Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011

Nije mi bilo druge nego da se obratim zagrebačkoj povjesničarki, nekadašnjoj direktorici Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (kasnije Instituta za suvremenu povijest, danas Hrvatskog instituta za povijest), a potom i predsjednici Savjeta Spomen-područja Jasenovac, Zorici Stipetić, i da je priupitam koga mi od svojih beogradskih kolega preporuča za mog, uvjetno rečeno, "savjetnika za historiografska pitanja" (u sklopu mog istraživanja na knjizi o raspadu Jugoslavije). Uputila me na jednog od vodećih srpskih povjesničara, aktualnoga šefa Katedre za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Đorđa Stankovića. Ujedno mi je preporučila da pročitam njegovu knjigu "Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije" u kojoj ću, kako je rekla, sigurno pronaći barem neke odgovore na pitanja što me zanimaju.

Poslušao sam je. Najprije sam se bacio u potragu za samom knjigom. Kako je nisam uspio pronaći ni u jednoj beogradskoj knjižari, zamolio sam beogradsku povjesničarku, stručnu suradnicu Arhiva Jugoslavije Nadu Petrović - s kojom sam se 3. studenoga 2006. upoznao na izložbi "Tito - Staljin" priređenoj u tom Arhivu - da mi je posudi. Rado mi je ustupila na čitanje drugo izdanje te knjige, iz 1995., čiji je izdavač Zadužbina "Nikola Pašić" iz Zaječara. Inače je prvo izdanje te kapitalne Stankovićeve knjige objavljeno još 1984., a izdavač je bio beogradski "Nolit".

Nakon što sam knjigu (odnosno, ono što me u njoj najviše interesiralo) pročitao, javio sam se njezinu autoru Đorđu Stankoviću. S njim sam se prvi put sastao 12. ožujka 2007., u njegovu kabinetu na beogradskom Filozofskom fakultetu. A onda sam ga, 1. travnja 2007. (bila je nedjelja, ako se ne varam - uskršnja), posjetio u njegovoj kući na Fruškoj gori, nedaleko od naselja Banstol, u ulici koja se, ne bez razloga, zove Mali raj. Lijepo smo (i dugo) popričali, a onda otišli na ručak u Sremske Karlovce, u tamošnji restoran "Dunav" (u prizemlju istoimenog hotela), gdje se pravi vrlo dobar fiš-paprikaš.

Odonda smo Đorđe Stanković i ja prijatelji. Kad god mogu (i kad god on može), odem k njemu na Frušku goru, gdje uvijek napravimo pokoji, meni uvijek uzbudljiv, izlet, koji pak začinimo posjetom pokojem zanimljivom restorančiću na planini ili ispod njezinih obronaka, na Dunavu. U rano proljeće 2009., primjerice, Stanković me vodio po čuvenim fruškogorskim manastirima (o kojima mi je puno pričao Dejan Medaković), a posjetili smo i brdo Stražilovo, nedaleko od Sremskih Karlovaca, na čijem se vrhu nalazi grob srpskog romantičarskog pjesnika Branka Radičevića (a o kojemu mi je Medaković također puno govorio).

Moje povezivanje s Đorđem Stankovićem pokazalo se kao pun pogodak. Zorica Stipetić me uputila na pravu adresu, i to u dvostrukom smislu.

Prvo, on je doista jedan od najkompetentnijih srpskih povjesničara (ako ne i apsolutno najkompetentniji) koji o toj temi (o savezničkom ultimatumu Srbiji iz 1915.) može govoriti, iz jednostavna razloga što je bio jedan od prvih koji ju je sustavno istraživao, godinama se njome intenzivno bavio i o njoj puno toga napisao u svojim brojnim znanstvenim djelima. Autor je nekoliko knjiga o Nikoli Pašiću, Prvom svjetskom ratu i stvaranju Jugoslavije. Među ostalim, 1995. je objavio knjigu "Nikola Pašić i Hrvati", a iste godine i kritičko izdanje Pašićeva rukopisa "Sloga Srbo-Hrvata", nastalog u razdoblju 1889.-1891., čiji sadržaj dotad nije bio poznat javnosti (barem ne u cijelosti). No, mogu se pohvaliti da sam i ja na njega povratno djelovao. Moj interes za "Londonski ugovor" i, posebice, za ponudu sila Antante Srbiji iz kolovoza 1915. dodatno su ga motivirali da objavi još jednu knjigu o toj tematici, koju je ovaj put začinio i s mnoštvom vrlo zanimljivih karata.

Riječ je o knjizi "Srbija i stvaranje Jugoslavije", što je, u izdanju "Službenog glasnika", ugledala svjetlo dana 2009., u jeku mog beogradskog istraživanja.

A drugo, još intrigantnije: Đorđe Stanković je i sastavni dio priče Dobrice Ćosića, samo što mi Ćosić o toj stvari nije rekao niti riječi. Bit će da je, pritisnut godinama, na to malo zaboravio (tako mi je i sam kasnije rekao)... Uglavnom, kad je, u drugoj polovici 1970-ih, radio na četvrtoj knjizi svog romana "Vreme smrti" i kad je minuciozno proučavao diplomatsku komunikaciju na relaciji sile Antante - Nikola Pašić, iz ljeta 1915., Ćosić se obilato koristio i povijesnom građom što ju je, za svoju doktorsku disertaciju o Pašiću, godinama prikupljao Đorđe Stanković, koji je, da bi došao do cjelovite istine o toj temi, obišao, osim beogradskih, i nekoliko arhivskih institucija u Zapadnoj Europi, ponajprije u Parizu i Londonu.

A možda je od svega najintrigantnije to kako je u priču Dobrice Ćosića Stanković uopće ušao. Uspjelo mu je to - reklo bi se: "ni krivom ni dužnom" - zahvaljujući Jovanu-Joci Marjanoviću, istome onom Marjanoviću koji je na Četrnaestom plenumu CK SK Srbije, održanom 29. i 30. svibnja 1968. u Beogradu, jedini podržao Ćosića kada je održao zapaljiv i kasnije često citiran govor protiv tadašnje međunacionalne politike Josipa Broza Tita i SKJ usmjerene - još od političke likvidacije Aleksandra Rankovića 1966. nadalje - ka jačanju državnosti jugoslavenskih republika i pokrajina, a time, dugoročno gledano, i konfederalizaciji SFRJ.

Tadašnju praksu napuštanja socijalističkog jugoslavenstva kao temeljne državne ideologije i početak individualizacije jugoslavenskih republika i pokrajina Ćosić je u svom govoru okarakterizirao imenima poput "birokratski nacionalizam", "birokratski centralizam republičkih foruma", "birokratska partikulacija" i slično, rekavši da u svemu tome prepoznaje i oživljavanje jedne stare, predjugoslavenske (kako se izrazio: "retrogradne") "ideje 'nacionalnih država'". Pritom je posebno ukazao na "postojanje i dejstvovanje vojvođanskog birokratskog autonomaštva" kao i na "birokratsko-etatistički shvaćenu ravnopravnost Šiptara u Srbiji i Jugoslaviji" koja bi s vremenom mogla dovesti čak i do "težnje ili čežnje (kosovskih Albanaca - op. aut.) za ujedinjenjem sa svojim sunarodnicima iz Albanije".

Pritom je Ćosić izrekao i jednu, kako se ispostavilo, proročansku rečenicu, koja glasi:

"Ako u Jugoslaviji potraju i pobede tradicionalne, odnosno nacionalističko-etatističke politike i partikularističke orijentacije, ... mogao bi se u srpskom narodu razgoreti stari istorijski cilj i nacionalni ideal - ujedinjenje srpskog naroda u jedinstvenu državu."

Prevedeno na čisti politički jezik, Dobrica Ćosić je tada poručio: ako su Tito i SKJ odlučili napustiti teoriju i praksu socijalističkog jugoslavenstva, na kojoj se, od Drugog svjetskog rata pa sve do sredine 1960-ih, temeljilo "bratstvo i jedinstvo" jugoslavenskih naroda i republika, napustit će ga i Srbi ali na taj način što će se prikloniti onoj ideji koje su se svojedobno svjesno "žrtvovali" upravo zbog Jugoslavije i jugoslavenstva - ideji integralnog srpstva.

Na istoj partijskoj sjednici Jovan Marjanović je Ćosića ne samo podržao nego je, u mnogočemu, otišao i korak dalje. Izjasnio se protiv priznavanja posebnosti muslimanske nacije, kritički se odredio i protiv afirmiranja crnogorskoga kulturalnog identiteta (naspram srpskoga, naravno), postavio je pitanje zašto slovenski komunisti svoju partijsku organizaciju u statutu nazivaju "nacionalnom organizacijom", a povrh toga je izrekao i jednu tezu u kojoj se lako moglo prepoznati njegovo odlučno protivljenje kursu privredne reforme u Jugoslaviji: da "uzroke porasta nacionalističkih pojava treba velikim delom tražiti u dejstvu robne proizvodnje".

Centralni je komitet SK Srbije, predvođen Petrom Stambolićem, oštro osudio Ćosićeve i Marjanovićeve stavove izrečene na tom plenumu usvojivši "Zaključke CK SK Srbije o političkim gledištima Jovana Marjanovića i Dobrice Ćosića", nakon kojih obojica, i Ćosić i Marjanović, silaze s (etablirane) političke (partijske) scene i odlaze u politički underground.

U ovoj našoj priči, dakle, Jovan Marjanović je čovjek koji se pojavljuje u dvostrukoj ulozi, što na prvi pogled može djelovati zbunjujuće. S jedne strane, on je Ćosićev vršnjak, partijski kolega, politički istomišljenik pa i osobni prijatelj. Naposljetku, obojica su imali vrlo sličnu političku biografiju: u Drugom svjetskom ratu bili su komunisti, partizani i revolucionari, izrazito jugoslavenske orijentacije - s tom razlikom što je Marjanović u NOB-u bio relativno blizak i Titovu Vrhovnom štabu, dok se Ćosić borio samo u Srbiji.

S druge strane, opet, kao jedan od najautoritativnijih i najutjecajnih srpskih povjesničara u poratnom razdoblju, Marjanović je, od 1969. nadalje, bio i mentor - na beogradskom Filozofskom fakultetu - tada još mlađahnome Đorđu Stankoviću, povjesničaru u formiranju, kojega je, "nanjušivši" njegov talent, uzeo k sebi za asistenta, na katedri na kojoj je predavao.

Fascinantno je kako se sve to odigralo takoreći istovremeno. Godine 1968. Ćosić i Marjanović doživljavaju havariju na sjednici CK SK Srbije i bivaju proglašeni srpskim nacionalistima. A već iduće, 1969., Marjanović zapošljava tada 25-godišnjega Đorđa Stankovića kao asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu i gura ga kao veliku historiografsku nadu u Srbiji (prethodno je Stanković te iste, 1969., magistrirao na temi "Narodna radikalna stranka i hrvatsko pitanje 1921-1923").

- Dobrica Ćosić je - rekao mi je Đorđe Stanković - vjerojatno čuo od profesora Marjanovića o nekim mojim karakternim i drugim osobinama, koje su njemu mogle imponirati. Nadasve o mom jugoslavenskom opredjeljenju, kao i o tome da sam podrijetlom iz revolucionarne obitelji, od oca visokog republičkog i saveznog rukovodioca...

Đorđe Stanković je rođen 1944. u Sloboštini, na obroncima Papuka, u zapadnoj Slavoniji. Njegov otac Đuro Stanković (partizansko ime bilo mu je Janko) bio je najprije predratni skojevac, a u ratu partijski rukovodilac i sekretar SKOJ-a za Slavoniju. Poslije rata obnašao je dužnost političkog koordinatora za uništenje križara u Slavoniji. Tu je doživio i svoje ranjavanje. Nakon toga bio je politički rukovodilac u Zagrebu (na Trešnjevci), Osijeku i Slavonskoj Požegi, sve dok ga njegovi pretpostavljeni u Partiji nisu poslali, kao vrlo zaslužnog revolucionara, u Zagreb da završi Ekonomski fakultet. Kad je diplomirao, dali su mu da operativno rukovodi s nekoliko privrednih giganata u Jugoslaviji, među ostalim i požeškom ljevaonicom željeza "Plamen". Izabran je i za predsjednika Udruženja željezara Jugoslavije. Po političkoj je pak liniji bio biran u razna tijela Centralnog komiteta KPJ. Bio je i član savezne Komisije za odnose s vjerskim zajednicama.

- Iako me otac upisao u matične knjige kao Srbina - rekao mi je Đorđe Stanković - ja sam se uvijek izjašnjavao kao Jugoslaven. Uostalom, kao istraživač povijesti proputovao sam cijelu Jugoslaviju: istraživao sam po arhivima u Zagrebu, Sarajevu, Zadru, Splitu, Skoplju... Uživao sam kad god sam putovao u Zagreb. Mislim da sam u Zagrebu ukupno proveo pet-šest godina, istražujući po raznim znanstvenim ustanovama i bibliotekama... Volio sam ići u 6 popodne u zagrebačku katedralu, da slušam orgulje. Nije me smetao Stepinčev grob u katedrali, Bože sačuvaj. Ali bi me trgnulo kad bi mame s djecom donosile svježe cvijeće na Stepinčev grob u katedrali...

Nakon Stankovićeva povratka iz vojske, 1972., profesor Marjanović je pozvao svog asistenta u svoj kabinet, na Filozofskom fakultetu, na jedan, kako se ispostavilo, sudbonosan razgovor.

- Marjanović je - kaže Stanković - smatrao da sam ja jedan, eto tako, "potencijalni balavac" koji ulazi u znanost i iz kojega bi se moglo nešto istesati. I po mom povratku iz vojske, kad sam već imao 27 godina, ponudio mi je deset tema, među kojima su prve dvije bile podvučene crvenom olovkom. Rekao mi je: "Evo vidiš, te dvije prve teme, to ti mi interno zovemo 'rudarskim temama', temama s maksimalnim zahtjevima za nekoga od kojega mnogo očekujemo. Da ti prostim jezikom kažem - to su teme za koje moraš imati bikovska muda, da ih napraviš!" Prva od tih dviju tema bio je Nikola Pašić. I onda sam ja izabrao upravo tu "bikovsko-mudsku temu", da tako kažem, za svoju užu specijalizaciju - Nikolu Pašića.

Sada, naravno, možemo samo nagađati je li Jovan Marjanović smišljeno "navukao" Stankovića na (u Srbiji i Jugoslaviji tada još uglavnom neistraženoga) Nikolu Pašića, računajući na to da će upravo on biti taj koji će sustavno i samoprijegorno istraživati i njegove pregovore s predstavnicima najmoćnijih europskih sila 1915., u godini u kojoj se lomilo hoće li Srbija (ako uopće preživi rat) ostati kao samostalna država ili će se na njezinim temeljima stvoriti nova država Jugoslavija. Ili se sve to dogodilo slučajno.

Kako god bilo, puno se toga tijekom 1970-ih događalo istovremeno, paralelno, na nekoliko posve različitih razina.

S jedne strane, Dobrica Ćosić je vodio svoje vlastito istraživanje, za svoj četverosveščani roman "Vreme smrti".

S druge strane, u Europi se pojavilo nekoliko značajnih knjiga (zbirki dokumenata) o Prvom svjetskom ratu i, posebice, o diplomaciji u doba Prvog svjetskog rata (ili šire), u kojima su prvi put izašli na vidjelo i dotad nepoznati dokumenti o Pašićevim pregovorima s predstavnicima sila Antante tijekom ljeta 1915. Dvije od njih su imale naročitu težinu. Jednu je 1971. objavio Z.A.B. Zeman ("The Gentlemen Negotiators: A Diplomatic History of World War I"), a drugu, 1975., J.A.S. Grenville ("The Major International Treaties of the Twentieth Century").

Onda je, 1976., jedna slična knjiga objavljena i u Srbiji, tj. Jugoslaviji. Naslov joj je "Zapisnici sednica Ministarskog saveta Srbije", a priredili su je Dragoslav Janković i Bogumil Hrabak. Riječ je o originalnim dokumentima sa sjednica Pašićeve vlade u Kraljevini Srbiji, u razdoblju 1915.-1918., što ih je u Beograd, preko specijalnih veza, transferirao iz kanadskoga grada Toronta Pašićev unuk koji se zove jednako kao i njegov djed - Nikola Pašić (sin Pašićeva sina Radeta), a koji je u Torontu osnovao i dugo godina vodio Srpsku nacionalnu akademiju.

Transfer, naravno, nije bio besplatan: Nikola Pašić Drugi je te dokumente, pohranjene u njegovoj privatnoj arhivi, prodao za ni manje ni više nego 10.000 američkih dolara. Posrednik u toj transakciji bio je Vladimir Dedijer, a sam čin trgovanja obavljen je na granici Kanade i SAD-a, na slapovima Nijagare.

Od srpskih povjesničara, Pašićem i njegovim pregovorima sa silama Antante u 1915. najozbiljnije i najsistematičnije bavila su se dvojica: Dragoljub Živojinović, povjesničar nešto starije generacije (doktorirao je u SAD-u, a danas je dopisni član SANU) i, uz Marjanovićev blagoslov i mentorstvo, Đorđe Stanković, koji je sebi tek krčio put u povjesničarski establishment Srbije. Živojinović je glavni dio istraživanja obavio u Rimu, dok je Stanković čak pet puta putovao u Pariz (i u njemu ukupno proveo tri godine), a jednom i u London. A, osim toga, i dvaput u Beč te po jednom u Moskvu i Lenjingrad.

Kad sam ga zamolio da mi, najegzaktnije što je moguće, razgraniči dvije zasebne, ali, na neki način, i povezane (možda bolje rečeno: nadovezujuće) epizode iz ratne 1915. - Londonski ugovor, sklopljen između članica Antante i Italije 26. travnja 1915., i ponudu Antante Srbiji, što je uslijedila nepuna četiri mjeseca poslije - Stanković je rekao:

- Londonski ugovor je bio službeni akt najvišeg ranga, potpisan na najvišem savezničkom nivou. U Londonu su ga potpisali predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova četiri države - Velike Britanije, Francuske, Rusije i Italije. A ultimatum Saveznika Srbiji, u kolovozu 1915., također je bio službeni akt, ali znatno nižeg ranga, na razini poslanika savezničkih zemalja u Srbiji, tijekom Prvoga svjetskog rata. Ta su trojica poslanika u Srbiji bili: Charles de Grazz (britanski), Auguste Boppe (francuski) i knez Grigorije Nikolajevič Trubecki (ruski).

Istraživanje Đorđa Stankovića sastojalo se od tri faze. U prvoj, 1974., "rudario" je, uglavnom, po Diplomatskom arhivu SSIP-a u Beogradu, u Kneza Miloša. Tamo je, uz ostalo, pronašao dvije Pašićeve zabilješke napisane neposredno nakon što je Pašiću bio uručen najprije prvi (4. kolovoza 1915.), a zatim i drugi (16. kolovoza 1915.) memorandum od strane diplomatskih predstavnika savezničkih zemalja. "Te su Pašićeve bilješke", kaže Stanković, "bile zapisane na poleđini telegrama što ih je slao srpskim 'poslanicima na strani', tj. poslanicima u stranim zemljama."

Prvu notu, onu od 4. kolovoza 1915., trojica poslanika savezničkih zemalja najprije su pročitali Pašiću, u Nišu, a zatim su njezinu kopiju predali njemu osobno u ruke. Kako je Stanković napisao u knjizi "Srbija i stvaranje Jugoslavije", Pašić je bio "jako potišten i istovremeno uzbuđen" kad je tu notu saslušao, odnosno zaprimio; ocijenio je da je ona "gora nego austrijski ultimatum" (onaj iz ljeta 1914., nakon kojega je, napadom Austro-Ugarske na Srbiju, započeo Prvi svjetski rat) te je izjavio - citiram Stankovića - "da je za Srbiju bolje da časno podlegne neprijatelju, nego da ustupanjem svojih teritorija pod pritiskom saveznika stvarno 'učini samoubistvo'".

Ogorčen njegovim sadržajem, Pašić je taj prvi saveznički memorandum objavio u "Srpskim novinama" (službenim novinama Kraljevine Srbije), br. 210, od 14. kolovoza 1915.

U drugoj fazi svog istraživanja, 1976., za svog trećeg boravka u Parizu, Stanković je u Diplomatskom arhivu Ministarstva vanjskih poslova Francuske "iskopao" i pročitao originalne primjerke oba saveznička memoranduma o kojima je riječ. Drugi je, kako mi je rekao, bio znatno oštriji od prvog; posebnu mu je oštrinu davao ministar vanjskih poslova Velike Britanije sir Edward Grey, dok je Rusija zaprijetila obustavom svih ratnih kredita Srbiji. No zato je taj memorandum bio i neusporedivo konkretniji - u teritorijalnom smislu; u njemu je bilo vrlo precizno naznačeno koje će austrougarske teritorije Srbija dobiti ako se odrekne dijela Makedonije u korist Bugarske. Pod uvjetom, naravno, da Saveznici pobijede u ratu. U svojoj knjizi "Srbija i stvaranje Jugoslavije", Stanković piše: "Nova izjava savezničkih država delovala je na Pašića poražavajuće, mada su kompenzacije Srbiji bile stvarno u okviru rešavanja srpskog pitanja i u svom najvećem delu ispunjavale program ujedinjenja Srba".

Indigniran novim savezničkim ultimatumom, Pašić je izjavio da "Saveznici dele Srbiju kao što su bila podeljena afrička plemena".

Treći dio svog istraživanja Stanković je, 1977., obavio u Londonu, u Public Record Officeu u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije. Tamo je - kopajući po fondovima "Srbija", "opći ratni izvještaji" i "Austro-Ugarska" - našao one iste dvije note što ih je prethodno već bio pročitao u Parizu, ali i jedan vrlo zanimljiv dodatak drugoj noti, onoj od 16. kolovoza 1915. - tzv. "popratni akt" britanskog ministra vanjskih poslova Edwarda Greya svom poslaniku u Srbiji Charlesu de Grazzu, kojemu je, crno na bijelom, bila priložena karta što ju je za potrebe britanske vlade napravio Greyev ekspert za takve stvari, arheolog i etnolog Arthur Evans.

Bila je to etnička karta jugoslavenskih zemalja koja je umnogome podsjećala na buduću Jugoslaviju, ali su na njoj s nekoliko polukružnih linija bile označene - onako ugrubo - i granice buduće pretpostavljene "Velike Srbije", što su je Saveznici sada ponudili Pašiću. Nije poznato tko je te polukružne linije ucrtao na već ranije napravljenu Evansovu mapu: da li britanski ministar vanjskih poslova Grey ili netko drugi (nije isključeno da su to učinila sva trojica poslanika savezničkih zemalja u Nišu, uoči sastanka s Pašićem).

- Tu sam kartu - kaže Stanković - precrtao i zatim je usporedio s ranije pročitanim Pašićevim zabilješkama te na temelju toga sačinio kartu "Velike Srbije". Prvi sam tako srpski povjesničar koji je tu kartu ikada igdje objavio - učinio sam to u drugom izdanju svoje knjige "Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije" (iz 1995.).

Druga saveznička nota, napominje Stanković, Pašiću je bila samo pročitana, a improvizirana karta "Velike Srbije" o kojoj je riječ - samo pokazana. Velike sile o tako osjetljivim stvarima nisu htjele ostaviti nikakve pismene tragove - barem ne u vremenu kada su se ti događaji odvijali. "Kad je Pašić", kaže Stanković, "vidio kartu što su mu je dali na uvid poslanici savezničkih zemalja i na njoj olovkom ucrtane linije što su označavale granice buduće "Velike Srbije" (bez Banata i istočne Makedonije, ali s Bosnom i Hercegovinom i Dalmacijom), ostao je u nedoumici. Čije su to linije? Bio je potpuno slomljen."

O ozbiljnosti savezničke ponude - napominje Stanković - govore još dva dokumenta što ih je tijekom svog istraživanja uspio pronaći u Diplomatskom arhivu SSIP-a u Beogradu. Prvi je pismo francuskog predsjednika Raymonda Poincaréa srpskom kralju Petru Karađorđeviću od 15. kolovoza 1915., u kojem ga moli da izađe ususret Saveznicima. Kralj Petar na nj nije odgovorio.

Drugi je pismo britanskog ministra vanjskih poslova Edwarda Greya Nikoli Pašiću od 20. kolovoza 1915. u kojemu mu nudi svojevrsnu "francusko-englesku okupaciju Makedonije" kao jamstvo za ispunjenje sporazumnih obveza od strane Bugarske. Pašić je i nakon toga ostao tvrd, ne pristavši ni na takvu, vjerojatno neiskrenu, ponudu savezničkih sila.

Znatno kasnije, negdje 1990-ih, Stanković je došao do još jedne vrlo važne Pašićeve zabilješke u kojoj je on objasnio zašto nije prihvatio ponudu sila Antante. Ta je zabilješka sačuvana pukim slučajem. Neka se žena useljavala u podrumske, kuhinjske prostorije nekadašnje Pašićeve kuće na uglu Francuske i Gospodara Jevrema, u Beogradu. Vidjela je kako radnici iz podruma osim šuta iznose i bacaju u kamion i neke papire za koje je pretpostavila da bi mogli biti vrijedni povijesni dokumenti. Alarmirala je Zavod za zaštitu spomenika kulture (jer je Pašićeva kuća bila pod njegovom zaštitom), a Zavod je onda pozvao Đorđa Stankovića. Nastavljeno je s kopanjem po podrumu gdje je zatim pronađeno još osam kutija u jednoj od kojih je je bila i rečena Pašićeva zabilješka.

Bilješka nije datirana, a pretpostavlja se da je nastala za vrijeme Pašićeva posjeta Rusiji, u travnju i svibnju 1916. U svojoj knjizi "Srbija i stvaranje Jugoslavije" Stanković citira njezine udarne dijelove pa kaže da je jedan od glavnih Pašićevih argumenata bio "da bi se takva Velika Srbija vojno i ekonomski iscrpljivala sledećih pedeset godina u borbi sa Hrvatima i Mađarima (oko milion stanovnika) koji bi težili ujedinjenju sa svojom maticom, da Srbija ne bi mogla ostati po strani a da ne pomaže Srbe koji bi ostali izvan te države (na Baniji, Kordunu, u Lici i Dalmaciji - op. Đ. S.) i što niko ne govori o sudbini Banata kojeg Rumuni traže do Beograda i uz neizvesnost šta će posle rata dobiti Italija i gde, a šta Bugarska ako se preokrene".

Drugim riječima, "Velika Srbija", kakva je bila ponuđena Pašiću, imala je, uza sve svoje zavodljive prednosti, i jedan veliki feler: njome (ipak) ne bi bilo riješeno srpsko nacionalno pitanje, barem ne u potpunosti, jer bi velik broj Srba ostao živjeti izvan nje, zapadnije od njezinih zapadnih granica, dok bi sama ta "Velika Srbija" imala čak 40 posto nesrpskog stanovništva, odnosno - oko milijun Hrvata, Mađara i Albanaca (a njima valja pribrojiti i muslimane, koji se tada još nisu smatrali zasebnom nacionalnom skupinom). Opet bi to bio, smatrao je Pašić, jedan etnički bućkuriš u kojemu bi svaki pojedini narod po sili inercije gravitirao svojoj matici i u kojemu, po svemu sudeći, ne bi bili isključeni ni neki budući ratovi za stvaranje samostalnih i etnički što zaokruženijih i čišćih država - Srbije, Hrvatske itd.

Osim toga - o tome također piše u svojoj bilješci - Pašić nije htio derogirati odluke Srpske narodne skupštine s kraja 1914., tj. nije htio ići protiv već obznanjenih ratnih ciljeva Srbije. A u te je ciljeve ulazilo i stvaranje jugoslavenske države u kojoj bi bili ujedinjeni svi Srbi, ali i njihova "braća" Hrvati i Slovenci.

U mojim razgovorima s Đorđem Stankovićem, što sam ih vodio od 2007. do 2011., posebno me zanimalo kako se on to, zapravo, zbližio s Dobricom Ćosićem i kako ga je opskrbljivao s prikupljenom povijesnom građom kad je ovaj radio na četvrtoj knjizi romana "Vreme smrti". Stanković mi je rekao da se njegovo približavanje Ćosiću (ili obrnuto: Ćosića njemu) odvijalo u tri faze.