Stilska izražajna sredstva Alegorija

Način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

Ponavljanje istih glasova na početku nekoliko riječi u stihu. Česta je u starome germanskom stihu. Danas se određuje kao suglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Upotrebljava se kao stilistički postupak, a katkad i kao postupak u versifikaciji.

Figura ponavljanja. Ponavljanje završnih riječi iz jednog stiha na početku drugog stiha. Npr.:

Kada sutra bijel dan osvane,

Dan osvane i sunce grane.

Ili Dragutin Tadijanović: Tužbalica za vinogradom

Vinograd je moj svenuo, neveseo,

Neveseo, i ja venem…

Anafora

Figura ponavljanja. Na početku dvaju ili više stihova, na početku fraze, ponavlja se riječ ili dio rečenice.

Pjesnička figura koja stavlja naporedno dva suprotna pojma, kako bi kontrast bio naglašeniji. U opreku, ili suprotnost stavljaju se riječi, rečenice, predmeti ili pojmovi. Primjer za antitezu: Ivan Mažuranić:

Krotko janje pokraj mrkog vuka.

Tanka vila pokraj zmaja ljuta.

Naziv za stilsku figuru nizanja izraza pri čemu su veznici izostavljeni. Očituje se u nizanju imenica ili glagola.

Samoglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Ponavljanje glasova može biti na početku riječi, stihova (to je glasovna anafora) ili na kraju takvih dijelova (glasovna epifora). Npr.:

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,

Dršće, strepi i zebe kao da je zima,

Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,

Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

(A.G.Matoš)

Elipsa

Sastoji se od izostavljanja rečeničnih dijelova bez kojih se misao može razumjeti. Primjer:

Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (žene)

Epifora

Stilska figura ponavljanja. Na kraju stihova ponavlja se riječ ili dio rečenice:

Smrt Smail-age Čengijića

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,

I vi isti rodiste se tudijer.

(Ivan Mažuranić)

ili Livade izgubljenih ovaca

Čujem u snu

Sanjam u snu

Vidim u snu…

(Jure Kaštelan)

Ublažavanje značenja riječi. Razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti: praktički, razlozi bontona, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni.

Stilska figura u kojoj se nižu riječi prema težini, značenju i smislu, da bi se osnovni dojam pojačao. Ako se stupnjevanje riječi izvodi uzlazno, do određenog uspona, ili silazno, do određene točke, onda se govoi o klimaksu i antiklimaksu.

Naziv za stilsku figuru pretjerivanja koja izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima. U tragici hiperbola ističe patos , patetičnost; vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. Hiperbola se nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.

Stilska figura oprečna hiperboli. Slabljenje prvog izraza, ublažavanje i umanjivanje određenih dojmova i predodžaba.

Naziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme:

I tu majka tvrda srca bila,

Da od srca suze ne pustila.

Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika:

Gle, bilje proljeća,

Trag snova

Bezbrojnih ratnika!

Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.:

Noć je vani slijepa i gluha

Sunce se pokrilo jednim velom…

(Charles Baudelaire)

Stilska figura koju karakterizira oštroumna ludost. To je oblik jednočlane antiteze unutar rečenice. Nastaje spajanjem proturječnih pojmova, primjerice skromna raskoš, mudra budala… Oksimoron, koji na prvi pogled zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje dojmove.

Naziv za stilsku figuru prenošenja ili oponašanja akustičkih osjeta jezičnim sredstvima. U pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova koja teži da proizvede neki šum, ili da ga oponaša, ili da stvori odgovarajući ekvivalenat, npr. Bum! Plus! Hop! Kuc, kuc! i sl. Onomatopeje transportira u artikulirani ljudski jezik neartikulirane povike ili šumove i može biti samo približna, nikada potpuna. To se postiže s pomoću boje i tona, mimike ili artikuliranog mehanizma i s pomoću ritma. Svaki jezik ima svoj sustav onomatopeja, jer vrijednost glasa i glasova nije ista u različitim jezicima.

Tako će se pjev grlice u hrvatskom jeziku onomatopejski prikazati riječima:

Kupuj kruh, kupuj kruh!

S obzirom na arapsku tradiciju i velike razlike u dnevnim temperaturama, Arapi pjevanje grlice onomatopejski prikazuju kao:

Ja džuh-ti! (o, teško mi je zbog jutarnje i večernje hladnoće te podnevne topline)

Ovaj primjer pokazuje da istu pojavu, isti zvuk iz prirode pripadnici različitih jezika čuju i opisuju različitom skupinom glasova uz uvjerenje da su oni najbolje pogodili bit tog zvuka.

Onomatopeja ima težište u glazbenim dojmovima, a izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog. Jednu od najuspjelijih onomatopeja ostvario je V. Nazor u pjesmi Cvrčak, što je prepoznatljivo i iz stihova:

I cvrči, cvrči cvrčak,

Na čvoru crne smrče…

Oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu:

Sipi sitna kiša

Naziv za originalno mišljenje koje se oštro razlikuje od općeprihvaćenog mišljenja i koje protuslovi zdravom smislu: i gol i bos, a opet mu zima ili nismo tako bogati da kupujemo jeftine stvari . Jedan od uspjelijih primjera paradoksa susrećemo kod Dončevića u dijalogu djela Ljudi iz Šušnjare :

- Majko, zašto je hladno u našoj sobi?

- Jer nema ugljena, sine.

- A zašto nema ugljena?

- Jer tata nema posla.

- A zašto tata nema posla?

- Jer ima previše ugljena.

Od oksimorona i ironije razlikuje se paradoks po tome što pojmovi u njemu nisu čiste suprotnosti kao u spomenutim stilskim figurama, nego samo neskladni.

Personifikacija

Stilska figura u kojoj se vrši poosobljenje. Prikazivanje svega neživoga: prirodnih pojava, predmeta, pojmova, kao živih bića, bića sa sposobnostima i reakcijama ljudi. Npr.:

Sama knjiga caru besjedila.

Drumovi će poželjet Turaka.

Opisivanje (pojma, predmeta, svojstva, radnje, doživljaja i sl.) s više riječi ili s nekoliko rečenica. Slična je metafori. Sastoji se u zamjenjivanju jednoga pojma s višim pojmom uz važniju njegovu oznaku:

Jupitrov porod božanski (za Herakla)

Ognji neba (za zvijezde)

Podnevna zvijezda gori (za sunce)

Perifraza pojačava patetičnost i retoričnost stila: zato se opravdano zove retorička metafora.

Stilska figura u kojoj se ponavljaju isti ili različiti veznici između riječi ili rečenica. Ovom stilskom figurom često se koristio A. Šantić kao u pjesmi Gospođici:

Nekad sam i vas na koljenu cupko

I donosio vam slatke šećerlame

I ljubio dugo vaše plavo tjeme

I čelo, i lice nevino i ljupko…

Ista stilska figura se susreće i u prozi. Vidljivo je to i kod Andrića u romanu Na Drini ćuprija:

Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću…

Naziv za jednu od najčešćih figura; povezuje, spaja i suprotstavlja pojmove iz dva različita područja ili dva različita svijeta sa zadatkom da se približi, objasni ili stilistički pojača koje svojstvo, stanje ili djelovanje. Poredbom se pojačava afektivnost onoga pojma kojemu se želi pridati naročito čuvstveno djelovanje. Oba člana poredbe moraju imati jedno svojstvo zajedničko, tj. treći dio poredbe, ono svojstvo u koje se oba člana poredbe podudaraju. Veza je po slici, kao i kod metafore. Može biti jednostavna, samo u jednoj slici, npr.:

Sinu lice kao žarko sunce.

Plače kao ljuta godina.

Složena je poredba razgranata u nekoliko rečenica s više različitih slika. Nalazimo ih mnogo u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Poredba ublažava jednoličnost pričanja, pridonosi plastičnijem i slikovitijem prikazivanju likova i zbivanja.

Sinegdoha

Podvrsta metonimije. Zasniva se na zamjenjivanju dviju riječi po količini i opsegu njihova značenja. To je zamjenjivanje veće cjeline znatno manjim dijelom iz kojeg se ipak može razumjeti o kakvoj je cjelini riječ. Zamjenjivanje je bez zlobnih namjera i bez lažne skromnosti.

Kad se kaže: Kinez je skroman, ili Nijemac je marljiv, misli se na cijeli narod. Cvijet trešnje simbolizira čitavo proljeće u Japanu. Spominje se dio umjesto cjeline. Sinegdoha je i kada se uzme pojam cjeline, umjesto pojedinačnog nabrajanja. Vidljivo je to u stihovima A. B. Šimića Bolesnik:

Moje je TIJELO bolesno

I žudi tiho jednu bolnicu.

Primjeri stislkih figura

ALEGORIJA – basne, ep V. Nazora Medvjed brundo, Božanska komedija, D. Alighierija

ALITERACIJA - Oblak snuje. Mrak muči mukom. Mjesec minu.

ANADIPLOZA - Da mu ova tavna  noćca prođe

                           Noćca prođe, bili danak dođe

ANTITEZA - Ti bijesan rušiš, ja vedar zidam; Bijela pogača za crne dane

ASINDETON - „Sad cvili, sikće, zviždi, zuji/Sad grmi, treska, ruče, bruji...

ASONANCA - Kad kaplja kane, ko od bolna srha

ELIPSA - Danas meni, sutra tebi. Nad snježnom zemljom plave zvijezde.

EPIFORA - Jesen je,Lelijo, jesen

                   Kišna i siva jesen...

EPITET - tiha jesen, pepeljasto, sinje more, čaroban osjećaj

EUFEMIZAM - Poškakljao me po rebrima. (udario me),  Nakitio se u svatovima. (napio se)

GRADACIJA - Vijest je letjela brže od ptice,/Brže od vjetra,/Brže od munje

HIPERBOLA - Manji od makova zrna (plaši se), Teče mu med i mlijeko (dobro mu je)

IRONIJA - „Baš ti hvala!“ (zapravo uopće nismo zahvalni)

KONTRAST - „Studen kamen, al' je srce vruće“

LITOTA - „Nije mi to neugodno čuti. (itekako mi je ugodno); Njegoove zasluge nisu baš male (tj, velike su)

METAFORA - Mir je sjeo povrh izmučenih vjeđa/Sve je sada tiše. Zemlja posta smeđa/Mene hvata san

OKSIMORON - Bacimo u usta po čašu HLADNE VATRE

ONOMATOPEJA - Šumi vjetar, kiša pada TIP-TIP

PARADOKS - „Tko polako ide, daleko stiže“, „Ne boji se, ali ga je strah“

PERSONIFIKACIJA - “a more sluša pa se smije/pa šuti pa se smije pa se penje“

POLISINDETON - „Tašćina od tašćin i sve je tašćina,/Ovi svit je osin i magla i hina“

RETORIČKO PITANJE - Biti ili ne biti? Nismo li si sami za to krivi?

SIMBOL - gavran=opasnost;srce0ljubav, hrabrost, dobrotu, grančica masline=mir