Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011

Prva je bila najobičnije upoznavanje, do kojega je došlo sasvim slučajno.

- Dobricu Ćosića sam - kaže Stanković - prvi put vidio i upoznao kod profesora Jovana Marjanovića, u njegovoj kući na Senjaku. Živio je u obiteljskoj vili svog oca koji je bio kraljevski pukovnik i profesor na Kraljevskoj vojnoj akademiji u Beogradu. Dobrica je posjećivao Marjanovića kao prijatelj, a ja kao njegov potencijalni, a zatim i stvarni asistent na Filozofskom fakultetu. Ja tada još nisam bio ništa. Tek sam magistrirao, i onda me Marjanović pozvao na nekoliko razgovora kod kuće, da me pridobije da mu budem asistent.

To se, dakle, dogodilo potkraj 1960-ih. No, u prvoj polovici 1970-ih - svakako prije 1974. - Ćosić je sam prišao Stankoviću, i to ciljano, a na njega ga je uputio još jedan od vodećih srpskih povjesničara Andrej Mitrović (rođ. 1937. u Kragujevcu), koji je 1967. doktorirao s temom "Delegacija Srba, Hrvata i Slovenaca na Konferenciji mira 1919-1920". Mitrović se u Srbiji, ali i šire, smatra glavnim ekspertom za historiografske teme kao što su Srbija u balkanskim i europskim okvirima, Srednja Europa i Balkan u 19. i 20. stoljeću itd. Ćosić se, od profesora povijesti na beogradskom Filozofskom fakultetu, najprije njemu obratio za pomoć, a Mitrović ga je onda proslijedio k Stankoviću, kao istraživaču koji se specijalizirao za Nikolu Pašića.

- Rekao je Dobrici - kaže Stanković - da ja radim Pašića, i onda je Ćosić jednom zgodom navratio u moj kabinet. Tada sam kabinet još dijelio s profesorom Radošom Ljušićem. Ćosić je onako stidljivo došao... Prvi je naš razgovor bio o tome dokle je on u svom proučavanju povijesne građe stigao. Još uvijek je to kod njega bilo pomalo nedefinirano. Čudio se zašto kod nas nema velikih romana o ratovima, posebice o Prvom svjetskom ratu. Pitao me je, zamišljeno: "Đorđe, što vi mislite, zašto Srbi nemaju velike ratne romane, a oni vode tolike ratove i imaju tolike žrtve?" Rekoh: "Znate što, ako se radi o Prvom svjetskom ratu, velike romane o njemu nemaju ni Francuzi, a niti Englezi. A nemaju ga ni Rusi. Tek je naknadno Hemingway pisao neka svoja sjećanja. A Henry Barbusse je 1917. napisao "Oganj" kao nekakvu mješavinu fictiona i factiona... Znači, opća je pojava bila, po mom mišljenju, da je to posljednji rat, da ga više neće biti i da ga više ne smije biti, da je to nešto najgroznije što se moglo dogoditi čovječanstvu. I zbog toga, tako ja mislim, to nije moglo biti inspirativno ni za koga, da sad obnavlja te strahote rata..." Ćosić se zamislio i rekao: "Aha, aha... Ali ja mislim da je dužnost malih naroda i njihovih književnika da bar preko književnosti pokažu Europi što su ti narodi pridonijeli i što su sve za pobjedu u ratu žrtvovali!"

Stanković je nastavio:

- Onda mi je Ćosić pričao o tome kakvi su srpski seljaci po prirodi, po svom mentalitetu. Htio je oslikati srpskog seljaka i reći da on u duši ne mrzi nikoga. Rekao je: "Đorđe, znam jedan slučaj iz svoga kraja, iz jednog sela u Pomoravlju. Dok god su Švabe išle putem, ništa se nije događalo. Baš ništa, čak im seljak dobrovoljno daje vodu i nosi im rakijicu, Švabama. Ali, jednoga dana jedan vod Švaba je išao preko mlade pšenice. U istome tom selu, kod tog istog seljaka koji im je iznosio vodu i rakiju. I pogazio je tu, tek izniklu pšenicu. A ovaj uđe u kuću i ubije nekoliko Švaba - samo zbog toga što su mu to učinili, što su mu uništili mladu pšenicu!"

I još jedna Ćosićeva zanimljiva izjava dana Stankoviću:

- Zatim je iznio jednu filozofsku misao koja se meni dopala i koja se podudarala s nekim stvarima koje sam i ja spoznao: da je Cersku i Kolubarsku bitku dobio srpski opanak. To znači da je patriotska svijest, fizička snaga i odlučnost srpskog vojnika ostvarila pobjedu nad austrougarskim modernim uniformama, telećacima, okovanim cipelama, organiziranom vojskom itd. Nisam na to imao nikakav prigovor.

U ljeto 1974. Đorđe Stanković je prvi put otputovao u Pariz, sa svrhom prikupljanja građe za svoju doktorsku disertaciju o Nikoli Pašiću. Tamo se, u tom prvom navratu, zadržao šest mjeseci. Vrativši se (privremeno) oko Nove godine 1975. kući, uočio je da se situacija u Beogradu, osobito na beogradskome Filozofskom fakultetu, stubokom promijenila. Iako ga u Beogradu nije bilo samo pola godine, promjene što su se u međuvremenu dogodile bile su gotovo drastične.

- Puno se toga - kaže Stanković - dogodilo 1974. na 1975. God. 1975. s Fakulteta je, iz političkih razloga, odstranjeno osmero profesora praksisovske orijentacije, na čelu s Mihailom Markovićem i Ljubomirom Tadićem. Svoju je pak devetomjesečnu kaznu odrobijao "siminovac" Mihailo Đurić s Pravnog fakulteta, koji je bio osuđen zbog svojega žestoko intoniranog govora održanog 1971. protiv amandmana na Ustav SFRJ. Odmah po izlasku iz zatvora, Đurić je počeo posjećivati Jocu Marjanovića. Njih su dvojica u mnogim stvarima bili politički istomišljenici. Na Fakultet je dolazio i Dobrica Ćosić, razni drugi književnici, među njima i Antonije Isaković... Uviđam nove ljude u kabinetima, uviđam nove diskusije, drugačijeg tipa nego što su bile prije nego što sam otišao u Francusku. I to bez ograde što sam ja tu, što je profesor Petranović tu, isto tako i Knežević... Petranović se nije upuštao u te diskusije, iako je najviše znao, što se tiče dokumenata. I profesor Marjanović je uglavnom šutio, tek bi katkada ponešto progovorio, uglavnom sa stajališta umirujućeg nekog tona. Najviše su se pjenili, ako mogu tako reći, profesor Đorđe Knežević, Dobrica Ćosić i neki od ovih koji su sa strane dolazili. Okupljali smo se, najčešće, kod Joce Marjanovića, koji je naslijedio kabinet starog akademika Vase Čubrilovića. Nemojte zaboraviti da sve visokoškolske ustanove, posebno na Beogradskom univerzitetu, imaju punu autonomiju tradicionalnog tipa, da tu od 8 ujutro do 8 navečer može ući tko god hoće i doći do koga god hoće, i pričati što god hoće. Tu se dolazilo kao na debatne klubove. Joca Marjanović je mene uvijek zvao kao najmlađeg, da dođem to slušati i gledati. On je imao puno povjerenja u mladu generaciju...

Na moje pitanje je li se u tim raspravama, na Filozofskom fakultetu, komentirao i novi Ustav SFRJ, koji je stupio na snagu u veljači 1974., Stanković je odgovorio:

- Da, Ustav iz 1974. se itekako komentirao, u smislu da je to poraz Srbije i da iz toga neće ništa dobro izaći. Tada se jedan dio srpske intelektualne elite, u koji je spadao i Dobrica Ćosić, već počinje ograđivati od Jugoslavije kao moguće budućnosti Srbije. I u njemu se kristalizira svijest da je sve to vrijeme u Jugoslaviji bilo, za Srbe i Srbiju, izgubljeno vrijeme, da je stvaranje Jugoslavije bio historijski promašaj...

Tom je prigodom, nakon prvog Stankovićeva povratka iz Pariza, 1975., došlo i do trećeg, ujedno i presudnog kontakta između njega i Dobrice Ćosića.

- On mi se tada - kaže Stanković - posve otvorio. Rekao mi je: "Znate, ja sam u posebnoj situaciji, ja sad radim taj i taj roman, mene interesira to i to, ali sam pod prismotrom, mene prate, špijuniraju, zaustavit će me već na samom ulazu u Diplomatski arhiv SSIP-a, ili u Vojnoistorijski institut. Pa jeste li vi, Đorđe, svjesni što bi se meni dogodilo da ja sad uđem u Savezni sekretarijat za vanjske poslove, tj. u njegov Diplomatski arhiv? Mene bi već na vratima uhapsili! Znate da tamo imaju kamere i da snimaju!... Nego, profesor Mitrović mi je rekao da se vi bavite Nikolom Pašićem, pa biste li mi htjeli izaći ususret i dati mi na uvid dokumente što ste ih prikupili a koji bi meni mogli pomoći u pisanju četvrte knjige mog romana 'Vreme smrti'?" Odgovorio sam: "Nema nikakvih problema, Dobrice, dat ću vam sve što sam po arhivima prikupio i snimio, a vi izaberite što vam treba." Imao sam u svom kabinetu nekih 50 fascikala s originalnom građom, pokazao sam ih Ćosiću i rekao mu: "Evo, Dobrice, ovo je sve do čega sam došao, sve se nalazi u ovim fasciklima, sjednite slobodno za stol, dat ću vam ključ od svog kabineta pa kad me i ne bude na fakultetu, vi slobodno radite, popodne, navečer, kako vam odgovara." I sve ono što sam ja po svijetu i ovdje, u Srbiji, skupljao o Pašiću, Ćosić je tu u mom kabinetu, sjedeći za mojim stolom, pregledavao i čitao. Dao sam mu ključ i on je u mom kabinetu radio sam. To je, na mahove, trajalo oko dvije godine, od 1975. ili 1976. do, recimo, 1977...

Na moje potpitanje je li mu Ćosić izričito rekao da mu to treba za roman, dakle za beletristički tip literature, Stanković je odgovorio:

- Da, tu smo bili načistu. Jer, ja nikome drugom ne bih dokumente tek tako dao na uvid. Znao sam da će to u romanu biti prožeto književnom fikcijom i izmišljenim ličnostima. Samo sam Ćosića zamolio, kad upotrebljava dokument u integralnom obliku, in extenso, ili neki dio iz dokumenta, da to čini korektno. Inače, kad je pregledavao građu iz mojih fascikala, nikada me ni o čemu nije pitao (čak ni kad bismo zajedno sjedili u kabinetu, stol do stola), nikada nije osjetio potrebu da se o bilo kom pitanju konzultira sa mnom...

Stanković se prisjeća da je, na jednoj od diskusija u kabinetu profesora Marjanovića, profesor Đorđe Knežević oštro napao Dobricu Ćosića zbog toga što je svom romanu dao ime - "Vreme smrti".

- Đorđe Knežević je, što se tiče osobnog uvjerenja, bio daleko veći nacionalist od svih ovih nacionalista koji su se slivali u Marjanovićev kabinet, ali je ipak strašno grdio Ćosića: "Kakvo 'Vreme smrti', kakav ste to naslov izabrali!" Kneževićeva je ideja bila da se srpske žrtve ne mogu tretirati kao srpska katastrofa nego da su one omogućile jedan novi život, da je zahvaljujući njima stvorena Jugoslavija koja se pojavila na karti Europe, koja je vodila europsku politiku i kojoj je data šansa da se modernizira u veliku i respektabilnu državu. A druga je stvar što su političari poslije s tom Jugoslavijom napravili. Profesor Knežević je govorio: "Dokumenti ne govore u prilog tome da je to bila samo smrt, smrt i smrt..." No Dobrica se s tim nije slagao, po mom mišljenju zato što je već bio duboko inficiran tom jakom nacionalističkom potkom da je Jugoslavija velika srpska greška. I da se Srbija uzalud žrtvovala, da je u 20. stoljeću uvijek dobijala ratove a gubila mir, i da to tako više ne može.

Došla je tako i 1979. - ključna godina u raspadu Jugoslavije (tu ću svoju tezu pobliže elaborirati u svojim idućim knjigama). Ujedno i godina kada su sva trojica Beograđana koji su se 1970-ih detaljno bavili Nikolom Pašićem - Dobrica Ćosić, Đorđe Stanković i Stankovićev kolega, povjesničar Dragoljub Živojinović - prvi put izašli u javnost s rezultatima svojega dugogodišnjega rada.

Kako se 1979. približavala, profesor Jovan Marjanović postajao je sve nestrpljiviji. Đorđe Stanković kaže:

- Stalno mi je govorio: "Đorđe, molim te, završi tu svoju doktorsku disertaciju prije nego što umrem!" I ja sam sjeo i luđački radio - i završio. Doktorirao sam u ožujku 1979., a Joca je umro dvije godine poslije, 1981...

Dana 29. ožujka 1979. Đorđe Stanković, uz veliku pompu na Filozofskom fakultetu u Beogradu, brani svoj diplomski rad o Pašiću, u kojem, uz ostalo, prvi put izlaže i detaljnu kronologiju kako je Pašić (i zašto) odbio saveznički ultimatum iz 1915. o stvaranju "Velike Srbije". Naslov disertacije glasi "Nikola Pašić i stvaranje jugoslovenske države 1914-1921". Istina o tajnoj srpskoj 1915. time napokon izbija na vidjelo - pa makar i u vrlo ograničenom krugu, među onima koji su imali tu privilegiju da prisustvuju Stankovićevoj obrani njegova znanstvenog djela.

- U komisiji su - kaže Stanković - uz mog mentora profesora Marjanovića sjedili još i profesori Dragoslav Janković, Andrej Mitrović, Branko Petranović i Đorđe Knežević. Obrana disertacije trajala je četiri i pol sata. Dvorana je bila dupke puna, a pola dvorane popunili su stari radikali, nekadašnji građanski političari. Mnogi su rekli da je to bio prvorazredan društveni događaj. Dobrica Ćosić je sjedio u prvom redu i pažljivo slušao moju obranu.

Samo dva mjeseca kasnije, u svibnju 1979., na velikom znanstvenom skupu o stvaranju Jugoslavije održanom u Iloku, Dragoljub Živojinović čita svoj referat vrlo signifikantnog naziva - "Velika Srbija ili Jugoslavija? - Velika Britanija i jugoslovensko ujedinjenje 1914-1918.".

A te iste, 1979. godine u knjižarama se pojavljuje i četvrta knjiga romana Dobrice Ćosića "Vreme smrti". Događaji se zgušnjavanju pomalo neočekivanim (ili za neke ipak očekivanim) tempom.

Ali pobjednik u toj "mrtvoj trci" ipak biva - Dobrica Ćosić. Zašto? Zbornik s povjesničarskog simpozija u Iloku, pod nazivom "Stvaranje jugoslovenske države 1918." - pa tako i Živojinovićev referat u njemu - objavljen je, iz određenih razloga, tek 1983., pune tri godine nakon što je taj simpozij bio održan.

A Stankovićeva knjiga proistekla iz njegove disertacije, pod naslovom "Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije", ugledala je svjetlo dana još godinu dana poslije - tek 1984.

Ispalo je, dakle, da je za najširu javnost, za narodne mase, s konačnim razrješenjem tajne o srpskoj 1915. prvi izašao van romanopisac Dobrica Ćosić. Tri godine prije Dragoljuba Živojinovića i četiri godine prije Đorđa Stankovića.

Drugim riječima, istina o jednoj od najkontroverznijih i najviše zbunjujućih epizoda iz srpske povijesti 20. stoljeća isplivala je na površinu - za najširu čitateljsku publiku - najprije u literaturi, u literarno-ideologiziranom obliku (koji je, u Ćosićevu slučaju, ujedno bio i podloga za njegovu buduću političku akciju), a tek zatim, i to s povećim zakašnjenjem, na području znanosti, tj. historiografije. Ćosić mi, dakle, nije lagao kad mi se pohvalio da je u Srbiji on "prvi oživio Londonski pakt". Doista mu treba priznati da je bio izuzetno brz i agilan - pretekao je i same povjesničare, njih dvojicu, Stankovića i Živojinovića, koji su se, paralelno s njim, bavili Nikolom Pašićem kroz cijele 1970-te.

Stanković je svoju disertaciju najprije ponudio beogradskoj izdavačkoj kući "Narodna knjiga". To je učinio 30. listopada 1979., a u tome ga je podržao i profesor Jovan Marjanović. Rukopis mu je, međutim, bio odbijen, s obrazloženjem da je preobiman i da ne bi stao niti u jednu od postojećih biblioteka "Narodne knjige".

Nakon toga, Stanković se obraća zagrebačkom izdavaču - Tomislavu Pušeku, direktoru Nakladnog zavoda "Globus" (koji je tada djelovao u okviru ljubljanskoga "Dela"). Naime, te iste, 1979. Pušek je objavio knjigu Jovana Marjanovića "Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca", pa je sada sam Marjanović sugerirao Stankoviću da bi Pušek mogao biti idealan izdavač i njegove knjige. Stanković je donekle skratio svoju disertaciju (za oko 200 stranica) i njezino sažeto izdanje, prilagođenu ukusu prosječnog čitatelja, predao, 17. prosinca 1979., Tomislavu Pušeku. Bilo je planirano da knjiga izađe u "Globusovoj" "Plavoj biblioteci".

Zajedno sa Stankovićevim rukopisom, Pušek je u Zagreb odnio i Marjanovićevu recenziju, u kojoj je, uz ostalo, pisalo: "Rukopis dr Đorđa Stankovića predstavlja, uzeto uopšte, do sada najcelovitiju i najsavesnije na građi zasnovanu naučnu obradu ličnosti i uloge Nikole Pašića."

Pušek je, međutim, pune dvije godine otezao s izdavanjem Stankovićeve knjige. Stanković je samoinicijativno već bio dogovorio tri feljtona s izabranim poglavljima iz svog djela - jedan je trebao izlaziti u "Politici", a preostala dva u časopisima "Marksistička misao" i "Istorijski glasnik" - no sama knjiga nikako da bude tiskana (pa su tako propali i dogovoreni feljtoni). Pušek ujedno nije htio (barem ne u potpunosti) objasniti zašto rukopis tako dugo drži u ladici, umjesto da ga tiska.

Stanković je polako gubio strpljenje. Napisao je Pušeku najprije jedno (9. studenoga 1981.), a zatim i drugo (18. prosinca 1981.) pismo. Odgovora iz Zagreba, međutim, nije bilo.

Onda je Stanković, na Marjanovićev prijedlog, jednu verziju rukopisa predao Milošu Stamboliću, direktoru beogradskoga "Nolita". Iz onoga svog prvobitnog rukopisa (doktorske disertacije) izdvojio je dijelove u kojima se bavio vanjskopolitičkim okvirom stvaranja jugoslavenske države i toj, najnovijoj verziji dao naslov "Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije". I u toj, novozamišljenoj knjizi bio je, kao i u onoj ponuđenoj Pušeku, obrađen saveznički ultimatum Srbiji iz kolovoza 1915., ali - današnjim rječnikom rečeno - coolerski, bez dizanja temperature. "Spomenuo sam", kaže Stanković, "čak i ime 'Velika Srbija', ali sam toj tematskoj cjelini pristupio tek kao jednoj od epizoda u međunarodnoj diplomaciji za vrijeme Prvoga svjetskog rata, ne praveći od toga suvišne spektakle."

Tu je on, dakle, postupio sasvim drugačije od Dobrice Ćosića.

Svejedno, Stankovićeva se knjiga nije pojavila niti u beogradskim knjižarama. Sada je i u "Nolitu" Stankovićev (modificirani) rukopis prostajao dobre dvije godine. "Kasnije sam doznao", rekao mi je Stanković, "da je stav Upravnog odbora 'Nolita' bio da se u tom trenutku ne može objaviti knjiga s Pašićevom slikom ili naslovom u kojem bi se spominjalo ime 'Nikola Pašić'." Pašić je i u Beogradu i u čitavoj Jugoslaviji tada još uvijek bio tabu-tema.

Tek je na izričito inzistiranje i urgiranje povjesničara Andreja Mitrovića i Milorada Ekmečića, članova "Nolitove" redakcije, "Nolit" objavio Stankovićevu knjigu - negdje potkraj 1984. Knjiga se vrlo brzo prodala; bila je najprije tiskana u tri tisuće primjeraka, a još su dvije tisuće naknadno bile doštampane. Njezin (ne)očekivani uspjeh potaknuo je direktora i glavnog urednika drugog velikog beogradskog izdavača, BIGZ-a, Vidosava Stevanovića, da od Stankovića zatraži ostatak njegova izvornog rukopisa - u kojem je obrađen unutrašnji aspekt Pašićeva političkog i državničkog djelovanja - i objavi ga, 1985., kao dvosveščanu knjigu pod naslovom "Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje".

BIGZ je tom svom izdavačkom pothvatu pristupio krajnje ozbiljno i profesionalno. Knjigu (oba sveska) je tiskao kao luksuzno izdanje, u posebnoj kutiji, a knjiga se prilično agresivno reklamirala na zadnjoj stranici beogradskoga dnevnog lista "Politika". Uloženi se trud isplatio: već je u samoj pretplati prodano 15 tisuća, a naknadno je doštampano još 10-15 tisuća primjeraka (BIGZ je sa Stankovićem u međuvremenu sklopio i dodatni ugovor). Ukupna naklada knjige iznosila je više od 25 tisuća primjeraka.

- Za novce što sam ih zaradio na toj knjizi - pohvalio mi se Stanković - kupio sam Ford Fiestu, koja se tek pojavila na našem tržištu. Ćosić je u to vrijeme dobivao 12 posto od prodaje svojih knjiga, a ja sam u BIGZ-u dobio 12 i pol posto. Tako mi je rečeno u samom BIGZ-u. Uz izabrana djela (pjesme) Tanasija Mladenovića, moja je knjiga "Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje" bila proglašena za izdavački pothvat godine!

Danas Đorđe Stanković i Dobrica Ćosić nisu u dobrim odnosima. Razloga za to ima više. Neki od njih su i privatne prirode. Stanković je, sredinom 1990-ih, oštro iskritizirao Ćosićeva "bratanca", doktora povijesnih znanosti i znanstvenog savjetnika na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu Predraga J. Markovića (poznatog i kao najmlađeg pobjednika "Kviskoteke"), na obrani njegove doktorske disertacije "Beograd između Istoka i Zapada 1948-1965", i otad Ćosić s njim više ne razgovara.

Ipak, dublji su, mislim, politički razlozi. Stanković je bio i ostao Jugoslaven i, koliko sam mogao primijetiti, na Pašića i danas gleda vrlo afirmativno. Za razliku od Ćosića koji mu nikako ne može oprostiti "grešku" zvanu Jugoslavija.

Stanković smatra da Ćosićevo stajalište o" Jugoslaviji kao grešci" ima tri krupna nedostatka.

Prvi je - kako mi je rekao - sam pokušaj ili namjera da se neki događaj u prošlosti, koji se dogodio u okolnostima bitno različitim od današnjih, tretira kao pogreška. "U povijesnoj znanosti", kaže Stanković, "i u svijetu, i u Europi, pa i kod nas, ne postoji teorija greške. To postoji u matematici, u fizici, to mogu griješiti političari, ali historičari teoriju greške ne usvajaju."

Dakle, s historiografskoga stajališta, tvrdi Stanković, kvalificirati neki događaj ili nečiju odluku iz prošlosti kao pogrešku jednostavno je zabranjeno. Ili, ako ništa drugo - nekorektno. Ćosić bi ovdje mogao odgovoriti Stankoviću da na Pašićevu situaciju iz 1915. on i nije gledao kao povjesničar, kao historiograf, nego kao nešto sasvim drugo (pisac, odnosno ideolog, pa čak i budući političar).

Drugi je Ćosićev veliki propust, po Stankoviću, taj što nije uzeo u obzir da se u međunarodnoj politici i diplomaciji situacija već nakon prve dvije godine Prvoga svjetskog rata radikalno promijenila - praktički za 180 stupnjeva. I to iz tri razloga. Prvi je bio poraz sila Antante na Galipolju 1915. Drugi - što je Bugarska (ipak) pristupila Centralnim silama. I treći - što je Rumunjska odmah po pristupanju Antanti bila okupirana od Nijemaca. Sve je to zajedno dovelo do kraha dotadašnje savezničke politike.

Tijekom 1914. i 1915. - do tih sudbonosnih događaja - u Europi je dominirala tzv. politika teritorijalne kompenzacije. Nju mi je Stanković opisao riječima: "Daj mi ovo ovdje, ja ću tebi dati ono tamo, onda ćemo uzeti malo ovdje, a kad rat završi, vidjet ćemo što će od svega toga na kraju ispasti. I to sve, nerijetko, u neslužbenoj formi, ucjenom pa čak i prevarom." Radilo se, dakle, o najobičnijoj trgovini teritorijima, na tuđi račun. "Geografske karte", kaže Stanković, "iscrtavale su se proizvoljno ili s određenim ciljem, kako bi se sprovodila tajna diplomatska akcija teritorijalnih kompenzacija. U slučaju Londonskog ugovora iz travnja 1915. radilo se o pukoj trgovini tuđim, uglavnom jugoslavenskim (tada još austrougarskim) teritorijima - mimo znanja i konzultiranja 'saveznice' Srbije - s ciljem ulaska u rat Italije na strani Antante, dok se u slučaju savezničkog ultimatuma Srbiji iz kolovoza 1915. išlo na davanje teritorijalnih koncesija Bugarskoj u Makedoniji, ne bi li se Bugarsku privoljelo da ratuje protiv Centralnih sila."

Ton takvoj konspirativnoj "trgovačko-teritorijalnoj" politici davala su, tvrdi Stanković, trojica ministara vanjskih poslova u zemljama članicama Antante. U Velikoj Britaniji je to bio sir Edward Grey, zajedno sa svojim podsekretarima Clarkom i Nicholsonom; u Francuskoj Théophile Delcassé, a u Rusiji Sergej Sazonov. Međutim, takva politika nije mogla previše dugo potrajati. "Raspoloženje u vodećim savezničkim krugovima", kaže Stanković, "promijenilo se utoliko što svi ovi državnici, koji u prve dvije godine rata vode politiku teritorijalne kompenzacije, jedan za drugim padaju. Na tom pitanju pada u Engleskoj Grey, pada u Francuskoj Delcassé, pada u Rusiji Sazonov, jedino ostaje Sonino u Italiji. I dolaze drugi ljudi, s drugim senzibilitetom. Umjesto Greya, u Engleskoj, dolazi lord Robert Cecil, koji voli Srbe i poštuje Pašića, ali mrzi Trumbića i Jugoslavenski odbor. U Francuskoj za novog ministra vanjskih poslova dolazi Stéphen Pichon, a za novog predsjednika Republike - Georges Benjamin Clemenceau, koji postaje veliki zaštitnik Srba. Kod Cecila i Clemenceaua Pašić je imao visok moralni kredibilitet."

- To što radi i za što se zalaže ta nova garnitura vodećih europskih političara i državnika - naglasio mi je Stanković - više nije prosta trgovina teritorijima nego se sada radi o jednome preustrojstvu Europe na drugim principima. A onda, 1917., u rat ulazi Amerika, u Rusiji dolazi do Oktobarske revolucije, i to je, odjedanput, jedna sasvim drugačija priča koja sve mijenja. Naposljetku, početkom 1918. američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je i doktorirao na jadranskom pitanju, iznosi svoj program "14 točaka" (prva je točka glasila: "ugovori o miru trebaju se sklapati javno i poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će uvijek raditi javno" - op. aut.) i pritom iskazuje simpatije prema malim balkanskim narodima, pod utjecajem svog državnog sekretara Roberta Lansinga..."

Po Stankoviću, dakle, da je Nikola Pašić 1915. i prihvatio tadašnju savezničku ponudu o stvaranju "Velike Srbije", veliko je pitanje kako bi se i bi li se uopće taj nesuđeni tajni sporazum u tim novim, dramatično izmijenjenim okolnostima mogao sprovesti u djelo. Upravo obrnuto, kaže Stanković, u novonastaloj konstelaciji tzv. "Velika Srbija" - sve da je i bila dogovorena - našla bi se, vjerojatno, u teškim i nerješivim problemima.

- Sad da ja vas pitam - rekao mi je Stanković - što bi takva Srbija bila? Ostala bi i dalje ono što je Jovan Cvijić stalno napominjao Pašiću: ostala bi okružena kao zatvoren kotao i ne bi imala nikakvu perspektivu u budućnosti!