Ana səhifə

Gm-proizvodi nisu ekološki proizvodi


Yüklə 159.51 Kb.
səhifə1/4
tarix24.06.2016
ölçüsü159.51 Kb.
  1   2   3   4
Priredio: Valerije Vrček

GM-proizvodi nisu ekološki proizvodi

O političkim, znanstvenim i financijskim aspektima pojave genetski modificiranih proizvoda na tržištu razgovaramo s dr. sc. Zvonimirom Zdunićem, oplemenjivačem kukuruza i znanstvenim suradnikom na Odjelu za oplemenjivanje i genetiku kukuruza Poljoprivrednog instituta u Osijeku.


Tko odlučuje o "sudbini" GM-proizvoda na tržištu: politika, znanost ili javnost?
Ako promatramo sjeme poljoprivrednog bilja kao GM-proizvod, onda treba znati da svjetske multinacionalne kompanije stavljaju na tržište takvo sjeme nakon prilično opsežnih istraživanja koja obavljaju znanstvenici tih kompanija. Daljnja sudbina GM-proizvoda ovisi o odnosu između pozitivnih i negativnih efekata koje eventualno mogu nastati njegovom uporabom. Pri tome je vrlo važna percepcija javnosti koja može stvoriti pritisak na političare da promijene zakonske okvire koji definiraju to područje. Dakle radi se o kombinaciji navedenih utjecaja, pri čemu ipak mislim da kompanije igraju ključnu ulogu budući da, s druge strane, i njihov menadžment intenzivno lobira na politiku. Kao potvrda takvog razmišljanja stoji činjenica da GM-proizvodi polako ali sigurno ulaze i u one zemlje koje su do jučer brižno čuvale »čistoću« svoga tržišta od proizvoda takve vrste. Glas neovisnih znanstvenika ovdje se ne čuje dovoljno glasno iz dva razloga: prvo, jer je istraživanje utjecaja GM-proizvoda na njihove konzumente i okolinu iznimno skupo i dugotrajno i, drugo, jer su rezultati istraživanja koje provode kompanije koje stavljaju u promet GM-proizvode najčešće nedostupni široj znanstvenoj javnosti.
Može li se dozvoliti uporaba GM-proizvoda prije završetka znanstvenih rasprava?
To je gotovo redovna pojava kod takvih proizvoda, prije svega zbog želje kompanija da ubrzano komercijaliziraju svoje proizvode radi što bržeg povrata uloženih sredstava i brzog zauzimanja što jačih pozicija na tržištu u odnosu na konkurenciju. U takvim okolnostima javne znanstvene rasprave obično kasne i svode se uglavnom na tumačenja i kritiku promatranih efekata onih GM-proizvoda koji se već nalaze na tržištu. Upravo bi javne, pravodobne, civilizirane, znanstveno utemeljene rasprave između svih zainteresiranih strana (proizvođača, neovisnih znanstvenika i konzumenata) racionalizirale strah javnosti od GM-proizvoda i objektivno procijenile moguće rizike i/ili koristi od njihove uporabe. Nažalost, današnji pristup tom problemu svrstava konzumente u svojevrsni završni pokusni materijal i kao takav savršeno odgovara kompanijama. Stoga je teško očekivati da će se nešto promijeniti u tom pogledu.
Možemo li GM-proizvode smatrati ekološkim?
Tu se prije svega radi o dva bitno različita pristupa definiciji ekološke proizvodnje (američki i europski pristup) iz kojih potom proizlaze i različiti stavovi u vezi s uporabom GM-proizvoda (sjemena) u takvoj proizvodnji. Naime, američka strana dozvoljava korištenje GM-proizvoda kao ekoloških proizvoda i težište problema nalazi u primjeni onih agrotehničkih mjera kojima se neće narušavati prirodna ravnoteža, kao što su zabranjena ili ograničena uporaba samo određenih skupina pesticida, gnojiva, sredstava za tretiranje sjemena, hormona rasta i drugih sintetskih tvari. Europa, uz slične uvjete vezane za proizvodnju ekoloških proizvoda, ne dozvoljava niti uporabu GM-proizvoda u ekološkoj proizvodnji. S obzirom na našu poziciju u Europi, dužni smo poštivati europske standarde. Dakle, GM-proizvodi ne mogu se smatrati ekološkim proizvodima.
Kakav financijski interes (ili štetu) ima Hrvatska od GM-proizvoda?
Vjerujem da bi Hrvatska imala više štete nego koristi jer zasada ni jedna oplemenjivačka kuća u Hrvatskoj (Poljoprivredni institut u Osijeku i BC institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja d.d. u Zagrebu) zbog rigidnosti zakonske regulative nema mogućnosti legalnog razvoja GM-proizvoda (sjemena) niti njihove komercijalizacije. Ukoliko bi ovdje došlo do liberalizacije, tada bi najveću financijsku korist u početku imali uvoznici takvog sjemena u Hrvatsku. Želim naglasiti da naši navedeni poljoprivredni instituti budno prate svjetska dostignuća u razvoju GM-proizvoda. Njima bi u tom slučaju trebalo osigurati dvije do tri godine za prilagodbu koja bi se odnosila na transfer poželjnih gena u svoje proizvode kako bi se mogli ravnopravno uključiti u tržišnu utakmicu zajedno sa svjetskim multinacionalnim kompanijama koje već imaju razvijene GM-proizvode i spremno čekaju na zeleno svjetlo. Međutim, moramo biti svjesni da se proizvodi gen-tehnologije kod biljaka (a tako je i drugdje) ne dijele besplatno već bi se njihova ugradnja u domaće komercijalne proizvode plaćala putem komercijalnih ugovora, i to upravo onim kompanijama koje i same nude na tržištu svoje GM-proizvode. Na taj način, osim kod uvoza, i u slučaju prodaje vlastitih GM-proizvoda dobar dio financijskog kolača ipak odlazi izvan granica Hrvatske.
Glas Koncila, broj 30 (1622), 24.7.2005.

Ekološka cijena kineskoga razvoja

Kina je, nakon SAD-a, najveći potrošač svjetskih zaliha nafte, a ozbiljne procjene upozoravaju da će za desetak godina Kina postati najveći zagađivač na svijetu. Konačno, Kina je, poput SAD-a, Australije (i Hrvatske!), odbila potpisati protokol iz Kyota...

Proizvodi kineske industrijske revolucije preplavili su zapadna tržišta (i trgovine u Hrvatskoj). Neupućenim kupcima privlačni su zbog svoje niske cijene, no takvi proizvodi su jeftini zbog podcijenjenog ljudskog rada i zbog toga što ne uključuju ekološki porez - cijenu razorenoga kineskog okoliša...
Ekonomski razvoj Kine obilježen je intenzivnom industrijalizacijom i urbanizacijom. Prije 25 godina osamnaest posto stanovništva živjelo je u gradovima, dok je danas taj udio dvostruko veći. Takav porast gradske populacije trostruko je veći od svjetskoga prosjeka. Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije iz 1998. godine, od deset najzagađenijih gradova na svijetu sedam se nalazi u Kini (Peking, Shangai, Xian...). Kina je, nakon SAD-a, najveći potrošač svjetskih zaliha nafte, a ozbiljne procjene upozoravaju da će za desetak godina Kina postati najveći zagađivač na svijetu. Konačno, Kina je, poput SAD-a, Australije (i Hrvatske!), odbila potpisati protokol iz Kyota...
Neumjereni ekonomski rast Kine ima svoju ekološku i socijalnu cijenu. Gotovo sve rijeke su zagađene, polovica stanovništva nema pristup pitkoj vodi, više od 40 posto područja, posebno na južnome dijelu Kine, »natopljeno« je kiselim kišama, a u dvije trećine gradova (od ukupno njih 500-tinjak) kvaliteta zraka ne zadovoljava minimalne kriterije (povećana koncentracija dušikovih oksida, ugljičnog monoksida, smoga...). Srčane bolesti zbog zagađenosti zraka vodeći su uzrok smrtnosti u Kini.
Poseban problem predstavlja nasilna penetracija industrije u okoliš. Tako su, naprimjer, u okolnom području grada Xiditou polja riže i pamuka u posljednje četiri godine nestala pred naletom kemijske industrije. Nekoliko desetaka pogona proizvodi sintetske boje, polimere, sumpornu kiselinu, a otpadne se vode direktno izbacuju u rijeku Feng Chan. Zbog pojave nove neobične boje lokalno stanovništvu tu rijeku naziva »Xiao hong he« ili »Mala crvena rijeka«. Učestalost pojave raka u tom je području 18 puta veća od kineskog prosjeka. U obližnjem području grada Liukuaizhuanga ta je učestalost 30 puta veća od kineskog prosjeka. Takvi »klasteri raka i srčanih udara« šire se Kinom poput metastaza.
Pan Yue, direktor kineske agencije za zaštitu okoliša, nedavno je izjavio da »ovo ekonomsko čudo uskoro prestaje, jer priroda nije u stanju pratiti takav tempo«. Procjenjuje se da troškovi ekoloških šteta i narušenog zdravlja stanovništva iznose i do 15% bruto domaćeg proizvoda, što je više od prosječne godišnje stope povećanja BDP-a Kine.
Nažalost, osim ekološkog kolapsa, ekonomski razvoj Kine prati i nova narušena socijalna slika: 10% »elitnog« stanovništva posjeduje gotovo 50% bogatstva zemlje...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 29 (1621), 17.7.2005.

Priredio: Valerije Vrček



Najveći ugrozitelji okoliša

Za Svjetski dan zaštite okoliša (5. lipnja) razgovaramo s mr. Jagodom Munić, dipl. ing. biologije, predsjednicom ekološke udruge Zelena akcija.


Udruga je nevladino, neprofitno udruženje građana za zaštitu okoliša, članica je najveće mreže udruga za zaštitu okoliša na svijetu Friends of the Earth i partner WWF-a u Hrvatskoj.
Koje ekološke probleme u Hrvatskoj smatrate potrebnim istaknuti?
Kao najveći problem zaštite okoliša, i prema Strategiji zaštite okoliša RH, svakako je otpad, tj. neprimjereno gospodarenje otpadom. Mi u Zelenoj akciji izdvajamo kao poseban problem toksičnog otpada, za koji u cijeloj zemlji ne postoji adekvatno rješenje. Tako se sav toksični otpad koji proizvedemo treba izvoziti po visokim cijenama u zemlje koje ga mogu adekvatno zbrinuti, ali se u praksi, zbog lošeg provođenja zakona i slabog inspekcijskog nadzora, najčešće događa da taj otpad završava diljem Hrvatske po šumarcima, jamama, a ponekad se miješa u crepove, cigle i beton. Na taj način tvrtke koje nepravilno zbrinjavaju toksični otpad zarađuju velike iznose novaca.

Ono što bih svakako izdvojila jest da je u Hrvatskoj sve zamjetnije neodrživo korištenje prirodnih resursa. Mi smo mala zemlja koja svoju ekonomiju, prije svega turizam, temelji upravo na očuvanom okolišu, a uništavajući taj okoliš, doslovno pilimo granu na kojoj sjedimo. U ovoj kategoriji neodrživog korištenja prirodnih resursa svakako ulaze sljedeći primjeri: 1. Neprimjerena zaštita Jadranskog mora, u što bih svakako stavila i projekt »Družbe Adria«, koji samo jednom tankerskom nesrećom može uništiti pola naše obale; 2. Betonizacija obale i prenamjena zelenih površina u gradovima; 3. Sve veće zagađenje zraka u gradovima zbog rasta automobilskog prometa i premalih ulaganja u javni promet; 4. Šljunčarenje i kamenolomi, tj. korištenje rudnih tvari tako da se prekomjerno iskorištavaju na pojedinom području. Pritom treba posebno istaknuti da se u hrvatskoj kamenolomi praktički ne saniraju, a većina ih nema ni adekvatnu dozvolu. Što se šljunčarenja tiče, problem je dvojak - naročito zabrinjava šljunčarenje iz korita rijeke koje spušta razinu podzemnih voda te tako isušuje okolne šume, i šljunčarenje na vodozaštitnim područjima gdje nastaju šljunčare u koje se onda neprimjereno odlaže otpad te tako zagađuju podzemne vode; 5. Što se tiče zaštita šuma i biljnog i životinjskog svijeta, svakako treba napomenuti da sve veći broj šumskih cesta, i njima pripadajućih kamenoloma, koje se grade bez studija utjecaja na okoliš, omogućava lakši pristup automobilima do tad nepristupačnog područja te na taj način povećavaju uznemirivanje životinja, uzrokuju veće količine smeća i otpada u šumi. U ovoj bih kategoriji istaknula i krivolov, koji je u nekim dijelovima zemlje gotovo istrijebio pojedine životinjske vrste.


Na kraju, također treba napomenuti da je u Hrvatskoj površina pod zaštićenim područjima oko 10% teritorija, dok je preporučeni europski minimum 15%. To je još izraženije za morske ekosustave. Također treba napomenuti da je najveći dio zaštićenih područja zaštićen vrlo niskim stupnjem zaštite.
Jesu li se »zeleni« umorili - mnogi primjećuju da je »zelenih udruga« mnogo, ali rezultata malo?
»Zelenih« udruga i nema tako mnogo, po mojoj procjeni oko pedesetak u Hrvatskoj, a većina ih je lokalnog karaktera i djeluju volonterski. Naravno, treba djelovati i lokalno i volonterski, ali za većinu problema, ukoliko ih želimo uspješno riješiti potrebni su mjeseci, pa i godine upornog i stručnog rada, najčešće na nacionalnoj razini uz poželjnu jaku međunarodnu suradnju. Kampanje protiv kapitalnih objekata (npr. termoelektrane) i moćnih lobija zahtijevaju iskustvo, znanje, ljude, pa i novce, a male udruge za to najčešće nemaju kapaciteta. Stoga je svakako prednost kad se udruge umrežavaju i surađuju jer na taj se način i rezultati lakše postižu. I na kraju, nemojmo zaboraviti da su čak i udružene udruge i one s nešto više novaca i s profesionalcima zapravo David koji se bori protiv Golijata kada ih usporedimo s moćnim naftnim, rudarskim i drugim lobijima. Stoga je svaki njihov uspjeh zapravo velik i važan.
Imate li podršku ili barem razumijevanje znanstvenika za svoj posao?
Zelena akcija je od samih svojih početaka povezivala aktivističko djelovanje sa stručnim znanjem, jer i kad stojimo na cesti s transparentima, smatramo da naši zahtjevi moraju biti dobro argumentirani. Stoga uspješno surađujemo s nizom znanstvenika i stručnjaka na raznim temama, a neki su od njih i predavači na ekoseminaru koji organiziramo za studente i građane svake godine. Ono što treba reći jest da nam često prilaze stručnjaci i znanstvenici iz raznih institucija s podacima koje ne mogu iznijeti sami javno i pritom nas mole za pomoć. Svakako se nadam kako će demokratizacijom društva takvih slučajeva biti sve manje. Smatram da svaki znanstvenik i intelektualac mora biti i društveno aktivan na način da potiče održivi razvoj, zaštitu okoliša i ljudskih prava, očuvanje kulture i zagovaranje tolerancije u društvu.
Glas Koncila, broj 23 (1615), 5.6.2005.

Bisfenol A - otrov iz plastike

Od ukupno 115 znanstvenih radova, u njih 94 dokazani su štetni učinci bisfenola A, i to u koncentracijama koje su niže od službeno »preporučene« dnevne doze za ljude (50 mikrograma na kilogram tjelesne težine). Većinu preostalih znanstvenih radova, u kojima nisu uočena štetna djelovanja bisfenola A, financijski je podupirala industrija plastike.

Ovog su mjeseca objavljene dvije znanstvene studije koje upozoravaju da bisfenol A, u vrlo niskim koncentracijama, izaziva niz teških poremećaja kod laboratorijskih životinja (EHP 2005, 113, 7713; PNAS 2005, 102, 7014). U nanogramskim i pikogramskim količinama (»nano« je milijunti, a »piko« milijarditi dio miligrama!) taj otrovni spoj može uzrokovati ubrzano spolno sazrijevanje ženkâ, hormonske poremećaje kod mužjaka, povećanje prostate i pad broja spermija, povećanu smrtnost fetusa, kromosomske poremećaje, narušavanje imuniteta te poremećaje u ponašanju poput hiperaktivnosti, agresivnosti i poremećaj spolne orijentacije... Bisfenol A je kemikalija koja se koristi u proizvodnji polikarbonatne plastike (tvrda prozirna plastika) i nalazi se u mnogim proizvodima poput plastičnih dječjih bočica (Avent, Chicco, Nuk, Hipp), posuda za hranu (namjena za mikrovalne pećnice), te u konzervama i limenkama za piće (koristi se za unutrašnje oblaganje metalne ambalaže)... U kontaktu s hranom ili pićem polikarbonatna plastična ambalaža redovito ispušta bisfenol A, i to u količinama koje izazivaju navedene poremećaje kod eksperimentalnih životinja.
U poznatom znanstvenom časopisu »Environmental Health Perspectives« Frederick vom Saal i Claude Hughes objavili su vrlo opsežan komparativan pregled svih znanstvenih radova u kojima se ispituju biološki i toksikološki učinci bisfenola A. Od ukupno 115 znanstvenih radova u njih 94 dokazani su štetni učinci bisfenola A, i to u koncentracijama koje su niže od službeno »preporučene« dnevne doze za ljude (50 mikrograma na kilogram tjelesne težine). Većinu preostalih znanstvenih radova, u kojima nisu uočena štetna djelovanja bisfenola A, financijski je podupirala industrija plastike. Prikaz navedene studije, rezultati i dodatna literatura dostupni su javnosti na internet-stranicama sveučilišta u Missouriju (link).

Bisfenol A u dječjoj plastičnoj bočici



Zakonske korekcije
Autori te pregledne studije smatraju da je količina prikupljenih znanstvenih informacija u posljednjih nekoliko godina dovoljna da se razmotri zabrana uporabe polikarbonatne plastike pri proizvodnji ambalaže za hranu i piće. Budući da se godišnje proizvodi više od 3 milijuna tona bisfenola A, uz 6 do 10%-tni godišnji porast, industrija plastike se, očekivano, protivi takvim prijedlozima. Steven Hentges, izvršni direktor Američkog vijeća za plastiku, tvrdi: »Ta studija ne mijenja naš zaključak da je bisfenol A u niskim koncentracijama bezopasan za ljudsko zdravlje. Ta studija predstavlja jedno mišljenje, a ne znanstveni zaključak.« Ipak, na temelju objavljene studije u Kaliforniji je nedavno pokrenuta zakonska procedura kojom bi se regulirala uporaba bisfenola A. Wilma Chan, autorica prijedloga novog zakona, smatra da je potrebno zabraniti uporabu bisfenola A za sve proizvode koje koriste djeca. Ukoliko se zakon usvoji, Kalifornija će biti prva država u kojoj se ograničava uporaba bisfenola A.
I druga studija objavljena ovog mjeseca izazvala je burne znanstvene, medijske i političke reakcije (iako ne i u Hrvatskoj). U znanstvenom časopisu »Proceedings of the National Academy of Sciences« Barry Timmms i suradnici pokazali su kako bisfenol A štetno djeluje na fetalni razvoj prostate i mokraćovoda. Mikroskopske promjene često su neuočljive pri rođenju, ali dovode do kasnijih problema s funkcijom prostate - povećanje prostate i razvoj tumora. U eksperimentima su primijenjene dnevne doze od samo 10 mikrograma po kilogramu tjelesne težine, dakle pet puta manje od one doze koja je službeno proglašena sigurnom. Roger Kirby, urolog u londonskoj bolnici »Saint George«, smatra da studija objašnjava sve učestaliju pojavu raka prostate: »Posebno zabrinjava povećana učestalost pojave raka prostate kod mladih ljudi. Očigledno postoji neki faktor iz okoliša.«
Toksikološke korekcije
Znanstvenici su također uočili da pri vrlo visokim koncentracijama ksenoestrogena, poput bisfenola A, ne dolazi do opisanih toksikoloških učinaka. Dakle, one fiziološke efekte koje bisfenol A ne uzrokuje pri visokim koncentracijama, može uzrokovati pri vrlo niskim koncentracijama! Takvo otkriće (za neke je to paradoks, iako je to odavno poznato u području endokrinologije) izazov je za standardnu toksikologiju koja procjenu otrovnosti neke kemikalije temelji na linearnom odnosu doze i učinka. Stoga su sve službeno utemeljene vrijednosti dozvoljenih ili preporučenih doza za različite kemikalije upitne i podložne znatnim korekcijama jer se temelje na preuskom rasponu ispitivanih koncentracija.
Nakon zabrane ftalata (aditivi za omekšavanje plastike) i polibromiranih difenil-etera (inhibitori zapaljenja plastike) može se očekivati i zabrana bisfenola A. Ipak, sve dok ne dođe do tih promjena u zakonskoj (toksikološkoj) regulaciji bisfenola A, ta će kemikalija upitne vrijednosti (i sigurnosti) biti dostupna ljudima u dječjim bočicama, plastičnim posudama za hranu, limenkama i konzervama...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 22 (1614), 29.5.2005.

Arsen u vodi za piće

Sasvim je očito da voda koju pije stotinjak tisuća Slavonaca, prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i standardima Europske unije - nije za piće!



Nedavno su objavljeni znanstveni rezultati koji pokazuju da je više od 120 tisuća stanovnika Slavonije izloženo kroničnoj konzumaciji prevelikih koncentracija arsena u vodi (Sci. Tot. Env. 2005, 339, 277). Tako se u naseljima Čepin i Andrijaševci stanovništvo koristi vodom iz javnih vodovoda koja sadrži arsen u koncentracijama tri do deset puta višim od onih dozvoljenih hrvatskim zakonom (50 mikrograma na litru, prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće iz 1994. godine), dok stanovništvo u Osijeku i Našicama pije vodu s arsenom u koncentraciji četiri puta većoj od one preporučene od Svjetske zdravstvene organizacije (10 mikrograma na litru, prema WHO iz 1999. godine).
Arsen u kosi
Osim navedenih mjesta autori te studije upozoravaju da koncentracije arsena u vodi za piće prelaze vrijednosti od 50 mikrograma na litru u barem šest drugih mjesta u istočnoj Slavoniji, a u još većem broju lokacija otkrivene su koncentracije iznad 10 mikrograma arsena na litru vode. Autori su izmjerene koncentracije arsena u vodi za piće usporedili s izmjerenim koncentracijama arsena u ljudskoj kosi, budući da je količina arsena u kosi dobar indikator dugotrajnog izlaganja čovjeka tom otrovnom polumetalu. Tako je, naprimjer, u kosi stanovnika Andrijaševaca izmjereno u prosjeku 4,3 mikrograma arsena po gramu kose, što prelazi preporučene vrijednosti od 1 mikrograma po gramu kose. Rezultati takve korelacije upućuju na zaključak da najveći dio anorganskog arsena nataloženog u ljudskom organizmu potječe upravo iz kontaminirane vode za piće.
Toksikologija arsena
Redovitu konzumaciju vode s navedenim koncentracijama arsena (više od 10 mikrograma na litru vode) znanstvenici povezuju s povećanom pojavom kardiovaskularnih oboljenja, visokog tlaka i srčanih udara, dok pri većim koncentracijama arsena (više od 50 mikrograma na litru vode) dugotrajna konzumacija takve vode može uzrokovati pojavu raka pluća, kože, mjehura i bubrega. Mnoge epidemiološke studije pokazuju da dugotrajna konzumacija arsena u vodi za piće dovodi i do različitih oštećenja kože (poremećena pigmentacija, hiperkeratoza) i jetre, do poremećaja živčanog sustava i do razvoja šećerne bolesti. Stoga su vrlo neodgovorne izjave nekih predstavnika naših mjerodavnih institucija kojima se umanjuje važnost rezultata navedene studije i kojima se neutemeljeno umiruje javnost kako su »koncentracije arsena u vodi za piće preniske da bi izazvale zdravstvene tegobe«. Sasvim je očito da voda koju pije stotinjak tisuća Slavonaca, prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i standardima Europske unije - nije za piće!
Također su neodgovorne tvrdnje u javnosti da je arsen u vodi za piće prirodnog, geološkog podrijetla. I to je svojevrsno »guranje prašine pod tepih«, jer se tim argumentom zanemaruje mnogo važnije antropogeno podrijetlo arsena u prirodi, odnosno pojava arsena u našem okolišu kao posljedica ljudskih aktivnosti. Poznato je da više od dvije trećine arsena u atmosferi ima antropogeno podrijetlo, dok je samo jedna trećina prirodnog podrijetla (vulkani!). Proizvodnja umjetnih gnojiva, deterdženata, boja, kemijskog oružja, talionice metala, koksare, obrada drveta arsenatnim spojevima, te uporaba arsenatnih pesticida u poljoprivredi - glavni su uzrok zagađenja okoliša otrovnim arsenom. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD zbog uporabe arsenatnih pesticida u poljoprivredi godišnje je više od deset tisuća tona arsena ispušteno u zemlju. Uporaba, naprimjer, olovnih arsenata pri zaštiti voćnjaka uzrokuje godišnje ispuštanje 32-700 kilograma arsena po hektaru zemljišta!
Fosfati i arsenati
Iako je u nekim područjima prirodna zastupljenost arsena u Zemljinoj kori zaista mnogo veća od prosjeka, takav arsen čvrsto je vezan u različitim mineralima (od njih 200-tinjak najpoznatiji je arsenopirit), njegov hidrološki mobilitet je minimalan i u takvom inertnom obliku arsen ne predstavlja opasnost za ljude (niti za kontaminaciju vode). Međutim, s pojavom intenzivne agrokemije, masovna uporaba fosfata (umjetna gnojiva!) u poljoprivredi poremetila je prirodni mobilitet arsena i dovela do njegova otpuštanja iz prirodnih minerala u podzemne vode (vidi npr. Nature 1999, 545, 6753). Budući da su strukturno slični, fosfati u povišenim koncentracijama istiskuju arsenate iz minerala, koji tako podzemnim vodama dospijevaju do ljudskog organizma. U metabolizmu čovjeka, pak, događa se upravo suprotno: u povišenim koncentracijama arsenati istiskuju fosfate (budući da su strukturno slični!) iz vrlo važnih biokemijskih procesa uzrokujući na taj način mnogobrojna oštećenja i zdravstvene probleme. Osim opisane kompeticije arsenata i fosfata, masovna uporaba dušika i fosfora (NPK gnojiva!) u poljoprivredi dovodi i do promjene kiselosti tla, što također utječe na promjenu prirodnog mobiliteta arsena i do navedenih posljedica. Prema tome, tvrdnje o geološkom podrijetlu arsena ne govore ništa o uzrocima i načinu njegove nepoželjne pojave u vodi. Naprotiv, takve tvrdnje samo prikrivaju složene procese: pojava arsena, koji je milijunima godina bio čvrsto vezan u prirodnim mineralima, u podzemnim vodama nije »geološki« događaj, već je, u velikoj mjeri, posljedica »zelene revolucije«. Ta je »revolucija« započela 1950-ih godina masovnom uporabom agrokemijskih sredstava (umjetna gnojiva, herbicidi, pesticidi, DDT!) u poljoprivredi. Stoga nije čudno što do povećane učestalosti različitih bolesti, karakterističnih za trovanja arsenom, dolazi pola stoljeća kasnije.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 18 (1610), 1.5.2005.
  1   2   3   4


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət