Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011

Najprije bih se osvrnuo na originalni zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine, održane 20.-23. kolovoza 1915. u Nišu. Gospođa Milka Radović uredno mi je dešifrirala i prekucala njegov sadržaj i ja sam taj dokument napokon i u čitljivu obliku imao u rukama. Tek sam godinu (možda i dvije) dana kasnije doznao da je govor Nikole Pašića, održan na toj sjednici, objavljen u četvrtoj knjizi zbornika "Nikola Pašić u Narodnoj skupštini", što ju je potkraj 1990-ih priredio beogradski povjesničar Đorđe Stanković. Ništa zato - ovako, na moju ruku, bilo je puno slađe i izazovnije.

Odmah da kažem: ono što u tom zapisniku piše u svemu se bitnom poklapa s romanesknom interpretacijom Dobrice Ćosića u četvrtoj knjizi "Vremena smrti", iako je cijeli roman, kako mi je rekao, on napisao prije nego što je uopće doznao da taj dokument postoji.

Drugoga dana sjednice, 21. kolovoza 1915., predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić upoznao je srpske zastupnike sa sadržajem savezničkog memoranduma, rekavši - citiram ga od riječi do riječi - da ako "Srbija usvoji stanovište Sila (Antante - op. aut.) u pogledu ustupanja teritorij.(alne) zone u Makedoniji, za Srbiju je rezervisana: Bosna i Hercegovina, Srem, dolina Drave (Slavonija), Bačka, širok izlaz na Jadr.(ansko) more od rta P. Planka pa ispod Dubrovnika na 15 km (to je ispod Stare Raguse na 10 km)..."

Kako je posebno naglasio, u savezničku su ponudu ulazili i pojedini dalmatinski otoci - Brač, Šolta, Čiovo, Veliki i Mali Drvenik, kao i poluotok Pelješac.

U nastavku izlaganja, jadranski je dio ponude dodatno pojasnio riječima: "Kao što rekoh, daje nam se Jadr.(anska) obala od P. Planka pa južno od Stare Raguse koja je južnije za 5-6 km. od sadanjeg Dubrovnika, još za 10 km, dakle za 15 km. od Dubrovnika - to je kod Herceg-Novog sa Bokom Kotorskom koja se zadržava za Crnu Goru."

Onda je zastupnicima priopćio kako je on osobno doživio tu ponudu: "Ja sam ga (ultimatum - op. aut.) primio ladno i uzbuđen i tom sam prilikom kazao: da se velike žrtve traže od nas... Nama se oduzima mnogo (mislio je na istočnu Makedoniju - op. aut.), i to zemlje ne samo nekoliko puta krvlju zalivane, no zemlje koje po celoj prošlosti i istoriji samo su srpske, - za naknadu daju nam se opet srpske zemlje, ali one bi trebalo i bez dosad uloženih žrtava biti naše..."

Pašić je nadalje obavijestio zastupnike da je u savezničkoj noti bilo govora i o Hrvatskoj (tadašnjoj banskoj Hrvatskoj, koja je, kao jedna od austrougarskih provincija, bila pod upravom Budimpešte), rekavši: "Ovdi se kaže: da će se rešenje o Hrvatskoj doneti naknadno, rešavaće se posle rata. Ostavlja se Hrvatskoj, da se posle rata sama opredeli: hoće li se sjediniti sa nami ili ne. Između spor. sila R. F. i En. (Pašić ovdje misli na članice Antante: Rusiju, Francusku i Englesku - op. aut.) je već prilično utančano i pristaju da se Hrvatska sjedini sa Srbijom; ali Italija izgleda da zebe od buduće V. Srbije u njenom susedstvu i želi da Hrvatska sama o sebi rešava."

Nikola Pašić je svemu tome još dodao: "Srbija je sad na prekretnici, treba gledati da se ne poplaši, vrlo je težak izbor, jer ja, mi smo govorili da odbijamo, da ne pristajemo, ali ako, kao što rekoh, kažu: mi smo ušli u rat da vas spasavamo, da vas branimo od Austrije, vi sad nećete, mi vam dajemo pomoć, novac, oružje, municiju, mi ćemo to dati drugima da nas pomogne, pa kako bude..."

U diskusiji što se rasplamsala trećeg dana sjednice, 23. kolovoza 1915., naročito se istaknuo poslanik Rafajlović, koji je - postavivši najprije retoričko pitanje: "zašto je došlo do ovoga?" - izrekao rečenicu koja umnogome podsjeća na kasniju krilaticu Dobrice Ćosića "pobjednici u ratu, gubitnici u miru". Ta rečenica glasi: "Da je svaki naš dobitak bitkom, naš vojni uspeh u sadanjem ratu, pričvršćen i diplomatskim uspehom, onda do ovoga ne bi došlo."

U jednome od svojih (kasnijih) razgovora s Ćosićem, pročitao sam mu tu rečenicu, otvoreno mu rekavši da sam u njoj prepoznao svojevrsnu anticipaciju njegove čuvene parabole. Nije mi ničim protuslovio. Kazao je, usput, da zna o kojem se Rafajloviću radi, da je on bio radikal s juga Srbije, najvjerojatnije iz Leskovca.

Kad se rasprava, trećeg dana, približavala kraju, Pašić je, prije nego što se pristupilo glasovanju, istaknuo: "U prošlim a i u ovom ratu možemo biti blagodarni, što se stvaraju prilike, da Srbija osigurava svoje aspiracije i da postaje velika."

Uoči samoga glasovanja, postalo je dramatično. Kako piše u zapisniku, "iz sale pobeže Drag. Joksim. - nasta mala graja za njim!"

Kao što sam već naveo, ishod glasovanja bio je 103:24 "za predloženi dnevni red", tj. u korist Pašićeva (Vlade Kraljevine Srbije) prijedloga da se - na diplomatski uvijen način - ponuda sila Antante odbije. Ona dvojica samostalaca (članova Samostalne radikalne stranke), zastupnika stranke kojoj je pripadao i glavni junak Ćosićeva romana Vukašin Katić, koji su se izjasnili protiv Pašićeva prijedloga, a za prihvaćanje savezničkog ultimatuma, bili su, kako je u zapisniku navedeno, "Gaja Miloradović i Mil. Marjanović".

Toliko o tome zapisniku.

Drugo, s Dobricom Ćosićem sam o toj temi razgovarao i u nekim našim kasnijim susretima. Osobito je zanimljiv i poticajan bio naš dijalog od 8. prosinca 2008. (dakle, pune dvije godine nakon ovih prvih razgovora što sam ih u dosadašnjem dijelu "Mog beogradskog dnevnika" rekonstruirao), koji sam također snimao na magnetofon. Kao neposredan povod za nj poslužila nam je tada objavljena knjiga srpskog povjesničara i akademika Dragoljuba Živojinovića "Nevoljni ratnici - velike sile i Solunski front 1914-1918" te polemika koja se, paralelno s njezinim izlaskom, razbuktala na stranicama beogradskih "Večernjih novosti", a koju je začeo sam Dobrica Ćosić, spremno iskoristivši pojavljivanje Živojinovićeve knjige za (još jedno) aktualiziranje svoje stare i dobro poznate teze iz "Vremena smrti". Na moje pitanje u čemu je bit, odnosno središnja poruka, tog njegova najpopularnijeg romana, Ćosić mi je odgovorio:

- Ja sam postavio pitanje cijene te takozvane velike, slavne pobjede (u Prvom svjetskom ratu - op. aut.), koja je Pirova pobjeda, pobjeda koja je uzrokovala sve velike poraze i slom srpskog naroda - toliki slom da je izgubio i četvrtinu etničkog teritorija i postao biološki invalid.

Na moje potpitanje zašto "Vreme smrti" (tj. njegova posljednja, četvrta knjiga) završava s 1916. godinom (kada su francuski i britanski brodovi odvezli iscrpljene srpske vojnike - one koji su preživjeli "albansku golgotu" - s albanske obale Jadranskog mora na grčki otok Krf), a ne s 1918. godinom i slavnim srpskim probojem Solunskog fronta, Ćosić je rekao:

- Zato što mislim da je to - 1915. na 1916. - bio kraj. Mislim da je tu stvarni, a ne samo dramski kraj, jer je za mene Prvi svjetski rat poraz, a ne pobjeda! Herojski, ali poraz. I vojnički, i politički. To je, ustvari, bio kraj samostalne države Srbije, ona se tada utapa u Jugoslaviju. I to je neposredna posljedica tog rata - što ona više ne postoji kao Srbija. Ona se odrekla svog demokratskog poretka, da bi ušla u jednu novu državu, u jednu novu državnu strukturu, koja nije bila demokratska. To je ta takozvana vidovdanska Jugoslavija - u koju Hrvati nisu htjeli ući...

U nastavku razgovora, Ćosić je još istaknuo:

- Svi su mislili da knjizi nedostaje Solunski front; kao, to je nedostatak pisca. Nisu razumjeli da je to koncepcija pisca, da je Prvi svjetski rat za Srbe okončan na obalama mora i egzodusom u Albaniji, i da je to kraj Srbije, one Srbije, demokratske Srbije, Srbije Petra Karađorđevića...

Na moje potpitanje: "Znači, one lađe (francuske i britanske - op. aut.) koje idu sa srpskim vojnicima na Krf, zapravo idu u ništa?", Ćosić je kratko odgovorio:

- Apsolutno. Time sam ja izrekao najtežu istinu o historiji srpskog naroda.

Kad sam, u istome razgovoru, zamolio Dobricu Ćosića da mi objasni svoju tezu, meni prvi put izrečenu u intervjuu od 14. studenoga 2006., o "biološkom hodu ili pomjeranju srpskog naroda od jugoistoka prema sjeverozapadu" (tijekom njegove višestoljetne povijesti, ali s naglaskom na 20. stoljeće), rekao je:

- Tragika srpstva je u tome što je stvaranje države, uoči i za vrijeme Prvog svjetskog rata, viđeno u obnovi nemanjićske države, koja je izgubljena prije pet vijekova (nakon Kosovske bitke i pada Smedereva u 14. i 15. stoljeću - op. aut.). A u tih pet vijekova dogodile su se krupne biološke promjene: razna iseljavanja i useljavanja. Useljavanje Turaka, iseljavanje Srba i Albanaca... Srbi su se definitivno pomjerili prema sjeverozapadu; njihov biološki hod ide od juga, od njihove prapostojbine, ka sjeverozapadu. I zato se na toj osnovi treba zasnivati i njihova vojna i politička strategija! To je taj tzv. mali srpski program, program beogradskoga intelektualnog salona. Mislim da je to Milovanovićev program. Za razliku od onoga velikog nacionalnog programa što ga je formulirala jugoslavenski opredijeljena inteligencija, ponesena njemačkim i talijanskim ujedinjenjem. I, naravno, uvjerenjem da je jezik osnova nacije, tj. da su svi koji govore jednim te istim, srpskim jezikom - Srbi. Tu ideologiju romantizma, na kojoj su se ujedinile Njemačka i Italija, usvojila je jugoslavenski orijentirana srpska inteligencija koja je smatrala, i o tome pisala, da se na toj ideologiji treba izvršiti i južnoslavensko ujedinjenje.

Na moje potpitanje gdje vidi glavni "feler" te ideologije, Ćosić je odgovorio.

- Ta je ideologija previdjela dvije bitne stvari. To su: dvije različite vjere (mislio je na pravoslavnu i katoličku - op. aut.) i dvije različite nacionalne ideologije. Jer, hrvatski je narod imao vrlo staru i vrlo rano formiranu nacionalnu ideologiju koje Srbi nisu bili svjesni i za koju jednostavno nisu znali da postoji.

"To je, po vašem mišljenju, bila najveća srpska greška?" - postavio sam novo (pot)pitanje Ćosiću. Odgovorio je:

- Ne samo da je to velika srpska greška. Nego jedan od glavnih ideologa srpskog jugoslavenstva, Jovan Skerlić, piče čuveni članak o Anti Starčeviću u kojemu sve ono što je osnova ustaštva u Starčeviću - izraze kao što su "srpska pasmina" itd. - eliminira, i vrlo pozitivno izvlači ulogu i ličnost Starčevića kao centralne figure hrvatske povijesti u 19. stoljeću, a osnovnu opasnost za jugoslavenstvo vidi u vjerama pa kaže: "Ako nam je stalo do jugoslavenstva, a stalo nam je, mi moramo uvijek raditi na slabljenju vjera!"

- Ali kako ćete poništiti vjere, one od svega najdulje traju, kulturno-civilizacijski identiteti su najtrajnije i najpostojanije strukture? - rekao sam na to Ćosiću. Odgovorio je:

- Da, to je sve u vjerama. I svi moderni povjesničari to potvrđuju, da je religija najduži i najtrajniji faktor. Tako, uostalom, tvrdi i Samuel P. Huntington.

Ovdje bih samo podsjetio na činjenicu da je predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i jedna od Ćosićevih najžešćih kritičarki, Sonja Biserko, u svom tekstu "Srpska elita i realizacija srpskog nacionalnog programa" što ga je napisala kao uvodnik za knjigu "Kovanje antijugoslovenske zavere" (knjiga se pretežno bavi suđenjem Slobodanu Miloševiću u Haagu), napisala:

"Dobrica Ćosić u romanu 'Vreme smrti' iznosi tezu koja je krajem XX veka postala dominantna u formulisanju srpskog nacionalnog programa: srpska država nije dovoljno jaka da asimilira teritorije na kojima Srbi žive sa drugim narodima. Otuda Ćosić izvodi zaključak da se Srbi moraju okrenuti ka severu, odnosno da srpsku državu treba pomeriti ka severozapadu..."

Ali nisam o tim temama, za svog boravka u Beogradu, razgovarao samo s Dobricom Ćosićem. Jedan on mojih najčešćih sugovornika bio je i Ćosićev višedesetljetni suradnik i prijatelj, filozof-praksisovac Mihailo Marković.

Imao sam, zapravo, sreću da sam za vrijeme svog beogradskog istraživanja imao "žive i zdrave" (sve dok Marković u veljači 2010. nije umro) dvojicu lidera temeljnih opozicijskih skupina u Srbiji, iz razdoblja Titove Jugoslavije. Dobrica Ćosić je bio na čelu tzv. "siminovaca", središnjeg opozicijskog klana od kojega je sve i krenulo, još u neposrednim poratnim (nakon Drugoga svjetskog rata) godinama. A Marković je, zajedno s Ljubomirom Tadićem (ocem današnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića), predvodio "praksisovce" (sve redom profesore na Univerzitetu u Beogradu). Šira je javnost one prve, siminovce, smatrala "nacionalističkom desnicom" (u kojoj je samo njezin vođa, Dobrica Ćosić, uvijek bio lijevo orijentiran), dok su se praksisovci sami deklarirali kao ljevičari, tj. marksisti. Štoviše, bili su na glasu kao "ultraljevičari". Činilo se da te dvije grupacije u Srbiji ne mogu ići zajedno, ruku pod ruku, a onda ih je, u drugoj polovici 1960-ih, spojio upravo Dobrica Ćosić - svojim nevjerojatnim komunikativnim sposobnostima, u ovome konkretnom slučaju svojim prijateljevanjem i najbliskijom suradnjom s vodećim beogradskim praksisovcima, poput Mihaila Markovića, Ljubomira Tadića i Svetozara Stojanovića.

Što se samog Mihaila Markovića tiče, njegovo su političko djelovanje u godinama što su prethodile raspadu Jugoslavije (uz napomenu da ne treba zaboraviti da je u lipnju 1968. bio i jedan od glavnih vođa/usmjeritelja velikih studentskih demonstracija u Beogradu) najviše obilježile tri stvari. Prvo, bio je jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU. Drugo, 1990. je bio ideolog, tj. pisac programa Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. I treće, bio je i jedan od čelnika te stranke: od 1990. do 1992. potpredsjednik, a od 1990. do 1995. član Glavnog odbora SPS-a.

S Markovićem sam se od 2004. pa sve do jeseni 2009. sastajao isključivo u njegovoj obiteljskoj kući na Senjaku. O tezi "Jugoslavija kao greška" razgovarali smo, malo opširnije, u dva navrata: prvi put 25. siječnja 2007., a drugi put 10. lipnja 2009. U našem prvom razgovoru, Marković mi je bez uvijanja rekao:

- Smatram da Jugoslavija uopće nije imala šanse da postoji.

Na moje potpitanje, "Znači, sve je bilo unaprijed izgubljeno?", odgovorio je: "Da, smatram da je već od 1918. to bilo pogrešno postavljeno." "Dakle, bilo bi bolje da nije bilo Jugoslavije?", nastavio sam s potpitanjima. Marković je odgovorio: "Bolje". "To i Dobrica kaže", primijetio sam. "Pa mora se doći do tog zaključka", uzvratio je na to Marković.

Kad sam ga zamolio da mi imenuje glavne srpske krivce za tu veliku "grešku", zvanu Jugoslavija, spomenuo je dvojicu: regenta, a od 1918. kralja Aleksandra Karađorđevića i predsjednika srpske vlade za vrijeme Prvog svjetskog rata Nikolu Pašića. No pritom je naglasio da njihove motivacije nisu bile jednake:

- Aleksandar je drugačije razmišljao u odnosu na Pašića. Kod njega je u pitanju bila grandomanija: htio je biti kralj jedne velike države. I onda je posve proizvoljno projektirao da su Srbi, Hrvati i Slovenci tri plemena istog naroda. Dakle, da je to isti narod koji se sastoji od tri plemena. Pašić je, opet, za razliku od Aleksandra, razmišljao sasvim cinički.

Na moje pitanje u čemu se sastojao Pašićev cinizam, Marković je odgovorio:

- U Srbiji se još 1908., nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, formiralo mišljenje da se mora učiniti sve što je moguće da Austro-Ugarska propadne. Aksiom je bio da Austro-Ugarska jednostavno mora propasti, jer će upravo ona biti smrtni neprijatelj Srbije. E sad, što ako Austro-Ugarska propadne? Tada ili postoje Srbija i Hrvatska (tj. Država SHS) kao dvije različite države ili se svi ujedinjujemo u jednu, zajedničku državu. U prvom slučaju, ako se ide na odvojene države, predstoji nam rivalitet i serija ratova - oko Vojvodine, Bosne, Dalmacije, Slavonije, oko svih tih spornih teritorija... Pašić je smatrao da to treba izbjeći i da treba biti u istoj državi, ali u takvoj državi u kojoj bi hegemoniju imala Srbija. Mislio je da će tu hegemoniju Srbi moći ostvariti zahvaljujući nekim svojim bitnim prednostima u odnosu na sve ostale južnoslavenske narode, uključujući i Hrvate.

Zamolio sam Markovića da mi nabroji sve te prednosti. Naveo ih je ukupno pet.

- Prvo, brojčana većina: Srbi su u Jugoslaviji bili najbrojniji narod. Drugo - vojska. Pašić je računao na to da će Srbija u Jugoslaviji imati jaku vojsku, za razliku od Hrvata koji neće imati nikakvu vojsku. Treće, Srbija ima monarhiju, tj. dinastiju, a Hrvatska je nema. Četvrto, Srbija ima velike političke partije koje će na svim demokratskim izborima dobivati više glasova nego hrvatske političke stranke. I peto, Srbija ima velike saveznike, a Hrvatska ih nema jer se u ratu borila na strani poražene Austro-Ugarske. Eto vidite kako je Pašić računao - to svakako jest cinički!

Kad sam ga upitao gdje u svemu tome onda vidi Pašićevu "grešku", Marković je odgovorio:

- E sad, Pašićeva je velika greška bila u tome što nije predvidio povijesne promjene koje će s vremenom nastati. I ne tako dugo poslije stvaranja Jugoslavije, one europske i svjetske države što su u početku bile saveznice Srbije - Francuska, Engleska, Amerika - postale su saveznicama Hrvatske. A istopile su se i ostale prednosti Srba, pokazavši time svoj privremeni karakter. U jednome trenutku nije više bilo ni kraljevine, a niti velikih građanskih partija u koje se Pašić uzdao, a koje bi u jednome demokratskom poretku uvijek dobivale glasove.

- Mislite na načelo "jedan građanin - jedan glas"? - upitao sam Markovića.

Odgovorio je potvrdno:

- Naravno. Pazite, ona studijska grupa "Čovjek i sistem" se, u Titovoj Jugoslaviji, i raspala zbog toga što je njezin kooordinator Eugen Pusić odbio da u Saveznoj skupštini SFRJ postoji jedno tijelo u kojem bi bili predstavljeni građani. Odbio je uvođenje Vijeća građana. Čak je i Rudi Supek rekao da bi to dovelo do nadglasavanja i majorizacije. Hrvati o tome nisu htjeli ni čuti, jer su Vijeće naroda smatrali tekovinom koju treba braniti - a u njemu je, kao što znate, vladao paritetni princip, gdje je svaki narod na bilo koju odluku mogao staviti veto.

Zanimalo me, naravno, i mišljenje profesora Markovića o savezničkom ultimatumu Srbiji iz kolovoza 1915., što ga je Nikola Pašić energično odbio. Pretpostavljao sam da ima o tome identičan stav kao i Dobrica Ćosić. Nisam se prevario.

* Recite mi, profesore: da je Pašić prihvatio ponudu sila Antante, bi li, u slučaju pobjede Saveznika u Prvom svjetskom ratu, Bosna i Hercegovina doista ostala u sastavu pretpostavljene "Velike Srbije", s obzirom na etničku strukturu svog stanovništva?

- Sigurno bi ostala. To uopće nije bilo sporno. Nimalo.

* A što bi bilo s Dalmacijom?

- Pa, ono što su Saveznici obećali, to bi i dali. Položaj Hrvatske bio bi isti kao što je i bio. Ništa se ne bi poboljšao.

* Bi li Split bio dio Srbije?

- Pa, bio bi.

* Ali bi li to moglo ostati u vremenu nakon Prvoga svjetskog rata?

- Pa, nakon Prvog svjetskog rata bi ostalo. E sad, kako bi se stvari dalje razvijale...

* U Splitu je živjelo pretežno hrvatsko stanovništvo?

- Znate što, tu je bilo jako mnogo katoličkog srpskog stanovništva, ali su Hrvati sve katolike proglasili za Hrvate. A Srpska je pravoslavna crkva tu postupala vrlo iracionalno. Rekla je: samo pravoslavni može biti Srbin.

* Ispada, po ovome što tvrdite, da je Pašić "zeznuo" Srbiju.

- On je napravio fatalnu grešku, kao što je i Aleksandar Karađorđević nastupio potpuno štetočinski. Ali nisu oni jedini krivci. Ostali su krivci američki predsjednik Woodrow Wilson i austrijski socijaldemokrati. Pazite, princip samoopredjeljenja do odcjepljenja potječe od njih, prije svega od austrijske socijaldemokracije. A Wilson je onda smatrao da po tom principu treba razbiti Austro-Ugarsku i omogućiti svim narodima što su pod njom živjeli da stvore svoje države...

Toliko, za ovu priliku, od Mihaila Markovića. Nakon razgovora s njim i Dobricom Ćosićem bilo mi je posve jasno da ću se, prije nego što odem dalje, morati temeljito posavjetovati i s nekim dobro potkovanim srpskim povjesničarom - recimo, profesorom povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu - na kojega ću se u ovako kompliciranim stvarima, o kojima dotad nisam znao mnogo (ili nisam znao ništa), moći, po potrebi, sa sigurnošću osloniti. Pa da mi, među ostalim, bude lakše razlikovati faktografiju i korektnu historiografsku interpretaciju, utemeljenu na provjerenim povijesnim činjenicama, od ideologije. Jer, u Beogradu je "Londonski ugovor" (ne onaj pravi nego onaj pod navodnicima, tj. saveznički ultimatum Srbiji iz kolovoza 1915.) još uvijek prilično mutno i kontroverzno pitanje, nešto oko čega se lome koplja i ne štede riječi pogrde na račun onoga koji se ne smatra istomišljenikom.

Postoje u Beogradu neki značajni ljudi koji smatraju da je sve ono što Dobrica Ćosić o tome govori ili piše nešto što nema mnogo veze s istinom ili logikom, ili je čak - kako tvrde - sastavni dio srpskoga "nacionalističkog ludila". U tome osobito prednjače prominenti tzv. "Druge Srbije" - oštri i nemilosrdni kritičari nacionalističkog kursa u političkom i ukupnom društvenom životu Srbije te, u skladu s time, zagovornici što jačeg približavanja Srbije Zapadu i zapadnim ("mondijalističkim") vrijednostima. (Svojevrsnim "zaštitnim znakom" te opcije smatra se Latinka Perović). Spomenut ću dva možda najupečatljivija primjera.

Prvi je profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu Dubravka Stojanović. Poznata je i kao supruga srpskog etnologa i izdavača, urednika "Biblioteke XX vek", Ivana Čolovića. Tijekom 2002. i 2003. Dubravka Stojanović je polemizirala (u tjedniku "Vreme") s koautorom udžbenika povijesti za 4. razred gimnazije u Srbiji Kostom Nikolićem, zato što je teritorijalnu ponudu sila Antante Srbiji iz kolovoza 1915. izravno u udžbeniku vezao za onaj "pravi" Londonski ugovor, iz travnja 1915., sugerirajući time da se radi o jednoj te istoj tematskoj historiografskoj jedinici. Pritom je napisala:

"U udžbeniku je to (saveznički ultimatum Srbiji - op. aut.) podvedeno pod Londonski ugovor da bi se stekao utisak da je to bila zvanična ponuda Antante Srbiji koja je trebalo da bude uneta u saveznički ugovor. Taj predlog iz leta 1915. bio je samo jedna od mnogih kombinacija koje su u to vreme postojale, pre svega kao posledica pritiska na Srbiju da Bugarskoj preda delove makedonske teritorije..."

Njezina se polemika pokazala učinkovitom. U novom izdanju udžbenika, iz 2005., toga "gafa", na koji je ukazala, više nije bilo. To jest, tematska jedinica zvana "Londonski ugovor" bila je očišćena od "suvišnih" natruha. A o ponudi sila Antante Srbiji, iz kolovoza 1915., napisano je samo ovo: "Saveznici su vodili pregovore i sa Rumunijom i Bugarskom, kojima su kao protivusluga nuđene srpske teritorije: Rumuniji Banat, a Bugarskoj Makedonija i delovi jugoistočne Srbije, koje je srpska vojska oslobodila u balkanskim ratovima."

Još je nemilosrdnija - ovaj put prema Dobrici Ćosiću - bila beogradska sociologinja i političarka, svojedobno čelnica Građanskog saveza Srbije a potom zastupnica Liberalno-demokratske partije (stranke Čede Jovanovića) u Skupštini Srbije, Vesna Pešić. Ona je ponudu sila Antante Srbiji iz 1915. nazvala - "čistom fatamorganom". U kontakt-emisiji na TV B92, pod nazivom "Strah od letenja", prikazanom 4. studenoga 2005., izjavila je, osvrćući se na tada aktualan Ćosićev intervju "Politici" - citiram je od riječi do riječi: "... Ćosić danas obnavlja ideju da je najveća greška bila što mi nismo 1915. godine prihvatili Londonski sporazum, koji je čista fatamorgana. A to je pokušao da napravi Milošević, razumete, Karlobag, Virovitica, to je on probao da uradi, a Ćosić i dan-danas priča da je to prava stvar... I sad se vidi ko je taj uznemiravajući faktor na Balkanu, to jesmo mi (Srbi - op. aut.), zato što mi jedni jedini nismo rešili nacionalno pitanje, jer smo još uvek opsednuti teritorijama..."

Vesna Pešić je pritom kazala još i ovo: "Mi ne možemo da se spustimo u realnost uopšte od tog ludila... I Dobrica Ćosić se poziva na taj 'Londonski sporazum', koji je bio tajni sastanak, čiji sadržaj nikada nije obelodanjen, ali zna se da je po tom ugovoru trebalo da, na primer, Split bude srpski. Pa kako bismo mi sa tom našom svinjarijom integrisali te silne ljude, kad Ćosić i danas kaže da mi nećemo da živimo na Kosovu, tako završava, u toj multietničkoj kasarni! Pa kako bi onda živeo u toj velikoj Srbiji iz 'Londonskog sporazuma', pa ili bi pobio te ljude ili bi proterao te ljude..."