Ana səhifə

Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011


Yüklə 0.59 Mb.
səhifə3/9
tarix26.06.2016
ölçüsü0.59 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9

3. poglavlje
Sada, kad sam već otvorio temu takozvanog "Londonskog ugovora" iz 1915. - koji, iako ga Dobrica Ćosić tako zove, zapravo i nije "Londonski ugovor" nego nešto sasvim drugo - bio bi red da o tome kažem još nekoliko riječi.

Ćosić je tu temu, u četvrtoj knjizi svog romana "Vreme smrti" (koju je završio u prosincu 1978.), aktualizirao, tj. pustio u opticaj, onoga trenutka kad je u SR Srbiji, kod samoga Ćosića i njegovih političkih istomišljenika, već bilo potpuno sazrelo mišljenje da je ulazak Srbije u Jugoslaviju 1918. bila katastrofalna povijesna greška, kojom su se debelo okoristili svi jugoslavenski narodi - od Hrvata i Slovenaca do Muslimana (Bošnjaka), Makedonaca i kosovskih Albanaca - dok su na suhome ostali samo Srbi, koji su se prije ujedinjenja jedini među svim tim narodima mogli pohvaliti svojom samostalnom državom. I koji su svoju Kraljevinu Srbiju (koja, usput rečeno, početkom 20. stoljeća i nije bila bilo kakva država nego jedna respektabilna balkanska sila, s relativno razvijenim parlamentarizmom) dobrovoljno "utopili" u Jugoslaviju, napravivši time sebi veliko zlo, a svima ostalima - neprocjenjivu uslugu.

Kao glavne krivce za taj, stvarni ili tobožnji, kardinalan historijski gaf Ćosić i njegovi istomišljenici prozvali su tadašnjeg (iz 1915.) predsjednika srpske vlade Nikolu Pašića i tadašnjeg regenta, a budućega jugoslavenskog kralja, Aleksandra Karađorđevića, koji su među Srbima bili najveći zagovornici ujedinjenja. Naravno, uz brojne jugoslavenski orijentirane srpske (ali i hrvatske ) intelektualce koji su stvaranjem i širenjem ideologije integralnog jugoslavenstva pripremili teren za ujedinjenje.

Tako je u SR Srbiji tijekom 1970-ih došlo, ako se može tako reći, do svojevrsnoga "kopernikanskog obrata". Hrvati su u Nikoli Pašiću i kralju Aleksandru oduvijek vidjeli "bizantince" koji su preveslali hrvatski narod uguravši ga, mimo njegove volje, u "tamnicu naroda" zvanu Jugoslavija, u kojoj su hegemoniju imali Srbi. Tako smo u Hrvatskoj učili i u školi, na satovima povijesti. Ali Dobrica Ćosić sada - kad kažem "sada", mislim na 1970-te - pravi zaokret od 180 stupnjeva i kaže: "Ne, Jugoslavija je bila tamnica za Srbe, jer su oni u njoj izgubili ono najdragocjenije što su prije ujedinjenja imali - svoju samostalnu i relativno moćnu državu - dok su svi ostali jugoslavenski narodi, koji su prije ujedinjenja bili praktički "nitko i ništa", bez svojih nacionalnih država, porobljeni od naroda ili država puno moćnijih od sebe, upravo u toj Jugoslaviji, što su im je velikodušno "darovali" Srbi, došli do svoje toliko željene državnosti i samostalnosti, i to u proporcionalnoj mjeri u kojoj su Srbi svoju vlastitu, davno prije stečenu državnost nepovratno izgubili.

A taj je srpski "dar" Hrvatima i ostaloj jugoslavenskoj "braći" bio tim vredniji što je Srbiji 1915. od strane sila Antante bila ponuđena još mnogo veća "Velika Srbija" nego što je u tom trenutku bila i sama Kraljevina Srbija. Takva "Velika Srbija" u koju bi - ako bi rat završio pobjedom Antante - ušla, među ostalim, cijela Bosna i Hercegovina i velik dio istočne obale Jadranskog mora (sav onaj srednji i južni dio Jadrana koji, po pravome Londonskom ugovoru iz travnja 1915., nije bio obećan Italiji), s gradovima Splitom i Dubrovnikom.

To je, dakle, ideološka podloga s koje su Dobrica Ćosić i njegovi srpski istomišljenici ušli u završnu fazu raspada Jugoslavije, koja se zatim protegnula na cijele 1980-te. I koja je, početkom 1990-ih, završila onako kako je završila.

Spomenut ću samo nekoliko primjera iz kojih se jasno može vidjeti kako je Dobrica Ćosić u svojim javnim istupima tretirao tzv. "Londonski ugovor" iz 1915. (ustvari, ponudu sila Antante o stvaranju velike srpske države, koju su Srbi kategorički odbili), a u kontekstu novijih političkih događanja u Srbiji i Jugoslaviji, koji su okončani krvavim raspadom Jugoslavije te osamostaljenjem Hrvatske i Slovenije.

Dana 26. lipnja 1991. - samo jedan dan pošto je Hrvatski sabor jednoglasno donio odluku o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske (a identičnu je odluku donijela, za sebe, i Skupština Republike Slovenije) - Ćosić je u svoj dnevnik, kasnije objavljen pod imenom "Piščevi zapisi", zabilježio: "Svršeno je s našom Jugoslavijom! Zašta je izginulo skoro dva miliona Srba? Zašto smo 1915. odbacili Londonski ugovor, koji nam je garantovao državu sa srpskim etničkim teritorijama i Jadransko more do Splita?"

U svom velikom intervjuu beogradskoj "Politici", 2. listopada 2005., Ćosić je pak izjavio: "Po mom razumevanju XX veka, srpski političari najveću, kobnu grešku u nacionalnoj politici učinili su 1915. godine neprihvatanjem Londonskog ugovora. U tom nedomišljenom, preambicioznom činu odbijanja teritorijalnog projekta Londonskog ugovora kao ratnog cilja Srbije, sadrže se osnovni činioci potonjih srpskih pogrešaka i zabluda u nacionalnoj politici koje su prouzrokovale velike poraze i stradanja srpskog naroda."

A u svojoj besjedi, pročitanoj na Kruševačkoj filozofsko-književnoj školi u lipnju 2006., koja je objavljena kao feljton u četiri nastavka u beogradskim "Večernjim novostima", od 9. do 12. lipnja 2006. - bilo je to baš onih dana kada sam se ja doseljavao u Beograd - Ćosić je, uz ostalo, rekao: "Neprihvatanje Londonskog ugovora 1915. osnovni je uzrok nacionalne tragedije srpskog naroda u XX veku."

Jedan mali kuriozitet: u istome tom Kruševcu, ali 15 godina ranije, 19. siječnja 1991., uoči rata u Hrvatskoj, Dobrica Ćosić je održao izlaganje pod naslovom "Jugoslavija i srpsko pitanje" (kasnije ga je objavio u svojoj knjizi "Promene"), u kojem je u vrlo zaoštrenom obliku istaknuo: "Hrvati permanentno nezadovoljni svojim položajem u Jugoslaviji, iako im je ona srpskim neprihvatanjem Londonskog pakta sačuvala Dalmaciju 1918. godine, a 1945. godine povratila Istru, ostrva i Zadar sa okolinom, iako su imali ekonomski razvoj brži i uspešniji od razvoja Srbije i istočnih delova zemlje, poslednjih decenija bili su najsnažniji destruktivni faktor Jugoslavije i nosioci antisrpske koalicije."

Slično su rezonirali i ostali patriotski orijentirani srpski intelektualci, mahom iz Ćosićeva intelektualnog kruga, poput akademika Dejana Medakovića - također jednoga od mojih najvažnijih beogradskih sugovornika - koji je, primjerice, u intervjuu šabačkom "Glasu Podrinja" 18. travnja 1991. (kasnije uvrštenom u njegovu zbirku intervjua "Oči u oči") dao ovakvu izjavu: "Tim ugovorom Srbiji bi bile garantovane granice sve do poluostrva Planka kod Šibenika. Ne potpisujući ga, uz veliku ljutnju Carske Rusije, Srbija je Hrvatskoj spasila Dalmaciju. Prema Londonskom ugovoru, ona bi bila podeljena između Srbije i Italije."

U svojim pak romansiranim memoarima "Efemeris", i to u njihovu drugom svesku, Medaković citira jednoga svog rođaka - a zapravo, kako mi je sam priznao, izražava svoje vlastito mišljenje, koje glasi: "Sada se vidi da su na Krfu napravljene greške i da je trebalo prihvatiti ruski savet i potpisati Londonski ugovor koji je Srbiji garantovao granicu na poluostrvu Planka kod Šibenika."

Od hrvatskih povjesničara tim se kontroverznim pitanjem, koliko mi je poznato, dosad pozabavio samo Nikša Stančić, u svojoj knjizi iz 2002. "Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću". On je u njoj napisao da su 1915. sile Antante "kao kompenzaciju za dio Makedonije koji je Srbija trebala ustupiti Bugarskoj za njezino pristupanje Antanti - Srbiji nudile Bačku, Srijem, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, te teritorij srednje i južne Dalmacije koji nije bio obećan Italiji, što je bilo u skladu s minimalnim programom Srbije". Da je Srbija kojim slučajem to prihvatila, nastavlja dalje Stančić, "Austro-Ugarskoj bi... od hrvatskog prostora ostao pojas Hrvatske sa Zagrebom od Drave do sjevernog Jadrana, koji bi ustvari bio koridor Austro-Ugarske prema Hrvatskom primorju s Rijekom, jedinim njezinim izlazom na more".

Time je, naglasio je Nikša Stančić, bila razumljivija i opravdanija odluka hrvatskih političara, predvođenih Antom Trumbićem i Franom Supilom, da se i s hrvatske strane vrlo otvoreno i ofenzivno, preko Jugoslavenskog odbora, ide u projekt jugoslavenskog ujedinjenja. "Hrvatski političari su", napisao je, "strahovali da će u slučaju pobjede Trojnog pakta Hrvatska ostati i dalje u podčinjenom položaju, a da će ako pobijede sile Antante Hrvatska biti isparcelirana i trajno podijeljena između triju država - Austro-Ugarske, Italije i Srbije - te da će ciljevi hrvatskog nacionalnog pokreta postati zauvijek neostvarivi."

Ali nije Nikša Stančić jedini Hrvat koji tako misli. Nešto slično izjavio je i jedan hrvatski političar, dapače ne bilo koji. Nitko drugi do - prvi predsjednik samostalne hrvatske države Franjo Tuđman, u svom velikom intervjuu što ga je dao urednici "Vjesnika" Jagodi Martinčević 1. ožujka 1992. Naslov intervjua glasio je "Dr. Franjo Tuđman: Hrvatska pred duhovnom obnovom". Bio je to doista intervju u kojem je on najavio svoj ambiciozni projekt duhovne obnove hrvatskoga naroda.

U prvome dijelu intervjua Jagoda Martinčević je predsjedniku Tuđmanu postavila pitanje: "Danas je napokon ostvarena stoljetna hrvatska težnja samostalnosti. Zanimljivo je, međutim, da je jugoslavenska ideja, potekla upravo od Hrvata, od Križanića do Strossmayera, i dalje do Trumbića i Supila, starija od jugoslavenske države. Njeni su, dakle, prvi pobornici bili hrvatski kulturni prvaci... Kako vi kao povjesničar tumačite tu pojavu?"

Tuđman je, uz ostalo, odgovorio: "Svaka ideja, pa i ta jugoslavenska na ovom tlu... bila je uzrokovana položajem hrvatskoga naroda... U vrijeme raspada Habsburške Monarhije nakon prvog svjetskog rata nisu to bili samo Trumbić i Supilo, već gotovo sveukupna hrvatska inteligencija, koja je bila za ujedinjenje sa Srbijom, jednostavno opsjednuta jugoslavenstvom. I ne samo umjetnici poput Meštrovića, Kljakovića, Mile Budaka, Tina Ujevića itd., sve je to bilo u razdoblju prvoga rata opsjednuto potrebom ujedinjenja sa Srbijom, što je imalo i svoje opravdanje. Jer, ujedinjenje sa Srbijom spašavalo je hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja. Da nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (ovo "danas" odnosilo se na 1991. - op. aut.) htjela osvojiti."

Ove je Tuđmanove riječi, ako se ne varam, jedini javno prokomentirao povjesničar Dušan Bilandžić, u svojoj memoarskoj knjizi "Povijest izbliza". Napisao je: "Čitam jučerašnji Tuđmanov intervju 'Vjesniku'. On ima pravo kad kaže da je bio ispravan ulazak Hrvatske u Jugoslaviju 1918..."

A kad sam Dobrici Ćosiću u jednome našem kasnijem razgovoru (8. prosinca 2008.) prepričao Tuđmanov odgovor "Vjesnikovoj" novinarki i urednici, rekao mi je: "Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka, što bi bilo od Hrvatske? Uostalom, Hrvatska tada nije ni postojala, nego su postojale Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. To su bile provincije Austro-Ugarske."

Tuđman je u svom odgovoru, u intervjuu "Vjesniku", posebno apostrofirao Dalmaciju, koja je 1915. - barem na papiru - bila na najboljem putu da bude podijeljena između Italije i Srbije. Onim pravim Londonskim ugovorom, iz travnja 1915., Italiji je, među ostalim, bila obećana sjeverna Dalmacija, do rta Ploče. A Srbiji su nepuna četiri mjeseca poslije, kad je Londonski ugovor već bio parafiran, sile Antante ponudile, za rečene teritorijalne ustupke, onaj južniji dio Dalmacije - od rta Ploče pa sve do iza Cavtata. Zato Dobrica Ćosić i njegovi istomišljenici obje te epizode i vole označavati jednim te istim imenom - "Londonski pakt" - iako u sklapanju onoga pravog Londonskog ugovora, u travnju 1915., Srbija ni na koji način nije sudjelovala niti je o njemu uopće bila pravodobno obaviještena.

Bit priče je naprosto u tome da je sjeverni dio Jadrana trebao pripasti Italiji (na što je Italija oduševljeno pristala), a južni dio Jadrana Srbiji (na što Srbija nije pristala), te da je granica između talijanskog i srpskog dijela istočne obale Jadranskog mora trebala biti na rtu Ploče.

Kako na rtu Ploče nikada nisam bio, pogledao sam na internetu gdje se točno nalazi. Našao sam vrlo zanimljive podatke.

Prvo, taj rt ima nekoliko (srodnih) imena. Neki ga nazivaju rt Ploče, drugi rt Planka, treći Punta Planka, četvrti jednostavno - Pločica.

Drugo, on se smatra prirodnom, zemljopisnom i klimatskom razdjelnicom sjevernog i južnog Jadrana. Zato je mudrim geopolitičkim stratezima i kombinatorima iz vremena Prvoga svjetskog rata i mogao poslužiti kao točka ili toponim koji dijeli sjevernu od južne polovice istočne obale Jadranskog mora.

Treće, nalazi se između Šibenika i Splita, točnije - u rogozničkom akvatoriju, kako u jednome članku na internetu piše: "koju milju jugoistočno od Rogoznice". To je najistureniji dio kopna u more, barem na tom području, ako ne i na cijelom Jadranu, pa je kao takav prepun strmih hridi zbog kojih je tu znalo biti puno brodoloma. Piše u jednome tekstu u "Vjesniku", objavljenom 15. srpnja 2005.: "Rt Ploče... jedna je od najpogibeljnijih plovidbenih točaka na istočnoj obali Jadrana kojeg se još u prošlosti nazivalo dalmatinskom Haribdom."

I četvrto, na tom se rtu nalazi jedna pitoreskna kamena crkvica, sagrađena 1333., a posvećena sv. Ivanu Trogirskom. Navodno je dotični biskup Ivan (živio je u 11. stoljeću) "čudotvorno spasio brodolomce hodajući po moru".

U ponedjeljak 6. studenoga 2006. otišao sam u Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti i javio se šefu Arhiva Miletu Staniću. Vrlo me ljubazno primio - uopće, tijekom čitavoga mog višegodišnjeg boravka i istraživanja u Beogradu uvijek sam u SANU bio dobrodošao i što god sam molio ili tražio, izašlo mi se ususret. Dani su mi na uvid i zapisnici s pojedinih sjednica Izvršnog odbora Predsjedništva Akademije, čak i oni iz 1980-ih, kad sam izrazio želju da ih pogledam.

Ovaj put, zanimao me zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine održane u kolovozu 1915. Stanić mi je dao cijeli jedan fascikl u kojem je bilo nekoliko originalnih dokumenata iz Prvog svjetskog rata, a među njima i rečeni zapisnik. Ali - avaj! Zapisnik je bio pisan rukom, na teško čitljivoj ćirilici. Ne stenografski u doslovnom smislu riječi, ali za mene vrlo, vrlo teško razumljivo. Tek sam tu i tamo mogao odgonetnuti pokoju riječ. Jedino što sam otprve razumio, to je bio ishod glasovanja, na kraju trećeg dana održavanja sjednice - po starom kalendaru 10. kolovoza, a po novom 23. kolovoza 1915. "Za predloženi dnevni red" - što je u ovome konkretnom slučaju značilo: za izloženi prijedlog predsjednika srpske vlade Nikole Pašića, a protiv ponude sila Antante - glasovala su 103 zastupnika, dok su protiv bila samo 24 zastupnika. Omjer je, dakle, bio 103:24 u korist odbijanja savezničke ponude o stvaranju "Velike Srbije".

Još sam nešto uspio dešifrirati. Protiv Pašićeva prijedloga, tj. za Antantinu ponudu, glasovala su dva samostalca (zastupnika Samostalne radikalne stranke, koja je početkom 20. stoljeća nastala iz liberalnog ili lijevog krila Pašićeve Narodne radikalne stranke), dva tzv. "radikalna disidenta", tri socijalista (ili socijaldemokrata) i 18 liberala, dok su 69 od ukupno 103 glasa koji su se izjasnili protiv savezničkog ultimatuma Pašiću osigurali članovi njegove Narodne radikalne stranke.

Ishod glasovanja, koji sam pročitao u tom dokumentu, podudarao se s onime što mi je Dobrica Ćosić ispričao u hotelu "Moskva". Srpska narodna skupština je uvjerljivom većinom odbila Antantinu ponudu i time Europi odlučno rekla "ne".

Uz dokumente-zapisnike, u fasciklu što mi ga je dao na uvid šef Arhiva SANU Mile Stanić bio je i Zapisnik Komisije SANU o otkupu, datiran 31. siječnja 1976. Po onome što u njemu piše, Srpska je akademija otkupila zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine od Petra Jovanovića iz Beograda, Sremska 3, "po ceni od 9.500 (devet hiljada i pet stotina) dinara". Članovi Komisije bili su akademik Vasa Čubrilović i znanstveni savjetnik SANU Rajko L. Veselinović.

E sad, što ću sa zapisnikom s tajne sjednice Srpske narodne skupštine, tko će to pročitati? A silno me zanimalo što su o ponudi sila Antante onako uživo govorili Nikola Pašić i pojedini srpski zastupnici. Mile Stanić ponudio mi je jedno vrlo praktično rješenje. Srpska akademija već desetljećima surađuje s jednom gospođom iz Beograda, Milkom Radović (stanuje u beogradskom naselju Medaković), koja je nenadmašna u čitanju i dešifriranju ovakvih teških rukopisa i koja bi mi, štoviše, taj zapisnik, kad ga dešifrira, lijepo mogla prekucati na papir, onako na miru, kod kuće, na svom vlastitom pisaćem stroju - pa bi bilo najbolje da se njoj izravno obratim. Ujedno mi je rekao da mi tu uslugu sigurno neće odviše skupo naplatiti. Dao mi je i broj njezina telefona. Zahvalio sam mu se i spokojan izašao iz zgrade SANU, uvjeren da sam riješio problem.

A onda sam napravio jednu malu grešku u koracima. Sutradan, u utorak 7. studenoga, u 10 sati prijepodne, imao sam dogovoren sastanak kod akademika Dejana Medakovića, u njegovu stanu u Krunskoj 15 (u istoj ulici u kojoj je i sjedište Tadićeve Demokratske stranke). Ne znam zašto, ali kad smo nas dvojica završili s razgovorom - moglo je biti oko 13 sati - zamolio sam Medakovića da on nazove svog kolegu akademika Vasilija Krestića i da me njemu preporuči, pa da eventualno ubrzam ovu proceduru s gospođom Radović. Doista ne znam zašto se Krestiću nisam odmah izravno obratio nego sam zatražio Medakovićevo posredovanje - tim prije što sam se s Krestićem ionako prethodno već bio upoznao, u listopadu 2004., kad sam za "Globus" pripremao članak o Memorandumu SANU. Tom sam se prigodom, dapače, upoznao i popričao sa svom trojicom glavnih autora Memoranduma - ekonomistom Kostom Mihailovićem, filozofom Mihailom Markovićem i povjesničarom Vasilijem Krestićem. Njima me pak preporučio moj kolega, poznati beogradski publicist Milomir Marić.

Medaković mi je s radošću učinio uslugu i iz svog stana nazvao Krestića, pretpostavljam u Akademiju. Spomenuo mu je dokument koji me zanima, a koji je, kako se sam izrazio, napisan na "nervoznoj ćirilici" pa ga ne mogu pročitati. No kad je obavio razgovor, rekao mi je: "Znate, Darko, Krestić se sada ljuti što mu se niste direktno obratili, nego ste mene zamolili za intervenciju."

Iznenadio sam se, nije mi uopće palo na pamet da bi se Krestić zbog takvoga nečeg mogao naljutiti. I to me malo zabrinulo. Nikako mi nije išlo u prilog da se Krestiću zamjeram, pogotovu ne zbog ovakve, u biti, beznačajne stvari. Kao sekretar Odeljenja za istorijske nauke SANU, te kao takav neposredno pretpostavljen šefu Arhiva SANU Miletu Staniću, Krestić je bio moj, ako mogu tako reći, glavni ulaz u sve "tajne" Akademijine arhive i sada mi je samo to trebalo - da si na ovakav glup način ta vrata zatvorim.

Dejan Medaković je vidio da sam pao u bad, pa me počeo tješiti. Rekao je da je i sam zatečen ovakvom Krestićevom reakcijom, ali neka ne brinem. "Znate, Darko, kad bih ja o takvim stvarima vodio računa, tada valjda ne bih ni postojao." Onda mi je, u nastavku razgovora, povjerio da je već duže vremena u jednome latentnom (ili čak i više od toga) sukobu s gotovo cjelokupnom beogradskom intelektalnom scenom, uključujući i nekadašnje Ćosićeve "siminovce", i to samo zato što je rođen u Zagrebu i što je podrijetlom zapadnjak - iako ga se u Srbiji svrstava u najtvrđe srpske nacionaliste. "Vjerujte mi, oni mene nikada nisu dokraja prihvatili, jer sam Zagrepčanin! I to traje još od Drugoga svjetskog rata, kad sam u Beograd došao kao izbjeglica iz Zagreba..." Medaković mi se tom prigodom otkrio kao čovjek tjeskobe.

Da ne duljim, "nesporazum" s Krestićem - ako se to uopće može nazvati nesporazumom - vrlo sam brzo izgladio. Nazvao sam ga i rekao mu da mi je iznimno stalo da mi se zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine iz kolovoza 1915. što prije "prevede", tj. otkuca na pisaćem stroju. Odgovorio mi je da nema problema, da će mi to ona gospođa koju mi je preporučio Stanić vjerojatno htjeti napraviti, napomenuvši pritom: "Vi ćete to njoj osobno platiti, Arhiv Akademije s tim ne želi imati ništa."

U petak 10. studenoga sastao sam se, u Akademiji, s Milkom Radović i dogovorio posao. Šef Arhiva Stanić je fotokopirao cjelokupni zapisnik, tako da je gospođa Radović odnijela kući njegovu fotokopiju.

Ali sad nastupa novi problem. Dobrica Ćosić mi se ne javlja. Zovem ga na privatni telefon, jedanput, drugi put, treći put, nekoliko dana uzastopce - ali ništa. Ne odgovara mi na pozive. Pomislio sam: je li se možda teže razbolio? Je li otišao u bolnicu?

Od onoga našeg susreta u "Moskvi" bila su već protekla tri tjedna, a mi odonda nismo razmijenili riječ niti preko telefona. Zabrinuo sam se. Počeo sam se pitati jesam li možda negdje pogriješio. Ali gdje? A baš smo se, nakon večere u "Moskvi", lijepo, prijateljski rastali. Nisam slučajno u svoj dnevnik zapisao - kao "saveznici".

U srijedu 8. studenoga 2006. - između dva posjeta Arhivu SANU - ručao sam, kasno popodne, u restoranu "SOKOJ klub", u Mišarskoj. To je jedan nepretenciozan, ali odličan i nadasve ugodan restoran s domaćom, srpskom kuhinjom. Svojevrstan pandan "Vuku" u Karadžićevoj, pokraj kojega sam imao stan. Ali, za razliku od "Vuka", s predivnom velikom terasom, to jest dvorištem, nasred kojega je živopisni vodoskok u kojemu stalno pršti voda - tako da je tu osobito atraktivno, i nadasve opuštajuće, biti u ljetnoj polovici godine, kad vani nije (pre)hladno.

I evo kako je svijet mali: davne 1984. ja sam u Mišarskoj, u zgradi SOKOJ-a (to je bila kratica za Saveznu organizaciju kompozitora Jugoslavije), proveo najmanje tri tjedna, kao novinar magazina "Start", radeći na svom tadašnjem velikom projektu "Prva autentična glazbena top-lista u Jugoslaviji", što sam je, nakon mukotrpnoga istraživanja, uspio sastaviti na temelju statističkih podataka iz SOKOJ-a. To je bio jedan od mojih najvećih novinarskih uspjeha u to vrijeme. Mislim da je tu temu od mene bio naručio jedan od urednika "Starta" Maroje Mihovilović. Sjećam se i vrha te liste: prvi je bio Danijel Popović (s oko 730.000 prodanih ploča i kaseta), drugi Miroslav Ilić, treća Lepa Brena i Slatki greh, četvrti Novi fosili...

A sada sam u dvorište iza te zgrade, u kojem je restoran "SOKOJ Klub", za vrijeme ovoga mog sadašnjeg istraživačkog rada, na puno težoj i složenijoj temi "Raspad Jugoslavije", često dolazio na sjajne ručkove i pritom se malo družio sa svojim kolegama iz političkog tjednika "Vreme" - Filipom Švarmom, Dragoljubom Žarkovićem, fotografom Aleksandrom Andžićem i ostalima - jer se u zgradi pored tada nalazila i redakcija tog tjednika. Tako sam i toga popodneva, 8. studenoga, sjedio u dvorištu restorana s odgovornim urednikom "Vremena" Švarmom i s njim o nečemu ležerno razgovarao - nije bilo previše hladno pa smo bili vani - kad me odjedanput uhvatila samo meni poznata drhtavica. Jedna, kako da se izrazim, instant-panika. Pomislio sam: "Srijeda je, 8. je studenoga, a Dobrica mi se još ne javlja!" U trenu sam odlučio da moram nešto hitno poduzeti. Ne znam koji mi je to signal javio da je moj projekt, usprkos svemu što sam dosad napravio, u opasnosti.

Izdvojio sam se, na trenutak, od Švarma i nazvao mobitelom - ne Dobricu Ćosića nego njegova prijatelja, publicista Slavoljuba Đukića, koji me i preporučio Ćosiću prije mog dolaska u Beograd. U ovakvim paničnim situacijama obično ne griješim i pravim najbolje poteze. A najbolji je potez u ovome trenutku - u što sam se ubrzo uvjerio - bio nazvati Đukića.

Javio mi se. Potužio sam mu se da mi se Ćosić više ne javlja. Odgovorio je:

- Slušaj, Darko, on i dalje ima velike rezerve prema tebi, kao novinaru i istraživaču. Bio je krajnje nepovjerljiv i prije nego što si došao u Beograd, ali ja sam ga jedva jedvice nagovorio da te primi. Učinio je to, ali je sada u nedoumici ima li smisla dalje razgovarati s tobom. Moraš ga razumjeti. Što mu sve u životu nisu radili, što sve novinari, publicisti, književnici i svi ostali nisu o njemu pisali! Ima itekako ozbiljnih razloga biti nepovjerljiv i uplašen.

Oblio me hladan znoj. Zar i nakon onako opuštenog razgovora i večere u "Moskvi" da bude prema meni ovako sumnjičav?

Đukić mi je rekao da - da. Da Dobrica Ćosić i nakon našega susreta u "Moskvi" nije otklonio rezerve prema meni. I da mu je - njemu, Đukiću - predložio da se ubuduće sastajemo nas trojica zajedno. Ćosić, Đukić i ja. Tako bi se osjećao sigurnije.

Pristao sam, bez dvoumljenja, na tu opciju. Igram čisto i nemam se čega bojati. Ali sam Đukiću pritom još nešto rekao.

- Slušaj, Slava, Dobrica može postupiti ovako ili onako. Ali samo o njegovu kvocijentu inteligencije ovisi hoće li se dalje sastajati sa mnom ili neće. Ako mu je kvocijent visok, hoće, ako nije - onda iskreno žalim... Razgovarajući sa mnom, Dobrica svoju situaciju može samo popraviti. I to bi njemu trebalo biti jasno. Ovo što radim, to će sigurno imati vrlo velik odjek u javnosti, to neće biti tek jedna od knjiga o raspadu Jugoslavije nego nešto puno više. S njim kao glavnim protagonistom - ovako ili onako. Ako on to ne razumije, ja mu ne mogu pomoći.

Đukić mi je, kao pravi kolega, obećao da će mi i ovaj put pomoći. I da će s Ćosićem o tome obiljno porazgovarati. Nazvao me već za nekoliko minuta. Još sam sa Švarmom sjedio u "SOKOJ Klubu".

- Darko, sredio sam. I to ne samo za sada nego i za ubuduće. Mislim da s Ćosićem više nećeš imati problema. Dogovorio sam ti sastanak već za sutradan, 9. studenoga. Odmah ga sada nazovi da dogovorite točan termin,

Nazvao sam Dobricu Ćosića. Otprve se javio.

- Dođite sutra u 12.30... Da, da, pola sata iza podneva.

Upitao sam ga kamo da dođem.

- Kod mene kući, u Branka Đonovića 6. Da, na Dedinju. Zapravo, ispravnije bi bilo reći - na Topčiderskom brdu. (Ćosić, valjda zbog asocijacije na Tita, ne voli riječ "Dedinje" - op. aut.)

Odahnuo sam...



1   2   3   4   5   6   7   8   9


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət