Ana səhifə

Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine


Yüklə 1.75 Mb.
səhifə1/28
tarix26.06.2016
ölçüsü1.75 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   28

Lynne McTaggart




ŠTO VAM LIJEČNICI

NE GOVORE

Istina o opasnostima moderne medicine

INTERMED Zagreb, 2007.



Svaka bolest i svaki pacijent su jedinstveni. Namjena je ove knjige da posluži isključivo kao izvor informacija. Čitatelje potičemo na suradnju s kvalificiranim, iskusnim liječnicima prije poduzimanja (ili uzdržavanja od) bilo kojeg tretmana navedenog u ovoj knjizi.

Naslov izvornika

VVHAT DOCTORS DON'T TELL YOU

The trulh aboui the dangers of modem medicine

(Promijenjeno i dopunjeno Udunje iz 2005.)

© Lynne McTaggarl

© za hrvalsko izdanje infermed d.o.o.

Nakladnik:

[ntermed d.o.o., Zagreb

Za nakladnika: Ksenija Cosović

Prijevod: # Božena Cosović

Koreklura: Lada Palavršić

Grafički urednik: Zlatko Rebernjak

Prijelom i priprema za lisak: Farma ullirna, Zagreb

Tisak:

Parvus d.o.o., Zagreb, kolovoz 2007.



ISBN 978-953-95801-0-8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 637881
Fologiulijo nu naslovnici: © Luckvnick Dieuinsliine.com

Za Bryana

Sadržaj
Zahvale

Uvod
P r v i d i o :



Medicinska lažna znanost

Prvo poglavlje: Ne-znanstvenost moderne medicine


Drugi dio:

Dijagnostika

Drugo poglavlje: Dijagnostički ispad

Treće poglavlje: Prenatalne pretrage: ubitačno točne

Četvrto poglavlje: Rano otkrivanje


Treći dio:

Prevencija

Peto poglavlje: Kolesterolsko ludilo: medicinska obmana

Šesto poglavlje: Cijepljenje: automatski ubodi

Sedmo poglavlje: Divljanje hormona


Četvrti dio:

Terapija

Osmo poglavlje: Čudesna izlječenja

Deveto poglavlje: Stomatologija: sigurna, dok se ne dokaže suprotno
Peti dio:

Kirurgija

Deseto poglavlje: Uobičajeni kirurški zahvati

Jedanaesto poglavlje: Tehnologije koje oduzimaju dah prvaci videoigara i majstori

za odčepljivanje odvoda


Šesti dio:

Preuzimanje kontrole

Dvanaesto poglavlje: Preuzimanje kontrole


Bilješke / O autorici

Zahvale

Godine 1988. moj suprug Bryan, i sam novinar, jednog je dana spomenuo kako bismo mogli pokrenuti časopis naslova Što vam liječnici ne govore (What Doctors Don't Teli You). Dijelili smo zajedničko uvjerenje da je mo­derna medicina neprovjerena i katkad opasna, kao i želju da tu informaciju podijelimo s drugima. Žao mi je to priznati, imajući na umu koliko nas danas prepoznaju po našemu radu, ali u to sam mu vrijeme rekla, sasvim jasno, da ta ideja ne bi prošla. Još mi je teže priznati kako sam smatrala da naslov nije dobar. Tada me Bryan, znajući s kime ima posla, upitao poznajem li nekog drugog dobrog urednika koji bi želio takav posao. Progutala sam udicu i, na­kon svih tih godina, još uvijek sam urednica.

Iako knjige nerijetko nastaju u tihoj suradnji više strana, u ovoj su ostavili svoj trag mnogi koji su bili angažirani u časopisu Što vam liječnici ne govore. Većina informacija koje se nalaze u ovoj knjizi objavljivane su, u drugačijem obliku, u našem časopisu tijekom godina, pa je knjiga nastojanje da se obje­dine u jedan opći stav o medicini.

Premda svi naši suradnici nisu dijelili naš snažni interes za medicinsku problematiku, svi su bili predani timskom radu. Na neki je način ova knjiga proizvod svih suradnika koji su pridonijeli zahtjevnu poslu pokretanja novi­na, i izdavačke kuće, od prvih koraka.

Zahvalna sam, ponajprije, svima onima koji su nam pružili podršku na sa­mome našem početku, onima koji su se dobrovoljno angažirali u svim poslo­vima u našoj kompaniji, pa i kada se to uglavnom odnosilo na pakiranje omotnica na tavanu naše obiteljske kuće. Posebice sam zahvalna našemu sa­dašnjem neumornom timu, to su: Mark Brandwood, Michelle DeVilliers, Kristv Downton, Andrew Milkve, Kathy Mingo, Wajeeha Nolan, Pat Thomas i Nicollete Vuvan. Zahvala i priznanje idu i našim brojnim suradnicima, po­sebice Fioni Bawdon, Cliveu Couldwellu, Tonvju Edwardsu, Deanne Pear-son i Pat Thomas, čija su oštroumna opažanja i istraživačke sposobnosti pri­donijeli mojoj informiranosti. Zahvalna sam i našem dizajneru Johnu ele­mentu za likovna rješenja svih tih godina; te našoj produkcijskoj urednici Sharvn Wong, koja svakog mjeseca izvodi mala čuda.

Za ovo posljednje izdanje posebnu zahvalnost dugujem Henrietti Cole, koja mi je pomogla kolacionirati istraživanja te je, zajedno s Wajeehom No-lan, obavila najvažniji dio posla, usporednu provjeru oko 1.000 medicinskih referenca koje podržavaju ideje ove knjige.

Zahvalna sam također brojnim liječnicima i stručnjacima na njihovoj po­moći pri istraživanju, i njihovim idejama, ponajviše Patricku Kingslevu, Ellen Grant, Harrisu Coulteru, Johnu Mansfieldu, Haraldu Gaieru, Tonvju Newbu-ryju, Jacku Levensonu, Melvvnu Werbachu, Annemarie Colbin, Michelu Odentu i Leu Gallandu. Naša je obitelj bila povlaštena brigom brojnih poseb­nih iscjelitelja alternativne i konvencionalne medicine, čije znanje mi je otvo­rilo vidike. Također sam zahvalna našim pridruženim članovima Što vam li­ječnici ne govore, posebice mnogim liječnicima među njima, koji su nam vje­rovali i dopustili da navedemo njihova imena u kontroverznom projektu pri­je nego su vidjeli i jednu riječ od njega.

Svi slučajevi spomenuti u ovoj knjizi potječu iz stvarnih pisama koja smo primili od svojih čitatelja. S izuzetkom nekih od njih koji su već bili objavlje­ni, sva su imena pacijenata promijenjena ili ispuštena kako bi se zaštitili nji­hovi identiteti. Za sve njihovo povjerenje koje su nam ukazali, dopustivši nam da zavirimo u njihove osobne priče i boli, ja sam im posebno zahvalna.

Također sam dužnik svim našim dragim i divnim pretplatnicima što su nas podržavali godinama i željeli čitati ono što smo imali za reći.

Cijelom timu izdavačke kuće HarpersCollins duboko sam zahvalna za nji­hov entuzijazam i ohrabrenje u stvaranju ovog projekta, posebice Wandi Whiteley i Simonu Gerrattu. Barbara Vesey dala je važan doprinos svojim po­svećenim radom na uređivanju rukopisa. U odvjetničkoj kući Carter-Ruck posebno su se zanimali za ovu knjigu i proveli mnoge sate pružajući mudre pravne savjete.

Posebnu zahvalnost dugujem i svojem agentu Russu Galenu, koji je uvi­jek tu kad ga trebam, i svome agentu za internacionalna tržišta Danielu Be­nom.

Posebno moram spomenuti svoje kćeri Caitlen i Anyu, koje me nastavlja­ju podučavati o životu i zdravlju više nego što bi to mogli svi pedijatri ovog svijeta.

Preostale tri osobe kojima se moram zahvaliti od posebnog su značaja za ovaj projekt. Kao mlada novinarka imala sam priliku uređivati rad dr. Rober-ta Menđelsohna, čije je impresivno dalekovidno viđenje medicine uvelike djelovalo na moje. Dr. Stephen Davies, pionir nutricionistike, ne samo da je pridonio mojemu osobnom dobrom zdravlju, nego i mojem novom načinu poimanja zdravlja i bolesti.

Ova knjiga i moj rad najviše duguju mojem suprugu Brvanu Hubbardu, čije su misli i riječi tako isprepletene s mojima da je, zapravo, riječ o koautor-stvu. Za njegovu ljubav, za njegovo prepoznavanje onoga za što sam stvore­na, za svakodnevnu radost koju mi daje u zajedničkom životu i radu, ja sam zauvijek zahvalna.



Uvod
Ova je knjiga nastala iz velike želje koju sam jednom imala: želje da mi bude bolje.

U ranim osamdesetima, nakon nevjerojatna niza loših izbora, duže sam vrijeme bila pod stresom. U svakom istinski važnom području mojega života zelena svjetla, koja sam uvijek uzimala zdravo za gotovo, odjednom su se počela mijenjati u crvena. Da sam ispunila jedan od onih malih testova koje nalazite u ženskim magazinima, a kojim c'ete izračunati svoj kvocijent stresa —uzevši u obzir najstresnije životne situacije kao što su smrt, ženidba, raz­vod i preseljenje — moj bi kvocijent iskakao iz grafikona.

U brzom slijedu loših događaja borila sam se s nemogućim rokom za ob­javu knjige, udala se za gospodina Krivog, rastavila se od gospodina Krivog, kupila krivi stan, prihvatila krivi posao, pretrpjela smrt bliske prijateljice, za­dužila se preko glave, i provela dulje vrijeme intenzivne izolacije u stranoj zemlji. U to doba čak nisam mogla pogoditi ni pravu frizuru.

Ubrzo nakon što sam isplivala iz te bujice osobnih problema, počela sam osjećati čudne simptome, za početak uobičajenih »ženskih problema« — od žešćega predmenstrualnog sindroma i neregularnih mjesečnica do cistitisa i gotovo neprestane vaginalne infekcije.

S vremenom su se moji simptomi umnožili: ekcem, osipi i alergije na ve­ćinu hrane i kemikalija, proljev i iritabilna crijeva, besanice i noćno znojenje, i ozbiljna depresija. Osjećala sam se bez snage, a moje je tijelo posrtalo pred naletom bilo koje vrste mikroba.

Tijekom gotovo tri godine moje bolesti obišla sam sve moguće liječnike

najprije one prave, zatim alternativne, u što su se ubrajali nutricionisti i homeopati, a na kraju i one granične, od specijalista za disanje do bioener­getičara. U jesen 1986. probijala sam se kroz gustiš »new age» terapija. Poku­šala sam disati iz abdomena. »Rolfingom« sam se oslobađala negativne ener­gije. Netko mi je pokušao postaviti dijagnozu izlažući uzorak moje kose ra-diovalovima. Podvrgla sam se autogenom treningu, irigaciji debelog crijeva, pa čak i jednom obliku psihoterapije — mješavini metoda Wilhelma Reicha i nečega što me podsjećalo na škakljanje po licu. Naučila sam ponešto o svo­jem odnosu s majkom. Ali nimalo se nisam osjećala bolje.

U ljeto 1987. godine preplavio me je osjećaj beznađa. Najgore je, kad se osjećaš kronično loše bez postavljene dijagnoze, što ti drugi ne vjeruju ili misle da su tvoji simptomi izmišljeni — djetinjast način privlačenja pažnje. A ako u ovoj zemlji stoika tvoja bolest nije eksplicitna, poput raka ili lepre, od tebe se očekuje da naučiš živjeti s njom, i nastaviš potiho loše funkcionirati ne žaleći se.

U jednom mi je trenutku svanulo da ne postoji nikakvo čudotvorno sred­stvo koje će mi vratiti zdravlje. Želim li da mi bude bolje, trebam sama preu­zeti kontrolu nad cijelim procesom — od dijagnoze do, moguće, lijeka. Ne­kako bih trebala odgonetnuti što ne valja s mojim tijelom i pronaći sve što mi je potrebno za ozdravljenje. Postajalo mi je jasno da bih trebala preuzeti kon­trolu nad svojim zdravljem, jer se o njegovu ishodu nitko neće tako gorljivo brinuti kao ja.

Počela sam čitati o alergijama i ženskim problemima, i jednog dana naba­sala na članak o novoj bolesti čiji su se simptomi, od prvog po posljednjeg, poklapali s mojima. Kako specijalist kojeg sam konzultirala nije ništa znao o tome, potražila sam jednoga čuvenog liječnika opće prakse, specijalista za alergije i nutricionistiku, čiji su testovi i dijagnostička osjetljivost potvrdili moje osobne sumnje, a potom i iskorijenili moje probleme.

Ono što sam, činilo se, imala bila je kronična kandidijaza cijelog tijela. Candi&d albicans je gljivica koja živi u crijevima većine nas ne čineći štete, a pod kontrolom je drže naš imunosni sustav i prijateljske bakterije s kojima je u suživotu. Međutim, prema postojećim teorijama te se gljivice, kada imunos­ni sustav oslabi i smanji se broj dobroćudnih bakterija, počnu nekontrolirano razmnožavati, ispuštajući toksine koji mogu smetati cijelom nizu tjelesnih funkcija.

Nevezano uz to je li gljivica bila neposredni uzrok moje bolesti ili ne, glavnim uzrokom ispostavio se imunosni sustav koji nije radio punom pa­rom. Duže razdoblje stresa često utječe na njega. To je, kao i više pritajenih alergija, uključujući i alergiju na pšenicu, koje su sve, najvjerojatnije, izbile u prvi plan kao rezultat stresa, značilo da sam svakodnevno trpala u svoje tije­lo tvari koje ono više nije moglo tolerirati. Osim što nisam pazila na to što je­dem, uskraćivala sam tijelu mnoge nutrijente.

Moj se tretman sastojao od uzimanja velikih doza dobro podnošljivih lije­kova neko vrijeme, gomile specijalno odabranih dodataka prehrani i restrik­tivne zdravstvene dijete bazirane na svježoj, nepreradenoj hrani. Mjesec dana nakon početka tretmana u mojoj su me kemijskoj čistionici upitali jesam li bi­la na plastičnoj operaciji.

Bez obzira na to koliko su početni rezultati bili dobri, znala sam da oz­dravljenje nec'e doći preko noći. Tome sam posvetila cijelu godinu. Srećom, povezala sam se s izuzetnim liječnikom, te smo zajedno radili na obnavljanju mojega zdravlja, a time i mojeg osjećaja za kontrolu. Ta je godina bila uzbud­ljiva i poučna, s mnoštvom prilika za promišljanje o znanosti i umijeću iscje­ljivanja, kao i o prirodi odnosa između liječnika i pacijenta. Činilo mi se da će pacijenti imati više izgleda za ozdravljenje sudjeluju li u donošenju odlu­ka o svojem liječenju. Istinsko liječenje može početi samo ako postoji istinski dijalog između liječnika i pacijenta, ravnomjerna podjela odgovornosti. Ta­kođer sam se, iz prve ruke, uvjerila kako je moguće ozdraviti i bez lijekova i kirurških zahvata, mijenjajući prehranu i stil života. Liječenje nije samo pro­nalaženje pravog lijeka ili prave operacije, već je to složeni proces prihvaća­nja odgovornosti za vlastiti život.

To osobno iskustvo probudilo je uspavane uspomene koje su snažno ut­jecale na mene na početku moje karijere. Kao mlada novinarka u New Yor-ku, vodila sam jedan od odjela Chicago Tribune - New York News Syndicate. Tamo sam, sredinom sedamdesetih, upoznala pokojnog dr. Roberta Mendel-sohna i pomogla mu u pokretanju njegove kolumne The People's Doctor. Kao bivši čelnik nacionalnog programa za djecu s posebnim potrebama, i predsjedavajući državnog vijeća za izdavanje liječničkih licencija, Mendel-sohn je bio čvrsto pozicioniran u samom srcu američkoga medicinskog es-tablišmenta. I pored toga, taj je ljubazni i blagi čovjek, prototip mudrog dje­dice, izražavao nezadovoljstvo svojim kolegama prozivajući medicinu preu­veličanom i nedokazanom. Svakoga bi tjedna njegova kolumna napala drugu medicinsku »svetu kravu«. Upravo je Bob bio taj koji je usporediomedicinu s novom religijom. »Medicina se«, napisao je, »ne temelji na znanosti — onase temelji na vjeri.«

Bob je uzdrmao temelje mojeg sustava vjerovanja. Bila sam proizvod po­slijeratnoga američkog »baby booma«, Kennedveve reforme, koja je američku znanost i tehnologiju štovala kao spasitelje čovječanstva. Kao tinejdžerka, vjerovala sam u načela američkog sna Lvndona Johnsona. Većina velikih problema čovječanstva — rasizam, siromaštvo, bolest.— mogla bi se iskori­jeniti uz pomoć socijalnog inženjeringa i znanosti, u toj najboljoj zemlji na svijetu.

U svojemu sam novinarskom radu, počevši preispitivati neka društvena »dobra« povezana s medicinom — kao što je otkriće kontracepcijske pilule — došla do spoznaje da ona istodobno znače i opasno uplitanje u čovjeka. Ali .sve dok nisam počela istraživati svoje vlastite zdravstvene probleme, nisam bila svjesna Mendelsohnove dalekovidnosti.

Kad sam ozdravila (za što mi je trebala godina dana), bacila sam se na upoznavanje medicine. Počela sam proučavati stručnu literaturu u medicin­skim knjižnicama i učila kako čitati medicinske studije. U stopu sam pratila iscrpljene mlade liječnike, koji su odrađivali standardnu 84-satnu tjednu smjenu u posebnoj jedinici za novorođenčad, kako bih stekla uvid u eks­tremne uvjete koje mladi liječnici moraju izdržati (i kakvu bi upitnu skrb mogli dobiti njihovi pacijenti u takvim uvjetima).

S vremenom sam se počela osjećati kao da sam prošla kroz ogledalo. Niš­ta me u mojemu visokoškolskom obrazovanju nije pripremilo za čudnovatu, često uvrnutu logiku medicinskih studija na koju sam naišla. Tretmani su se usvajali s malo ili bez imalo znanstvene utemeljenosti. Studijama koje su ba­cale sumnju na djelotvornost lijekova svejedno bi se aplaudiralo. Prelazilo bi se preko mnogih najtežih i najnemarnijih pogrešaka u oblikovanju studija. One bi, primjerice, jasno pokazale da određeni lijekovi uzrokuju rak, pa ipak bi se vrhunski znanstvenici poigravali brojkama kako bi izbjegli priznavanje očitog. A pritom bi sama medicinska znanstvena literatura nudila nadmoćne dokaze kako neki od lijekova ne samo da ne djeluju, već mogu biti i vrlo opasni. To nije bila »znanost«. To je bio tako postojan sustav vjerovanja, tako inherentan, da je svaka istina tomu nasuprotna zamalo bila proglašena blas-femijom.

Nošena misionarskim žarom novog preobraćenika, počela sam svima do­sađivati tom temom. Moj mi je tadašnji novi partner (sada moj .suprug) Bryan sugerirao, vjerojatno iz očaja, da pokrenem informativni časopis o stvarnim rizicima medicinske prakse — tako da više o tome ne bih govorila samo nje­mu, već cijelom svijetu.

U to vrijeme nismo očekivali da će taj časopis, koji smo planirali nazvati Što vam liječnici ne govore, biti išta više od hobija. Tada sam bila trudna, te smo mislili da bi to mogao biti zgodan način da ostanem kod kuće uz dijete i pritom ponešto zarađujem.

Već od samog početka, nakon prezentacije časopisa u televizijskoj emisiji o zdravlju Here's Health 1989- godine, ljudi su iskazali gorljiv interes za pret­platu. Tada sam oformila savjetničko vijeće u kojem je bilo 25 vrhunskih li­ječnika, odabranih stoga što su i sami ukazivali na neprovjerenost medicin­ske prakse ili zbog svojega pionirskog pristupa manje invazivnim medicin­skim postupcima. Iako smo se tijekom prve godine izlaženja časopisa rijetko oglašavali, činilo se da se on promovira sam od sebe, a i zahvaljujući našim prvim pretplatnicima. Do kraja prve godine izlaženja imali smo tisuću čitate­lja, a sada imamo na tisuće lojalnih pretplatnika u Velikoj Britaniji, Sjedinje­nim Američkim Državama, i u cijelom svijetu.

Pokretačka snaga časopisa danas — a i ove knjige — jest pravednički gnjev. Problijedim svaki put kad otvorim svoju poštu. Svakoga me jutra do­čekuju hrpe pisama sa srceparajućim pričama o osobnim katastrofama — preminuloj djeci, ili muževima i ženama unakaženima ili onesposobljenima medicinskim tretmanom. Kad god proučavamo njihove slučajeve, obično ot­krijemo da su opasnosti tretmana kojima su bili podvrgnuti dobro poznate. Tek, njihovi se liječnici nisu zamarali time da im prenesu tu vitalnu informa­ciju.

Problem je u tomu što je, kad nam se obrate pismom, već prekasno.

Napisala sam ovu knjigu jer ne želim da vi budete još jedan slučaj iz moje jutarnje pošte. Ne mogu vam obećati ugodno čitanje. Mnoge će vas činjenice u njoj vjerojatno uznemiriti. Možda ćete shvatiti da je mnogo toga što vam vaš liječnik govori neistinito. No to i jest moja namjera. Želim vam pomoći da postanete bolje informirani medicinski potrošač, i to tako što ćete moći od­rediti kada vam doista treba liječnik, a kada je njegov savjet bolje zanemariti. Želim vas spasiti od nepotrebnih tretmana i opasnog liječenja, od preventiv­nog uzimanja lijekova, »za svaki slučaj«, koji će vam naškoditi čak i prije ne­goli se uistinu razbolite. Osim što ću vas upozoriti na rizičnost mnogih pri­hvaćenih praksi, predočit ću vam i mnoge provjerene, sigurne alternative za dijagnosticiranje, prevenciju ili tretman bolesti. Želim vam pomoći da naučite kako ne biti »dobar« pacijent. Dobar pacijent, onaj koji slijepo slijedi naredbe umjesto da zahtijeva odgovore, katkad umire.

Stranice koje slijede otkrit će vam poslovne tajne koje se uglavnom drže iza zatvorenih vrata. Imat ćete uvid u privatnu konverzaciju medicinskih kru­gova. I, kad jednom spoznate koliko je besmisla u ormaru s lijekovima vašeg liječnika, i u kolikoj mjeri medicina počiva na slijepoj vjeri i selektiranim, op­ćeprihvaćenim, a neutemeljenim činjenicama, umjesto na promišljanju, zna­nosti ili zdravom razumu, tad ćete joj se moći oduprijeti i preuzeti kontrolu nad vlastitim zdravljem.

Prvi dio
MEDICINSKA LAŽNA ZNANOST

Prvo poglavlje



Ne-znanstvenost moderne medicine

Osjećamo se ugodno kad u nešto možemo biti sigurni. A jedna od najugod­nijih sigurnosti s kojima smo odrastali jest ta da moderna medicina čini čuda a liječnici liječe bolesti. U televizijskim serijama koje smo nekoć voljeli dr. Kildare, Marcus Welby i dr. Finlay, odjeveni u simbolički besprijekorno bijele kute, svakodnevno su, po cijele dane, bili posvećeni spašavanju života. I premda u njihovim današnjim inačicama poput Hitne službe ili Uvoda, u ana­tomiju umire više ljudi, liječnici u hitnoj službi ipak imaju aparate kojima mo­gu umirućeg vratiti u život.

Ono u što smo najviše sigurni, kad je riječ o medicini, jest da je ona uzvi­šena i priznata znanost, temeljena na iscrpnim testiranjima i kritičkim provje­rama znanstvenika u laboratorijima. Ponosno ističemo kako je znanost na­predovala i trijumfirala nad kaosom i mrakom, nad vremenima kada liječnici čak nisu ni znali da trebaju oprati ruke.

Od Drugoga svjetskog rata i otkrića dva najčudesnija lijeka stoljeća — pe­nicilina i kortizona — medicina je uistinu činila čuda. Ljudi koji bi inače umr­li zbog smanjenog lučenja hormona, kao u slučaju Addisonove bolesti, ili ži­votno opasnih infekcija, kao što su upala pluća i meningitis, sada se mogu brzo oporaviti i vratiti normalnom životu. Većina velikih medicinskih otkrića — bezbolna kirurgija, antiseptička bolnička okolina, rendgenske zrake — omogućili su nama na Zapadu najbolju hitnu medicinu na svijetu. Imate li sr­čani udar, operabilni tumor na mozgu, zamalo fatalnu automobilsku nesreću ili komplicirani porođaj, tada je zapadnjačka medicina, s arsenalom svoje svemirske opreme, vaš najbolji izbor. Ako se ikada na mene sruši zgrada, vo­ljela bih da me najnovija zapadnjačka tehnologija ponovno sastavi. Prizna­jem, da nije bilo lijekova medicine 20. stoljeća, moja bi majka umrla u svojim ranim dvadesetima, a ja se ne bih ni rodila.

Slijedom raznih otkrića tijekom Drugoga svjetskog rata, naglo okončanog posljednjim znanstvenim otkrićem, atomskom bombom, naša su očekivanja od znanosti postala velika. Pobjeda je rezultirala i rađanjem znanstvene ere medicine. Znanost nam je pomogla pobijediti naše ljudske neprijatelje. Sada bi trebala voditi bitku i s onim mikroskopskima. Započeli smo osvajanjem svemira, pa ne bi trebalo proći dugo, kao što je magazin Life obećavao mojoj generaciji u Americi, do konačne pobjede nad bolestima.

Liječnici i medicinski autoriteti pridonose tome viđenju medicine kao ne­pogrešive znanosti. Kad god raspravlja o vlastitim postignućima, posebice u usporedbi s alternativnim tretmanima, medicina zauzima poziciju moralne superiornosti vijoreći zastavicama utvrđenih znanstvenih činjenica. U napadu na alternativnu medicinu uvodnik časopisa British Medical Journal istakao je, samočestitajući si, medicinski »dokaz o objektivnoj evaluaciji tvrdnja«.1

U tome smislu konvencionalna medicina proziva alternativnu da ne čini isto. Britanski Kraljevski zbor liječnika (Royal College of Phvsicians) i Kra­ljevski zbor patologa (Royal College of Pathologists) jednom su prilikom op­tužili alternativne tretmane alergija kao neznanstvene, upozoravajući da »sve dok te metode ne budu evaluirane s priznatim, randomiziranim, dvostruko slijepim i placebom kontroliranim pokusima, one ne mogu biti prihvaćene u rutinskoj kliničkoj praksi«.2

Naša je vjera u medicinsku znanost ukorijenjena do te mjere da je postala osnova i potka naše dnevne rutine. Svakoga prosječnog dana obitelj bi mog­la staviti cijelu svoju budućnost u ruke medicine. Trudnoj majci rezultat pre­natalnih testova može odrediti hoće li iznijeti taidnoću do kraja. Njezinu se djetetu mogu davati cjepiva, a njezinu suprugu lijekovi za sniženje krvnog tlaka, uz pretpostavku da će ih sve to zaštititi od bolesti u budućnosti. Medi­cinski testovi određuju možemo li imati djecu, nastaviti raditi i biti operirani, jesmo li podobni za životno osiguranje, trebamo li carski rez ili će nas, ima­mo li ponovno pozitivan HIV test, izbjegavati kao parije. Upravo će nas liječ­nici svojim čudotvornim tretmanima, vjerujemo, izbaviti od zla, koje nas ovih dana i ne dovodi toliko u iskušenje koliko to čini strah od bolesti.

No sve dok se hvatamo za predodžbu o znanosti kao snazi spasenja, naša je vjera na pogrešnome mjestu. Prava je istina da medicinska znanost baš i nije najdjelotvornija. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija gube »rat protiv raka«.3 I pored suvremene opreme za mamografiju i kirurških tehnika smrtnost od raka dojke uporno se ne smanjuje. Iako se milijuni ljudi drže pravila prehrane s malo masnoc'a, bolesti srca još uvijek su najmasovniji ubo­jica na Zapadu. Uz sve moderne kemikalije i kompjutorizirane dijagnostičke uređaje koje imamo, astma, artritis, dijabetes, rak — zapravo sve kronične degenerativne bolesti poznate čovječanstvu —• u porastu su, dok medicina ne uspijeva utjecati na sprečavanje njihova pojavljivanja.

Već i letimičan pogled na statističke podatke otkriva da, osim ako ste pre­gaženi ili vam hitno treba carski rez, ortodoksna zapadnjačka medicina ne samo da vas neće izliječiti, već vas može ostaviti u gorem stanju nego što ste bili prije toga. Ovih je dana znanstvena medicina zapravo i sama odgovorna za visoki postotak bolesti. Ako ste u bolnici, vjerojatnost je jedan prema šest da ste tamo dospjeli zato što je neki od modernih medicinskih tretmana loše završio.4 Dok ste ondje, vjerojatnost je jedan prema šest da ćete preminuti u bolnici ili pretrpjeti neku povredu tijekom boravka u njoj. Kako je polovina toga rizika uzrokovana pogreškom liječnika ili bolnice, imate osam posto šanse da vas osoblje ozlijedi ili da vam »dođe glave«.5 Na kraju uzmite u obzir i to da oko 1,17 milijuna Britanaca svake godine završi u bolnici zbog po­greške liječnika ili loše reakcije na lijek. U SAD-u, ako ekstrapoliramo rezul­tate studije iz 1984., svake godine više od jednog milijuna Amerikanaca trpi štetu u bolnici, od kojih 180.000 zbog toga i umire.6 Nedavno je časopis Jour­nal of the American Medical Association, službeno glasilo primarne organiza­cije liječnika u Americi, priznao da su bolesti koje potaknu liječnici treći vo­deći uzrok smrti u Americi, odgovorne za četvrtinu milijuna smrti godišnje.7 Dr. Allen Roses, potpredsjednik genetike u kompaniji GlaxoSmithKline (GSK), zapanjio je svijet priznavši da 90 posto proizvoda njegove kompanije, ili bilo kojega drugog proizvođača lijekova, kod većine pacijenata nije učin­kovito.8 Posljednji statistički podaci za Britaniju pokazuju da 10.000 njezinih žitelja svake godine umire zbog reakcije na lijek, a jedan od svakih 16 paci­jenata dospije u bolnicu zbog štetne reakcije na svakodnevne lijekove — čak i na aspirin. Zoran primjer pokazat će razmjere toga problema: cjelokupna populacija grada veličine Birminghama (oko'milijun stanovnika, nap.) svake godine dospijeva u bolnički krevet zbog medicinske pogreške. U SAD-u je svake godine oko 40.000 ljudi smrtno upucano, no tamošnji stanovnici imaju tri puta veću šansu poginuti od ruke liječnika nego od metka.9

Ti zastrašujući podaci ne proizlaze iz nekompetencije ili nedostatka predano^ sti. Mnogi su liječnici izrazito dobronamjerni, a većina je njih najvjerojatnije i visoko stručna u onome za što su se obrazovali.

Problem nije u majstoru, nego u njegovu alatu. Medicina nije znanost, pa ni umjetnost. Dobar dio tretmana vaših liječnika ne djeluje — nikada im što­više nije bila ni dokazana učinkovitost, a o sigurnosti da i ne govorimo. Riječ je o lažnoj znanosti, izgrađenoj na pretpostavkama i slijepim predodžbama, čija takozvana znanstvena metoda nije ništa više od tapkanja u mraku.

Mnogi tretmani koje spremno prihvaćamo — za rak dojke ili kirurgiju sr­ca, čak i tretmani za kronične tegobe kao što su artritis ili astma — usvojeni su i naširoko primjenjivani bez ijedne važeće studije koja bi pokazala da su djelotvorni ili sigurni. Takozvani »zlatni standard«, koji medicinski znanstve­nici uvažavaju kao jedini znanstveni dokaz istinske vrijednosti lijeka ili tret­mana, statistički je slučajan, dvostruko slijep, placebom kontrolirani pokus, odnosno studija u kojoj su pacijenti nasumce izabrani da prime lijek ili šećer­nu tabletu, pri čemu ni istraživači ni sudionici ne znaju tko što dobiva. Una­toč činjenici da se svake godine provodi na tisuće studija, vrlo je mali broj tretmana, koji se smatraju kamenom temeljcem moderne medicine, podvrg­nuto tom najosnovnijem testu — ili zapravo bilo kojem testu uopće.

Unatoč brojnim raspravama u znanstvenim krugovima o faktorima rizika u medicini i na bolu zasnovanim kontrolnim podacima, strogim vladinim propisima, pedantnim stručnim recenzijama u profesionalnoj literaturi — unatoč upornim nastojanjima da se medicina zaogrne plastom znanosti — dobar dio onoga što danas prihvaćamo kao standardnu praksu nije ništa više nego vudu 21. stoljeća.

Tu činjenicu medicinski autoriteti otvoreno priznaju u stručnoj literaturi. Časopis New Scientist objavio je na naslovnici jednog broja da 80 posto me­dicinskih postupaka koji se danas koriste nisu nikada bili propisno testirani.1"

Medicina, kako se danas prakticira, većim je dijelom zavjera vjerovanja. ' Liječnici su, vjerojatno zahvaljujući čudotvornosti lijekova kao što su antibio­tici, povjerovali da njihova mala crna torba mora da je doista puna čarolija. Pokojni kritičar medicine dr. Robert Mendelsohn bio je jedan od prvih koji je modernu medicinu usporedio s crkvom, a liječnike s njezinim visokim sveće­nicima koji slijede nauk neupitnom vjerom. »Moderna medicina nije ni umjet­nost ni znanost. To je religija«, napisao je u svojoj knjizi Ispovijesti medicin­skog heretika (.Confessions of a Medical Heretič). »Samo dovoljno često upi­tajte zašto?, i prije ili kasnije vjera c'e se nac'i u procijepu. Vaš će liječnik us­tuknuti pravdajući se kako nema načina da znate ili razumijete sva čuda ko­jima on raspolaže. Samo mi vjerujte.«11

Liječnici vjeruju u snagu svojih alata tako gorljivo da su sposobni potisnu­ti sav razumni skepticizam oko suvremenih i novih medicinskih tretmana — tako dugo dok su ti tretmani u skladu s ortodoksnom medicinskom prak­som. Većina liječnika i istraživača djeluje na osnovi pretpostavljene a priori koristi, bez obzira na to je li lijek provjeren ili nije: mi znamo da je ono što činimo ispravno. Oduševljenje za statine, sadašnji favorit kad je u pitanju vi­soki kolesterol, tako je veliko, primjerice, da su liječnici u stanju zanemariti najkrupnije znanstvene propuste u provjeri sigurnosti, a sve u namjeri da se istakne ono što na prvi pogled izgleda kao dobra stvar. Mi znamo da je ono što činimo ispravno.

Čak i ako su rezultati studija pokazali da je tretman neučinkovit ili čak evidentno opasan, to je uvjerenje tako jako da se rezultati ignoriraju. Na primjer, sve su valjane studije fetalnog monitoringa — uređaja kojim se ultra­zvučno prati stanje fetusa tijekom trudova i porođaja — pokazale da taj po­stupak ima štetne posljedice za majku i dijete.12 To svakako nije nepoznato većini starijih porodničara — bivši pročelnik perinatalne jedinice Oxford Pe-rinatal Unit učestalo je i naširoko pisao o tome — pa ipak se fetalni monito-ring i dalje primjenjuje u svim rađaonicama diljem zemlje. Mi znamo da je ono što činimo ispravno.

Vjerojatno su stoga liječnici tako loši logičari. Mnogi su se od njih zapet­ljali u logičke čvorove nastojeći opravdati očite proturječnosti zakučastim re­zoniranjem Alise iz zemlje čudesa. Robert Mendelsohn običavao je reći da je njegova najdraža rečenica koju su liječnici deklamirali: »Dojenje je najbolje, ali i hranjenje bočicom.«

»Visoke razine serumskog kolesterola važan su čimbenik rizika za koro­narne bolesti«, jednom je napisao glasoviti kardiolog dr. Meir J. Stampler s Harvardske škole narodnog zdravlja (Harvard School of Public Health), po­navljajući općepriznato mišljenje. U sljedećem je dahu pak dodao, kao usput rečeno: "Ali najviše pacijenata [sa srčanim udarom] ima normalnu razinu kolesterola. «13

Vjera u nepogrešivost njihovih oruđa dopušta liječnicima da za »zlatni standard« prihvate i ono što je često tek za mrvicu više od eksperimentalnog tretmana, i primijene ga na milijune, prije no što su njegovi učinci u potpu­nosti spoznati ili je postupak izdržao test vremena. Liječnici rado navode, ka­da krenu punom parom bez valjana dokaza, da su uvijek morali čekati na va­ljane dokaze, bogzna koliko bi napredaka u medicini bilo zaustavljeno (i ko­liko bi milijuna ljudi umrlo). Taj argument, naravno, ne uzima u obzir ogro­man broj ljudi koji jesu umrli zbog neprovjerenih tretmana koji su se kasnije ispostavili štetnima. Novi COX-2 lijek za artritis Vioxx, jedan od najvećih iz­vora profita u farmaceutskoj industriji, tvrtka Merck, proizvođač, povukla je s tržišta nakon što je otkriveno da udvostručuje rizik za srčane udare. Drugi pak tretmani, kao što su korištenje amalgama u »srebrnom« zubnom ispunu i radikalna mastektomija, izumljeni su prije jednog stoljeća i nikada nisu bili propisno testirani ili provjereni kako bi se odredilo jesu li tako sigurni ili tako učinkoviti kao što se oduvijek pretpostavljalo.

Današnja se medicina u potpunosti oslanja na brojke. Kada se procjenjuje vrijednost nekog tretmana, istraživači moraju odvagnuti rizik lijeka ili postup­ka (a sve postupke u konvencionalnoj medicini prati neki rizik) prema njiho­vim vjerojatnim dobrobitima i prema riziku same bolesti koja se liječi. Lijek koji je poznat kao djelotvoran, ali s nizom ozbiljnih popratnih pojava, ispla­tilo bi se uzimati imate li bolest opasnu po život, ali ne i u slučaju ako je vaš medicinski problem obična zanoktica.

Medicinska je znanost uglavnom pobjeda statistike nad zdravim razu­mom. Kad udarite protiv neprobavljivih istina u studiji, medicinski znanstve­nici, koji gotovo uvijek pretpostave da je medicinski tretman blagotvoran, skloni su uljepšati cijelo ispitivanje, odnosno rezati i kopirati, dotjerati i obra­diti, kako bi rezultate podesili prema pretpostavci, ili pak nastoje obrazlože­njima umanjiti važnost neželjenog rezultata.

Prije nekoliko godina velika studija Nizozemskog instituta za rak (Nether-lands Cancer Institute) pokazala je da je svim ženama koje uzimaju tablete za kontracepciju, bez obzira na njihove godine, porastao rizik obolijevanja od raka dojke. Najviše zabrinjava podatak da je 97 posto žena mlađih od 36 go­dina koje su dobile rak dojke uzimalo kontracepcijske pilule, bez obzira na vremensko razdoblje uzimanja.14 Više od 30 godina liječnici su nudili pilulu kao najsigurniji lijek dosad razvijen. Nizozemska je studija, peta i moguće najviše osuđujuća, pokazala da veza između kontracepcijskih tableta i karci­noma dovodi cijelu industriju posvećenu kontracepciji pod svaku cijenu u tešku nepriliku.

Međutim, čim su rastrubili negativne rezultate na početku svojega članka, nizozemski su istraživači počeli voziti unatrag, ublažavajući implikacije svo­jih otkrića. Naglašavali su da se povećani rizik pojavio uglavnom medu od­ređenim skupinama. Kako su brojke, navodno, pokazivale da nema poveća­nog rizika za rak dojke nakon dugotrajnog uzimanja među ženama u svojim kasnim tridesetima, tako je njihova studija zapravo bila dobra vijest: »Naši se nalazi slažu s većinom dokaza da [oralno uzimana kontracepcijska sredstva] kod žena u sredini njihovih reproduktivnih godina [25-39 godina] nema štet­nog učinka u smislu rizika za rak dojke.« (Ja sam istakla kurzivom.)

Liječnici često mogu umanjivati rizike od uzimanja lijekova veličajući rizik od njihova neuzimanja. Većina studija mogla je opravdati sigurnost kontra­cepcijskih tableta pretvaranjem trudnoće u opasnu bolest. Jednadžba rizik--korist vrijedi samo ako vjerujete da je bolje imati povišen rizik za rak dojke, rak vrata maternice, moždani udar ili trombozu — sve poznati rizici poveza­ni s kontracepcijskim tabletama — nego imati neželjeno dijete ili koristiti kondom.

Glasnogovornica Britanskoga udruženja za planiranje obitelji (British Fa-mily Planning Association), koja je vjerojatno podijelila dobru porciju kontra­cepcijskih tableta tinejdžerima, ignorirala je bilo kakav rizik za rak dojke opravdanjem da se taj teoretski rizik mora odvagnuti u odnosu prema »doka­zu da kontracepcijska pilula štiti od raka endometrija i jajnika«.15 To je tipičan primjer medicinskog načina razmišljanja. Ovaj je lijek koristan jer bi vas mo­gao »zaštititi« protiv jedne vrste fatalnog raka (vrlo upitan zaključak u svakom slučaju), čak i ako to može uzrokovati jedan drugi potencijalno fatalan rak.

Budući da žive i udišu medicinu u brojkama, i vjeruju u nepogrešivost svoje opreme, liječnici su spremni propisivati opasne medikamente na teme­lju preduvjerenja da će novi testovi nabasati na njihove moguće popratne pojave, a onda će se ti novi problemi moći liječiti drugim lijekovima. Iz isto­ga će razloga entuzijasti obiteljskog planiranja pacijenticama uobičajeno ob­jašnjavati da će, premda kontracepcijske tablete mogu uzrokovati rak vrata maternice, cervikalni brisovi otkriti promjene rano, kada se one uglavnom mogu liječiti. Kao i mnogi drugi u medicini, i oni rade fatalnu pogrešku oče­kujući da je medicina nepogrešiva. To bi razmišljanje vrijedilo kad bi test, koji inače može dati netočne rezultate u više nego polovini slučajeva, otkrio rak rano, te kad bi medicina mogla uvijek izliječiti rak, što ona dosad nije us­pijevala.

Takva je vrsta iskrivljene logike jednom prilikom bila korištena kako bi se umanjila dokazana povezanost između vazektomije i razvoja raka prostate. Dvije studije, u kojima je ispitivano 74.000 muškaraca na kojima je obavljena vazektomija, pokazale su da vazektomija povećava rizik od raka prostate za 56-66 posto.16 Pacijenti kod kojih je operacija napravljena prije 20 godina suočili su se s vrlo velikim porastom rizika, između 85 i 95 posto. Drugim ri­ječima, obavljena vazektomija prije 20 godina približno udvostručuje vaš ri­zik od dobivanja raka.

Prilično optužujući dokaz, netko bi pomislio. Unatoč tomu, nakon što je to objavljeno, neki su stručni časopisi ohrabrivali liječnike da kažu svojim pacijentima kako je rizik od raka prostate nakon vazektomije minimalan. Članak je pokušavao dokazati da je, u usporedbi s drugim metodama kon­trole rađanja (kondom? prirodno planiranje obitelji?), vazektomija »još uvijek jedna od najsigurnijih«. S tim se složila i osoba za odnose s javnošću Udruže­nja za planiranje obitelji: »Ove studije ne govore nam da vazektomija uzroku­je rak prostate«. (Ponovno moj kurziv.)

Slična se situacija zbivala i s hormonskim nadomjesnim liječenjem (HNL). Iako su dvije glavne studije zaustavljene kad je ustanovljeno da su žene koje uzimaju HNL sklonije srčanom udaru, raku ili moždanom udam, britanski medicinski establišment odbio je opozvati ga ili priznati da to možda i nije najbolji izbor za terapiju žene u menopauzi.

Liječnici i medicinski istraživači poznati su po tome da preuveličavaju ri­zike bolesti u usporedbi s rizicima lijeka kojima se ta bolest liječi. Opasni se lijekovi čine dobrima ako se inače benigni problem izokrene u smrtonosnu bolest. Godine 1992. britansko Ministarstvo zdravstva objavilo je žurno po­vlačenje dvije od tri vrste kombiniranog cjepiva za ospice, zaušnjake i rube-olu (MMR cjepivo). Prema službenoj objavi za tisak razlozi za povlačenje cje­piva, nakon što su injektirana u milijune 15-mjesečnih beba, navodno su posljedica jedne studije koja je pokazala da su ta dva cjepiva imala »zanema­riv« (1 od 11.000) rizik od »prolaznog« i »blagog« (sve su to riječi Ministarstva zdravstva) slučaja meningitisa. Za treće se cjepivo, napravljeno od drugačijeg soja vimsa zaušnjaka, pretpostavlja da ne predstavlja rizik.

Kada sam 1989. godine prvi put intervjuirala dr. Normana Begga iz bri­tanskog Laboratorija za javno zdravstvo (Public Health Laboratorv Service), ustanove koja je preporučila korištenje tih cjepiva u Velikoj Britaniji, on me je uvjeravao da su zaušnjaci sami po sebi blaga bolest u djece. Zaušnjaci, re­kao je, »vrlo rijetko« dovode do dugotrajnih komplikacija kao što su orhitis (kad ta bolest zahvati testise odraslih muških osoba, vrlo često uzrokuje ste­rilnost). Komponenta cjepiva koja se odnosi na zaušnjake dodana je samo, rekao je, da se injekciji »poveća vrijednost«.'7

No do 1992., kada su dvije verzije MMR cjepiva povučene, britanska je vlada pričala sasvim drugu priču, objavljujući da zaušnjaci uzrokuju meningi­tis u jednom od 400 slučajeva. Slijedom toga, iako je staro cjepivo bilo opas­no (i moralo je biti prilično opasno kad je povučeno s tržišta gotovo preko noći), ono nije bilo tako opasno kao dobiti zaušnjake.

Naravno, za dvije trećine medicinske prakse nema nikakvih dokaza. Ne­ma takve regulatorne agencije, kao što su američka Uprava za hranu i lijeko­ve (Food and Drug Administration) ili britanska Agencija za lijekove i medi­cinske proizvode (Medicines and Healthcare products Regulatorv Agencv), koja bi pratila kirurgiju, probir ili skrining (»screening«) i dijagnostičke tehni­ke — ništa osim stručnih recenzija putem nacionalnih medicinskih udruga. Vodene od liječnika za liječnike, te organizacije nastoje upravljati konsenzu­som i čudnom iskrivljenom logikom: ako je jedna praksa univerzalno primje­njivana, ona mora biti sigurna, čak i kad mnoge studije ističu suprotno.

Kad je riječ 0 kirurgiji, većina tretmana dobiva zeleno svjetlo bez ikakva kliničkog ispitivanja (djelomično stoga što nije lako napraviti ni randomizira-ni ni dvostruko slijepi pokus, niti se operacija s nepovoljnim rezultatom mo­že vratiti na početak). Slijedom toga neke se nove tehnike prihvaćaju, a da pritom ima vrlo malo dokaza o tome čine li one kakvo dobro ili barem da ne čine drastično zlo.

Medicina današnjice privatna je konverzacija između liječnika. Nema dvojbe da medicina podržava dvostruke standarde. Privatno i u stručnoj lite­raturi liječnici često izriču svoje sumnje i strahove u vezi s određenim po­stupcima, ali propuštaju to objelodaniti u razgovoru s pacijentima ili s novi­narima. Primjerice, prije nekoliko godina na svjetlo dana izašla je izuzetno alarmantna informacija o cjepivima. Američki Centri za kontrolu bolesti i pre­venciju u Atlanti (Centers for Desease Control and Prevention) otkrili su da djeca cijepljena trostrukim cjepivima za difteriju/tetanus/hripavac ili za ospi-ce/zaušnjake/rubeolu imaju tri puta veću vjerojatnost patiti od konvulzija. Ipak, ta je informacija obznanjena samo devetorici znanstvenika i nikada nije drugačije objavljena.

Drugi vrhunski primjer za to vezan je uz problematiku tretmana raka doj­ke. Uredništvo časopisa The Lancet objavilo je oštar napad na propuste ma-mografije kao tehnologije koja bi trebala zaustaviti rast stope smrtnosti od ra­ka dojke, te organiziralo konferenciju na kojoj se raspravljalo o novim rješe-njima1R — u isto to vrijeme razna vladina tijela pozivala su na učestalije korištenje mamografa.

Najveći razlog upitne besprijekornosti medicinskih istraživanja leži u či­njenici da većinu njih financiraju kompanije koje bi mogle profitirati teme­ljem određenih rezultata. Farmaceutske kompanije ne samo da osiguravaju plaće istraživačima, nego često odlučuju gdje će se — odnosno hoće li se uopće — objaviti rezultati. Ne treba smetnuti s uma i to da industrija lijekova ima, na neki način, veliki interes u lošem zdravlju: ako bi kompanije pronaš­le lijekove koji mogu izliječiti, umjesto doživotnih terapija za »održavanje sta­nja«, one bi ubrzo ostale bez posla.

Stalna izloženost medicine farmaceutskoj industriji i oslanjanje budućih medicinskih istraživanja na te kompanije stvorilo je klimu u kojoj većina me­dicinara odbija razmatrati mogućnost bilo kakvih drugih tretmana osim lije­kova i kirurgije, čak i kada postoje opsežni znanstveni dokazi koji podržava­ju te opcije. Mnogi se konvencionalni liječnici posebno pogrdno odnose pre­ma važnom radu inovatora, dok su istodobno spremni nekritički prigrliti mnoštvo kirurških ili farmakoterapijskih rješenja što su tek nešto malo više od čudotvorne vodice modernog doba. To je stvorilo klimu u kojoj su oni koji liječe polarizirani u »alternativne« i »konvencionalne« tabore, umjesto da čine jednu jedinstvenu grupu koja prihvaća sve što ima čvrst oslonac u zna­nosti ili kliničkoj praksi. Dr. Pete Duesberg, vodeći profesor molekularne biologije na Sveučilištu Kalifornija, jedan je od mnogih javno oklevetanih jer je sugerirao, na temelju dobro obrazloženog argumenta potkrijepljenog teks­tom otisnutim na 75 stranica, da HIV nije uzrok AIDS-a.

Da bismo vam predočili kako medicina postupa s hereticima, sami se uvjerite u to kako ona još uvijek reagira na znanstvene dokaze koji podupiai alternativnu medicinu. Studija koja je znanstveno izvedena, sa svim uobičaje­nim provjerama zlatnog standarda, dvostruko slijepim, placebom kontrolira­nim testovima, kojima se i sama medicina ponosi, pokazala je da je homeo­patija uistinu učinkovita u slučaju alergije. Znanstvenici sada imaju neki do­kaz: homeopatija djeluje. To je zapravo bila treća studija koju je od 1985. na­pravio isti čovjek i koja je pokazala potpuno isti rezultat.

Unatoč tomu u svojem se objavljenom izvještaju voditelj pokusa distanci­rao od vlastitih rezultata, naglašavajući u zaključku da testovi poput ovoga na kraju mogu proizvesti lažno pozitivne, ili pogrešne, rezultate.19 I pored znanstvene zasnovanosti pokusa, uredništvo časopisa The Lancet spremno je odbilo prihvatiti rezultate: »Sto bi moglo biti apsurdnije od zamisli da je neka supstancija terapeutski djelotvorna ako je toliko razrijeđena da pacijent naj­vjerojatnije ne dobiva niti jednu molekulu iste?... Da, načelo razrjeđenja u ho­meopatiji je apsurdno; razlog za bilo koji terapeutski učinak najvjerojatnije leži negdje drugdje.«20 Drugim riječima, znanstvena je metoda valjana samo kada se primjenjuje na stvari u koje vjerujemo, ali ne, čini se, i kad je riječ o nečemu što ne razumijemo ili se s tim ne slažemo.

Problem te dogmatske privrženosti unaprijed stvorenim mišljenjima i ig­noriranju onih drugačijih ili'sumnji, što se vas i mene tiče, jest u tome što pri­kriva činjenicu da veliki dio standardne medicinske prakse možda i ne funk­cionira najbolje. Opasni se lijekovi tako čine sigurnima i djelotvornima. Lju­dima se dopušta uzimanje lijekova iako im nisu potrebni. Opravdava se mnoštvo nepotrebnih kirurških zahvata koji vas mogu i usmrtiti, a izvjesno je da vam od njih neće biti bolje. Pronalaze se razlozi za odbacivanje brojnih obećavajućih tretmana koji ne zahtijevaju opasne lijekove ili operativne za­hvate. Usprkos najboljim namjerama, ponekad vam se uzrokuje neizreciva patnja i bol, prije negoli pridonosi vašemu zdravlju. Štoviše, vi ste već u oz­biljnoj opasnosti čim ušećete u liječničku ordinaciju, posebice ako vam kažu da trebate napraviti nekoliko pretraga.

Drugi dio



DIJAGNOSTIKA

Drugo poglavlje

  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   28


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət