1/ Marsel Prust
|
|  Yüklə 367.5 Kb.
|
KEDER (Alburnus alburnus)Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"Lokalni nazivi: uklija, beovica, kaugler, klija, zelenika, zekica, klejica, šnajder. Max. dužina: 30 cm . Max. težina: 150 g. Vreme mresta: maj, jun Životni vek: proseč:no od 5 do 8 godina. Navike, stanište, rasprostranjenost:Mnogi je mešaju sa belicom (Leucaspius delineatus). Živi u rekama, kanalima i jezerima. Voli čistu vodu, ali se drži van glavnog toka - u mirnim rukavcima i zatonima - izbegavajući predele gusto obrasle vodenim biljem. Ponekad se skuplja blizu mostova, kupališta i mesta gde stoka prelazi vodu. Obično se kreće u jatima, tik ispod površine. Vrlo je živahna i nikada ne miruje, a i kako bi kada je vrebaju svi vodeni grabljivci, ali i zmije, žabe, čaplje i galebovi. Keder je svaštojed koji se mresti u vreme stabilnog vodosotaja. Opis i građa:Po leđima je sivo-plava ili zelenkasta, bokovi i trbuh su joj srebrnkasti i sjajni, dok su peraja obično siva. Krljušt ove ribe je slabo usađena, pa lako spada pri dodiru rukom. Glava mu je mala,usta su joj koso nagnuta prema gore tako da je donja čeljust duža od gornje, što joj omogućava da lako hvata plen s površine, donja čeljust je izbačena napred. Najviše je nalik sabljarki (gardi). Obično naraste između 10 i 30 cm, a krupniji primerci teže do 100g, mada se izuzetno može zakačiti primerak od čak 150 g. Razmnožavanje:Mresti se u maju i junu, u plitkoj vodi, u pesku, u vodenoj travi i njenom korenju, kada voda dostigne 14ºC. Lepljiva jaja se pričvršćuju za kamenje i druge predmete u vodi. Plodnost je od 3 000 do 10500 jaja. Dve do tri nedelje nakon polaganja jaja izležu se mladi. I oni će se mrestiti na mrestilištima dve do tri godine kasnije. Uklija polagano raste. U prvoj je godini retko veća od 3 cm. Njena se populacija, često po nekoliko sezona, smanjuje, bilo zbog hroničnog zagadjivanja, bilo zbog lošeg mresta usled poplava ili pada temperature. Srećom, u samo nekoliko godina ima ih opet na hiljade. Mamci i pribor za lov:Tokom najvećeg dela godine Beovica mamac grabi smelo. Izuzetno je proždrljiv i neprestano zauzet pronalaženjem hrane. Zainteresovan je za sve što padne u vodu. Čim padne na vodu, riba ga hvata i vuče u stranu. Najbolji mamci su: crvići, hlebne pahuljice, razna testa, insekti, mravlja jaja, sobne muve, končasto bilje i sitna veštačka mušica. Lovi se laganim priborom. Po tihom vremenu bez vetra, mamac se zabacuje ispod same površine, na dubinu od svega 15-20 cm. Ukoliko duva vetar, beovicu ćemo tražiti u srednjim slojevima, a u zimskom periodu pri samom dnu. Štap dugačak 4 m i više; osnovna struna prečnike 0,10 mm, predvez 0,08 mm; udice od br.16-20; vrlo osetljiv plovak i olovce. Mladj se hrani zooplanktonom, odrasle jedinke lutkama hironomida. Način hranjenja:Kao sve ciprinidae, i uklija ima raznovrstan način prehrane stalno se prilagodjavajući raspoloživoj hrani! Mladi se hrane isključlivo planktonom, dok odrasle jedu najčešće ono što nadju : crve, jajašca, mekušce, alge i razne biljne ostatke. Kako se kreće po svim dubinama vode, uklija se hrani podjednako vodenim kukcima u svim stepenima njihovog razvoja, kao i kopnenima kada slučajno padnu u vodu. Scardinius dergle DRLJA (Heckel et Kner, 1858) Sin. Scardinius erythrophthalmus hesperidicus Hrvatsko ime: Drlja Englesko ime: Dalmatian Ruud Njemačko ime: - Klasifikacija:Red: Cypriniformes Porodica: CyprinidaeMorfologija:Leđna peraja: 3 tvrde šipćice / 8-9 mekanih šipćica Podrepna peraja: 3 tvrde šipćice / 10-11 mekanih šipćica Trbušne peraje: 2 tvrde šipćice / 8 mekanih šipćica Prsne peraje: 1 tvrda šipćica / 14-15 mekanih šipćica Ova se vrsta odvaja po Karamanu (1928), od Scardinus erythrophthalmus po većim ustima i tamnom bojom peraja. U usporedbi sa S. scardafa, primjerci ove vrste iz Krke imaju relativno manja usta i više tijelo, a u analnoj peraji uvijek 10-11 mekanih šipćica.Max veličina: Biologija:Nije dovoljno istraženo, ali vrlo vjerojatno veoma slična biologiji crvenperke (S. erythrophthalmus). Distribucija:Ova vrsta živi u rijeci Krki kod Knina i u Vranskom jezeru na Cresu. Endemska vrsta Ugroženost:Nalazimo je u Crvenoj knjizi ugroženih vrsta Hrvatske kao gotovo ugroženu vrstu.
Do danas je otkriveno i opisano više od 540 vrsta slatkovodnih deseteronožnih rakova iz podreda Astacida. Današnja fauna Astacida podijeljena je u 3 porodice s 29 rodova koji se međusobno razlikuju morfološki, biološki i ekološki. Predstavnici Astacida naseljavaju lentičke (tekućice) i lotičke (stajaćice) sustave, podzemne i boćate vode, a ima vrsta koje su terestričke (rod Engaeus u Australiji). U Europi se proučavaju od davnina, Aristotel ih spominje još 300. g.p.n.e., a Linné (17.st.) ih smatra kukcima neprikladnim za prehranu. Zbog toga što su zanimljivi iz različitih aspekata, ostavili su trag posvuda - od izreka, imena mjesta i vodotokova, basni, astrologije i mitova, bili su inspiracija umjetnicima, a služili su i kao lijek protiv nekih bolesti, npr. raka - do kraja 19. stoljeća. Predmetom znanstvenog proučavanja postali su 1879. godine kada je T.H. Huxley objavio prvo izdanje knjige "The crayfish - An introduction to the study of zoology". Od tada pa do danas rakovi su proučavani iz različitih aspekata i o njima je objavljeno mnoštvo radova i knjiga, a znanstvenici koji ih proučavaju (astakolozi) su okupljeni u međunarodnu udrugu IAA (International Association of Astacology). Rakovi iz skupine Astacidae služe i za prehranu, u početku su služili kao hrana bogatašima i svećenstvu, a tek kasnije i srednjoj klasi. Od 19. st. se jače razvija tržište za slatkovodne rakove pa tako i njihov izlov i uzgoj. Prvotno je uzgoj u akvakulturi služio za dobivanje juvenilnih rakova za repopulaciju prirodnih staništa, a zatim je započeo i polu-intenzivni uzgoj rakova za konzumaciju. U Hrvatskoj su rakovi iz porodice Astacidae (riječni rak, rak kamenjar i bjelonogi rak) zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode (NN 30/94) i Pravilnikom o zaštiti riječnih rakova (NN 76/98). Navedene vrste rakova zabranjeno je ometati i uznemiravati u njihovom prirodnom životu i slobodnom razvoju (uklanjanje sa staništa, rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i ubijanje te oštećivanje njihovih obitavališta) kao i prodavati, kupovati i otuđivati ili pribavljati ih na drugi način. Zaštićene životinjske vrste mogu se jedino sakupljati u znanstveno-istraživačke svrhe i to uz prethodno dopuštenje Uprave za zaštitu prirode pri Ministarstvu kulture RH. Posebno treba naglasiti da je zaštićene vrste zabranjeno izvoziti i iznositi u inozemstvo a niti uvoziti iz inozemstva. Zabranjeno je unošenje (introdukcija) novih vrsta rakova u prirodu na području RH, osim prema posebnim zakonskim propisima i uz suglasnost Ministarstva. stranicu izradili: Goran Klobučar i Ivana Maguire sa Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Rooseveltov trg 6, 10 000 Zagreb, Hrvatska autori su dobitnici Nagrade za očuvanje prirodne i kulturne baštine 2003 koju dodijeljuje Ford motor company za projekt "Ugrožene autohtone vrste slatkovodnih rakova u Hrvatskoj" Izvor Rječina - Vlastelica lovi rakove http://www.youtube.com/watch?v=GpuVo0Y0i78 VIDI ISTORIJU I GODINE ,VLADARE Dušan (raški kralj 1331.-1345., srpski car 1346.-1355.) Iako je pobedio Bugare, Stefan III je i dalje imao jake protivnike u svojoj državi. Srpska vlastela mu je najviše zamerala pomirljiv stav prema Vizantiji i to objašnjavala uticajem kraljičinim. A ona je, sa svoje strane, uporno radila da naslednik Stefanov bude njen sin Siniša, a ne stariji sin Stefana Dečanskog, Dušan. Kraljević Dušan i srpska vlastela u Zeti uveliko su rešili da je kucnuo čas da se učini kraj vladavini Stefanovoj. NJihovo uverenje utvrdio je prevrat u Bugarskoj, u kojoj je za cara proglašen Jovan Aleksandar. NJegove pretnje Srbiji ozbiljno su ugrožavale i državne granice i samu državu. Dušan je ubrzo, uz pomoć zetske vlastele, krenuo na oca, lako ga savladao i zarobio. Dušan se krunisao za kralja 8. septembra 1331. a svrgnuti otac i vladar umro je posle nekoliko meseci, novembra iste godine. Stefan Dušan bio je sigurno jedan od najznamenitijih i najuspešnijih srpskih vladara srednjeg veka. On je bio taj koji je srpski narod doveo do vrhunca moći i političke i zavojevačke. On je ostvario one snove koje su sanjali Uroš I i Milutin. I mnogo više. Najtačniji opis Dušanov dao je veliki srpski istorik Stanoje Stanojević u svojoj Istoriji srpskog naroda, pre više od osamdeset godina, 1908: "Duboke političke mudrosti u njega nije bilo, ali je on imao prirodne bistrine da shvati neposrednu situaciju i da je iskoristi. Osim toga, on je shvatao potrebu u korist dobre organizacije, mada sam nije bio dobar organizator". (str. 168) Dušan se ubrzo oženio sestrom Jovana Aleksandra, Jelenom. Uglavnom zahvaljujući tom braku odnosi između Srbije i Bugarske ostali su dobri i prijateljski sve do smrti cara Dušana. Već 1331. Dubrovčani su svečano dočekali novog srpskog kralja. Dve godine docnije od njega su dobili čitavu Dalmaciju od Stona do Dubrovnika. Mladi srpski vladar odmah je napao Vizantiju i osvojio gotovo čitavu Makedoniju, gradove Prilep, Ohrid, Kostur i Strumicu. Na osnovu mira sa Vizantijom zaključenim 1334. Srbiji su priznate sve nove granice. Jedino od čega je u ovom trenutku srpski kralj morao da odustane bila je opsada Soluna. Uskoro je Srbija nastavila da ratuje na jugoistoku. Od 1336. do 1340. Dušan je osvojio dobar deo Albanije i proširio teritoriju svoje države sve do Janjine. Do 1345, kada je osvojen grad Ser, Dušanova Srbija je obuhvatala celu Makedoniju osim Soluna, čitavu Albaniju i Epir, sve bivše oblasti Vizantijskog carstva. Naredne 1346. godine Stefan Dušan se krunisao za cara u Skoplju, a svog sina Uroša proglasio je kraljem. Ali, pošto je krunisanje mogao da obavi samo patrijarh, to je srpski sabor prvo izabrao arhiepiskopa Joanikija za patrijarha, koji je potom, proglasio cara Dušana. Ratovanja i osvajanja Dušanova nikako nisu prestajala. On je do kraja 1348. osvojio Etoliju, Akarnaniju i Tesaliju. Već 1349. napadnuta je i Bosna, ali Dušan nije uspeo da osvoji grad Hum, mada je neke od ovih krajeva propisno opusteo i opljačkao. Početkom pete decenije četrnaestog veka Dušan se okrenuo prema severu. U sukobu sa ugarskim vladarem Lajošem osvojio je Mačvu i Beograd 1353. Godinu dana pre toga, Dušanova vojska se, zajedno sa Bugarima, prvi put suprotstavila turskoj najezdi, u prvoj Maričkoj bici. Iako je srpska vojska ubedljivo poražena, to nije ni u kom slučaju zaustavila Dušanova osvajanja. Krajem 1355. izbio je rat između Dušana i Mletačke republike s jedne strane, i Ugarske i Bosne, s druge strane. Ali, tek što je rat počeo, car Dušan je iznenada umro (20. decembra 1355). Rat se završio posle tri godine, a Ugarska je dobila Dalmaciju i Dubrovnik (1358). Verovatno najznačajniji dokument Dušanove vladavine u Srbiji bio je njegov Zakonik iz 1349. godine (dopunjen 1354). Dušanov zakonik kodifikovao je i pravno uobličio sve one pravne norme i običaje koji su do toga doba vladali u Srbiji. http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_istorija_srba/tekst/srpski/03/03-uvod.html Poslednje aktivnosti Dušanove vezane su za dalmatinske gradove Klis i Skradin. Ovim gradovima je nakon smrti od kuge kneza Mladena III Bribirskog (1348.) u ime njegovog sina Mladena IV upravljala sestra Dušanova, a Mladenova udovica, Jelena. Još od 1351. godine ova hrabra žena se nosila sa protivnicima, a njih je bilo zaista mnogo. Najpre se tu pojavila žena Pavla III (stric njenog sina Mladena IV) koja se zvala Katarina i bila je iz Venecije, iz čuvene porodice Dandolo. Zatim se pojavila kao pretendent i treća žena, ovaj put Jelena, mati bosanskog bana Tvrtka. Iza Jelene (mati Tvrtkove) je sasvim otvoreno stajao i ugarski kralj Ludvig, podržavajući njene namere, a u suštini želeći ove gradove za sebe. Tokom 1355. godine pojavljuje se opet novi pretendent na ove gradove i to Venecija, koja je bila od samog početka veoma preduzetna. Oni su još te godine (1355.) poslali kneginji Jeleni (Dušanovoj sestri) ponudu po kojoj žele da od nje ove gradove otkupe. Kako ona nije htela da proda ove gradove, a nije bila u mogućnosti da ih brani od ovih mnogobrojnih pretendenata, to od svoga brata Dušana zatraži pomoć. U jesen 1355. godine Venecija je saznala da Dušan ima nameru da svoju sestru i ove gradove uzme u zaštitu. Naravno da Veneciji to nije moglo biti pravo, ali Dušan ih pretekne i pošalje nešto najamnika koje je vodio Palaman i koji dođu u Klis dok u Skradin ode Đuraš Ilijić sa braćom, sinovima i sinovcima. No građani oba grada nisu bili raspoloženi prema ovim posadama, a mešetarenje Venecije i Ugarske uzelo je daljeg maha. Tada je i bilo nekih borbi no one nisu bile ono što je odlučilo da se oba ova grada napuste. Dušan je još od ranije imao nameru da Skradin preda Venecijancima, ne želeći da se sa njima upušta u sukobe, jer je još uvek mislio da će uspeti da od njih dobije flotu koja mu je bila neophodna za osvajanje Carigrada. U tom smislu on je Đurašu Ilijiću i dao uputstva po kojima je ovaj trebao da Skradin prepusti Veneciji. Iznenada na dan 20. decembra 1355. godine umire car Dušan, ne zna se od čega. Sahranjen je u Arhanđelovom manastiru u Prizrenu. Na vest o njegovoj smrti Đuraš Ilijić je dana 10. januara 1356. godine predao Skradin Veneciji, dok su Klis nešto kasnije uzeli Ugari. Iako je predao Klis bez borbe, Palaman je iz njega uspeo da izvede kneginju Jelenu, ali njen sin Mladen IV je ostao kao talac. Sa smrću cara Dušana završio se i period uspona srpske srednjovekovne države. Od sada počinje posrtanje države koje će imati svoju kulminaciju Maričkom bitkom (1371.) i njena propast u Kosovskoj bici (1389.). Ono što je građeno dva veka jednostavno je nestalo za samo dvadesetak godina od smrti cara Dušana. Iako je uzdigao Srbiju na do tada nikada viđenu visinu, Dušan je stvorio i klicu onoga što će tu istu državu do kraja da upropasti. Nekontrolisano širenje granica značilo je pod svoju vlast stavljati masu naroda nesrpske nacionalnosti koji nikada nisu Srbiju prihvatili kao svoju državu i koji su to stanje shvatili samo kao trenutno. Po svemu sudeći i sam car Dušan je to shvatao i ima nekih nagoveštaja da je preko pravoslavne crkve pokušao da sve te raznorodne elemente ujedini i čvršće veže. Da li bi to do kraja uspeo jeste hipotetično pitanje. S druge strane, mora se priznati da je Dušan na vreme osetio kakva opasnost dolazi iz Male Azije i njegovi predlozi papi da se organizuje jedan krstaški rat koji će Turke baciti nazad, jesu ono što je tada moglo da spreči ovu invaziju. Možda bi to bio onaj amalgam koji bi zaustavio kasniju propast države. Zbog raznoraznih političkih razloga ovaj predlog kod Rimskog pape nije prošao i Turci su se uklinili na Balkan. Kasnijih godina, upravo će pape biti te koje će recept krstaških ratova, koji im je predlagao Dušan, da primene i da pokušaju da potisnu Turke. No, tada će biti kasno. http://www.rastko.org.yu/istorija/loza_nemanjica/fajfric-svloza_5.html http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%9A%D0%B8%D1%9B%D0%B8 http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%88%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%A8%D1%83%D0%B1%D0%B8%D1%9B Mladenovo svrgavanje dovelo je do gubitka zakonske osnove na kojoj su Šubići ostvarili svoju vladavinu u Hrvatskoj, a samim time i do jakog slabljenja njihove vlasti i sužavanja njihova područja. Ipak, oni su u razdoblju vodstva Jurja II. (1322–1328) i njegova sina Mladena III. (1329–1348) i dalje ostali najznačajniji velikaši i glavni protivnici obnove kraljevske vlasti u Hrvatskoj. Konačni poraz nastupio je naglom Mladenovom smrću od kuge pa su do 1355. i njegovi posljednji gradovi prešli u kraljevske ruke. Nešto prije, smrću kneza Pavla II. i nagodbom njegova brata Grgura s kraljem 1347, Šubići su izgubili i sekundarno uporište svoje vlasti u Hrvatskoj, utvrdu Ostrovicu, da bi za nju dobili Zrin u tadašnjoj Slavoniji, gdje će potomci Pavla II. u kasnijem razdoblju postati jedni od najmoćnijih hrvatskih i ugarskih velikaša. http://www.matica.hr/hrrevija/revija2007_2.nsf/AllWebDocs/Zlatni_vijek_Bribira_ O KRALJU , ISTORIJA MANASTIRA, PRIČA O APOSTOLU PAVLU, Reference: Wikipedia Poseta kralja Aleksandra i kraljice Marije Karađorđević sa državničkom svitom Crnoj Gori, Cetinju, kao i njihovo prisustvo prilikom prenosa Njegoševijh kostiju na Lovćen, u novu kapelu, ostala je zabeležena kao veličanstvena. Kraljevo i kraljičino putovanje sa svitom započinje njihovim odlaskom iz Beograda 12. 9. 1925. godine za Skoplje, a odatle kroz Metohiju za Crnu Goru, da bi se preko Dubrovnika, Splita, Šibenika, Knina i Zagreba 2. 10. iste godine vratio u Beograd. Iako je glavni cilj kraljevskog putovanja bilo prisustvovanje prenosa Njegoševih moštiju, on je svoje dvadesetodnevno putovanje iskoristio da posjeti dobar dio svoje kraljevine i obavi uspješnu domaću državničku misiju. Kralj Aleksandar, kao obnovitelj i zadužbinar nove kapele na Lovćenu, sagrađene na temeljima stare, koju je 1916. godine srušila austrougarska vojska, prihvatio je sa zadovoljstvom da prisustvuje svečanoj proslavi. Ta čast pripadala mu je i po srodničkoj liniji, jer je po majci bio izdanak kuće Petrovića. Kraljeva majka Zorka je, naime, kćerka kralja Nikole . Kraljevsku svitu pratili su i istaknuti novinari toga vremena, poput S. Krakova, D. Cerovića, Ž. Milićevića, koji su radili u beogradskim dnevnim listovima "Vreme" i "Politika. Živopisno, jasno i nepristrasno su, kažu hroničari toga vremena, opisivali mesta koje je kralj tom prilikom obilazio. Grobnu crkvicu na Lovćenu 1846. godine podigao je Njegoš i posvetio svom stricu Petru Cetinjskom, međutim, na samrti je odredio da ga tu sahrane. Tri godine nakon njegove smrti, nasljednik Njegošev, knez Danilo, zemne ostatke je prenio iz cetinjskog manastira gde je bio privremeno sahranjen u grobnu crkvicu na Lovćenu. U 1925. godini proslavljala se 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, što je i u Splitu svečano obilježeno. U Split 29. rujna dolazi kralj Aleksandar Karađorđević koji u pozdravnom govoru ističe da Dalmatinci budu od sada kao i do sada vjerni čuvari našega mora. Gradonačelnik dr. Ivo Tartalja i predsjednik društva Marjan dr. Jakša Račić ove su kraljeve riječi uklesali u mramorni obod spomenika, podignutog Aleksandru na Sedlu. Nakon ubojstva Aleksandra u Marseilleu 1934. gimnazijalci spomenik nazvaše Oplenac (pametnome dosta!). Talijanski okupatori 1941. otukoše reljefni mramorni natpis, a u poraću socijalistička vlast poruši spomenik i ruševinu baci Sedlu u sjever. ‘
Tri i po kilometra istočno od Kistanja,u kanjonu Krke, smješten je manastir nazvan po rijeci koja pored njega protiče. Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit Sava Petrović. Po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je 1615. osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u Zadar, a jednim dijelom u Sremske Karlovce. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije Karlovačkog mira iz 1699. namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na Svetoj Gori i Palestini, stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge. Manastir Krka broji duge vjekove i njihovim tokom se bogatila njegova riznica, pa su u nju prispjevale brojne dragocjenosti neprocjenjive vrijednosti ne samo iz srpskih krajeva nego i iz Jerusalima, Svete Gore, Venecije i carske Rusije. Pomenimo samo epitrahilj sv. Save i Oktoih Božidara Vukovića. Tu su i knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni, kao autori, ispisali svoju posvetu manastiru Krki. Ovome svakako treba pribrojiti i paterik iz 1346. nazvan "bugarski" na čijim koricama piše: "Sija Knjiga manastira Vilendara". U manastirskoj crkvi se čuvaju čestice nekolicine svetiteljskih moštiju kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih. Brojna su imena srpskih velikana koji su posjećivali manastir Krku ili bili u čvrstoj vezi s njim. Uz Dositeja Obradovića i Gerasima Zelića bili su to Simo Matavulj, Nikola Tesla, Mirko Korolija, Miloš Crnjanski, Vladan Desnica i drugi. Pri samom kraju 20. vijeka u manastiru je radila i likovna kolonija, gdje su svoj stvaralački trag ostavili brojni srpski umjetnici. Krka Po živom narodnom predanju, a to potvrđuju historičari crkve i ljetopisci, manastir Krka je podignut na mjestu gdje je apostol Pavle propovijedao hrišćanstvo kada je putujući s istoka za Rim prošao putem koji je vodio pored starog rimskog grada Burnuma blizu današnjeg mjesta Kistanje, i zaustavio se na rijeci Titus (današnja Krka) i tu propovijedao Dalmatincima Hristovu nauku. Na tom mjestu kasnije, oko 1350. godine osniva i podiže Svetoarhanđelski manastir poznatiji kao manastir Krka Jelena Šubić, sestra srpskog cara Dušana i žena hrvatskog kneza Mladena Šubića. Naime, tada kod kneginje Jelene progovara nemanjićki duh zadužbinarstva i težnja za carstvom nebeskim. Od svog postanja manastir Krka je duhovno ishodište, kulturno središte i narodno zborište pravoslavnih Srba u Dalmaciji. Bogoslovska škola u manastiru Krka otvorena je 1615. godine. Stalna opasnost Srbima u Dalmaciji i njihovim svetinjama u to vrijeme prijetila je od Turaka, odnosno od ratnih sukoba turske i mletačke vojske. Žešći sukobi između ove dvije sile počinju krajem 16. vijeka, kada je Klis oslobođen od Turaka. To za posljedicu ima atake turske vojske na nedužni narod i njihove duhovnike. Veliki dio srpskog naroda se iselio iz Dalmacije, a s njim su pošli mnogi kaluđeri i sveštenici. Pored Turaka, stalnu opasnost po srpski pravoslavni narod na prostorima Dalmacije predstavljala je Rimokatolička crkva i njen program unije. Narodna zborišta koja su se održavala četiri puta godišnje u manastiru Krki imali su višestruko značenje. Pored molitvenog saborovanja tu se održavaju prigodne besjede i predavanja iz raznih naučnih disciplina, najčešće o onome što je aktualno ili se pokazuje kao potreba. Kompleks manastira Krke čini manastirska crkva, trpezarija, konaci, novopodignuta zgrada Bogoslovije Sveta Tri Jerarha i pomoćne zgrade. Hram, trpezarija s manastirskim konakom uz trijemove i visoki zvonik čine jednu cjelinu grupiranu oko manastirske porte. Manastirska crkva Svetog Arhanđela Mihaila u svom viševjekovnom trajanju pretrpjela je znatne izmjene i preinake. U osnovi hram je podijeljen na dva dijela: istočni i zapadni prostor. Istočni dio čini središnji dio hrama iznad koga je kupola i prostrani oltarski prostor. Zapadni dio je dosta uzak, duži od istočnog i iskošen je prema južnoj strani. Svojim sjeveroistočnim dijelom crkva manastira Krke djelomično naliježe na jedan prostor u stijeni, odnosno na ranohrišćansku katakombu s dosta grobova. Svojim jugozapadnim dijelom crkva se oslanja jednim dijelom na stariji srednjovjekovni zid, najvjerovatnije ostatke prvobitnog hrama. Dakle, na osnovu sačuvanih ostataka, današnja manastirska crkva je treći hram na ovom crkvištu, što jasno ukazuje da je riječ o izuzetno značajnom kultnom mjestu. Manastirski konaci okružuju crkvu Svetog Arhangela Mihaila s tri strane. Većina manastirskih konaka podignuta je krajem 18. vijeka. Na dovratniku ulaza u manastirsku trpezariju nalazi se uzidana kamena ploča s godinom 1782., a kod ulaza u biblioteku također je kamena ploča s uklesanom godinom 1789. odnosno godinom kada je ovaj dio konaka dovršen. Manastir Krka je obnovljen 1951, a konaci od 1988. do 1990. godine. Ikonostas manastirske crkve: prestolne ikone ukrašene su srebrnim okovom venecijanske izrade 1765. godine; gornji dio ikonostasa iznad prestolnih ikona čine četiri niza od 38 ikona i djelo su ruskih zografa; središnji dio ikonostasa zauzima velika ikona Presvete Bogorodice sa srebrnim okovom. U završnici ikonostasa je veliki krst s ikonom Presvete Bogorodice i svetog Jovana Bogoslova, odnosno s ikonama apostola Petra s lijeve i apostola Pavla s desne strane; ove dvije ikone koje predstavljaju Hristove apostole najranija su ikonopisačka ostvarenja u manastiru Krki 14. i 15. vijeka i potiču s nekog ranijeg ikonostasa. Riznica: riznica manastira Krke formirana je samim osnivanjem manastira; drgocjenosti manastira Krke, po broju, umjetničkoj izradi i historijskom trajanju, ubrajale su se u najvrednije rizničke cjeline Srpske pravoslavne crkve, odmah poslije riznica manastira Hilandar, Dečana i Cetinjskog manastira. Ikone: među krčkim ikonama bila su brojna djela kretskih, ruskih i srpskih ikonopisaca koja su pripadala vremenu od 16. do 20. vijeka; te ikone su radovi znanih i neznanih ikonopisaca, a među njima i radovi Georgija Mihalika, Spiridona Roma, Vuka Sudarevića i dr. Antiminsi: zasebnu cjelinu predstavljala je zbirka antiminsa uglavnom otisnutih s drvoreznih i bakroreznih ploča, a osvećenih od srpskih patrijarha, mitropolita i episkopa od kraja 17. do kraja 19. vijeka. Crkveni tekstil: u manastirskoj riznici bile su pohranjene brojne arhijerejske, svešteničke i đakonske odežde ukrašene srebrnim i zlatnim nitima; među crkvenim tekstilom izdvaja se epitrahilj Svetog Save koji je 1842. godine kupljen u manastiru Studenici. Portreti: u manastiru Krki nalazila se čitava galerija umjetničkih portreta crkvenih velikodostojnika raspoređenih u manastirskoj trpezariji, salonu, riznici, hodnicima i u drugim prigodnim prostorijama; na portretima su predstavljeni uglavnom igumani i manastirski nastojatelji i dalmatinski episkopi; tu se nalazio portret arhimandrita Neofita Njeguša rad Vlaha Bukovca. Biblioteka: manastirska biblioteka datira gotovo od postanka manastira; jedan od prvih popisa Biblioteke sačinjen je 1844.; novi inventar Biblioteke sačinjen je 1965. godine i tada je ustanovljeno preko 4000 knjiga podijeljenih u grupe: stare rukopisne knjige, stare štampane knjige, knjige 18. vijeka i sva ona djela objavljena do 1850. g., bogoslovne knjige, izdanja Srpske književne zadruge, izdanja SANU, izdanja Matice srpske i dr.; posebno su bili zavedeni kalendari, časopisi, novine šematizmi i izvještaji; posebnu grupaciju su činila djela na stranim jezicima; od pojedinačnih izdanja posebno treba istaći više od 50 rukopisnih knjiga nastalih u vremenu od 13. do 18. vijeka; najveći broj rukopisnih bogoslužbenih knjiga potiče iz 14. vijeka kao što je Mokropoljsko četvorojevanđelje koje je napisano krajem 13. ili početkom 14. vijeka (pisano je na pergamentu, u duhu starog srpskog jezika). Arhiva: u manastiru Krki čuvana je i bogata arhivska građa; čuvani su razni dokumenti na staroslavenskom, grčkom, latinskom, talijanskom, njemačkom i drugim jezicima koji pružaju podatke o Svetoarhanđelskom manastiru Krki, njegovu bratstvu i svemu onome što je za njega važno. Kroz svoju dugu i historijsku prošlost ovaj manastir je bio prepisivački centar, duhovno središte i mjesto dogovora Srba Dalmacije. Riznica manastira Krke sklonjena je radi zaštite i danas se nalazi u Srbiji. U manastir Krku, nakon zadnjeg rata i devastacije, život se ponovo vratio. Život u manastir Krka su vratili današnji iguman manastira jeromonah Gerasim Popović, kao i jeromonah Mihajlo Kalanj, i iskušenik Dositej Jović. Više informacija o manastiru možete naći na internet stranici www.eparhija-dalmatinska.hr citat: raducic.com I danas postoji živa predaja da je apostol Pavle prošao kroz Burnum i propovijedao na mjestu gdje se danas u manastiru Krka nalazi katakombe. Ova legenda zasniva se, među ostalim, i na jednom mjestu u njegovoj poslanici Rimljanima u kojoj se kaže: "(...) od Jerusalima i naokolo tja do Ilirika napunih jevanđeljem Hristovim" (Rim. 15, 19). (1) Kako kaže episkop Nikodim Milaš u knjizi "Pravoslavna Dalmacija": "To predanje kazuje, da je ap. Pavle idući sa istoka u Rim prošao putem, koji je vodio pokraj staroga znamenitoga rimskoga grada Burnuma (...), i da se tu zaustavio kod rijeke Titius (današnje Krke) i propovijedao Hristovu nauku. Predanje ovo označuje i mjesto, gdje se Pavao zaustavio, a to je kod današnjeg pravoslavnog sveto-arhanđelskog manastira na Krci. Prvi je zapisao ovo predanje u XVII vijeku poznati dalmatinski istorik J. Lucije, koji piše, da je poznavao jedan stari epigraf na slovenskom jeziku urjezan na dasci, koji se čuvao u pomenutom manastiru i svjedočio o boravljenju ap. Pavla u Dalmaciji." (2) Milaš, pozivajući se na svjedočanstvo fratra Gašpara Vinjalića iz XVIII vijeka o nekoj staroj historiji u kojoj se navode stihovi "na slovenskom jeziku u spomen boravljenja u tome mjestu ap. Pavla", određuje kada je to moglo i biti: 65. godine. Znači, još dok je XI legija boravila u logoru. (3) Legendu o sv. Pavlu spominje i talijanski putopisac Alberto Fortis u svojoj knjizi "Put po Dalmaciji" (4), izdanoj 1774. godine, a o još jednom spomenu posjeta apostola piše i historičar zadarske crkve C. F. Bianchi u knjizi "Zara cristiana": "U crkvi sveto-arhanđelskog manastira postojala je do kraja XVIII vijeka prastara slika, koja je prikazivala apostola naroda sv. Pavla gdje propovjeda jevanđelje Dalmatincima, i na toj su slici bili odnosni natpisi i vidjeli su se Dalmatinci u njihovoj narodnoj nošnji." (5) Episkop Milaš napominje da više (znači, krajem XIX vijeka) ne postoji u manastiru ni onaj natpis ni slika o kojoj govori Bianchi. Ova epizoda interesantna je ne samo zbog Burnuma, kroz koji je apostol Pavao, ako je ikad ovuda išao, morao proći, jer su sve dalmatinske glavne ceste išle kroz taj grad, nego i zbog toga što ona lijepo pokazuje kako je radučko područje bilo dio velikog svijeta (preko Bobodola i Prnadovca išao je magistralni put Carigrad - Rim), svakako više nego danas. Da bi nam to bilo do kraja očigledno, dovoljno je da zamislimo apostola Pavla kako se, prešavši Krku, od Bobodola penje usjeklinom iznad Drage, s pogledom na Liver, i kreće preko Pojevaca i krša prema Šupljaji! (1) Dalmacija je bila sastavni dio Ilirika. (2) Nikodim Milaš, "Pravoslavna Dalmacija", Sfairos, Beograd, 1989, str. 66. (3) "Pravoslavna Dalmacija", str. 66-67. (4) Alberto Fortis, "Put po Dalmaciji", Globus, Zagreb, 1984, str. 77. (5) C. F. Bianchi, "Zara cristiana", Zara, 1880, II, 408. Prema: Milaš, "Pravoslavna Dalmacija", str. 67. 11/ referenca o sestrama Marti i Mariji iz Jevanđelja po Luki U svetom Jevandjelju opisan je dogadjaj sa Martom i Marijom, i tom prilikom je Spasitelj izgovorio reci: “Marta, Marta! brines se i trudis za mnogo, a samo je jedno potrebno. Ali Marija je dobar deo izabrala, koji se neće oduzeti od nje” (Lk. 10, 41-42). "A Marija je ono dobro izabrala, i ne treba joj ga uzimati" znači: ne donose čoveku duhovnu korist samo radinost i spoljašnje služenje, već prava mera u svemu. Odlučujuće je da čovek izvršava sve od srca i sa snagom Božjom. Ko počiva u Bogu, kroz njega deluje Bog. Njegovo nesebično delovanje je onda blagoslov za mnoge. Post svetih Apostola Post svetih Apostola traje od Nedelje svih svetih do praznika sv. apostola Petra i Pavla 28. juna/12. jula. Njegova dužina trajanja zavisi od pashalnog i pentikostalnog ciklusa na koji se nadovezuje početak posta. Ovaj post sličan je Božićnom, mada nešto blaži. Za vreme njegovog trajanja ne jede se meso, beli mrs i jaja. Riba, vino i ulje se jedu svaki dan osim, naravno, srede i petka koji se poste "na vodi". Dan uoči Petrovdana se takođe strogo posti, osim ako padne u subotu ili nedelju, kada je dozvoljena upotreba ulja. Na dan Rođenja Sv. Jovana Krstitelja jedemo ribu, iako padne u sredu ili petak. Ukoliko Petrovdan padne u sredu ili petak, toga dana ne mrsimo već jedemo ribu, vino i ulje. Manojlovac text i slika , vidi se zid stare mlinice u donjem desnom kutu Na slapu Manojlovac je do četrdesetih godina prošlog stoljeća radila mlinica čiji su vlasnici bili Manojlovići. I danas postoje zidine te mlinice, ali su previše obrasle bršljenom pa ih je teško primjetiti. Inače cijelo zemljište sa desne strane Krke bilo je vlasništvo Manojlovića. Vjerojatno je slap i dobio ime po stanovnicima koji su živjeli uz njega. A.Fortis je u svojoj knjizi "Put po Dalmaciji" čak opisao malo selo koje se smjestilo uz sam slap Manojlovac. Zanimljivo je da je i Fortis još u ono vrijeme rekao da je Manojlovac lijep, ali malo poznat i posjećen slap. (Promina.blog.hr Urednik 06.05.2005. 11:29) Svjetska organizacija za hranu Referenca Svjetska organizacija za hranu utvrdila je da se rezancima (noodle) mogu zvati proizvodi cije tijesto u sebi sadrzi brasno,jaja, vodu i so. Imitacijom rezanaca smatraju se Asian noodle za koje se tijesto pravi bez jaja. BAKALAR |