Akademske studije
|
|  Yüklə 1.6 Mb.
|
Društveni ugovor je u stvari svojevrstan dogovor kojim se definišu osnovna "pravila ponašanja" svih članova zajednice i mehanizam potreban da bi se osiguralo poštovanje tih pravila, i to na taj način da svi sudionici svojevoljno daju političku vlast onima koji će upravljati za dobro onih kojima će upravljati. Naravno, društveni ugovor nije neki faktički dokument koji bi, stupajući u zajednicu, pojedinci potpisivali, jednako kao što nas niko nikada, ni po rođenju, niti kasnije, nije pitao želimo li postati članom neke zajednice. Štaviše, iz činjenice da smo članovi neke uređene zajednice proizlaze i naše obaveze prema toj zajednici, iako nas ni o tome niko nikada nije pitao. No, kako je moguće da, iako na to nijesmo nikada eksplicitno pristali, ipak moramo preuzeti obaveze prema zajednici i podvrći se njenim pravilima - zakonima koji uređuju živote pojedinaca? Odgovor na to pitanje daje američki filozof prava H. L. A. Hart u poznatom tekstu pod naslovom "Postoje li prirodna prava?" (1955.): "Kada neke osobe učestvuju u nekoj, pravilima regulisanoj zajedničkoj aktivnosti, ograničavajući time svoju slobodu, tada te osobe koje su se podvrgle tim ograničenjima imaju pravo na slično podvrgavanje svih onih koji od njihovog podvrgavanja imaju koristi." Dakle, ono na što se ovdje Hart poziva je neka vrsta prećutnog pristanka koji se s pravom može pretpostaviti, budući da svi koji žive u pravilima uređenoj zajednici od toga imaju koristi. T 2.3 ČEMU SLUŽI DRŽAVA? Odgovor na pitanje čemu služi država? neposredno proizlazi iz odgovora na pitanje zašto ljudi žive u zajednici?. To je pitanje, naime, pitanje o tome kako se postojanje države uopšte može opravdati. Dva su osnovna značenja pojma država. U širem smislu, država je politička zajednica onih koji vladaju i kojima se vlada, koja, koristeći mehanizme vlasti koji podrazumijevaju silu, stvara i uređuje odnose između pojedinaca. Konstitutivni momenti tako pojmljene države su stanovništvo, određena teritorija, vlast i nezavisnost. U užem smislu, država je aparat vlasti koji ima monopol nad legitimnim korištenjem sile. Vratimo se sada pitanju čemu služi država, odnosno kako se može opravdati njeno postojanje. Dakako, neko bi mogao pitati, zašto bi uopšte trebalo opravdavati postojanje države? Odnosno, veliki broj ljudi se vjerovatno nikada nije pitao zašto je dobro da postoji država. No, kada malo bolje pogledamo, stvari nijesu posve neupitne. Jer, država nam, kroz poreze, uzima veliki dio našeg imetka, često samo zato da bi davala drugima; govori nam što smijemo a što ne, naređuje nam i zabranjuje, ograničava našu slobodu, trpa nas u zatvore, tjera nas u ratove; ukratko, ne da nam da živimo baš onako kako hoćemo. Ukoliko je riječ o silom nametnutoj totalitarnoj državi ili diktaturi, odgovor je prilično jednostavan: to što takva država postoji uopšte nije dobro, zadesilo nas je zlo i to sve trpimo jedino zato što smo nemoćni. No, čak i najdemokratskija država, dakle ona u kojoj i sami na neki način učestvujemo u vladanju, u velikoj mjeri ograničava našu slobodu i određuje način na koji živimo. Dok nedemokratski režimi počivaju na pukoj sili i strahu, demokratije podrazumijevaju svojevrstan pristanak građana da se njima vlada. Taj pak pristanak nije ništa drugo do preuzimanje političke obaveze, obaveze da se, na primjer, plaća porez, poštuju zakoni, brani zemlja itd. Ako je to zaista tako, onda nije posve bespredmetno pitati: zašto bismo preuzeli takvu obavezu, zašto bismo na nju pristali? Zašto je potrebno da plaćamo porez i poštujemo zakone? Zašto bismo se dobrovoljno odrekli dijela svoje slobode u korist države? Koja je svrha svega toga? Dakle, koja je svrha države? Na ovo pitanje ne postoji jedinstveni odgovor. Naprotiv, međusobno disonantne političke filozofije na ovo pitanje odgovaraju posve različito. Pa ipak, u krajnjem se cijela priča može svesti na tri stvari:
(1) Kad je riječ o uspostavljanju i održavanju reda, radi se u stvari o djelovanju države koje je usmjereno na zaštitu pojedinaca. Podsjetimo se Loka: "Budući da je ljudima, kao što je dokazano, rođenjem data potpuna sloboda i neograničeno uživanje svih pravâ i sloboda koji proizlaze iz prirodnog zakona, oni imaju, takođe po prirodi, moć ne samo da očuvaju svoje vlasništvo (property) – tj. život, slobodu i imovinu (estate), već isto tako i da osude i kazne svakoga ko bi prekršio te odredbe prirodnog zakona..." No, u prirodnom stanju, što je takođe već rečeno, niko ne može osigurati poštovanje prirodnog zakona, tj. prava na život, slobodu i imetak. Stoga je "svrha postojanja vlasti upravo zaštita vlasništva (tj. života, slobode i imovine ...) budući da su se zbog toga ljudi udružili u zajednicu." Tako postaje očigledno da funkcija države nije ništa drugo do uspostavljanje i održavanje reda (poretka) u kojem će biti zaštićen život, sloboda i imovina svakog pojedinca. Da bi se to postiglo, drži Lok, pojedinci se moraju dobrovoljno odreći svog prirodnog prava da, prema vlastitom nahođenju, osude i kazne svakoga ko ugrožava njihov život, slobodu i imovinu, i dati to pravo u ruke vlasti. A kako vlast nema ništa do onoga što su joj dali pojedinci dobrovoljno se odričući svojih prava, ona smije koristiti silu jedino da zaštiti njihov život, slobodu i imovinu. "Država ... nikada ne može imati arbitrarnu vlast nad životima i srećom ljudi. Budući da vlast države nije ništa drugo do udružena moć svih članova društva koji su se te moći odrekli u njezinu korist, ona ne može predstavljati nešto više od onoga što su oni imali u prirodnom stanju, prije ulaska u zajednicu ... A pojedinac, kao što je dokazano, ne može u prirodnom stanju biti podvrgnut arbitrarnoj moći drugog čovjeka, niti pak ima arbitrarnu moć nad životom, slobodom i imovinum drugog čovjeka, već jedino u onoj mjeri u kojoj mu prirodni zakon dozvoljava kako bi zaštitio sebe i druge ljude. To je jedino što on ima, i to je jedino čega se može odreći u korist zajednice. Moć vlasti je u krajnjim granicama ograničena na javno dobro zajednice. Ta moć nema druge svrhe do zaštite građana: zato nikada ne može imati pravo da uništi, zatoči ili u značajnoj mjeri da dovede do osiromašenja građana." Ovime je jasno određena granica ovlašćenja države: država je legitimna ukoliko koristi silu jedino kako bi zaštitila život, slobodu i imovinu članova zajednice. Ukoliko bi se pak dogodilo da država "...pokuša ljudima oduzeti ili uništiti vlasništvo, ili ih pak pretvoriti u robove potčinjene arbitrarnoj sili, tada između države i ljudi započinje rat i oni su oslobođeni svake daljnje poslušnosti." Malo drugačije rečeno, ukoliko bi država posegnula za onime zbog čije zaštite u stvari postoji, a to su život, sloboda i imovina ljudi, tada se oni imaju pravo pobuniti, svrgnuti tu vlast i postaviti novu. Napokon, iz ovog je podužeg izvoda vidljivo ne samo da država treba da štiti pojedince od drugih ljudi, već da ih mora, na neki način, štititi i od sebe same. Ne samo da drugi ljudi ne smiju ugrožavati život, slobodu i imovinu nekog člana zajednice, već to ne smije ni država. (2) Druga svrha države je stvaranje opštih dobara koja su na korist svih građana: izgradnja cesta i komunalne infrastrukture (vodovod, kanalizacija, parkovi i ostale javne površine), organizacija javnog prevoza, obrazovnog i zdravstvenog sistema, kulturnih institucija itd. Ova funkcija države usko je vezana uz Platonovu tvrdnju da ljudi žive u zajednici zato što sami ne bi mogli zadovoljiti svoje potrebe. Dakako, pojedine se države međusobno razlikuju s obzirom na to u kolikoj mjeri se upuštaju u stvaranje opštih dobara i pružanje javnih usluga. Primjera radi, u nekim zemljama gotovo cjelokupan javni prevoz i komunalna infrastruktura je u državnim rukama. No, u nekim drugim zemljama, poput SAD-a, veliki je dio tih usluga potpuno privatizovan. No, čak i u takvim zemljama država u velikoj mjeri stvara opšta dobra. (3) Treća funkcija države je uspostavljanje jednakosti među građanima, i to na dva osnovna nivoa. Najprije, riječ je o političkoj jednakosti i pravnoj jednakosti. Ova prva, politička jednakost, uključuje ne samo jednakost u glasanju (jedan čovjek=jedan glas), već i jednakost u ostalim političkim pravima: pravo javnog iskazivanja mišljenja, pravo mirnog okupljanja, pravo udruživanja itd. Pravna jednakost pak podrazumijeva ne samo da su svi pred zakonom jednaki, već i jednaku zaštitu u slučaju sudskih postupaka. No, uz ovu vrstu jednakosti, jednakosti u građanskim pravima, sve države, u većoj ili manjoj mjeri, promovišu i neku vrstu socijalne jednakosti. I dok oko jednakosti u građanskim pravima postoji konsenzus i u različitim političkim filozofijama, i u različitim zemljama demokratske provenijencije, ova je potonja ideja, ideja socijalne jednakosti, jedna od najkontroverznijih ideja i političke teorije, ali i političke prakse. Njezina kontroverznost proizlazi prvenstveno iz činjenice da uspostavljanje ili, u najmanju ruku, težnja ka uspostavljanju socijalne jednakosti nužno uključuje državnu redistribuciju imetka: država jednima uzima da bi drugima dala. Naime, socijalna pomoć za nezaposlene ili, naprosto, za siromašne, dječji dodatak, zagarantirana minimalna penzija, besplatno medicinsko osiguranje i besplatno obrazovanje za one koji to inače ne bi mogli platiti; svi ti postupci države predstavljaju redistribuciju imetka kroz poreski sistem. Drugačije rečeno, oni koji imaju plaćaju za one koji nemaju. Naravno, oko opravdanosti takve državne intervencije postoji ozbiljan spor. Ono što je zanimljivo je činjenica da se obje suprotstavljene strane, i zagovornici takve preraspodjele imovine, pobornici tzv. socijalne države, i njezini oponenti, pobornici tzv. minimalne države, na neki način pozivaju na pravednost. I dok zastupnici ideje socijalne države drže da je redistribucija nužna za ostvarivanje pravednosti, potonji je pak vide kao čistu nepravdu. Socijalna država (država blagostanja) je država koja se doživljava kao moćan, dobronamjeran akter društvenog života koji obezbjeđuje pojedincu materijalni i socijalnu sigurnost u svim trenucima tokom života. U ekonomskom pogledu ovaj tip države vezuje se za kenzijansku (J.M.Keynes) ekonomsku politiku intervencionizma, podsticaja i regulisanja privrednih tokova od strane države. U političkom pogledu ovaj tip države vezuje se prvenstveno za socijaldemokratsku politiku sitnih promjena u kapitalističkom poretku i snažne uloge države. 
John Maynard Keyns (1883-1946) Minimalna ili tzv. noćobdijska država (night-watchman state) je država koja se brine samo za tri stvari, za sigurnost građana i za poštovanje političkih prava i pravila tržišne utakmice. Koncepti minimalne države se najčešće vezuje uz neoliberalizam, odnosno libertarijanizam. Libertarijanizam kao temeljne vrijednosti vidi lične slobode i pravo na sticanje i posjedovanje vlasništva (vlasništvo po Loku uključuje život, slobodu i imovinu u smislu posjedovanja). Za zagovornike libertarijanizma socijalna prava su neprihvatljiva, budući da zahtijevaju prisilni rad jednih za račun drugih). T 2.4 DRŽAVA - KRAĆI REZIME: Država (eng. state, njem. Staat, franc. état) = politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovu pravila koja prihvataju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi članovi. U užem smislu država je aparat sile koji načelno garantuje sigurnost svih članova zajednice. Država se kao zaseban aparat pojavljuje tek u novom vijeku. Kao poseban termin uvodi ga Nikolo Makiaveli. 
Niccollò Machiavelli (1469-1527) U grčkoj i rimskoj tradiciji polis i civitas (ili res publica), kao ni srednjevjekovni izraz regnum, nemaju značenjska određenja države u savremenom smislu. Naime, u svim tim slučajevima se, nazavisno od značajnih razlika među njima, radi o stanju u kome je razlikovanje zajednice i formalizovanog aparata za njeno održavanje nedovoljno jasno ili ga uopšte nema. U opisanom smisli država se po prvi put uspostavlja kao apsolutna monarhija u 17. i 18. vijeku (Francuska). 
Louis XVI (Luj, 1754 - 1793.), kralj Francuske i Navarre od 1774 - 1791., a kasnije francuski kralj od 1791 - 1792. Unuk Luja XV. U avgustu 1770. oženio se austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Antoanetom (Marijom Antonijom), kćerkom hrvtstko-ugarske kraljice Marije Terezije. Na prijestolje je stupio 1774. kao 20-godišnji nasljednik. Apsolutna monarhija omogućila je formiranje modernih evropskih država, bez obzira što je ona u prvom planu težila kontroli, a ne samo osiguranju opstanka stanovnika - podanika. Nasuprot praksi apsolutne monarhije konstituiše se liberalna teorija države (započinje sa J. Lokom). Liberalna teorija države nastoji da odredi državu polazeći od privatne egzistencije pojedinca osiguranog vlasništvom. iz tog razloga država je negativno određena: ona djeluje tamo i tada, gdje i kada pojedinci ne mogu sebi neposredno osigurati mir i sigirnost, a povlači se tamo gdje su oni u stanju da se sami brinu o tome ("noćobdijska država"). Da bi se postigli odnosi kakve pretpostavlja liberalna teorija države uvodi se dioba vlasti (od Loka, preko Monteskjea do savremenih teoretičara). Vlast se dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku iz razloga da bi jedna drugu kontrolisale i ograničavale. Osnovna određenja države prema liberalnom konceptu su: (1) država se što je moguće manje miješa u život društva, reducirajući svoje djelovanje na brigu oko njegovog održavanja u datome ustrojstvu; (2) sve društvene promjene, ako su potrebne, mogu se izvesti zakonodavnim putem; (3) zakonodavstvo je djelovanje države u određivanju unaprijed poznatih, jasno definisanih, opštih i apstraktnih pravila; (4) donošenje zakona je monopol zakonodavne vlasti; (5) izvršna vlast ( i njena administracija - uprava) ne izvodi društvene promjene sama, nego primjenjuje opšta pravila u konkretnim slučajevima; (6) sudije su glasnogovornici zakona (ovo vrijedi za "kontinentalno", ali ne i za anglosaksonsko pravo). Liberalni koncept države vremenom se vezao za model tzv. pravne države, odnosno pojam vladavine prava. Model pravne države polazi od tri osnovne pretpostavke: (a) zakon isključuje djelovanje arbitrerne vlasti (tj. građanin može biti kažnjen samo zbog kršenja zakona i ni zbog čega drugog); (b) jednakost svih osoba pred zakonom i jednaka odgovornost svih građana u odnosu na odluke sudova; (c) ustav nije izvor prava čovjeka i građanina, nego je rezultat sloboda i prava koje su individuama date na osnovu međunarodnog i unutrašnjeg zakonodavstva i sudskih presuda. T 2.5 KO I KAKO TREBA VLADATI? Dva Platonova odlomka, jedan iz Države, a drugi iz Protagore, odgovaraju na isto pitanje: Ko treba vladati? To pitanje, bez sumnje, je jedno od najstarijih i najvažnijih pitanja socijalne, odnosno političke teorije, a dva navedena odgovora predstavljaju aspekte suštinske dileme klasične političke filozofije. I "Ako ili filozofi ne postanu u državama kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne složi u jedno, naime državna vlast i filozofija, te ako od onih koji sada odvojeno slijede bilo jedno bilo drugo svi ne budu prisilno udaljeni od vlasti, onda neće, mili Glaukone, prestati zlo u državama a, mislim, ni u rodu ljudskome." II "Ja naime, kao i ostali Heleni, kažem za Atinjane da su pametni. A vidim, kad se saberu u skupštini i država treba štogod da odredi za gradnju zgrada, onda za zgrade zovu graditelje kao savjetnike, a kad se radi o gradnji brodova, graditelje brodova, i ovako za sve ostalo za što se drži da se može naučiti i učiti drugoga. No ako pokuša ko drugi njima savjetovati za koga misle da nije stručnjak, bio on baš krasan, bogat i plemenit, nikako ga ne prihvataju nego mu se smiju i galame dok onaj što se drznuo govoriti ili sam vikom ušutkan ne odustane ili ga redari na zapovijed pritom ne odvuku ili iznesu… No kad se treba posavjetovati o državnoj upravi, tu ustaje i svjetuje njima jednako tesar, jednako kovač, obućar, trgovac, vlasnik brodova, bogat, siromašan, plemić i običan čovjek." Prvi od navedenih odgovora pripada aristokratskoj teoriji vlasti. Termin aristokratija dolazi od grčke riječi aristeus, što znači najbolji, najvrsniji, najodličniji, pa stoga aristokratija nije ništa drugo do vlast najboljih. Razlike u interpretaciji proizlaze iz različitog tumačenja riječi najbolji, odnosno različitog shvatanja kvaliteta koji bi neko trebao imati da bi mogao vladati. Za Platona taj kvalitet je izjednačen sa znanjem: vladati mogu jedino oni koji znaju a to su po Platonovom sudu, jedino filozofi. U kasnijim, istorijski određenim interpretacijama pojam je zadobio dodatna značenja, poput vladavine onih plemenitog porijekla, ili pak vladavine bogatih. Drugi odlomak predstavlja svojevrsni opis demokratije kao tipa poretka u kome odlučuje puk ili narod, tj. naprosto svi građani. Za razliku od aristokratije, koja uvijek podrazumijeva da odlučivati mogu samo neki, samo oni koji su za to na neki način dodatno kvalifikovani (znanjem, porijeklom, imetkom...), osnovna pretpostavka demokratije upravo je suprotna: odlučivati mogu svi, samom činjenicom da su građani, tj. punopravni članovi zajednice. U svojoj čuvenoj formulaciji, A. Linkoln (16. predsjednik SAD), iako ne spominjući eksplicitno demokratiju, govori o vladavini "of the people, by the people, for the people". Prema toj lapidarnoj definiciji demokratija bi bila vladavina koja proizlazi iz naroda, koju provodi narod i koja je za dobro naroda. 
Abraham Lincoln (1809-1856) Prvi dio formulacije, prema kojoj je demokratija vladavina koja proizlazi iz naroda, tvrdi u stvari da je demokratska ona država koja je vlast dobila od naroda, tj. ona koju su građani izabrali. Ona pak država koja je svoju vlast uspostavila na neki drugi način, a ne voljom naroda iskazanom na izborima, ne može se smatrati demokratskom. Drugi dio formulacije govori o vlasti koju provodi narod, pa je stoga demokratija neka vrsta samo-upravljanja: narod upravlja samim sobom. U neposrednoj demokratiji koja je moguća samo u malim društvima kakvo je, u jednom periodu, bilo ono atinsko, to znači da su svi građani članovi zakonodavnog tijela. U modernim predstavničkim demokratijama to je pak moguće jedino tako da građani izaberu svoje političke predstavnike koji onda vladaju u njihovo ime. Treći dio formulacije posve jasno iskazuje ideju da demokratska vlast mora biti vođena dobrom naroda, tj. građana, a ne svojim vlastitim privilegijama i koristima. T 2.6 OSNOVNI OBLICI - TIPOVI VLADAVINE /POREDAKA
Jedan od tradicionalnih oblika vladavine. Pojam potiče od grčke riječi demokratía (vladavina naroda). Izvorno, starogrčko shvatanje najčistije je razvijeno u atinskoj demokratiji od Klistenovih reformi 507. god.pr.n.e; Atinska demokratija počivala je na ograničenoj prostornoj i demografskoj veličini polisa (grada) i pretpostavci jednake vrline građana. zbog toga se u načelu nijesu koristili izbori, več se najčešće kockom odlučivalo ko če obavljati pojedine funkcije vlasti; Atinska demokratija postala je mit koji je kasnije nerijetko i veoma korisno djelovao na demokratiju u srednjem i novom vijeku; U renesansnoj verziji (Marsilije Padovanac) uvodi princip većinskog odlučivanja kao jedan od strukturnih elemenata demokratije. Među znamenitije zastupnike demokratije treba ubrojati, izmeću ostalih, Spinozu i Rusoa. Zajedničko im je, svoj trojici, to što ovaj oblik vladavine prepoznaju kao mogućnost neposrednog uređenja života u malim zajednicama. Pritom, npr, Ruso pretpostavlja i sličnost običaja, socijalnih statusa i odanost zajedničkoj stvari. Dakle, riječ je o pretpostavkama koje više nijesu prisutne u modernim nacionalnim državama; Savremena demokratija = predstavnička demokratija.
Latinski izraz koji označava stvar, opšte dobro, stvar s kojom se ne može trgovati; Pojam je izvorno određen u političkoj teoriji antičkog Rima; Ciceron je tvrdio da je res publica (opšte dobro) res populi (stvar naroda), pri čemu narod nije bilo koja grupa ljudi, nego "udruženje mnogih ljudi koji su se okupili s obzirom na zajedničko shvatanje prava i zajedničku korist"; 
Marcus Tullies Cicero (CICERON) 104 – 46. pne. Volja da pravo bude utvrđeno kao temeljni odnos među pojedincima i svojstvo čovjeka, te da se ostvari korist svakog pojedinca - skupinu pojedinaca preobražava u zajednicu; Republika uglavnom označava oblik države i način ustrojstva vlasti; Republika je je oblik državne vlasti u kojoj, nasuprot monarhiji, blada više subjekata;
Sve savremene republike se iskazuju kao demokratske. S obzirom na uspostavljeni odnos između zakonodavne i izvršne vlasti razlikuju se predsjedničke (npr. SAD) i parlamentarne republike (npr. većina zemalja evropskog kontinenta). 
Monteskje (Šarl-Luj de Sekonda, baron od Breda i Monteskjea - fr. Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et de Montesquieu; (1689-1755)
Pojam izveden iz starogrčkog tirannís što znači samovlast (samovladu); Tiranija predstavlja jedan od klasičnih oblika vladavine - ona je vladavina koja nije utemeljene u pravu (ilegitimna); Tiranija počinje ilegitimnim dolaskom vladara na vlast - vladar je osoba koja nije izabrana niti joj je priznata nasljedna vlast; Pojavljuje se kod Grka. U preddemokratskoj fazi grčke istorije tirani su vodili narod protiv aristokratije (7. i 6. v.p.n.e). Obično se pominje da ih je bilo 106, a po pravilu su i sami poticali iz aristokratskih krugova; Tirani kasnijeg razdoblja (njih 128) obarali su demokratske režime; Kod Rimljana tiranija je najčešće razumijevana kao izrođeni oblik monarhije u kojemu, nezavisno o kvalitetu tiranina, narod mora u svakom slučaju ropski služiti (Ciceron); U savremenoj teoriji, tiranija se često miješa sa despotijom, diktaturom, terorom pa i totalitarizmom. |
