Mirna Jasić
Pojedeš strah i odlučiš
da istraješ
o autoru
Filip David je rođen u Kragujevcu 1940. godine.
Književnik, dugogodišnji urednik Dramskog
programa Televizije Beograd i profesor Fakulteta
dramskih umetnosti. Napisao je više TV drama, drama
i filmskih scenarija. Objavio knjige pripovedaka:
“Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i
nestvarnom”, “Princ vatre”, ”Sabrane i nove priče”.
Romane : “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi
i smrti”. Knjige eseja: “Fragmenti iz mračnih
vremena”, “Jesmo li čudovišta”, “Svetovi u haosu”.
Sa Mirkom Kovačem “Knjigu pisama 1992-1995”.
Dobitnik je Andrićeve, Prosvetine i Bigzove nagrade.
Knjige i priče objavljene su mu na više jezika.
S Filipom Davidom, piscem, scenaristom i dramaturgom,
razgovarali smo u povodu izlaska njegove
zbirke “Princ vatre – sabrane i nove priče” u izdanju
zagrebačke Frakture. Poznat je i kao žestoki kritičar
srpskih vlasti devedesetih, kad je bio među osnivačima
udruženja – poput Beogradskoga kluba, Foruma
pisaca, Nezavisnih pisaca i Grupe 99 – koja su pružala
otpor Miloševićevom režimu i bujanju nacionalizma.
Bili ste dugogodišnji urednik Dramskog programa
Radio-televizije Beograd. Što se dogodilo 1992.
godine, kad ste smijenjeni i žigosani kao izdajnik?
Već krajem osamdesetih, kad su se počeli održavati
masovni mitinzi, tzv. događanja naroda, grupa ljudi na
Televiziji osetila je da se nešto iza brda valja i da će
biti velikih problema. Odmah smo pokušali da odbranimo
čast profesije i osnovali smo Nezavisni sindikat
Radio-televizije Beograd. Nakon 25 godina urednikovanja
Dramskim programom, našao sam se na mestu
urednika Kulture, redakcije koja je bila jezgro toga
prvoga nezavisnog sindikata. Jedini nam je zahtev bio
da se mora poštovati profesionalni kodeks, da nije
dozvoljeno vršiti ratnu propagandu i lagati, da se mora
objektivno informisati, dakle sve ono šta se u normalnim
vremenima podrazumeva. No to je početkom
devedesetih zvučalo kao provokacija, jer je tadašnja
vlast, na čelu sa Miloševićem, radila sve suprotno.
Recimo, u našem programu kulture donosili smo vrlo
kritičke prikaze onoga šta se dešavalo u Francuskoj 7,
Udruženju književnika Srbije, gde su bile orgije
nacionalizma i huškanja. Kad je na čelo Televizije
došao Milorad Vučelić, blizak saradnik Miloševića,
prvo je naredio da se zabrani ulaz članovima Izvršnog
odbora sindikata, pa od januara 1992. više nisam
mogao da uđem u zgradu koja mi je bila druga kuća.
Preživeti u mračnim vremenima
Time vaša borba protiv tadašnjeg režima nije
prestala: bili ste dio onoga što se obično naziva
drugom Srbijom, onom koja se ne miri sa zločinima?
Tada je nas nekoliko osnovalo Beogradski krug,
koji je činilo 300 intelektualaca –Bogdan Bogdanović,
Rade Konstantinović, Latinka Perović, Vesna Pešić i
mnogi drugi – koji su učestvovali u aktivnom otporu
Miloševićevom režimu. Izdavali smo časopis “Pravo
na sliku i reč”, u kojem smo govorili o zloupotrebama
u medijima. Kasnije je iz toga nastao Forum pisaca,
kao uža spisateljska organizacija koja se borila za
demokratizaciju društva; pisali smo apele i protestovali.
Kad je 5. oktobra 2000. režim pao, udruženje je
izgubilo pravi značaj, a moja je ideja bila da to preuzmu
mlađi pisci. Bliski su mi oni koji se okupljaju
oko Betona, oni na neki način nastavljaju ono što je
Forum pisaca počeo. Pisao sam vrlo angažovane,
kritičke tekstove protiv Miloševićevog režima za
“Feral”, za Radio frans internešnel, za neke austrijske
i nemačke novine. Mnoge je to iznenadilo, jer sam
dotad bio urednik Dramskog programa i pisac
književne fantastike, koja nije imala direktne veze sa
političkim angažmanom. Ipak, morao sam početi
vikati da sam protiv. Jedini stvarni problem bilo je
pitanje sigurnosti moje porodice. Za vreme bombardovanja
Beograda 1999. u “Politici” je izašao tekst
Dragoša Kalajića, dopisnika iz Rima i desne ruke
Mire Marković, u kojem je optužio moju tadašnju
asistenticu Biljanu Srbljanović i mene da smo “idioti
koji navode pametne poteze”, tzv. lokatori koji daju
instrukcije šta bombardovati. Time je dao dozvolu
svakome sa ulice da mi uđe u kuću i likvidira me bez
posledica. Toga se nisam plašio, ali sam se zabrinuo
kad mi je ćerka jednog dana rekla: “Tata, da li ti
misliš na nas?” No nisam mogao da se zaustavim, bio
sam svestan da će jednog dana, kad se sve to završi
katastrofom po taj režim, moja deca biti ponosna na to
šta sam istrajao. Od tada do danas, nema toga u Srbiji
ko nije žigosan kao izdajnik. Samo treba preživeti u
mračnim vremenima. Ima trenutaka kad pojedete strah
i prestanete da se plašite, postanete odlučni da istrajete.
Imao sam prilike da živim drugde, ali sam osećao
da bi to bilo bekstvo, nisam želeo da odem samo zato
šta je neko drugi želeo da odem.
Jeste li osjećali da je u svemu tome bilo i antisemitizma?
Smeta li vas kad vas etnički svrstavaju?
Uvek ga je bilo. Gde postoji ekstremni nacionalizam,
tu su i teorije zavere. U Srbiji je bila dominantna
tema da nas čitav svet mrzi zato šta smo bolji i
pametniji, da su nezavisni novinari strani špijuni i da
se sve diriguje iz nekog svetskog centra koji, prema
Protokolima sionskih mudraca, organizuju Jevreji. U
Miloševićevo vreme osnovana je i Organizacija
srpsko-jevrejskog prijateljstva, jer se verovalo da će
tako dopreti do tih moćnih centara i objasniti im
srpsku stvar. Ja sam to udruženje žestoko kritikovao,
jer se radilo o velikoj zloupotrebi Jevreja u Srbiji, po
poslednjem popisu, nema ni 700 i nemaju velikog
uticaja. Samo je nekoliko pisaca u Srbiji imalo prilike
da o tome govori, poput Danila Kiša, Davida Albaharija
i moje malenkosti. Kiš je govorio da kad hoće
da vas odstrane iz srpske književnosti, tada kažu da
ste jevrejski pisac. A jevrejski pisac ne postoji, postoji
izraelski pisac. Jevrejski pisac, kao i Jevrejin u dijaspori,
onaj je koga drugi vide kao Jevrejina, a ne onaj
koji sebe drži Jevrejinom. U svakom slučaju, ne
obraćam pažnju kad me drugi stavljaju u tu etničku
ladicu, ali me vređa pokušaj da me odstrane zbog
mojih političkih stavova.
Verujem da je zlo metafizička stvar
Vaše su priče fantastične, mistične, a u njima je
čest i motiv smrti. Otkuda takve teme? Vjerujete li u
Boga?
Taj oblik fantastike ne proizilazi iz nekog verskog
osećanja, nema mnogo veze sa religijom, ali ima sa
nekim pokušajem da se objasni ono egzistencijalno.
Čak nisam sasvim siguran da li sam ateista ili vernik.
Da to postane moj spisateljski izbor, pomogao mi je
Branimir Donat, koji je napisao kritiku moje prve
zbirke priča “Bunar u tamnoj šumi”, kazavši kako je
očigledno da je mladi pisac pod uticajem kabale i
oniričke literature. Tada, sa 24 godine, nisam imao
pojma šta je to, pa sam počeo da se zanimam za takve
priče i za nemački romantizam. Počeo sam da ga
čitam, posebno prevode jidiš literature. Video sam i da
je Franc Kafka bio pod jakim uticajem kabalističke
literature. Mnogo je na mene uticao i roman Jana
Potockoga “Rukopis nađen u Saragosi”, pa pikarski
romani. Pored jidiš i hasidske literature – kao piscu
važan mi je način na koji se u toj vrsti literature
pričaju priče – moj čest način pričanja sliči onom u
“Šeherezadi”: jedna priča zamenjuje drugu, pa se onda
te priče neprekidno dalje umnožavaju. Takođe, motiv
smrti uvek je tu negde prisutan, čak je i naslov jedne
kritike nove zbirke bio “Deset puta smrt”; u svakoj od
tih priča na neki se način obuhvata tema smrti, ali ne
kao nešto konačno, nego kao nešto šta ne možete
sasvim razumeti, pa pokušavate na svoj način da
razjasnite šta je to. Moji dalji uzori su Edgar Alan Po,
Hauard F. Lavkraft, Horhe Luis Borhes, dakle svi oni
koji su zagonetku smrti opisivali bilo kroz fantastiku,
bilo kroz horor.
Radite li na novim pripovijetkama i scenarijima?
Upravo sam sa Goranom Paskaljevićem napravio
scenario za film “Lovac u tamnoj šumi”, na temu iz
Drugoga svetskog rata. Zbog teške situacije, jer je u
Srbiji ove godine za filmsku produkciju izdvojeno
nula dinara, pare se moraju tražiti vani. Goranov film
“Kad svane dan”, za koji smo zajedno radili scenario,
otvorio je ovogodišnji Festival židovskog filma. Pauze
između mojih knjiga su velike, i po deset godina, ali
sam krenuo sa pisanjem novih priča i jednog romana.
Interesuje me problem zla i verovao sam da ću o tome
naći obimnu literaturu, no neverovatno je malo knjiga
o zlu u savremenom svetu. To šta je mnogo stvari
ostalo neobjašnjeno za pisca može da bude izazov, ali
postoji i opasnost da se, ako to ne uspete pretvoriti u
pripovedanje, ostane na nivou opšteg mesta. Sklon
sam da verujem da je zlo metafizička stvar, a šta to
znači pokušavam da otkrijem kroz pisanje. Voleo bih
da ta tema bude deo moje poslednje, testamentne
knjige.
Ponosan na svoju generaciju
Činili ste književnu grupu s Danilom Kišem,
Borislavom Pekićem i Mirkom Kovačem. Nedostaju li
vam danas?
Ponosan sam na tu svoju generaciju pisaca. Sva
četvorica smo 1964. u “Prosveti” istovremeno objavili
svoje prve knjige, a kritika je zapazila da se pojavila
nova generacija koja je nosila evropski duh. Tada smo
se upoznali, osetili bliskost i počeli da se sastajemo.
Čitali smo ono šta smo pisali i komentarisali, a prijateljstva
su se održala do kraja. Mirko je najizvorniji
talenat, izvanredan esejista, pripovedač i scenarista.
Kiš je puno čitao, bio odličan prevodilac i najbolji u
prvoj generaciji studenata svetske književnosti. Pekić
je bio studiozan čovek tipa Tomasa Mana, puno je
pisao, a za svaku temu obimno se pripremao, praktički
je “završavao fakultet” čitajući o svakoj. Oni su i dalje
sam vrh, ne samo srpske nego jugoslovenske književnosti.
Nažalost, Kiš i Pekić su rano umrli, ne uspevši
dovršiti mnogo toga šta su zamislili. Sa Mirkom sam u
odličnim odnosima i svakodnevno se čujemo preko
skajpa.(Ovaj razgovor vođen je pre smrti M.K. 19.8.
2013)
Objavili ste “Knjigu pisama 1992 – 1995″, koja ste
izmjenjivali s Mirkom Kovačem, a angažirane
tekstove protiv Miloševića objavili ste u knjizi “Zapisi
iz mračnih vremena”…
Mirko je otišao iz Beograda, jer je bio na policijskom
popisu ljudi koje treba likvidirati. U Rovinju
je živio u užasnim uslovima, a ja u Beogradu pod
stalnim pretnjama, pa smo se krenuli dopisivati, šta
nam je tada mnogo značilo. Čudo je bilo da je u ratno
vreme svako pismo stiglo na adresu. Kad se sve
završilo, Mirko je rekao da su mu se javili momci iz
“Ferala” pitajući ga ima li šta, pa je ponudio ta pisma
koja govore o vremenu sa dve različite strane. I tako
je “Feral” bio prvi izdavač te knjige, koja je doživela i
beogradsko izdanje i prevod na dva strana jezika.
Tekstovi moje male lične istorije onoga šta se događalo
kroz devedesete, kroz prizmu politike i kulture,
koje sam tada objavljivao u novinama, sabrani su u
“Zapisima iz mračnih vremena” izašlima u Beogradu,
a onda i u Sarajevu pod naslovom “Jesmo li čudovišta?”
Kako ocjenjujete današnju vlast u Srbiji, kombinaciju
radikala i socijalista?
Situacija je dosta složena i konfuzna istovremeno.
Zbog očajne ekonomske situacije, nova vlast je
primorana da se okrene Zapadu. Pokušavaju tražiti
pomoć i od Kine, Rusije i arapskih zemalja, ali jedino
Evropska unija može da popuni budžetske praznine.
Boris Tadić je imao dobru retoriku, ali bez rezultata.
Sad je EU opreznija, pa je pomogla da na vlast dođe
nova garnitura. Shvatili su da bi, čak i da je Tadić
uspeo da sprovede sporazume, odmah izbile demonstracije,
poput svojevremenih paljenja džamija i ambasada
u Beogradu. Trenutno je vlast u Srbiji fokusirana
na to dobije datum početka pregovora o ulasku
u Uniju u junu, pod uslovom da potpuno implementira
sporazum sa Kosovom, šta je vrlo teško. Radikali, koji
se sad nazivaju naprednjacima, imaju podršku nacionalnog
korpusa i jedini eventualno mogu da sprovedu
sporazum. Imam utisak da shvataju da moraju to da
urade ako hoće datum početka pregovora. Znači, sad
postoji otvaranje Srbije prema spolja. Ali istovremeno
su se u politiku, ekonomiju i kulturu vratili svi oni
užasi iz devedesetih, šta znači da na unutrašnjem
planu ponovno dolazi do zatvaranja. Na primer, u
kulturi su na vlasti svi oni kadrovi iz Francuske 7,
najgori nacionalisti. Čini mi se da će EU biti zadovoljna
ako pacifikuje Srbiju, u smislu da se odnosi sa
Kosovom srede, nakon čega neće obraćati mnogo
pažnje na to šta se događa unutar Srbije.
Preuzeto iz časopisa LAMED, br. 4. 2014 |