Ana səhifə

Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine


Yüklə 1.75 Mb.
səhifə5/28
tarix26.06.2016
ölçüsü1.75 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   28

NOVA PRETRAGA DOVVNOVA SINDROMA

Ultrazvučna se pretraga danas koristi za otkrivanje Downova sindroma. Ske-niranjem vratnog ili nuhalnog nabora mjeri se dubina prostora ispunjenog limfnom tekućinom na stražnjoj strani djetetova vrata u razdoblju od 10. do 13. tjedna trudnoće. Ako je prostor deblji no obično, za vašu bi bebu mogao postojati rizik za Downov sindrom.

Međutim skeniranje nuhalnog nabora izbacuje lažno pozitivne rezultate signalizirajući Downov sindrom kada to nije slučaj. Na primjer, u jednom is­pitivanju u koje je bilo uključeno više od 96.000 trudnica svega je 80 posto snimanja bilo točno, čak i medu ženama s visokim rizikom od rađanja djeteta s Downovim sindromom. Prema jednoj studiji širokih razmjera, trebalo bi snimati 87.000 žena da bi se dobila jedna točna dijagnoza.42 Ali, naravno, naj­veći rizik od svih tih lažno pozitivnih nalaza jest taj da oni otvaraju vrata pu­no invazivnijim pretragama kao što je amniocenteza, čiji rizici nisu zanema­rivi. Naposljetku, više bi zdrave djece moglo biti izgubljeno uslijed amnio-centeze, nego što bi se otkrilo djece s Downovim sindromom.

Uzevši u obzir izuzetno slabe dokaze točnosti, ultrazvuk čak ne bi mogao biti koristan ni za potvrdu položaja djeteta u vrlo kasnoj trudnoći. Jedini lo­gičan razlog za ultrazvučno snimanje većine neproblematičnih trudnoća jest da se zadovolji naša znatiželja, te da se pokušamo približiti tajni života.


FETALNI MONITORING TIJEKOM TRUDOVA

Kad trudovi započnu i uputite se u rodilište, svi su izgledi da će vas liječnici htjeti prikopčati na uređaj za elektronički fetalni monitoring (EFM) u cilju ru­tinskog praćenja djetetovih srčanih otkucaja. Iako ulijeva povjerenje, ta na­prava, prema nalazima jednoga britanskog istraživanja, nimalo ne pridonosi zdravlju majke i djeteta. Tumačenja očitanja razlikuju se od liječnika do liječ­nika. Ono što fetalni monitoring pak čini jest da povećava vjerojatnost inter­vencije porodničara. Žene uz EFM imaju više od pet posto veću šansu za po­rođaj uz pomoć porodničkih kliješta i veću šansu za carski rez nego one pra­ćene Dopplerovim (ručnim) ultrazvučnim uređajem, otkrivaju rezultati bri­tanskog istraživanja.43

Časopis New England Journal of Medicine nevoljno je zaključio, nakon proučavanja rezultata sedam većih studija, da ovaj oblik ultrazvuka ne priskr­bljuje nikakve koristi novorođenčadi, čak ni onoj preuranjenoj. Kritički pro-cijenivši podatke, časopis je prihvatio da je studija dala konačni dokaz da je fetalni monitoring neučinkovit u smanjivanju stope mrtvorođenih, niskog Apgar indeksa (procjena vitalnosti djeteta) ili neuroloških problema kod vi­sokorizične djece. On jedino povećava ženine šanse za carski rez.44 Do takva se zaključka došlo temeljem studije provedene u nekoliko medicinskih cen­tara u američkoj državi Washington, a koja je stavila na kušnju vrlo uvriježe­no mišljenje da su visokorizične bebe koje su elektronički praćene umirale rjeđe i imale bolje ishode od niskorizičnih beba koje su praćene jednostav­nom auskultacijom (osluškivanjem) porodničarskim stetoskopom ili drugim soničkim pomagalima. Promatranje prerano rođene djece u nekoliko bolnica pokazalo je da bebe praćene elektroničkim monitoringom nisu imale veće šanse da se žive rode nego one koje su nadgledane običnom auskultacijom Dopplerom. Na kraju se EFM-u oglasilo smrtno zvono kad je jedna velika ka-lifornijska studija razotkrila da je razina njegovih lažno pozitivnih rezultata —• izvještavajući o problemu kad ga nije bilo — alarmantnih 99,8 posto, što je rezultiralo tisućama nepotrebnih carskih rezova.'15

Čak je i prijašnji voditelj Oxfordske prenatalne jedinice lan Chalmers jav­no obznanio da vodeće, dobro napravljene studije pokazuju da je mortalitet medu tehnološki praćenim bebama bio viši nego kod kontrolne skupine.'1''

»Taj je dokaz prvi put objavljen prije osam godina«, pisao je Chalmers,47 »a dokazi koji bi podržali ovaj rado prihvaćeni oblik porodiljske tehnologije od tada uglavnom izostaju. Sasvim je jasno da je riječ o dokazu koji bi neki po-rodničari najradije previdjeli.«48
AFP PRETRAGE

Većina preostalih novih prenatalnih pretraga osmišljena je za otkrivanje Downova sindroma, a pojavljivale su se čim bi neka starija metoda bila dis­kreditirana — unatoč činjenici da medu njima i nema puno razlike. I pored 30.000 amniocenteza i 3.000 biopsija korionskih resica što se svake godine naprave u Velikoj Britaniji, manje od 20 posto djece s Downovim sindromom bude detektirano. To bi moglo biti povezano s činjenicom da 70 posto takve djece rode mlade majke koje nisu bile podvrgnute testiranju — činjenica ko­ja se ruga ideji da je Downov sindrom samo rezultat »umornih jajašaca« rela­tivno starijih majki.

Zapravo, unatoč naporima medicine da zaštiti majku od rađanja djeteta s Downovim sindromom, ta je pojava u porastu. Uzrok tomu mogli bi biti tes­tovi — obično amniocenteza ili alfa-fetoproteinski test •— koji ne otkrivaju to stanje, ili roditelji koji se ne odlučuju na pobačaj beba koje su bile dijagnos­ticirane s ovim sindromom.

No jedan od najvažnijih rizika za rađanje deformiranog ili retardiranog dje­teta s kojim se suočavate može se odnositi i na same dijagnostičke testove.


AFP test

Prije nego što se odlučite za amniocentezu ili CVS (biopsiju korionskih resi­ca), vjerojatno ćete napraviti, kao što sam i ja, AFP test ili »trostruki test«, koji je razvilo Sveučilište u Leedsu kako bi se eliminirala starija dob majke kao je­dini činitelj rizika za rađanje djeteta s Downovim sindromom.

AFP je skraćenica za alfa-fetoprotein, protein koji proizvodi jetra fetusa. Ako dijete ima abnormalnost kralješnice poput spine bifide ili anencefalije, kod koje se mozak ne razvija u potpunosti, u plodnoj tekućini i majčinoj krvi bit će prisutne veće količine alfa-fetoproteina od normalnih. Niska razina AFP-a smatra se mogućom naznakom za dijete s Downovim sindromom. Test se radi ženama između 16. i 20. tjedna trudnoće.

Neosporno je da rezultat alfa-fetoproteinskog testa može biti zastrašujući. Nakon mojega osobnog iskustva, čula sam za barem tri prijateljice ili pozna­nice s lažno pozitivnim AFP nalazima. Liječnici prihvaćaju da je od tri do če­tiri posto abnormalno visokih očitanja na prvom ispitivanju pogrešno, navodi spisateljica Helen Klein Ross. »To znači da će od svakih 2.000 testiranih že­na«, kaže, »njih 100 imati nenormalne rezultate, ali samo jedna ili dvije nosit će plod s urođenom manom«.'19

Čak bi i ta procjena netočnosti mogla biti konzervativna. Jedna studija procijenila je da stopa promašaja iznosi 20 posto.50 Kao što je to slučaj i s mnogim drugim biološkim procesima, očitanja AFP-a mogu se mijenjati od dana do dana ili biti lažno povišena u zavisnosti od brojnih faktora. Više-plodna trudnoća, virusni hepatitis, pušenje, neuspjela trudnoća, pa čak i no­šenje dječaka, sve to može proizvesti lažno pozitivne rezultate, dok pretilost, o inzulinu ovisan dijabetes, pa čak i krivo procijenjen datum začeća mogu proizvesti neprirodno niski rezultat51 (oko 25 posto svih netočno visokih AFP rezultata proizlaze iz pogrešnog datuma začeća ili višeplodne trudnoće52). Čini se da i neke rase, posebice žuta i crna, imaju abnormalno visoke AFP re­zultate.5-1 Prema pokojnom dr. Robertu Mendelsohnu, jednom od prvih koji je upozorio na probleme toga testa u svojoj novinskoj rubrici The People's Doctor, test također daje i pogrešno negativne rezultate, što je predstavljeno člankom u časopisu The Lancet, a koji se odnosi na dvije bebe rođene s kra-lješničnim defektima, čije su majke imale normalne vrijednosti AFP testa.54

Prema Helen Ross, AFP test »previdi oko 40 posto slučajeva spine bifide, 10 posto slučajeva anencefalije, 80 posto Downova sindroma. Sve to ukazuje da negativan rezultat nije nimalo ohrabrujući«.55

Blizanačka trudnoća ili pogrešan izračun datuma začeća dva su glavna razloga za nevaljanost testa. U mojemu smo slučaju bili sigurni oko datuma začeća, ali ispalo je da je moja kći Caitlin rođena nakon predviđenog datuma (prve bebe vrlo često kasne, a moj porodničar ne inducira trudove ako ništa ne ukazuje da je nešto krenulo po zlu). Kao beba koja je sporo rasla, ona je vjerojatno dovoljno odstupala od norme da bi se to pokazalo kao »abnormal­no«.

Drugim riječima, ono što ovaj test uglavnom proizvodi jest dobra porcija bespotrebne zebnje, koju ćete otkloniti jedino ako podvrgnete svoju bebu amniocentezi ili ultrazvuku, dvjema pretragama s vlastitim potencijalnim rizi­cima. Doista, za svaku ženu mladu od 39 godina rizik gubitka zdrave bebe zbog amniocenteze (oko jedan od 100) može biti veći nego rizik za rađanje djeteta s Downovim sindromom — ako, naravno, dob s tim ima ikakve veze.


Trostruki test

Budući da se AFP test pokazao prilično netočnim, liječnici su zaključili da što se više pokazatelja traži, to bi test mogao biti pouzdaniji. Takozvani »trostruki test« određuje razine tri tvari u majčinoj krvi: nekonjugiranog estriola, ukup­noga ljudskog korionskog gonadotropina (HCG) i alfa-fetoproteina (AFP). Niske vrijednosti za estriol, visoke vrijednosti za HCG i niske vrijednosti AFP-a smatraju se prvom naznakom da buduća majka nosi dijete s Downovim sindromom. Ove izmjerene vrijednosti, te dodatno majčina dob i genetska anamneza, pobačaju se u neku vrstu matematičkog lonca u namjeri da se od­rede majčini osobni izgledi za rađanje djeteta s Downovim sindromom. Test bi trebao biti bolja naznaka za određivanje nužnosti amniocenteze, kojom se točnije određuje ima li dijete Downov sindrom, nego sama ženina dob. U najboljem slučaju trostruki test otkriva 70 posto djece s Downovim sindro­mom kod žena starijih od 35 godina, i samo 50 posto kod žena mladih od to-ga.«

Sve one koje dobiju pozitivan rezultat trostrukog testa moraju čekati pet ili šest tjeskobnih tjedana prije negoli dobiju rezultate preporučene amnio­centeze koja potvrđuje ili otklanja sumnje proizišle iz rezultata AFP testa. Ako ste jedna od nesretnica koje dobiju lažno pozitivan rezultat testa, što se događa u visokom postotku,57 bit ćete bespotrebno podvrgnuti amniocente­zi, koja pak povisuje rizik za spontani pobačaj za oko tri do četiri posto. Dru­gim riječima, jedna od svakih 100 žena s lažno pozitivnim rezultatom testa i upućena na amniocentezu može izgubiti normalnu bebu.
UZORKOVANJE KORIONSKIH RESICA

Uzorkovanje ili biopsija korionskih resica (»chorionic villus sampling« ili CVS) trebalo bi biti odgovor na molitve svake starije žene koja se nada postati maj­kom. Iako je amniocenteza dobro utemeljena kao test za otkrivanje Downo-va sindroma, na tu ćete pretragu morati čekati do šesnaestog tjedna trudno­će, a onda čekati još dva ili tri tjedna prije nego što dobijete rezultate. Ako test ukazuje na abnormalnosti, a vi ne želite nastaviti trudnoću, morat ćete se podvrgnuti abortusu u drugom trimestru trudnoće, što povlači za sobom po­rađanje mrtvog 20-tjednog ploda, sa svim fizičkim i psihičkim implikacijama što ih taj čin nameće.

A onda, u ranim sedamdesetima prošloga stoljeća, neki su se liječnici iz Švedske i s Dalekog istoka dosjetili da bi mogli uzeti sitan uzorak tkiva pos­teljice, resica korionske membrane (omotava embrionalnu vrećicu i kasnije ulazi u sastav posteljice) što su nalik vlasima kose, između 9. i 12. tjedna trudnoće, na osnovi čega bi se odredio genetski tip fetusa.

To bi moglo biti od pomoći kod probira na Downov sindrom, anemiju sr-pastih stanica, mišićnu distrofiju i abnormalnosti spolnih organa. Uzorak tki­va posteljice uzima se iglom koja se uvodi transabdominalno (kroz stijenku abdomena) ili transcervikalno (kroz vaginu).

Brojne dvojbe oko uzorkovanja korionskih resica u posljednje su vrijeme konačno potvrđene s nekoliko studija širih razmjera. Studija koju je proveo Savjet za medicinska istraživanja (Medical Research Council ili MRC) na pre­ko 3-000 žena iz sedam različitih europskih zemalja, ispitivala je ishode trud­noća žena koje su bile podvrgnute CVS testu spram trudnoća žena koje su imale amniocentezu.58

U usporedbi sa ženama koje su se podvrgle amniocentezi, one koje su izabrale CVS test s većom su vjerojatnošću gubile svoje bebe. Samo 86 posto žena u CVS grupi imalo je uspješnu trudnoću u usporedbi s 91 posto u grupi amniocenteze. Posljedica je to većeg broja fetalnih smrti prije 28. tjedna, ve­ćeg broja okončanja trudnoća s pretpostavljenim abnormalnostima te većeg broja smrti novorođenih, ponajviše zbog povećanja broja preuranjenih beba rođenih prije 32. tjedna.

CVS može prouzročiti značajan gubitak krvi iz maternice, što može izaz­vati smrt fetusa. To otkriće sveučilišta Erasmus iz nizozemskoga grada Bilt-hovena suprotstavlja se ranijem gledištu da fetus može preživjeti takav gubi­tak krvi.59

»Rezultati pokusa sugeriraju da uzorkovanje korionskih resica u prvom trimestru trudnoće smanjuje mogućnost uspješnog ishoda iste za 4,6 posto«, zaključak je MRC izvješća.60

Studija nije mogla zasigurno reći koliko je CVS testova bilo lažno pozitiv­no jer nisu svi namjerno ili spontano pobačeni fetusi bili testirani. Ipak, istra­živači su našli tri lažno pozitivna rezultata testa, jedan u CVS grupi i dva u grupi žena s amniocentezom, te jedan lažno negativan rezultat kod žena s CVS-om. Za druga se dva slučaja u CVS skupini pretpostavljalo da su lažno pozitivni.

Do lažno pozitivnih i negativnih rezultata moguće dolazi stoga što gene­tički materijal nađen u tkivu posteljice ne mora biti istovjetan fetusovom. U MRC studiji i drugdje nađeno je da uzorci tkiva placente sadrže abnormalne kromosome, dok su bebe unatoč tomu bile normalne. Slično su izvijestila i dva liječnika iz Kopenhagena: žena je okončala trudnoću kojom je nosila, kako se pokazalo, zdravo dijete/'1

U 'jednom drugom slučaju, iz francuskog grada Bresta, CVS je pokazao prisutnost kromosoma povezanih s cističnom fibrozom. Usprkos rezultatima testa roditelji su odlučili nastaviti s trudnoćom te je majka rodila zdravu dje­vojčicu. Liječnik koji je izvijestio o slučaju procjenjuje da su šanse za takav lažno pozitivan rezultat jedan prema šest.62

A to znači, naravno, da korionska membrana sama po sebi može imati defekt koji ne dijeli s fetusom, moguće kao posljedicu umrlog i reapsorbira-nog blizanca. Ili to može značiti da abnormalnosti tkiva posteljice u tako ra­nom stadiju ne znače ništa na duge staze (biopsija posteljice nakon abortusa u kopenhaškom slučaju pokazivala je normalne kulture). Drugim riječima, cjelokupna teorija na kojoj počiva CVS — da će nam korionske resice reći o stanju fetusa — mogla bi biti pogrešna.

Sad nas preplavljuju izvještaji o abnormalnostima udova medu novoro­đenčadi čije su majke bile podvrgnute CVS-u. U oxfordskoj bolnici Churchill zabilježeno je pet slučajeva redukcijskih anomalija udova (kad su ruke ili noge abnormalno kraće) među približno 300 trudnica koje su ispitivane s CVS-om između 55. i 66. dana trudnoće.63

Talijanski istraživači s Katoličkog sveučilišta u Rimu našli su da se četiri od 118 slučajeva »transverzalne« redukcijske anomalije udova rođenih izme­đu 1988. i 1990. godine u Italiji odnosi na djecu majki koje su imale CVS.64

Na osnovi vlastitih podataka izračunali su da je rizik takvih deformacija, koje se pojavljuju kod majki podvrgnutih CVS-u u bilo kojem stupnju trudno­će, jedan prema 200. Za usporedbu, uobičajena stopa među širom populaci­jom iznosi jedan prema 3-100. Rizik deformacije zbog CVS-a bio bi čak i veći kad bi se uzele u obzir i druge deformacije osim redukcije udova. U jednoj studiji o majkama koje su bile na CVS-u kod svih 75 njih djeca su rođena s nekom manom, od nedostajućih udova do oštećenih nokata.65

Što se ranije obavi CVS pretraga, ona ne samo da nije manje invazivna, već su, naprotiv, to ozbiljnije abnormalnosti. Najveće deformacije pojavljuju se među fetusima nad kojima je izveden CVS test 56 dana nakon začeća.66

Vjeruje se da vaskularna disrupcija ili punkcija embrionalne vrećice mogu imati veze s pojavom deformacija. Bez obzira na to odakle šteta dolazi, jasno je da tanke korionske resice nisu tako zanemarive kao što je medicina vjero­vala.

Američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti sada preporučuju da liječ­nici upozore roditelje na rizik CVS-a, s obzirom na pojavu defekta udova nji­hove djece, najmanje do 76-og dana (približno 11. tjedna) trudnoće. Isti Cen­tri također upozoravaju da testiranje može biti opasno ako je fetus stariji od devet tjedana — što se prije smatralo najsigurnijim razdobljem za obavljanje pretrage.

Zbog upitne točnosti CVS-a možda ćete se trebati, za potvrdu rezultata, podvrgnuti amniocentezi, što predstavlja još jedan napad na vašu bebu i umnožavanje vašega rizika od gubitka trudnoće. Rizik da izgubite dijete usli­jed CVS-a sada se procjenjuje na približnih pet posto. Pridodate li tome am-niocentezu, počinjete se približavati vrlo visokom riziku za neuspjelu trudno­ću, kad neuspjehom okonča jedna od 16 trudnoća.
AMNIOCENTEZA

Amniocenteza je najprihvaćeniji izbor za test Downova sindroma i drugih ge­netskih abnormalnosti te se svake godine u Velikoj Britaniji obavi više od 30.000 ovih pretraga. Postupak uključuje uvađanje igle (navođene ultrazvu­kom) u abdomen i uterus i izvlačenje plodne tekućine. Te se stanice onda nasade kao kulture, pa se nakon dva do tri tjedna ispituju kromosomi stani­ca, što objašnjava razmak od tri tjedna između obavljene pretrage i dobivanja rezultata.

Rizici pobačaja procjenjuju se na od 1 do 1,5 na 100 trudnoća, većinom zbog oštećenja izazvanog iglom ili mogućnosti inficiranja maternice. Tako­đer, već je 1978. godine britanski Savjet za medicinska istraživanja izvijestio o 3-postotnom porastu respiratornih problema kod novorođenčadi i 2,4-pos­totnom porastu prirođenih iščašenja kukova i deformiteta stopala (ekvinova-rus).

Zbog tih su problema liječnici zaključili kako bi možda moglo biti sigur­nije obaviti pretragu ranije, dok je beba sitnija, a ne u već odmakloj trudnoći. Međutim, daleko od toga da bude sigurnija, rana se amniocenteza dokazala upravo kao puno opasnija. Kod žena kod kojih je obavljena ranija amniocen­teza zabilježeno je približno dva posto više pobačaja i više od jednopostot-nog porasta prirođenog deformiteta stopala.07

Ako ste odgađali rađanje djeteta sve do svoje 35-e, a sada nosite silno že­ljenu bebu, bilo bi dobro ne smetnuti s uma visok postotak pobačaja kod že­na podvrgnutih amniocentezi, bez obzira na to je li test obavljen ranije ili kasnije.

Zbog straha od kasnog abortusa, pokaže li se nalaz pretrage pozitivnim, mnoge se žene odlučuju za ranu amniocentezu. Međutim posljednje infor­macije govore o tome da rana amniocenteza u značajnoj mjeri povisuje rizik od neuspjele trudnoće. Također je, sudeći prema istraživanju medicinskog fakulteta na King's College u Londonu, kod amniocenteze veća vjerojatnost za pojavu prirođenih deformiteta stopala nego kod CVS-a.f,s

U Nizozemskoj su znanstvenici zaključili da je ta pretraga tako opasna da su odustali od svoje studije iste, smatrajući da je neetično nastaviti s pokusi­ma. Prije toga nizozemski su istraživači našli da je osam žena imalo pobačaj nakon rane amniocenteze — broj sličan gubicima zabilježenima u jednome drugom pokusu na 120 žena podvrgnutih pretrazi. Dr. F. Vandenbussche i njegovi kolege iz Sveučilišne bolnice Leiden upozorili su druge liječnike: »Či­ni se da je izvjesno da nema opravdanja za nastavak nekvalificiranog zago­varanja rane amniocenteze na osnovi vjerovanja i opažanja.«65 Jedna je druga studija pokazala da je kod djece čije su majke obavile amniocentezu »primjet­no veća« razina hemolitičkih bolesti (vezano uz broj crvenih krvnih stanica) nego kod djece kod kojih nije bilo testa.70

Mnogo je i lažno pozitivnih rezultata, unatoč tomu što se za ovu pretragu pretpostavlja visoka točnost (MRC-ova studija otkrila je više netočnih rezulta­ta kod amniocenteze nego kod CVS-a). Svatko tko misli da mu se to ne može dogoditi, trebao bi pročitati pismo poslano u časopis Spectator, a kojim autor čestita Dominicu Lawsonu jer je naglašeno odbio amniocentezu i još nagla­šenije branio radost imanja djeteta s Downovim sindromom. »Držite ljudsko biće u rukama«, napisao je autor pisma, »i to je jedino važno«. On nastavlja: tak žena starijih od 35 godina s Downovim bebama rođenima nakon Ćemo-bila bio je identičan postotku dekadu ranije. Nakon toga otkrića njemački su istraživači pronašli druge studije koje su podupirale njihove zaključke. Sluča­jevi Downova sindroma dramatično su porasli u indijskoj državi Kerala i ki­neskoj pokrajini Yangjiang nakon što su žene bile izložene slično visokim vrijednostima zračenja iz tla.

Istraživačka grupa, vođena profesorom Karlom Sperlingom, prihvaća da se njihov dokaz »protivi postojećem mišljenju u udžbeniku«. Izgleda da dob majke per .se nije pouzdan indikator za Downov sindrom, osim činjenice da bi starija majka mogla imati više akumuliranog zračenja od x-zraka. Zaključili su da bi trebalo izbjegavati svako izlaganje ionizirajućem zračenju, naročito u vrijeme začeća.

Sličnu su poveznicu ustanovili znanstvenici koji su istraživali odnos stope rađanja djece s Downovim sindromom i isprobavanja nuklearnih postrojenja. Proučavali su okrug Fylde u Lancashireu i otkrili da je pojava Downova sin­droma imala vrhunce u 1958. i od 1962. do 1964., kada su zabilježene visoke razine kontaminacije nuklearnim oborinama. Slično se ponovilo i 1957. kad se zbio požar u obližnjoj nuklearnoj elektrani u Windscaleu (sada Sellafield). Izgleda da su žene starije od 35 godina bile više pogođene radijacijom, opet možda stoga što su one već akumulirale nešto radijacije tijekom svojega ži­vota, a radijacija nuklearnog reaktora samo je podigla tu razinu preko svake mjere.74

Njemačka otkrića pridodala su dokaze tezi da je Downov sindrom rezul­tat utjecaja okoliša, a ne samo životne dobi. Tim više jer je velika studija iz 1990. našla da su djeca s Downovim sindromom imala veće količine alumi­nija u mozgu nego normalna djeca.75

Otkriće da različite rasne skupine imaju znatno različit postotak Downo-va sindroma pruža više dokaza o faktoru okoliša. Praćenje rođenja u 17 dr­žava diljem SAD-a u razdoblju od 1983- do 1990. pokazalo je da se među Afroamerikancima rađa manje djece s Dovvnovim sindromom nego kod osta­lih rasnih skupina (7,3 na 10.000), dok Hispanoamerikanci prolaze najlošije (11,8 na 10.000). Stopa Downova sindroma također se vidljivo razlikovala iz­među država, od 5,9 na 10.000 u Kansasu do 12,3 na 10.000 u Koloradu.76

Prema knjizi u kojoj su objavljeni rezultati istraživanja djece s Downovim sindromom tijekom više od 30 godina, stanje se ne čini tako obeshrabruju-ćim kao što bi medicina željela da vjerujemo. Psihologinja Janet Carr je od

1964. godine pratila grupu od 54 djece s Downovim sindromom i našla da oni ne obolijevaju ništa više od svojih istogodišnjaka iz grupe normalne dje­ce. Nisu zabilježeni značajni bračni problemi ili razvodi roditelja djece s Downovim sindromom, kao ni loš utjecaj na braću i sestre. Gotovo su sve obitelji jednostavno voljele svoje članove s Downovim sindromom i nisu ni­kad ni pomislile na život bez njih.77


U DOBROJ FORMI PRIJE ZAČEĆA

Za svaku ženu koju brine hoće li moći imati normalno dijete možda bi najvi­še smisla imalo da se pobrine za svoje zdravlje prije začeća, radije nego da se pouzda u brojne pretrage s upitnom evidencijom sigurnosti i učinkovitosti. Postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju na odnos između prirođenih deforma­cija i niskih vrijednosti cinka, magnezija i selena kod majke.78 Foresight, bri­tanska udruga za promicanje predkoncepcijske brige, savjetuje roditeljima da se hrane ekološkom neprerađenom hranom bez aditiva i konzervansa i na koju provjereno nisu preosjetljivi, da krajnje smanje unos alkoholnih pića te da provjere i pobrinu se za manjak vitamina/minerala i prekomjernu akumu­laciju toksičnih metala u tijelu prije nego što nastoje zanijeti. U jednoj novijoj studiji 89 posto parova dobilo je zdrave bebe slijedeći naputke Foresightove dijete i programa dodataka prehrani. U proučavanoj grupi nijedna beba nije rođena prije 36. tjedna i nijedna nije bila lakša od 2,4 kg. Također nije bilo pobačaja, prenatalnih smrti, malformacija ili novorođenčadi koja zahtijevaju posebnu brigu. Od 418 parova prethodno je 75 posto njih imalo probleme s neplodnosti, neuspjelim trudnoćama ili mrtvorođenu djecu. Mnogi su u gru­pi bili stariji od 40 godina.

Kad zatrudnite, promislite o tome da posjetite starijeg ili holistički usmje­renoga ginekologa ili primalju, koji su obučavani prije doba ultrazvuka. Naj­važnije informacije (kao što je višeplodna trudnoća ili položaj djeteta) može odrediti par iskusnih ruku. Fetoskopom ili stetoskopom na najsigurniji ćete na­čin osluhnuti otkucaje djetetova srca. I zapamtite, možete napraviti koliko god hoćete videosnimaka svojega djeteta — nakon što se ono rodi. Možda, jedna­ko tako, neku utjehu pruža i činjenica da u 40 posto slučajeva Downova.sin­droma priroda uzima stvar u svoje ruke i fetus ne pozivi do kraja trudnoće.

Ako pak imate dijete s Downovim sindromom, proučite program prehra­ne koji pomaže mnogima od te djece da vode normalan život i pohađaju škole s redovnim programom.79

Četvrto poglavlje

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   28


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət