Ana səhifə

Volonterstvo kao inherentno socijalno odgovorna djelatnost pravni aspekti


Yüklə 233 Kb.
səhifə1/3
tarix24.06.2016
ölçüsü233 Kb.
  1   2   3
Dr. sc. Sanja Barić, docentica

Pravni fakultet u Rijeci



VOLONTERSTVO KAO INHERENTNO SOCIJALNO ODGOVORNA DJELATNOST – PRAVNI ASPEKTI
Sažetak

Dobrovoljnost, neplaćenost i opća korisnost tri su temeljne karakteristike volonterstva. One ga svrstavaju u inherentno društveno odgovorne djelatnosti, ali ga ujedno - na prvi i površan pogled - lišavaju potrebe za (posebnom) pravnom regulacijom. U stvarnosti je situacija posve različita, pa se ovaj rad bavi upravo pravnim aspektima volontiranja. U prvom se djelu utvrđuje značaj volonterstva u modernom svijetu te ukazuje ne samo na njegovu očitu povezanost s pojmovima filantropija i društveni (socijalni) kapital, već i na njegovu ekonomski mjerljivu komponentu. Naglašavaju se i uobičajene zablude vezane uz pojam volontiranja. U drugom djelu prikazuje se slabije poznata međunarodna regulativa ove materije i ocrtava njen značaj koji je prepoznat kako od strane Organizacije ujedinjenih naroda, tako i od strane regionalnih, europskih asocijacija. Treći dio upućuje na važne elemente pravne regulacije volonterstva i važnije sustave iz europske komparativne zakonodavne prakse. U završnom djelu raščlanjuje se pravni okvir volontiranja u našoj državi i upućuje na daljnje korake u pravcu stvaranja poticajnijeg okruženja za ovu djelatnost. Pregledom postojećih nacionalnih sustava utvrdilo smo da naš Zakon spada u prihvatljiviju varijantu pravne regulacije volonterskih djelatnosti, a njegove odredbe sadrže kvalitetna rješenja za veći dio identificiranih problema. Ipak, predstoji još niz koraka u pravcu daljeg razvoja i promocije volonterstva u RH.

Ključne riječi: volonterstvo, civilno društvo, društveni kapital, filantropija, Zakon o volonterstvu.
Uvod

Dobro poznata stara kineska kletva: «Dao Bog da živio u promjenjivim vremenima!» stanovnicima je Republike Hrvatske, slično kao i stanovništvu ostalih država koje danas uvriježeno nazivamo tranzicijske, itekako bliska. Moderna tranzicija – pod čime podrazumijevamo brojne gospodarske, društvene, političke i ine sui generis promjene kroz koja prolaze primarno društva srednje i istočne Europe – ujedno uključuje i sveobuhvatnu pravnu transformaciju kako uslijed prekida s ranijim režimima, tako i radi uključivanja u suvremene europske integracijske tijekove. Društvena tranzicija je u našoj državi dodatno obilježena zlosretnim ratnim zbivanjima koja su uz dugi popis tragičnih posljedica imale i posve specifični zamašni učinak na mobiliziranje i onog najboljeg u čovjeku – solidarnosti, altruizma i humanosti. Razvoj civilnog društva, jednog od temeljnih stupova demokratskih političkih zajednica, u RH je tako obilježen na poseban način.1 Afirmaciji prije svega raznih oblika udruživanja humanitarnog karaktera, ali i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, valja svakako pridodati i nebrojeni niz znanih i neznanih volonterskih akcija i djelovanja.

Volontiranje je u većoj ili manjoj mjeri dio svake civilizacije. Volonteri danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku u industrijaliziranim zemljama i zemljama u razvoju te u programima za humanitarnu pomoć, tehničku suradnju i promicanje ljudskih prava i demokracije. Do nedavno je, međutim, u nas prevladavalo stajalište kako zbog dobrovoljnosti i neprofitnosti ova djelatnost ne zahtijeva posebnu pravnu regulaciju. Republika Hrvatska je po prvi puta u svojoj povijesti dobila Zakon o volonterstvu, a njegovo stupanje na snagu dana 14. lipnja 2007. godine ujedno je i povod ovoj analizi.

Rad u prvom djelu utvrđuje značaj volonterstva u modernom svijetu te ukazuje ne samo na njegovu očitu povezanost s pojmovima filantropija i društveni (socijalni) kapital, već i na njegovu ekonomski mjerljivu komponentu. Naglašavaju se i uobičajene zablude vezane uz pojam volontiranja. U drugom djelu prikazuje se slabije poznata međunarodna regulativa ove materije i ocrtava njen značaj koji je prepoznat kako od strane Organizacije ujedinjenih naroda, tako i od strane regionalnih, europskih asocijacija. Treći dio upućuje na važne elemente pravne regulacije volonterstva i važnije sustave iz europske komparativne zakonodavne prakse. U završnom djelu raščlanjuje se pravni okvir volontiranja u našoj državi i upućuje na daljnje korake u pravcu stvaranja poticajnijeg okruženja za ovu djelatnost.


1. Volonterstvo - suvremeni društveni fenomen

1.1. Određenje pojma

Postoje različita tumačenja i razumijevanja volonterstva i volontiranja.2 Ona su usko vezana uz tradiciju, kulturološke prilike te društveni kontekst u kojemu se određena država nalazi. Prema tradicionalnom razumijevanju volontiranja (nesebična pomoć drugima), Govaart i suradnici (2001.)3 daju određenje suvremenoga razumijevanja volontiranja kroz tri forme - uzajamna podrška, davanje usluga i aktivno uključivanje u društvo. U tradicijskim se društvima uzajamna podrška temelji na prirodnoj težnji ljudi da prežive ili da žive bolje, a odvija se unutar kruga bliskih osoba. Volontiranje u obliku davanja usluga uglavnom je vezano uz organizirane, često institucijske kontekste. Ovakvim oblikom volontiranja pruža se pomoć, primjerice, u bolnicama, domovima za djecu, za stare i nemoćne, i sl. Volontiranje kroz aktivno uključivanje u društvo, s ciljem proaktivnog iniciranja promjena u društvu, noviji je oblik volontiranja u Hrvatskoj. Najčešće se odnosi na aktivno sudjelovanje u političkim, neprofitnim organizacijama, neformalnim građanskim inicijativama i interesnim grupama.

Europska povelja o volonterstvu, donesena 1998. godine, volonterski rad definira sljedećim riječima: djelatnost u interesu ljudi, djelatnost koja nije motivirana financijskim interesom, djelatnost koja se odvija na lokalnoj i/ili nacionalnoj razini, djelatnost koja je dragovoljna, djelatnost koja je miroljubiva, djelatnost koja je utemeljena na osobnoj motivaciji i slobodi izbora, djelatnost koja potiče aktivnu građansku ulogu za dobrobit zajednice, djelatnost koja potiče razvoj ljudskih potencijala, djelatnost koja poboljšava kvalitetu življenja na načelima solidarnosti, traganje za predodžbama društva nesigurne budućnosti, poticaj iskorištavanja poduzetničkih prigoda, osnova razvoja partnerskih odnosa između sudionika sistema blagostanja, poticaj samoorganiziranja ljudi pri rješavanju problema.4 Definicija pojma "volontiranje" u zemljama EU kreće se od "aktivnosti koja zahtijeva korištenje vremena bez naknade" preko "osobne spontane aktivnosti" do "dobrovoljnog rada".5

Ukratko, volonterski rad je neprofitna, neplaćena i nekarijeristička aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti svojih bližnjih, zajednice ili cijelog društva. Osnovne su sastavnice definicije volonterstva: dobrovoljnost, obavljanje aktivnosti ili pružanje usluga bez naknade te obavljanje aktivnosti ili pružanje usluga za opće dobro.6 Upravo u ovom posljednjem – djelovanju za opće dobro – uočljiva je jasna poveznica s mnogo širim pojmom filantropije.


1.2. Volonterstvo kao sastavnica filantropije i društvenog kapitala

Termin «filantropija» počeo se upotrebljavati u engleskom jeziku u 17. stoljeću kao oznaka općeg pojma čovjekoljublja, a od tada označava različite vrijednosti i institucije povezane s brojnim etičkim i vjerskim sustavima, filozofskim pokretima i idejama te raznim društvenim okruženjima. Kao pojam vezuje se uz dobrotvorne aktivnosti, građanski duh, čovjekoljublje, društvenu kontrolu i socijalni rad. U 20. stoljeću on uglavnom podrazumijeva neslužbeno i dobrovoljno davanje pojedinaca ili skupina u javne svrhe.7 U kontekstu civilnog društva, filantropija je dobrovoljni individualni čin ili grupno davanje za opće dobro ili dobrobit ljudi – darivanje rada ili sredstava fizičke ili pravne osobe kojem svrha nije ostvarivanje neposredne koristi za davatelje, veće ulaganje u zajedničke interes ili interese drugih. Deseto poglavlje Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj (2006. – 2011.) - posvećeno razvoju volonterstva, filantropije i zakladništva – navodi pretpostavke za njihov razvoj: «akumulirano financijsko bogatstvo, povoljno pravno i porezno okruženje (naglasak S.B.), te postojanje korisnika.»8 Sekundarne pretpostavke uključuju: «tržišnu ekonomiju, društveno prihvaćanje nejednake raspodjele dobara, kritični stupanj povjerenja u društvo te tradiciju filantropije.» Posve je, dakle, jasno da su najvažniji čimbenici za razvoj filantropije u nekoj zajednici postojanje tradicije davanja, aktivni građanski i ljudski potencijali, relativno imućna zajednica, prepoznavanje filantropskih institucija i povjerenje u njih, mogućnost mobiliziranja podrške zajednice te podrška državnih institucija. Povezivanje unutar skupine (zbližavanje), povezivanje s drugim skupinama (povezivanje), zajednička akcija i povratna sprega s višim razinama, primjerice državnim tijelima i supranacionalnim organizacijama (spajanje), upravo su temeljni elementi pojma društvenog kapitala. O društvenom kapitalu detaljnije smo raspravljali u ranijem istraživanju,9 no ovdje ponovo naglašavamo kako su brojne studije10 nedvojbeno ukazale na njegov nezamjenjiv učinak na integraciju i stabilnost društvenih zajednica, omogućavajući istovremeno fleksibilne mehanizme potpore i povećanje učinkovitosti nadzora nad tijelima lokalne, države i supranacionalne vlasti.11

Organizirano filantropsko djelovanje u RH odvija se primarno kroz volonterski rad, zakladništvo te djelovanje humanitarnih organizacija, ali i javnih humanitarnih akcija i djelovanja pojedinih poslovnih subjekata. Volontiranje je, uz to, inherentno povezano sa stvaranjem i očuvanjem društvenog kapitala. U provedenim istraživanjima motivacije za volontiranje utvrđeno je isprepleteno djelovanje dviju osnovnih ljudskih karakteristika: altruizma, tj. želje da se pomogne ljudima kojima je pomoć potrebna, da se djeluje korisno za zajednici, ali i vlastitih interesa, tj. želje za upoznavanjem novih ljudi, učenjem novih vještina ili ugodnim provođenjem slobodnog vremena. Dva američka psihologa, Clary i Snyder,12 napravili su listu šest glavnih motivacija volontera: vrijednosti, razumijevanje, karijera, društvo, poštovanje i zaštita.13 Neovisno o prevladavajućem motivu, volontiranje kao društveni fenomen pridonosi pojačanom sudjelovanju građana u društvenom životu, pomaže stvaranju lokalnih mreža i stvara osjećaj odgovornosti za rješavanje problema koji postoje u zajednicama. I dok mnoge od do sada iznesenih podataka možemo smatrati samorazumljivim, često se zanemaruje ekonomski aspekt volonterskog angažmana.
1.3. Ekonomska komponenta volonterstva

Volontiranje je suštinski element inicijativa civilnog društva; volonteri su važan ljudski resurs za organizacije trećeg sektora. Prema istraživačkom projektu koje je provelo sveučilište John Hopkins 2003. godine, volonteri zauzimaju oko 43% radništva civilnog društva u 35 ispitanih zemalja.14 Ako se pak doprinos volontera u vremenu mjeri temeljem prosječnog dohotka za područje u kojem su volonteri angažirani, on prelazi doprinose kroz donacije u gotovini. Također, istraživanje koje je obuhvatilo 24 države (razvijene, latinoameričke i tranzicijske) utvrdilo je da financijska vrijednost volontiranja u prosjeku predstavlja 65% neprofitnog dobrotvornog prihoda, nasuprot 35% novčanih donacija.15 Ekonomski doprinos društvu od volonterskih aktivnosti procijenjen je na 8% bruto društvenog proizvoda, a u nekim državama predstavlja čak do 14%.16

Navedeni rezultati ukazuju da volontiranje donosi ne samo društvene, nego i ekonomske koristi. Valja, međutim, istaknuti i nekoliko međusobno tijesno povezanih zabluda koje se odnose na volonterski rad. Prvo, često se smatra da je volonterstvo isključivo primjereno organizacijama civilnog društva. Iz spomenutih istraživanja jasno proizlazi da su volonteri u brojnim slučajevima uključeni u akcije čiji je nositelj lokalna, pa čak i državna vlast. Drugo, ponekad se smatra da organizacije civilnog društva, odnosno volonteri, mogu u potpunosti zamijeniti odgovornost države za socijalne probleme. To svakako nije ni opravdano, ni moguće rješenje. Nadalje, budući je neprofitno smatra se da volonterstvo ne zahtijeva nikakvi financijski angažman. Uzevši u obzir stvarne troškove provedbe same aktivnosti, kao i mjere zaštite, osiguranja, pa i eventualnih socijalnih davanja, jasno je da njegova organizacija zahtijeva određenu financijsku potporu. I konačno, budući da je u svojoj biti dobrovoljno dugo se pretpostavljalo da volonterski rad nije potrebno posebno pravno regulirati. U zadnjih nekoliko desetljeća 20. stoljeća postalo je posve jasno da i sama normativna šutnja u mnogim elementima predstavlja prepreku procvata ove djelatnosti. Promotrimo, stoga, važnije međunarodnopravne instrumente koji na globalnoj ili regionalnoj razini u novije vrijeme počinju ukazivati na ovu problematiku uglavnom dajući smjernice pojedinim državama, a tek rjeđe izravno pravno-obvezujuće regulirajući je.
2. Međunarodnopravni tretman volonterstva

Različiti međunarodni akti i organizacije prepoznaju važnost volonterstva u procesu promicanja ravnomjernog razvoja i borbe protiv siromaštva, osiguranja i podržavanja mira i stabilnosti te širenja ideja demokracije i ljudskih prava. Opća je skupština OUN-a već 1970. godine osnovala program «UN volonteri za razvoj» sa sjedištem u Bonnu (poznatiji kao UNV4D program). Ovim se programom zagovaraju i promiču prednosti civilnog angažmana kao snage održivog razvoja svakog pojedinog društva. Uz pružanje profesionalnih usluga, stručnog usavršavanja i organizacije, UNV4D i izravno mobilizira volontere i usmjerava ih na potrebita svjetska područja.17 Iste 1970. godine osnovana je i Međunarodni savez za volonterski rad, (tzv. IAVE, od engl. International Association for Volunteer Effort), kao međunarodna neprofitna organizacija koja danas okuplja individualne članove i volonterske organizacije iz stotinjak država, a ima savjetodavni status pri Gospodarskom i socijalnom vijeću OUN-a.

Na simboličkoj razini Opća je skupština 1985. godine proglasila 5. prosinac međunarodnim danom volontera, a 8. rujna 2000. godine svečanom su Milenijskom deklaracijom – potpisnica koje je i RH – utvrđeni Milenijski razvojni ciljevi izrijekom spominjući «nezamjenjivu ulogu volontera» u vlastitom ostvarivanju.18 Kulminaciju priznanja važnosti ali i poticaj za daljnje normativne mjere predstavljalo je proglašenje 2001. godine Svjetskom godinom volontera. Odmah u siječnju 2001. godine, na 16. svjetskoj konferenciji IAVE, usvojena je Opća deklaracija o volontiranju i Globalni plan za njeno provođenje, oboje toplo pozdravljeni od strane Opće skupštine OUN-a.19 Između ostalog, Deklaracija naglašava kako «u vremenu globalizacije i stalnih promjena, svijet postaje sve manji i složeniji, a događanja u njemu u sve su većoj međuovisnosti” te da «sintagmu Ujedinjenih naroda, koja kazuje da 'Mi, Narodi imamo snagu izmijeniti svijet...' volonterstvo pretvara u praktično i učinkovito djelovanje.»20

Na normativnoj razini, značajna je Rezolucija Opće Skupštine UN br. 56/38 iz 2002. godine koja upućuje države na «…stvaranje poticajnih fiskalnih, zakonskih i drugih okvira, uključujući i onih za organizacije zajednica i neprofitne organizacije koje se bave volontiranjem».21 Navedene su dvije zadaće: a) uvođenje poticajnog zakonodavstva (porezne olakšice, subvencije, osiguranje,...) i b) olakšavanjem stvaranja partnerskih odnosa (države, profitnog i neprofitnog sektora) u vezi s volontiranjem u civilnom društvu. Valja svakako podcrtati da iako je cilj zakonodavnih mjera koje se očekuju od država članica potaknuti građane na volontiranje, konačni izbor mora biti u rukama pojedinca. Sukladno tome, UNV4D i IAVE, u suradnje s CIVICUS-om (međunarodnom organizacijom za jačanje građanske participacije i promicanje slobode udruživanja),22 sklopili su u srpnju 2003. godinu sporazum o zajedničkom nastupu u programu «Volonteri za mir i razvoj u svijetu». Riječima UNV izvršnog koordinatora Sharon Capeling-Alakija: «bez miliona volontera bilo bi gotovo nemoguće ostvariti jasne ciljeve milenijske deklaracije… volonteri (su) vitalna snaga u središtu razvojnog programa.»

Regionalne organizacije, poput Vijeća Europe i Europske unije, dodatno naglašavaju obrazovni aspekt volonterstva i njegov opći značaj za društvo (Preporuka VE br. R (94)4),23 odnosno vrijednost neformalnog učenja i zbližavanja koje ono donosi (Komunikacija Komisije Vijeću iz 2004.).24 Jasno prepoznajući potrebu izričite pravne regulacije volonterstva Parlamentarna skupština Vijeća Europe je 2001. godine, u ozračju Svjetske godine volontera, pozvala države članice da teže «prepoznavanju i uklanjanju kako u praksi, tako i u zakonodavstvu, bilo kakvih prepreka koje izravno ili neizravno onemogućavaju ljude da se bave volonterskim radom te umanjivanju poreznog pritiska koji penalizira volonterski rad” kao i da “pruže radnicima volonterima pravni status i odgovarajuću socijalnu zaštitu, uz poštivanje njihove neovisnosti i uz uklanjanje financijskih prepreka za volontiranje.»25

Europske države imaju dugu tradiciju volonterskog djelovanja. Iako se učestalost, oblici i svrhe dobrovoljnog djelovanja razlikuju, u više navrata se na međuvladinim sastancima pregovaralo o ustanovljavanju nekog oblika suradnje za područje cijele Europe. U najvećoj je mjeri konkretiziran (samo) zajednički pravni okvir za volontiranja mladih. Tako su se već na konferenciji u Beču u travnju 1993. godine ministri nadležni za pitanja mladeži složili da je nužno odrediti jedinstvenu regulativu za dugotrajno volontiranje mladih.26 Konačni tekst Europske konvencija o promicanju transnacionalne i dugotrajne volonterske službe mladih (VE ETS 175) usvojen je 11. svibnja 2000. godine, a Konvencija će stupit na snagu kad je ratificira 5 država.27 Konvencija se primjenjuje u slučaju volonterskog angažmana osobe između 18 i 25 godina života, državljanina jedne od stranaka na području druge stranke u trajanju između 3 i 12 mjeseci (čl. 5). Njome se propisuju minimalni standardi i uvjeti rada, smještaja, zdravstvene skrb, osiguranja i sl., a u cilju promicanja zaštite mladih, međukulturnog upoznavanja i neformalnog obrazovanja volontera s jedne strane, te svrhovitog i kompetentnog obavljanja volonterske službe, s druge strane. Konvencija predviđa ustanovljavanje nacionalnih tijela za koordinaciju prekograničnog volontiranja. Posve je prirodno da će se sve konkretne djelatnosti i aktivnosti volontera obavljati sukladno pravnim propisima države na čijem teritoriju se volontiranje obavlja. Uz to, Konvencija propisuje da se međusobni odnos organizacije koja šalje volontera, samog volontera i primateljske organizacije regulira pisanim ugovorom kojeg dodatno potpisuju i koordinirajuća tijela obje države. Model ugovora priložen je uz Konvenciju, ali on nema obvezujuću pravnu snagu, pa države mogu ugovor prilagoditi svojem zakonodavstvu. Primjerak svakog pojedinog ugovora o prekograničnom volontiranju mora biti pohranjen kod nacionalnog tijela za koordinaciju.

Vidljivo je, dakle, da i u slučaju međunarodnog volontiranja nacionalni propisi igraju važnu ulogu u konačnom utvrđenju pravnog statusa volontera. Promotrimo stoga relevantna europska nacionalna zakonodavstva kako bismo ukazali na postojeće modele, utvrdili njihove zajedničke elemente, a zatim u narednom djelu prikazali i hrvatska zakonodavna rješenja.

3. Tretman volonterstva u nacionalnim pravnim sustavima

Analize provedene u pojedinim zemljama, kao i usporedno pravna istraživanja, razvidno su pokazala kako nepovoljni zakonski okviri mogu predstavljati ozbiljnu prepreku volontiranju.28 Mnogi nacionalni zakoni, tako, samom činjenicom šutnje ne samo da propuštaju podržati volontiranje, već ga i uvelike otežavaju. Ovo je posebno slučaj u onim država središnje i istočne Europe gdje volontiranje nije unutarnji dio društvene kulture. S druge strane, u zemljama u kojima je tradicija volontiranja etablirana, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo ili Njemačka, volontiranje i volonteri su implicitno zaštićeni, odnosno uključeni u razne zakone.


3.1. Temeljna pitanja zakonodavne regulacije volonterstva

U zemljama u kojima nacionalno zakonodavstvo ne definira i posebno ne regulira volontiranje, odnosno tradicija ne prepoznaje, ne priznaje ili jasno ne razlikuje volontiranje od radnog odnosa, česta je posljedica tretiranje volontera kao plaćenih radnika. U takvim se pravnim porecima svaka naknada smatra «dohotkom» te se organizator volontiranja (primjerice, organizacija civilnog društva) nalazi u situaciji da posluje suprotno radnom zakonodavstvu i odredbama o minimalnom dohotku.29 U Hrvatskoj i Makedoniji državni inspektorati imaju ovlast privremeno zabraniti rad u prostorijama poslodavaca ukoliko se rad ne odvija sukladno zakonu (primjerice, stranke nisu potpisale radne sporazume). Uz to, nepostojanje zakonskog statusa volontera može rezultirati gubitkom povlastica za nezaposlene. U Češkoj su tako bile ukinute povlastice za nezaposlene onim osobama koje su volontirale jer se ono smatralo nezakonitim radom (unatoč tome što nisu primali ni naknadu za rad, ni neimovinske prestacije).30 Dodatna značajna prepreka volontiranju je porezni tretman naknade troškova. Međunarodni stručnjaci31 se slažu da bi volonteri trebali imati pravo na povrat svih razumnih troškova koje su imali za vrijeme volontiranja. Ipak, u nekim je državama (npr. Švicarska, Belgija, Makedonija)32 povrat troškova volonterima predmet oporezivanja budući da su jedino povrati zaposlenicima oslobođeni od poreza. S obzirom na kronični nedostatak financijskih sredstava s kojim su vrlo često suočene nevladine organizacije, takva rješenja mogu predstavljati ozbiljnu prepreku za regrutiranje i/ili mobiliziranje volontera. Konačno, prekogranično volontiranje često je opterećeno poteškoćama prilikom ishodovanja odgovarajuće dozvole boravka iz osnove volonterskog rada. U tom pravcu čl. 13. Konvencije VE 175 nalaže strankama da u najvećoj mogućoj mjere pojednostave i ubrzaju postupak odobravanja potrebnih dozvola. Konvencija, međutim, još nije stupila na snagu.

Spoznaja da legislativno ignoriranje volonterstva u praksi nije neutralno, već djeluje supresivno na pojavu i razvoj ove aktivnosti otvara daljnje probleme obuhvata i sadržaja izričite zakonodavne regulacije.

Činjenica je da se volontiranje može pojaviti u više oblika, od spontanih, ad-hoc susjedskih inicijativa do organiziranih, formalnih i čak ugovornih angažmana na redovnoj i tekućoj osnovi. (Pri tome podsjećamo na potrebu promišljanja definicije pojma «volonterstva» radi pravilnog razumijevanja njegova opsega. Vidi, supra, pod 1.1.). Nadalje, volonteri mogu djelovati u skupinama, unutar okvira međunarodnih programa, na vlastitu inicijativu ili na temelju zahtjeva drugih. Stoga je teško pa čak i opasno zakonsko reguliranje svih mogućih oblika volontiranja. Stručnjaci se slažu kako bi zakonodavci trebali “osigurati da zakoni ne ograničavaju prilike za unapređenje poticajnog volonterskog okruženja.”33 Opće je pravilo da se neformalno volontiranje, posebice izolirane i sporadične prirode ne regulira posebno, dok formalno (organizirano) sudjelovanje u projektima zahtijeva posebnu zakonsku regulaciju.

Ciljevi državne politike glede volontiranja određuju opseg regulative, pojedine oblike volontiranja koji će biti regulirani, kao i raznolike aspekte volonterskih odnosa, povlastica, poticaja i zaštite koje će zakonski sustav pružiti tom obliku. Zbog toga se zakoni koje su do sada donijele države diljem Europe34 znatno razlikuju po pitanju svrhe i ciljeva koje žele postići, vrsta volontiranja koje uređuju i mjera kojima reguliraju odnos između volontera i njihovih organizacija. Detaljna raščlamba komparativnih zakonodavstava ipak nije cilj ovog rada, ona je naime provedena na drugom mjestu.35 Ovdje ćemo sumarno iznijeti postojeće modele određivanja volonterskog statusa, a zatim se posvetiti položaju volontera u našoj državi.

  1   2   3


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət