Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011

Treći je Stankovićev protuargument Ćosiću onaj što ga je 1916. za svog boravka u Rusiji spomenuo i sam Nikola Pašić - u svojoj bilješci koju je Stanković 1990-ih pronašao u papirima sklonjenim iz podruma Pašićeve kuće, na uglu Francuske i Gospodara Jevrema, u Beogradu. A taj protuargument glasi da čak i u slučaju prihvaćanja "Velike Srbije", kakvu su Pašiću 1915. nudili Saveznici, ne bi bilo riješeno srpsko nacionalno pitanje, i to zato što bi velik broj Srba ostao izvan "Velike Srbije", dok bi u samoj "Velikoj Srbiji" živio oko milijun stanovnika nesrpske nacionalnosti (Hrvata, Mađara, Albanaca itd.) koji bi vrlo vjerojatno težili ujedinjenju sa svojim matičnim nacionalnim državama: Hrvatskoj, Mađarskoj, Albaniji itd.

Što se mene osobno tiče, želio sam Stankovića malo testirati provocirajući ga pitanjem koje je u kritičkoj historiografiji strogo zabranjeno - "što bi bilo kad bi bilo?" - pa sam mu postavio vrlo konkretno pitanje: što bi se doista dogodilo da je Pašić žrtvovao istočnu Makedoniju i prihvatio ponudu sila Antane o stvaranju velike srpske države? Iz tog mog pitanja izrodio se zanimljiv razgovor koji ću sada prenijeti točno onako kako se u Malom raju na Fruškoj gori, u Stankovićevoj kući, odvijao.

* Dakle, da je Pašić 1915. prihvatio saveznički ultimatum - što bi bilo? Što bi Pašić doista dobio? Zar čak i Dalmaciju?

- Što bi dobio? Darko, molim te! Talijani, 4 i pol milijuna vojnika s kompletnom mornaricom - oni bi dopustili da Srbija uđe na Jadran? Ajde, molim te...

* A Bosna i Hercegovina? Tu se Talijani ne bi miješali?

- Ne bi.

* Znači, Pašić dobiva na tanjuru Bosnu i Hercegovinu.

- Da, a gdje su ostali Srbi?

* Koji ostali Srbi?

- Na Baniji, Kordunu, u Dalmaciji (ovdje je Stanković prvenstveno mislio na Dalmatinsku zagoru, ali, npr., i na Srbe u Ravnim kotarima blizu Zadra - op. aut.), u Banatu, u Makedoniji! Pa te se granice ne ucrtavaju, nitko ništa od toga ne nudi Srbiji... Ti bi Srbi ostali izvan tzv. "Velike Srbije". S druge strane, kako to ističe i sam Nikola Pašić u onoj svojoj bilješci, u takvoj "Velikoj Srbiji" našao bi se velik broj katolika, Hrvata i Mađara, a isto tako i muslimana, koje Srbija nikako ne bi mogla apsorbirati pa bi se sljedećih pola stoljeća srpska država iscrpljivala u jednoj potpuno neracionalnoj politici. Jer, kako to Pašić kaže, Hrvati se u okviru te "Velike Srbije" sigurno ne bi odrekli političkog programa koji teži matici i ujedinjenju svih Hrvata. Muslimani - također. Nijemci bi, kao što i jesu, ostali neprijateljski raspoloženi prema Srbima. Mađari - isto tako. Recite otvoreno - što je Slavonija? Sedamdeset i nekoliko posto Hrvata. A u Vojvodini također ima dosta Hrvata...

* Hoćete reći da ta "Velika Srbija" i ne bi bila tako velika kao što se na prvi pogled čini?

- Samo su njezine zapadne granice, u savezničkoj ponudi, bile ucrtane. A ostalo? Crna Gora je još uvijek samostalna država i subjekt međunarodnog prava. Ona reflektira na dio Hercegovine (s Trebinjem), na sjevernu Albaniju i na jadransku obalu sve do Dubrovnika. Bugarska dobiva velik dio Makedonije - pogledajte na karti ovu graničnu liniju posred Makedonije koja presijeca Vardarsko-moravsku dolinu! Rumunji dobivaju Banat sve do Beograda. A, istovremeno, izvan "Velike Srbije" ostaju Srbi djelomično u Baranji, djelomično u Maloj Vlaškoj i Slavoniji, i kompletan ovaj dio - Lika, Banija, Kordun itd. Srbi bi onda težili da se ujedine sa svojom maticom, Hrvati i Mađari - njih oko milijun - sa svojom maticom, i Srbija bi se sljedećih 50 ili koliko već godina iscrpljivala u kojekakvim iredentizmima. I o čemu pričamo?

Dok mi je to govorio, Stanković mi je pokazivao kartu nesuđene "Velike Srbije" iz 1915., koju je, na temelju svojih istraživanja iz 1970-ih, sam skicirao i uvrstio kao prilog u svoje knjige "Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije" (drugo izdanje, iz 1995.) i "Srbija i stvaranje Jugoslavije" (iz 2009.). Ta karta ima tri bitna elementa. Crnom linijom označene su granice "Velike Srbije" prema ponudi sila Antante - granice što su ih poslanici savezničkih zemalja riječima i slikom (kartom) pokazali Nikoli Pašiću, 16. kolovoza 1915. u Nišu. Narančastom bojom Stanković je označio sporne granice s Crnom Gorom, Bugarskom i Rumunjskom. A plavom bojom - srpsku dijasporu koja bi ostala izvan "Velike Srbije": na Baniji, Kordunu, u Lici i Dalmatinskoj zagori, odnosno Dalmaciji.

* Dobro, Đorđe, tvrdite da su na ponuđenoj karti "Velike Srbije" bile jasno iscrtane samo zapadne granice. Ali Dobrica Ćosić tvrdi da u tome i jest poanta - da se što jasnije preciziraju zapadne granice buduće srpske nacionalne države. Ovo je, znači, ipak bio jedan bitan korak prema naprijed - za srpske interese?

- Jest, jest, s milijun Hrvata. Pa kakav je on (Ćosić - op. aut.) to političar? I što traži milijun Hrvata u toj "Velikoj Srbiji"? A? U Bosni i Slavoniji. Pogledajte granice! Slavonija cijela, do Vinkovaca, do Srijema, zajedno s Bosnom i Hercegovinom - ima milijun Hrvata...

* Uvijek preostaje opcija preseljenja stanovništva.

- Znaš što je raselio (Stanković ovdje opet misli na Dobricu Ćosića - op. aut.)? Raselio je (dok je bio predsjednik SRJ - op. aut.) srpsko selo Kulu u mojoj Vallis Aurea (latinsko ime za požešku Zlatnu kotlinu; rodni kraj Đorđa Stankovića - op. aut.) za Hrtkovce. To je njegov jedini uspjeh u raseljavanju. Organizirano.

* Kad? Gdje?

- God. 1992. (od 10. do 29. lipnja 1992. - op. aut.), kad je bio predsjednik SRJ. Organizirano, na miran način, su Srbi iz sela Kula, velikog sela u Požeškoj kotlini, naselili Hrtkovce, u Srijemu, u Vojvodini, a Hrvati iz Hrtkovaca su otišli u Kulu. Mirno. Kamionima, autobusima. (Dobrica Ćosić mi je kasnije rekao da s tim preseljavanjem nije imao nikakve veze - op. aut.)

* Vidite da se može.

- Može. Kako da ne. Ali milijun stanovnika... Ja lično, da sam šef države, nikad ne bih posegnuo za teritorijem na kojem živi milijun Hrvata. I da se sljedećih 50 godina, kao što Pašić kaže, država iscrpljuje u borbi protiv hrvatskog iredentizma, jer bi ti Hrvati sigurno težili svojoj matici...

* Ali Đorđe, po ponudi sila Antante iz 1915. Bosna i Hercegovina bila bi, kako to Dobrica kaže, "apsolutno srpska". Ajmo barem to priznati.

- A kako bi bila apsolutno srpska? Da pobije onih pola milijuna Hrvata i pola milijuna muslimana? Tim kasnijim projektantima budućnosti, mesijama srpskog naroda, očito činu užasnu smetnju to što je Nikola Pašić stvorio jednu veliku državu s potencijalima, koja je imala mogućnost da sustigne Europu. Ama ljudi, pa u toj državi su se prvi put poslije Dušana ujedinili svi Srbi u jednu državu! Što hoćete više? Svi ujedinjeni u jednoj državi. Ako već spuštate taj kriterij na srpsko pitanje, pa baš su se tada Srbi ujedinili!

* Dobro, bi li se onda - ako ništa drugo - osujetio napad Bugara na Srbiju, da je 1915. prihvaćena saveznička ponuda? Opet ja pitam "što bi bilo kad bi bilo"...

- Bože sačuvaj! Bugarsko javno mnijenje, i vojska, bili su indoktrinirani revanšom za Bregalnicu!

* Mislite na Drugi balkanski rat?

- Da.

- Točno.

- Potpuno. Pašić je imao informacije da bugarski car Ferdinand I. već pregovara s Nijemcima i da će Bugari sigurno pristupiti Centralnim silama. I da Saveznici samo gube vrijeme. Meni je jako "žao" što je Pašić već 1914. rekao da su Saveznici u zabludi kada misle da će rat kratko trajati, da će ovaj rat biti najkrvaviji rat do sada i da će trajati vrlo dugo. I da zato mi moramo ići s ratnim ciljevima dugoročno, odmah da ih postavimo da bismo ih mogli dugoročno rješavati... Nije stvar u tome simpatiziram li ja ili ne simpatiziram Pašića. Griješio je, naravno, i on...

Ovime bih, ujedno, završio ovo rezimirajuće poglavlje u cijelosti posvećeno velikoj srpskoj "tajni" koja se dogodila, odnosno nije se dogodila - ali se mogla dogoditi ili se trebala dogoditi, ili se nije smjela dogoditi - u ljeto 1915., kad je Srbija, na čelu s Nikolom Pašićem, bila na velikoj povijesnoj prekretnici, nakon koje više ništa u Srbiji, ali ni u budućoj Jugoslaviji, nije bilo onako kao što je bilo prije.

Znam da je nemoguće pomiriti Dobricu Ćosića (i njegove političke sumišljenike, poput Mihaila Markovića) i kritički orijentirane historiografe poput Đorđa Stankovića, jer bi to bilo isto kao da pokušavam zbrajati kruške i jabuke. Stankovićevi su argumenti znanstveno utemeljeni, Ćosićevi pak argumenti imaju svoju ideološku težinu i pomažu nam da puno bolje razumijemo neke procese koji su se dogodili uoči i, osobito, u vrijeme raspada SFRJ.