Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Dodatnu opasnost od rendgenskog snimanja predstavljaju kontrastna sred­stva koja se često koriste za isticanje mekih tjelesnih tkiva. Te se boje dovode u vezu s anafilaktičkim šokom, srčanom nestabilnosti, trovanjem bubrega, posebice kod dijabetičara. Prema jednoj studiji na 319 pacijenata s nenormal­nom funkcijom bubrega približno jedan od deset njih trebao je, nakon što su im dana »kontrastna sredstva visokog osmolaliteta«, dijalizu bubrega.⁷³

Kontrastna sredstva poput jopamidola, koji se koristi kod urografije i an-giografije, isto se tako povezuju s edemom pluća (tekućina u plućima).⁷⁴ Za barij, koji se koristi za barijevu klizmu, ustanovljeno je da zaostaje u crijevi­ma i stvrdnjava se. Kod pacijenata s oslabljenim crijevima zbog divertikuliti­sa, ulceroznog kolitisa ili Chronove bolesti stvrdnuta tvar može prouzročiti puknuc'e debelog crijeva.

Od tisuća slučajeva kroničnih iscrpljujućih bolova u leđima više stotina njih prouzročeno je rendgenskim snimanjem kralješnice zvanom mijelografi-ja. Za tu se dijagnostičku pretragu koristi kontrast ili boja koja^e iglom ubriz­ga u kralješnični kanal te oko diskova i korijena živaca, a zatim se snima. Sve je veći broj dokaza da će kod zamjetnog broja pacijenata podvrgnutih mije-lografiji doći do razvoja arahnoiditisa, iscrpljujućeg stanja za koje su karakte­ristični trajni nepopustljivi bolovi u kralješnici i ograničenost mogućnosti kre­tanja.

Arahnoiditis, u kojem dolazi do oštećenja arahnoideje, srednje ovojnice koja štiti kralješničnu moždinu, nije u cijelosti spoznato stanje. Živci atrofira­ju i pletu mrežu gustog ožiljnog tkiva i priraslica, koja stalno pritišće na kra­lješnicu. Dr. Charles Burton, američki kirurg ortoped s Instituta za liječenje kralješnice (Institute for Low Back Care) u Minneapolisu, jedan od nekolici­ne liječnika koji su napravili studiju lumbosakralnog adhezivnog arahnoiditi­sa (LSAA), procjenjuje da se to događa kod oko 11 posto pacijenata sa sin­dromom »neuspješnog operativnog zahvata na kralješnici« — kod kojih je ki­rurški zahvat samo pogoršao prvobitno stanje.

Iako se LSAA javlja zbog različitih razloga, dr. Burton je mišljenja da je to stanje uglavnom prouzročeno uvođenjem strane tvari u subarahnoidalni prostor. Strano tijelo koje je najčešće identificirano kod žrtava, kaže, jest jo-fendilat (u Velikoj Britaniji poznat kao Mvodil, u SAD-u i kod nas kao Panto-paque), uljno kontrasf.no sredstvo korišteno u mijelografiji. Kod pacijenata s LSAA, dodaje dr. Burton, jofendilat je često pronađen u cisti unutar ožiljnog tkiva.

Procjenjuje se da jedan milijun ljudi širom svijeta pati od arahnoiditisa prouzročenog tom kontrastnom bojom, no to bi mogla biti tek preoprezna procjena. Do 1980-ih u SAD-u je svake godine napravljeno približno pola mi­lijuna mijelograma.

Upravo se to dogodilo Brianu iz Massachusettsa. Brian je 1980. godine, nakon stafilokokne infekcije krvi koja je izazvala paralizu, vrućicu i bolove, morao na operaciju kralješnice. Prije operativnog zahvata podvrgnut je mije­lografiji, pri čemu je u njegovoj uličnoj kosti ostalo kontrastne boje.

Godine 1993- javlja se, nakon istegnuća kralješnice, jako grčenje mišića i rezultira bolovima u Brianovim nogama i donjem dijelu leda. Svake su ga noc'i bolovi prisiljavali da se svakih sat do dva diže iz kreveta. Skeniranje magnetskom rezonancijom (MRI) i rendgensko snimanje naposljetku su ot­krili da Brian ima arahnoiditis te da je od mijelografije kojoj je ranije bio pod­vrgnut ostalo nešto boje u njegovoj trtičnoj kosti. »Poslije osamnaest mjeseci i konzultacija s nekoliko liječnika, korištenja mišićnih relaksatora i fizikalne terapije, injekcija i kiropraktike, pa čak i lijekova protiv konvulzija, činilo se da ništa ne djeluje«, rekao je.

Pantopaque je uveden u američku praksu 1944. godine, nakon što se li­ječnike uvjerilo da je siguran. Do toga je došlo unatoč ispitivanjima na živo­tinjama koja su pokazala da je Pantopaque prouzročio arahnoiditis (Šveđani su zabranili proizvod za humanu upotrebu 1948.).⁷⁵ Pa iako je tvrtka Glaxo prestala s njegovom proizvodnjom, zamijenivši ga kontrastnim bojama na vodenoj osnovi i novim tehnikama snimanja, jofendilat se i dalje rabio diljem svijeta sve dok zalihe nisu iscrpljene, a mnogi su specijalisti i dalje držali da je boja sigurna.

U to vrijeme američka Uprava za hranu i lijekove i britanska vlada tako­đer nisu ništa učinile da zabrane mijelografije s uljnim kontrastima. »Unatoč činjenici da je za jofendilat identificirana uzročno-posljedična veza s poja­vom arahnoiditisa, njegovu uporabu u SAD-u nisu nikada ograničile ni indus­trija, ni vlada, ni medicinska profesija«, kaže dr. Charles Burton.⁷''

To je navelo pacijente s mijelografijom induciranim LSAA da podignu tuž­be protiv proizvođača. Britansko Društvo za oboljele od arahnoiditisa (Ara-chnoiditis Societv), koje ima preko 1.000 članova, pokrenulo je sudski postu­pak protiv tvrtke Glaxo. Nakon iscrpnih pregovora Glaxo je pristao nagoditi se s 426 tužitelja i isplatiti im 7 milijuna funti, bez priznanja odgovornosti.

Ni vodena kontrastna sredstva, koja se danas koriste umjesto uljnih, nisu bez rizika. Žena snimana zbog lumboishijaigije (bolovi niz išijatični živac što se pruža od križa do pete), pri čemu je korišten jopamidol (Niopam 200), vo-dotopljivo kontrastno sredstvo, trenutačno je postala paraplegična,⁷⁷ jednako kao i jedna druga žena srednjih godina kod koje je korišten joheksol (Omni-paque), druga vodotopljiva kontrastna boja.⁷⁸ Dr. Burton navodi da neka no­va sredstva uzrokuju takav bol da su rendgenska snimanja morala biti prove­dena pod općom anestezijom. »Medicinska struka«, tvrdi, »nije dosad uspjela pronaći benigno i učinkovito mijelografsko sredstvo.«
DENZITOMETRIJA KOSTI

Osim za dijagnosticiranje prijeloma kosti rendgensko se snimanje sada koristi i za dijagnosticiranje osteoporoze. To bi mogla biti dobra ideja — kada bis­mo imali pretragu u čiju bismo se točnost rezultata mogli pouzdati. Problem je u tome, s čime se slaže mnogo medicinskih stručnjaka, da čak i posljednje tehnike skeniranja kosti treba tumačiti s oprezom, jer promjene u koštanoj masi ne moraju ništa značiti.⁸"

Instrumenti su neprecizni, višestruka mjerenja mogu biti netočna, čak su i pretpostavke o samom skeniranju kosti upitne — primjerice, već i sama po­misao da kost ima izmjerivu gustoću ili da je možemo liječiti te učinkovito povratiti u stanje prije propadanja.

Posljednji napredniji način skeniranja kosti jest »dvoenergetska rendgen­ska apsorpciometrija« ili DEXA — dopadljiv način uporabe rendgenskih zra­ka. Osoba se polegne na ravnu plohu i skenira između pola i jednog sata, ili čak i više ukoliko se traži potpuna trodimenzionalna snimka. Mjerenja se obično izvode na kralješnici, bedrenoj kosti, peti, prstima i podlaktici.

No točno se očitanje rezultata dobivenih tom tehnikom može lako prekri­žiti. »Šetnja po prostoriji u kojoj se snima utječe na promjene izmjerenih vri­jednosti do. šest posto (na vrhu bedrene kosti), što bi odgovaralo prosječnom šestogodišnjem gubitku koštane mase«, objašnjava Sušan M. Ott, izvanredna profesorica na Odjelu za metabolizam (Division of Metabolism) Sveučilišta Washington u Seattleu.⁸¹ Slaba kontrola kvalitete aparata i visoki postotak pogrešaka operatera također poništavaju valjanost rezultata.

Omiljena tehnika, koja podrazumijeva mjerenje više različitih područja ti­jela istodobno — jedno snimanje gornjeg dijela noge traži pet zasebnih mje­renja, primjerice — isto tako pridonosi riziku od lažno pozitivnog očitanja.

»Naizgled dramatične promjene mogu se shvatiti kao naznaka poboljšanja ili pak dramatičnog propadanja kosti, no mogu jednostavno biti rezultat ne­preciznosti mjerenja i manjkave tehnike pozicioniranja«, napisao je David M. Reid, reumatolog Gradske bolnice u škotskom gradu Aberdeenu, i njegovi kolege.^fi'

Studije pokazuju da DEXA pretrage nisu nužno vrlo točne. U jednom ispi­tivanju skeniranja su propustila detektirati osteonekrozu jedne šestine potvr­đenih slučajeva.⁸³ Ekstremna tjelesna težina (ispod ili iznad normale), dob (preko 60 godina) te artritis mogu utjecati na valjanost rezultata pretrage. Štoviše, mjerenje mase kosti u cijelosti može biti beskorisno jer masa kosti nije nužno povezana s čvrstoćom iste. Na primjer, fluorid dramatično pove­ćava masu kosti, ali smanjuje njezinu čvrstoću. Zbog toga je kod starije po­pulacije u državama gdje se provodila fluorizacija vode evidentiran porast osteoporoze. Slično tomu neki lijekovi mogu povećati masu kosti do pet posto, ali budući da je struktura kosti oštećena, ona tim lijekom nije ojačana. Novo istraživanje pokazuje da kod svega polovine ljudi, koji se smatraju naj­ugroženijima kad je u pitanju fraktura zbog smanjene gustoće kosti, zaista i dolazi do prijeloma.⁸"¹

Važno je razumjeti da je kost zdravih osoba dinamična tvorevina koja se neprestano remodelira. Za to su odgovorna dva seta stanica: osteoklasti — građevinski radnici — koji cijepaju istrošenu kost; i osteoblasti — arhitekti — koji koriste kalcij, magnezij, bor i druge minerale za izgradnju zdravoga no­vog tkiva. Taj se proces naziva »resorpcija«. Sve što uobičajeni lijekovi za os-teoporozu, kao što su estrogen, kalcitonin ili etidronat (takozvana »antire-sorpcijska sredstva«) čine jest da usporavaju proces razgrađivanja i obnove, sprečavajući osteoklaste da rade svoj posao. S vremenom izostaje daljnje stvaranje kosti.

Neki istraživači zagovaraju da je prisutnost ili odsutnost niske gustoće kostiju zapravo besmislen indikator rizika od prijeloma kosti ili osteoporo­ze.⁸⁵ Jedna devetogodišnja studija provedena na 1.000 sredovječnih žena po­kazala je da je u grupi za koju se smatralo da ima visok rizik za razvoj osteo­poroze bilo manje prijeloma kosti nego u grupi koja nije smatrana rizičnom. Ispitivanje gustoće kosti također se nije nikada pokazalo učinkovitim u pre-veniranju prijeloma kosti, navedeno je u opsežnoj recenziji objavljenih rado­va o ispitivanju gustoće kosti.⁸⁶

Jednokratno skeniranje kostiju može biti od pomoći za dijagnosticiranje žene s kliničkom sumnjom na osteoporozu, no čini se da je previše promje­njivo da bi se na njemu mogao bazirati probir (skrining) žena bez simptoma.
KOMPJUTORIZIRANA TOMOGRAFIJA

Kao što je to bio slučaj i s većinom drugih industrija, pojava računala podigla je i medicinsku uporabu rendgenskih zraka na novu razinu. U 1970-ima kompjutorizirana aksijalna tomografija, danas najčešće znana kao CAT ili CT, odnosno skeneri, revolucionarizirala je dijagnostiku, posebice pretrage kosti, krvnih žila i mekih tjelesnih tkiva, omogućujući dobivanje slika 20 puta de­taljnijih od običnih rendgenskih snimaka. Tako je postalo moguće koristiti skenere za dijagnosticiranje bolesti abdomena, pluća, srca, jetre i gušterače, čak i za ranu osteoporozu.

Nastalo prilagodbom sustava za procesuiranje slike osmišljenog za slijetanje letjelice Apollo na Mjesec, CAT skener snima niz poprečnih rend­genskih snimaka iz svih (360°) kutova — do 30 snimaka — prolazom vrlo tanke zrake kroz pojedini dio tijela, ponekad uz korištenje kontrastnog sred­stva. Rendgenska se cijev okreće oko tijela snimajući pojedinačne »isječke« (»slices«) slike.

Ti se podaci tada prosljeđuju u računalo koje isječke sintetizira u trodi­menzionalnu sliku na ekranu, omogućujući operateru da vidi skenirani sloj tijela iz svakog kuta. Informacija se pritom pohranjuje u računalo, tako da li­ječnik može otisnuti fotografiju slike s ekrana ili je memorirati za buduće ko­rištenje. Vaš je problem u tome što će se vaš liječnik, sad kad ima na raspo­laganju kompjutorizirane dijagnostičke igračke, s njima najvjerojatnije htjeti i igrati. Iako nas liječnici nastoje uvjeriti da CT skeniranje smanjuje potrebu za drugim pretragama, poput skeniranja mozga, arteriografije ili dijagnostičke kirurgije, to bi mogao biti pogrešan način štednje.

Dok nema dvojbe o tome da CAT skeniranje predstavlja vrhunac tehnolo­gije 20. stoljeća, ono je istodobno puno rizičnije nego većina drugih pretra­ga, izlažući vas daleko većim dozama zračenja. NRPB je 1991- godine zaklju­čio da CAT skeniranja predstavljaju svega dva posto ukupnog broja rendgen­skih snimanja u Velikoj Britaniji, ali istodobno i 20 posto cjelokupne kolek­tivne doze, što ih proglašava najvećim pojedinačnim izvorom izlaganja rend­genskim zrakama.⁸⁷ Taj se rizik povećava ako tijekom pretrage oko pola mi­nute niste bilo potpuno mirni, te se ona mora ponoviti. U Japanu je oko jed­ne osmine populacije bilo podvrgnuto CT skeniranju od 1979- na ovamo. Ra­dijacija od jedne snimke tijela danas se smatra usporedivom s onom kod niže ozračenih preživjelih od atomske bombe u Hirošimi.⁸⁸

CAT skeniranje posebice je opasno kada se primjenjuje na djeci. Premda nisu velika, ona mogu primati doze za odrasle, čak i do pet puta veće od po­trebnih, što rezultira sklonošću obolijevanju od raka. Procjenjuje se da u SAD-u, gdje se svake godine CAT skeniranje obavi na 600.000 djece mlade od 15 godina, 500 njih umire zbog toga.⁸⁹ Nadalje, iako su sve rane studije po­kazale da je korištenje CAT skenera skratilo vrijeme dijagnosticiranja, pomog­lo liječnicima postaviti dijagnozu, riješilo ih dvojbi oko dijagnoza ili planira­nih terapija te otklonilo potrebu za drugim dijagnostičkim pretragama, vrlo je malo studija pokazalo da je to znanje na bilo koji način izliječilo bolesnika, skratilo mu boravak u bolnici ili spriječilo smrt.⁹⁰

I sama je točnost upitna. Unatoč opasnostima od zračenja djece visokim dozama, posebice njihovih spolnih organa, ono se često koristi za dijagnosti­ciranje cerebralne hernije nakon lumbalne punkcije kod meningitisa. Ipak, jednom je studijom otkriveno da je jedna trećina djece s hernijom bila krivo dijagnosticirana kao zdrava.⁹¹ Jednako kao i kad je riječ o drugim kontrast-nim sredstvima, boje koje se koriste mogu trajno oštetiti bubrege.⁹²

Usprkos izostanku ikakve potvrde njegove stvarne vrijednosti, osim one da je riječ o dijagnostičkoj igrački, uporaba CT skenera energično se poticala. Pacijenti koji su imali napadaje skenirani su čak i prije nego što su im bili uzeti anamnestički podaci kojima bi se isključila alkoholna apstinencijska kriza.⁹³ Ta je sprava tako omiljena da se koristila čak i za istraživanje uzroka obične prehlade, a istraživači su zaključili da su njihovi pacijenti imali — pa­zite sad — otečenu sluznicu.⁹⁴ Pored megadoze radijacije, za CT skenere (za­pravo za sve x-zrake) već se duže vrijeme zna da uzrokuju očne mrene i dru­ga zamućenja leće, kao što je nuklearna staračka mrena,⁹⁵ te da mogu utjeca­ti na funkciju štitnjače.⁹⁶

Opasnost CAT skenent i korištenje računala potakli su razvoj nuklearne mag­netske rezonancije, koja se dalje razvila u slikovnu dijagnostiku magnetskom rezonancijom (»magnetic resonance imaging« ili MRI). Ta je dijagnostička me­toda pozdravljena kao obećavajuća alternativa rendgenskim zrakama jer daje detaljne slike mekih tjelesnih tkiva, posebice mozga i kralješnične moždine.

Za vrijeme snimanja magnetskom rezonancijom smješteni ste unutar ma­sivnoga cilindričnog magneta koji teži i do 500 tona — dovoljno velikog da obuhvati cijelo tijelo. Dok ste u unutrašnjosti magneta, brzim impulsom stva­ra se jako magnetsko polje, oko 50.000 puta jače nego ono Zemljino.⁹⁷ Njime se izazivaju jezgre atoma u tjelesnim stanicama. One tada počinju proizvoditi radiofrekventne odjeke, koje računalo obraduje i pretače u slike.

Rad MRI skenera usmjeren je na molekule vode, od kojih su najvećim di­jelom i sačinjena tjelesna tkiva. Naprava provocira vodik i kisik u molekula­ma, a kako se oni onda počinju kretati određenom brzinom i smjerom, ure­đaj ih može detektirati i mjeriti te potom na osnovi toga rekonstruirati sliku tijela prikazujući je u stvarnom vremenu na monitoru. Premda se izvorno vje­rovalo da bi kvaliteta »slika« koje daje MRI mogla eliminirati potrebu za ubriz­gavanjem boje, to se ipak nije pokazalo točnim. Kontrastna su sredstva po­trebna za detektiranje, primjerice, tumora na mozgu. Za razliku od kontrast-nih sredstava koja se koriste kod CAT skeniranja, a koja sadrže jod, za MRI se koriste magnetski aktivne tvari.

Trenutačno jedini MRI kontrastni materijali koje je odobrila američka Uprava za hranu i lijekove jesu kelati, koji sadrže element rijetke zemlje naz­van gadolinij. Kad se ubrizgaju u pacijentove žile, djeluju slično kao jodna kontrastna sredstva, ali se pretpostavlja da su znatno sigurnija, s pojavom oz­biljnih reakcija kod jednog od 350.000 pacijenata.

MRI se uglavnom upotrebljava za pregled živčanog sustava, kod sumnje na moždani udar, tumor mozga, multiplu sklerozu, infekcije mozga poput meningitisa, kod epilepsija, razvojnih poremećaja mozga poput hidrocefalu-sa, te kod problema kralješnične moždine ili kralježaka. Prednosti su snima­nja magnetskom rezonancijom, u odnosu na CAT skeniranje, što se njime postiže bolji kontrast tkiva, moguće je dobivanje slike u više ravnina, nema zračenja, koristi se sigurnije kontrastno sredstvo, te je moguć pregled vena i vršnih i frontalnih spojišta lubanje. Veliki nedostatak predstavlja znatno duže vrijeme snimanja, a rezultati mogu postati manjkavi ako se u bilo kojem tre­nutku tijekom postupka pomaknete. Međutim najnoviji MRI uređaji danas mogu raditi brže i detaljnije istodobno.⁹⁸ MRI se cijeni kao prilično točan u detektifanju multiple skleroze; jedna studija pacijenata s tom bolesti pokaza­la je 95-99 posto točnosti u utvrđivanju bolesti.⁹⁹

No točnost i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Prema medicinskom pri­ručniku za CT i MRI tehnike, brojni početni izvještaji o tome da MRI daje de­taljnije slike nego CT bili su »poretjerano optimistični«. Sve početne hvalo­spjeve, koji su došli od pojedinačnih pacijenata, nisu potvrdile veće studije koje su uslijedile, a koje su u potpunosti koristile znanstvene metode. Poka­zalo se da ranije studije nisu bile u cijelosti kontrolirane.^11,0

U posljednje se vrijeme pokazalo da MRI nije najtočniji u određivanju ra­ne faze raka prostate¹⁰¹ ili bolesti koronarnih arterija.¹"² Smatra se da je MRI u prednosti nad CT-om kad je u pitanju pretraga mozga i kralješnice, zbog mo­gućnosti dobivanja snimke tjemena glave i frontalnog dijela lubanje, ali je CT bolji za ispitivanje bilo koje vrste traume — kao što su udarci na bilo koji dio tijela — ili kosti.

Problem je u tomu što još nitko ne' zna koji su mogući dugotrajni učinci' -na tijelo podvrgnuto magnetskom polju, dovoljno snažnom da magnetna ti- -jela polete preko sobe. Zasad je britanski Nacionalni odbor za radiološku zaštitu (National Radiological Protection Board) upozorio na učinak grijanja magnetskog polja i mogućnost njegova utjecaja na magnetne tvari u tijelu ili na oštećenje tkiva.

Mikrobiolog Wendell Winter i njegovi kolege sa Sveučilišta Teksaškoga zdravstvenog centra (Universitv of Texas Health Center), San Antonio, izjavili su da izlaganje ovim tipovima elektromagnetskih polja možda nije potpuno bezopasno. Oni su u domet elektromagnetskih polja stavili neke žive tvari i otkrili da su polja stimulirala brzinu rasta stanica raka.'"³

Ispitivanja kokošjih embrija demonstrirala su da je povišenjem temperatu­re došlo do ugroženosti embrija; kod ženki miša koje su magnetskom zrače­nju bile dugo izložene evidentirane su promjene u broju bijelih kivnih stani­ca. Ostala životinjska ispitivanja pokazuju da MRI može uzrokovati urođene očne defekte¹⁰'¹ i oštećenje uha.¹⁰⁵ U SAD-u je nekoliko pacijenata s elektrosti-mulatorom srca (»pacemaker«) umrlo kad su na njih djelovale magnetske si­le.¹⁰⁶

Naredna potencijalna opasnost odnosi se na bilo koju metalnu tvar na i u vašem tijelu. Komplikacije se mogu pojaviti imate li bilo kakve metalne pro­teze ili umetke (implantate), kirurške štipaljke ili umjetne srčane zaliske, no­site li bilo kakav metalan predmet, primjerice sat, imate bilo kakav metal na odjeći, ako ste na očne kapke nanijeli sjenilo koje sadrži metalne čestice ili čak ako vam je u lisnici kreditna kartica.

Jednu od velikih poteškoća kod MRI dijagnostike predstavlja klaustrofobi­ja. Do jedne trećine pacijenata upućenih na MRI osjećalo se klaustrofobično, tako da se moralo odustati od pretrage.¹⁰⁷ »Nakon MRI skeniranja vrata imala sam užasnu klaustrofobiju (i za vrijeme pretrage), s gubitkom pamćenja«, na­pisala je Tili iz Aberdeena. »Nisam mogla prestati plakati, tresti se, nisam mogla pisati, počela sam mucati i imala noćne more još dva tjedna nakon pretrage. Bilo je to 55 minuta pakla — gore nego dva prethodna CT skenira­nja. Mora da sav taj magnetizam utječe na stanice mozga«.

Lokalno je zagrijavanje možda jedan od problema što ga stvaraju radio-frekventna polja MRI-a na koji se najmanje pomišlja, a riječ je o riziku koji se uvećava radi li se o snimanju male djece ili pacijenata pod anestezijom.¹"" Primjerice, rezultati jednog anketiranja deset američkih odjela za radiologiju pokazali su da se prevladavajuća većina ozbiljnih ozljeda vezanih uz MRI od­nosi na opekline.To zagrijavanje isto tako može prouzročiti probleme plodnosti kod muškarca, jer sperma postaje sterilnom zagrije li se iznad tje­lesne temperature. Jedna je studija ustanovila da je prosječna temperatura kože mošnji znatno porasla, prosječno za dva, a najviše za četiri Celzijeva stupnja.¹¹⁰ Četiri odvojene studije podržale su Jillinu tvrdnju da tehnika uzro­kuje gubitak pamćenja.¹¹¹

Britanski je Nacionalni odbor za radiološku zaštitu zaključio da je mag­netsko polje od 2,5 tesle (T) sigurno za sve pacijente. Štetnost je dvojbena za vrijednosti između 2,5 i 4 tesle, ali vrlo vjerojatna za magnetsko polje od 4 tesle na više.

Ako ste trudni, imate ugrađeni elektrostimulator srca (»pacemaker«) ili metalnu protezu, primjerice umjetni kuk, zaostali šrapnel ili kohlearni im-plantat od ugljenog vlakna, odnosno umjetnu pužnicu, trebali biste izbjega­vati MRI. Implantati se mogu ili pomicati ili postati žarište toplinskog učinka MRI-a, uzrokujući neugodu i lokalno oštećenje tkiva. Osim opasnosti od me­tala u vašem tijelu, svaki metalni predmet u sobi za snimanje postaje, čim se MRI uređaj uključi, potencijalno smrtonosan projektil. Najteža prijavljena oz­ljeda vezana uz MRI dogodila se kada je boca s kisikom, smještena pored magneta, poletjela i smrskala pacijentu lice.¹¹²

Osim toga, liječnici su sve više zabrinuti zbog kontrastnih sredstava koja se koriste za sve »nuklearne« tehnike snimanja.

Od svih prijava neželjenih popratnih pojava (UK Adverse Reaction Repor-ting Scheme) pristiglih u šestogodišnjem razdoblju približno pola ih se odno­silo na korištenje metilendifosfonata za snimanje kosti, a jedna trećina na ko-loide za snimanje jetre. Većina prigovora odnosila se na preosjetljivost na bo­je. Najkonzervativnije se procjenjuje da se reakcija javlja kod jedne od 1.000 osoba — znatno češće nego što se prvobitno vjerovalo.¹¹³

Ako vaš liječnik želi da obavite ovu pretragu, trebali biste prvo provjeriti je li uzeo sve vaše anamnestičke podatke, jer se protokol za MRI dijagnostiku razlikuje u zavisnosti od toga što se ispituje. Kada dijagnostički uređaji kao što je MRI ne bi bili dostupni, mišljenja je specijalist za multiplu sklerozu dr. Patrick Kingslev, svaki iole iskusniji neurolog mogao bi dati pouzdanu dijag­nozu multiple skleroze na osnovi pacijentovih simptoma i anamneze. Jedini razlog za moguću preporuku korištenja MRI-a jest ako neurolog želi isključiti postojanje operabilnog tumora mozga.
LABORATORIJSKE ANALIZE

Uz rendgenska snimanja laboratorijske su analize svih vrsta izvor najvec'ih pogrešaka. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti proveli su repre­zentativno uzorkovanje laboratorija diljem SAD-a te pronašli da su rezultati oko jedne četvrtine svih pretraga bili netočni.^1M

Uredništvo časopisa The Lancet jednom je prilikom zaključilo da su mno­gi rutinski laboratorijski dijagnostički testovi gubitak vremena i novca,^1,5 uključujući u to brojenje krvnih stanica i biokemijske pretrage prije bolnič­kog liječenja. Jedna studija, navode, pokazala je da je bolest dijagnosticirana na osnovi rutinskih analiza krvi i urina samo kod šest od 630 pacijenata. U jednoj drugoj studiji, provedenoj na uzorku od više od 1.000 pacijenata psi­hijatrijskog odjela za odrasle, rutinski testovi krvi i urina pridonijeli su pos­tavljanju dijagnoze u manje od jedan posto slučajeva; približno tri četvrtine dijagnoza doneseno je temeljem pacijentove povijesti bolesti ili fizikalnog pregleda.¹¹⁶

Liječnici se čak ne mogu složiti ni oko razine šećera u krvi osoba obolje­lih od dijabetesa.

Škotska studija otkrila je znatne razlike u rezultatima između dviju analiza — jedne koja mjeri ugljikohidrate u krvi, i druge koja mjeri samo glukozu — koje se obje koriste za osmišljavanje plana liječenja dijabetesa te praćenje re­zultata.¹¹⁷