalom djecom nisam smio slobodno igrati, da me ne udare u to moje bolesno oko. Uvijek sam išao s maramom oko oka, oko glave. Nikad se ni s kim nisam potukao, nikad se nisam veselio, odrastao sam pokraj svojih staraca, djedova... Nisam bio naučen da se igram i da se veselim. Živio sam u strahu da ne ostanem bez oka."

Radovanovićev Chardonnay je polako nestajao iz butelje - nismo htjeli naručiti drugu - što je za mene bio znak da je kucnuo trenutak za pokretanje i one posljednje, ujedno i najteže teme našeg razgovora u "Moskvi", teme kojoj sam u svom notesu dao naslov - "Londonski ugovor". Takozvani "Londonski ugovor", iz ratne 1915. Jedna od najvećih opsesija Dobrice Ćosića, kojoj je on posvetio značajan dio četvrte knjige svog romana "Vreme smrti", a iz koje je zatim izveo i svoje stvarno opozicijsko političko djelovanje u Titovoj Jugoslaviji, tijekom kasnih 1970-ih i, naročito, 1980-ih. Ujedno i jedna od najmutnijih i najkontroverznijih epizoda iz srpske povijesti u 20. stoljeću općenito.

E sad, kako da, u dvije-tri riječi, objasnim o čemu se tu radi? Neće mi to biti lako. Što god da učinim, riskirat ću da pogriješim. Prvo, ovo je ipak dnevnik i možda ga ne bih trebao opterećivati kompliciranim historiografskim temama. O tome ću ionako opširnije pisati u svojim idućim knjigama. Drugo, taj "Londonski ugovor", o kojem je ovdje riječ, nije onaj Londonski ugovor o kojem smo učili u školi, na satovima povijesti, iako s njim ima nekih vrlo bliskih dodirnih točaka. Blago onima koji znaju što je tu posrijedi. Ali što s onima koji ne znaju? A pretpostavljam da više od 90 posto (hrvatskih, prije svega) čitatelja ove knjige nisu odviše upućeni u tu problematiku (na čemu im ja, naravno, ne mogu zamjeriti).

Znači, morat ću od početka, ab ovo, htio ili ne htio. Jer, ako to ne učinim, sve će nakon toga biti potpuno nerazumljivo, a onda ovaj moj dnevnik više neće imati nikakvog smisla.

Pokušat ću tu stvar razjasniti najjednostavnije što je moguće, ali i u toj maksimalnoj jednostavnosti zadrijeti u samu bit problema.

Dakle, ovako: Srbija je u jednome trenutku - u ljeto 1915., u drugoj godini Prvoga svjetskog rata - bila na velikoj prekretnici. Mogla je birati između dvije posve različite povijesne opcije: Jugoslavije i nečega što se moglo nazvati "Velikom Srbijom". Još na samom početku Prvoga svjetskog rata, Srbija se, pod snažnim utjecajem jugoslavenski orijentiranih srpskih intelektualaca (Jovana Cvijića, Stanoja Stanojevića i mnogih drugih), opredijelila za jugoslavensku opciju. Za program integralnog jugoslavenstva, obuhvaćen Niškom deklaracijom od 7. prosinca 1914., u kojoj su prvi put bili formulirani ratni ciljevi Srbije: "... vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak... oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca..."

A onda se Srbima, samo nešto više od pola godine dana nakon obznanjivanja njihova glavnog ratnog cilja, stvaranja Kraljevine Jugoslavije, pružila, kao na pladnju, jedna sasvim drugačija mogućnost. Velike europske sile, članice Antante - Velika Britanija, Francuska i Rusija - ponudile su predsjedniku vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću stvaranje takozvane "Velike Srbije", ukoliko pozitivno odgovori na njihovu ponudu, izrečenu u formi svojevrsnoga ultimatuma, da se cijela jugoistočna polovica Makedonije (i to ona veća polovica) prepusti susjednoj državi Bugarskoj, inače ljutom protivniku Srbije u Drugom balkanskom ratu, koju je tim teritorijalnim ustupkom trebalo, i to vrlo žurno, privoljeti da stupi u rat na strani Antante, a protiv Njemačke i Austro-Ugarske.

Dana 16. kolovoza 1915. (po novom kalendaru) Nikoli Pašiću je predočena karta velike srpske države kojom bi sile Antante nagradile Srbiju - u slučaju, naravno, ratne pobjede - ako on pristane na tu njihovu bingo-ponudu. "Veliku Srbiju" su, po tom prijedlogu, trebali sačinjavati: čitava Bosna i Hercegovina, Srijem, Bačka, srednja i južna Dalmacija od rta Ploče kraj Šibenika pa sve do 10 kilometara južno od Cavtata, sjeverna Albanija pa čak, pod nekim uvjetima, i Slavonija - ako po završetku rata i ona padne u ruke Saveznika.

Srbi su na taj način - tako se barem čini - imali "Veliku Srbiju" na dlanu (umanjenu, doduše, za veći dio Makedonije, a, po svemu sudeći, i za Banat, sve do Beograda, na koji je vrlo ozbiljno pretendirala Rumunjska), ali su, kako zbog svoje megalomanije tako i zbog integralnog jugoslavenstva, tada vrlo moćne i ekspanzivne ideologije koju su propagirali svi vodeći srpski intelektualci, a uz njih i gotovo cjelokupno državno i političko vodstvo Srbije, kao i mnogo puta u povijesti (i prije i poslije toga), kontrirali Europi, prkosili joj i, kako je na kraju ispalo (ili je barem tako zaključio Dobrica Ćosić) - "popušili".

- To srpsko odbacivanje "Londonskog ugovora" 1915. - uzdahnuo je Ćosić gledajući u tanjur pun već potpuno ohlađenih i nedirnutih pohanih lignji - ma vidite, to i nije toliko bio srpski imperijalizam koliko glupost, čisto političko neznanje. Nikola Pašić nije htio dijeliti Makedoniju. Eh, taj kobni srpski mit!

Prijeloman je trenutak u svemu tome, kaže Ćosić, bila tajna sjednica Srpske narodne skupštine, održana od 20. do 23. kolovoza 1915. u Nišu, tadašnjoj privremenoj prijestolnici Kraljevine Srbije. Na njoj je Nikola Pašić informirao srpske zastupnike o ponudi, tj. ultimatumu sila Antante, uz rečene uvjete, a kad se, trećeg dana sjednice, glasovalo, ogromna je većina zastupnika podržala Pašićev prijedlog i opredijelila se za to da se ratnim saveznicima kaže historijsko "ne". Najgorljiviji su pritom bili Pašićevi radikali, tj. poslanici njegove Narodne radikalne stranke. Jer, kako da se sada odreknu većeg dijela Makedonije, što je bila glavna stavka u savezničkom ultimatumu, a taman su za nju prolili toliko krvi u Drugom balkanskom ratu 1913.!

- Vidite - rekao je Ćosić - to su ti ludi Srbi, koji su izabrali tragičan smjer, usprkos tome što su nam Saveznici nudili sasvim drugi pravac. Da se prihvatila ponuda Saveznika, ne bi bilo albanske golgote, u kojoj je poginulo 150.000 ljudi, ne bi bilo mnogo toga - ne bi, vjerojatno, bilo ni Jugoslavije. Bila bi to potpuno druga historija, drugi historijski pravac!

Htio je reći: srpska je povijest od te sudbonosne točke - od kolovoza 1915. - mogla poći jednim, za Srbiju pozitivnim smjerom, ali je, isključivo zato što je tadašnje vodstvo Srbije to tako htjelo, pošla sasvim drugim, onim pogrešnim. "I kad već govorimo o granicama", upozorio me Ćosić, "u savezničkom su ultimatumu to bile vrlo ozbiljne granice - granice koje su Srbiji nudile najmoćnije europske sile. A ne ove Šešeljeve granice: Virovitica - Karlovac - Karlobag, koje su ludi došljaci u Srbiju izmislili!"

Pritom se krajnje kritički izrazio o dvjema vrlo brojnim mentalitetnim skupinama u Srbiji, točnije rečeno - o dva vrlo raširena mentaliteta u srpskom narodu. Prvi je, kako je rekao, "stočarski mentalitet" - taj su 1915. na političkom planu reprezentirali Pašićevi radikali. Među njima je, po Ćosiću, bilo dosta "budala i luđaka". A onaj drugi je mentalitet četništva - "ne toliko ideologija koliko mentalitet; ološ, donji sloj srpskoga naroda".

Tome je još dodao da u novijoj srpskoj povijesti (sasvim precizno - u 20. stoljeću) postoje najmanje dva prijelomna momenta kada su Srbi zauzeli pogrešan kurs. Prvi je upravo ovaj o kojem smo sada razgovarali - odbacivanje teritorijalne ponude sila Antante 1915., a drugi - 27. ožujak 1941., kada se reklo prkosno "ne" pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. I kada se izazvalo Hitlera da napadne Srbiju i Jugoslaviju. Ovo drugo su, doduše, izazvali - kaže Ćosić - "Churchill i engleska špijunaža". Objašnjavajući mi sve to, Ćosiću se, odjedanput, otela iz ustiju jedna (polu)rečenica za koju sam poslije dugo razmišljao da li da je u ovome svom dnevniku citiram ili da je prešutim. Ne bih, naime, htio učiniti bilo što neumjesno prema Dobrici Ćosiću, budući da je on prema meni bio iznimno korektan i susretljiv. I, nadasve, iskren. I bilo bi mi doista krivo ako bi on zbog te rečenice imao bilo kakvih problema u srpskoj javnosti.

Onda sam ipak odlučio da je objavim. Zašto? Prvo, sve što mi je Ćosić te večeri u "Moskvi" govorio, ja sam pred njim zapisivao u svoj notes. On mi je praktički diktirao ono što sam bilježio. Uz pretpostavku, naravno, da to nije neobavezno ćaskanje nego moj istraživački razgovor s njim, za knjigu na kojoj radim.

Drugo, ta rečenica baca jedno sasvim drugo svjetlo na Ćosićev "srpski nacionalizam", ako se tim riječima može okarakterizirati njegov svjetonazor i ideologija. A velika većina povjesničara i publicista složit će se s time da Ćosić jest srpski nacionalist. On se sâm s tom etiketom ionako već davno pomirio.

Dakle, ta kontroverzna polurečenica glasi: "Ti mali govnarski narodi kao mi i vi (htio je reći: mi Srbi i vi Hrvati - op. aut.), kojima drugi kroje sudbinu..."

Naizgled - eksces. Nešto što je Ćosiću nekontrolirano izletilo iz ustiju. Ali ja to nisam tako doživio. Ja sam se nad tom polurečenicom duboko zamislio. Ona mi je već te večeri otkrila jedno sasvim drugo, puno manje poznato (ili nepoznato) lice o Ćosiću kao "srpskom nacionalistu".

Najprije sam pomislio: možda se tako izrazio da me "šarmira", da me i na taj način uvjeri da ga javnost (posebice ona u Hrvatskoj) posve neopravdano svrstava u srpske nacionaliste. A da on to nije. Kasnije sam došao do zaključka da je ipak riječ o nečemu drugome.

Pokušajmo načas zamisliti bi li bilo moguće da Franjo Tuđman ikada, pa i u nekoj neformalnoj prigodi, izjavi takvo što. Naravno, onda kad je još bio živ. Pa sve da govori i u svojoj vlastitoj kući, pred svojima najbližima. "Mi Hrvati i oni tamo Srbi - dva govnarska naroda." Ja takvo što ne mogu zamisliti. Ne mogu zamisliti da bi Tuđman o Hrvatima ikada rekao nešto tako negativno, kritički, osuđujuće, zapravo vrlo pogrdno i uvredljivo. On je o Hrvatima uvijek mislio sve najbolje i najljepše, uvijek ih je divinizirao i kovao u zvijezde, o njima se uvijek izražavao u superlativima. On je Hrvate naprosto obožavao.

Ćosić mi je sada pokazao da je on nešto drugo. Da je on jedna druga vrsta "nacionalista". Ili možda točnije rečeno: da je njegova motivacija da bude nacionalist posve drugačija od Tuđmanove. I ja sam to vrlo ozbiljno primio na znanje. Eto, zato sam tu njegovu naglas izgovorenu misao sada ipak citirao - točno onako kako ju je on meni rekao, a ja je odmah zabilježio. U idućim poglavljima ovoga dnevnika otkrit ću njezino dublje značenje.

Prije rastanka, nevezano smo razgovarali o još nekim temama, onako pod "razno". Upitao sam Ćosića kakvo je njegovo mišljenje o kosovskim Albancima. Rekao je: "Volio sam Šiptare" - misleći pritom na onaj raniji period, prije početka druge polovice 1960-ih, kada su Srbi i Albanci na Kosovu još živjeli u nekakvome svom "bratstvu i jedinstvu". Na moje potpitanje zašto ih je volio, nabrojao je tri razloga: "Komunistički humanizam... Karakterne slabosti... Divlji narod..."

Ali nismo se mogli - sada, kad smo već objema nogama ušli u to - previše udaljiti od tzv. "Londonskog ugovora" iz 1915. i načina na koji su ga Pašićeva vlada i Srpska narodna skupština "otkantali". Ćosić me upozorio da je to i dalje tabu-tema u Srbiji i da mu mnogi njegovi sunarodnjaci jako zamjeraju što o njoj svako malo govori ili piše. A prvi ju je put stavio na "dnevni red" - kako mi je naglasio: još u ono vrijeme kada gotovo nitko u Srbiji, osim šačice najupućenijih i najkompetentnijih povjesničara, o tome nije imao pojma - u četvrtoj knjizi svog romana "Vreme smrti", kasnih 1970-ih. U njoj je on rekonstruirao i tajnu sjednicu Srpske narodne skupštine iz kolovoza 1915. - odnosno njezin ishod - a da prethodno nije čak vidio niti njezin zapisnik. Rekonstruirao je to po nekoj svojoj spisateljskoj intuiciji, na temelju vrlo škrtih (polu)dokumenata i indicija.

Tek mu je, kaže, naknadno došao u ruke taj zapisnik, nakon što je četvrtu knjigu "Vremena smrti" već bio završio. Dao mu ga je stanoviti Petar Jovanović, unuk Petra Jovanovića starijeg koji je 1915. bio sekretar Srpske narodne skupštine. I koji je taj prastari zapisnik ljubomorno čuvao u svojoj privatnoj arhivi. A onda je, upravo na Ćosićev prijedlog, Srpska akademija nauka i umetnosti taj zapisnik otkupila. Preporučio mi je da ga svakako pročitam - pa da se iz tog povijesnog dokumenta prve kategorije i sam uvjerim kakvu su to sjajnu priliku Srbi, predvođeni Pašićem, izigrali. I kako su zbog stvaranja Jugoslavije, u kojoj su prošli tako kako su prošli, a Ćosić smatra da nisu prošli nikako, upropastili ideju o velikoj srpskoj državi koja im se nudila kao u priči.

Zapisnik se, rekao mi je, nalazi u Arhivu SANU i nema nikakvih problema da do njega dođem i da ga pročitam. On će, štoviše, nazvati akademika Vasilija Krestića, srpskog povjesničara i sekretara Odelenja istorijskih nauka SANU, i zamoliti ga da mi bude na usluzi.

Kad smo izašli iz hotela "Moskva" na Terazije, na svjež beogradski listopadski zrak, bila su već oko 23 sata. Možda sam i zbog te svježine osjetio u sebi laganu drhtavicu. Ali, vjerujem, puno više zbog onoga o čemu smo Ćosić i ja u "Moskvi" razgovarali.

Pred taksi-stajalištem - Ćosić je kući na Dedinje išao taksijem, dok sam ja stanovao blizu "Moskve" pa sam samo produžio dalje pješice - rekao sam mu:

- Doista, Dobrice, kako je snažan i uzbudljiv osjećaj samo pomisliti na to da je nešto, od jednoga datog trenutka u povijesti, moglo krenuti i posve drugim smjerom, drugim tokom, nego što je uistinu krenulo! Povijest je baš čudna i zagonetna stvar...

Ćosić se osmjehnuo. Vidjelo se da je to upravo njegovo osobno mišljenje, tj. da sam mu oteo riječ iz ustiju.

Time smo, pretpostavljao sam, još više učvrstili naše "savezništvo", već napola sklopljeno za onoga našeg prvog susreta, u Srpskoj akademiji, u svibnju 2006. Dobrica me ove večeri (doduše, na moj podsticaj) i više nego napalio na problematiku zvanu "Londonski ugovor", a ja sam mu zbog toga bio neizmjerno zahvalan. Desetljeće i pol me izbjegavao i zazirao od mene, još od Miloševićeve "antibirokratske revolucije" kasnih 1980-ih, kad sam se prvi put htio s njim susresti, a sada, kad je napokon pristao razgovarati sa mnom, zaigrao je na svoju najjaču kartu. Zabilježio sam u svoj dnevnik: "Ovako se ponašaju veliki i samouvjereni ljudi, koji su svjesni svog značaja i svoje veličine u prostoru i vremenu."

Ne mogu ne priznati da sam te večeri osjetio u sebi golemo uzbuđenje. Sada sam već bio stoposto siguran da će ovo moje beogradsko istraživanje na knjizi o raspadu Jugoslavije biti krajnje žestoko iskustvo. Imam u sebi jedan instinkt koji me obično ne vara, kad je ovakvo što u pitanju. Samo sam nekoliko puta u životu, otkako se bavim novinarstvom, imao taj neizrecivo uzbudljiv osjećaj da postajem sudionikom jedne velike avanture koja me može daleko odvesti. I nikada me taj instinkt nije prevario. Ovo sada nadmašivalo je sva moja dotadašnja iskustva.