Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

PROGRAM POSLIJEDIPLOMSKOG DOKTORSKOG STUDIJA FILOZOFIJE

Studij filozofije odvija se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u kontinuitetu od samog osnivanja modernog zagrebačkog sveučilišta (1874), a poslijediplomski studij smjera filozofije od 1973. godine. Utemeljen na pretpostavci jedinstva istraživanja i poučavanja, studij je stvorio na stotine stručnjaka za filozofiju najrazličitijih profila. Doktorat znanosti izvan doktorskog studija stjecao se od samog početka djelovanja sveučilišta. Magisterij znanosti stjecao se u okviru poslijediplomskog studija od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a većina onih koji su stekli magisterij stekla je nakon toga i doktorat. Od 2003. godine uspostavljen je i doktorski poslijediplomski studij, te se uskoro očekuju i obrane prvih doktorskih disertacija izrađenih u okviru tog studija.

Studij je otvoren za studente/ice s drugih doktorskih studija u zemlji i inozemstvu, u tom smislu što se priznaju ECTS-bodovi stečeni na drugim kredibilnim programima poslijediplomskog studija, a pretpostavlja se da će se bodovi stečeni na ovom studiju na adekvatan način priznavati na drugim usporedivim studijima.

Studij se može uključivati u združene programe s inozemnim sveučilištima (joint study programme).

1. 
   Naziv studija: filozofija, područje humanističkih znanosti, polje filozofije, obuhvaćene sve grane tog polja, otvorenost spram interdisciplinarnih istraživanja u smjeru: metodologije i teorije znanosti (prirodne, informacijske i tehničke znanosti, odgovarajuća polja i grane), bioetike (područja prirodnih, društvenih, tehničkih i informacijskih znanosti), teorije umjetnosti (područje humanističkih znanosti, odgovarajuća polja i grane), društvenih znanosti (odgovarajuće grane), rodnih studija (područja društvenih i humanističkih znanosti, odgovarajuće grane), itd.
   
2. 
   Nositelj studija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za filozofiju; suradnja s Filozofskim fakultetom u Rijeci i drugim visokoškolskim i znanstveno-istraživačkim ustanovama u Republici Hrvatskoj (regulira se bilateralnim sporazumima).
   
3. 
   Institucijska strategija razvoja doktorskih programa: utemeljena na daljnjem razvijanju interdisciplinarnosti (kako unutar polja, tako i u odnosu na druga polja i područja), uz potragu za uspostavljanjem optimalne ravnoteže između specijalističkih istraživanja i interdisciplinarne i osobito multidisciplinarne suradnje.
   
4. 
   Program se temelji na interdisciplinarnom i multidisciplinarnom pristupu, koji podrazumijeva otvorenost spram drugih istraživačkih i znanstveno-nastavnih polja i područja, kao i spram drugih domaćih i inozemnih visokih učilišta, na pretpostavci kompatibilnosti odnosno komplementarnosti programa.
   
5. 
   Uvjeti za upis: Na studij se mogu upisati polaznici/e s diplomom filozofije (iznimno i s diplomom srodnih struka s područja humanističkih i društvenih znanosti, ukoliko polože razlikovni ispit na razini diplomskog ispita), s prosječnom ocjenom stručnih predmeta 4.00 i više (ili s objavljenim znanstvenim i stručnim radovima i s obrazloženom preporukom kvalificiranih stručnjaka), te s položenim ispitom dva strana jezika (ili visokoškolskom diplomom stranog jezika; drugi strani jezik mora se položiti najkasnije do upisa u III. semestar doktorskog programa). Magistri/e znanosti iz polja filozofije koji su naslov stekli po sustavu do 2005. mogu se na temelju položenog razredbenog ispita upisati u V. semestar, a ukoliko je magisterij stečen iz nekog srodnog polja ili drugog kompatibilnog područja, nužan je i razlikovni ispit (koji se može nadomjestiti objavljenim izvornim radovima u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom).
   
6. 
   Kriteriji odabira polaznika temelje se na vrsnoći i perspektivnosti kandidata, a dokazuju se uspjehom u diplomskom studiju, priređenim ili objavljenim stručnim i znanstvenim radovima, te, po potrebi, provjerom znanja i sposobnosti pristupnika/ca pomoću razredbenih i razlikovnih ispita.
   
7. 
   Stjecanjem doktorata znanosti kandidati su osposobljeni za: 1. samostalno izvođenje nastave na stručnim, preddiplomskim i diplomskim studijima iz grana odnosno interdisciplinarnih područja za koje su u doktorskom studiju kvalificirani, 2. sudjelovanje u najsloženijim poslovima javnog života koji zahtijevaju visoku razinu kvalificiranosti (mediji, izdavačka djelatnost, strategija razvoja, itd.), 3. uz dodatno postdoktorsko usavršavanje kandidati stječu mogućnost izbora u znanstveno-nastavna i znanstvena zvanja, čime se kvalificiraju za samostalno izvođenje nastave na svim razinama te za kvalificiranu suradnju u istraživačkim projektima i vodstvo znanstveno-istraživačkih projekata i programa. Zapošljavanje završenih studenata izgledno je u visokom obrazovanju (javni i privatni sektor), u znanstveno-istraživačkim institutima (kako institutima usmjerenima na filozofiju, tako i onima interdisciplinarnog i multidisciplinarnog karaktera), u najzahtjevnijim segmentima predsveučilišnog obrazovanja (posebice u privatnom sektoru), te u razvojnim programima u javnom i privatnom sektoru.
   

OPIS PROGRAMA

Program sadrži sljedeće elemente:

1. 
   Struktura i organizacija studija
   

Studij je organiziran u šest semestara. U prvom semestru svakom studentu/ici imenuje se studijski savjetnik/ica, koji/a svoju funkciju vrši do imenovanja mentora/ice i stoji studentu na raspolaganju u vezi s orijentacijskim problemima (izbor mentora, teme, budućeg istraživanja, itd.). U prvom i drugom semestru održavaju se predavanja i seminari iz oba predmetna odnosno problemska područja (u prvom semestru po deset sati predavanja iz prvog i drugog područja, ukupno 20 sati, u drugom po deset sati seminara iz prvog i drugog područja, ukupno 20 sati seminara). U izvođenju nastave uz stalne nastavnike sudjeluju i pozvani vanjski predavači. Najkasnije do početka drugog semestra studenti/ce biraju mentora/icu, s kojim/om dogovaraju temu seminarskog rada. U slučaju izrazitije interdisciplinarnosti teme ili druge opravdane potrebe uz mentora se može odrediti i ko-mentor. Full time studenti imaju najmanje 20, a part time studenti najmanje 10 sati konzultacija s mentorom. Seminare u pravilu vode po dva nastavnika. Na seminarima u II. semestru studenti/ce izlažu seminarske radove, koje ocjenjuju dva nastavnika. Nakon završetka nastave organizira se za skupni strogi ispit, iz jednog od dva predmetna područja, pred povjerenstvom od najmanje dva nastavnika. Literatura za ispit određuje se u dogovoru s mentorom i u principu je povezana s temom seminarskog rada u drugom semestru te s temom budućeg kvalifikacijskog rada.

U trećem semestru studenti/ice u dogovoru s mentorom definiraju temu istraživanja, te prijavljuju sinopsis doktorskog rada, koji javno brane u IV. semestru pred povjerenstvom od 3 ili 5 članova, pri čemu mentor ne može biti predsjednik povjerenstva. Studenti su obvezni da od III. do VI. semestra podnesu godišnje pisano izvješće o dosadašnjim rezultatima njihova istraživanja, a pored toga obvezni su i na 20 sati mentorskih konzultacija s mentorom i/ili ko-mentorom po semestru. Part time studenti mogu konzultacije obavljati i elektronskom on line komunikacijom. Najmanje jednom u III. semestru ili nekom višem semestru dužni su na seminaru u okviru doktorskog studija ili u okviru završnih semestara preddiplomskog odnosno pohađanje diplomskog studija izložiti neke relevantne aspekte rezultata dosadašnjih istraživanja. Uspješnost istraživanja ocjenjuje studentska zajednica, a verificira povjerenstvo koje se sastoji od mentora i još najmanje jednog nastavnika. Izlaganje na seminaru part time studenti mogu zamijeniti javnim publiciranjem tih rezultata (u znanstvenom časopisu, zborniku ili na web stranici). Uspješnost izlaganja ocjenjuje povjerenstvo u sastavu kao i u prethodnom slučaju.

Nakon četvrtog semestra studenti su dužni izraditi kvalifikacijski rad, tematski vezan uz dosadašnje rezultate istraživanja (opsega od 60.000 do 75.000 slovnih znakova), koji uz mentora ocjenjuje još jedan nastavnik.

Disertacija se ne može predati prije upisanoga VI. semestra i najmanje jednoga objavljenoga ili za objavljivanje prihvaćenog znanstvenog rada u publikaciji s međunarodnom recenzijom. Ona ocjenjuje i javno brani na temelju standardnih kriterija. Tročlano ili petočlano povjerenstvo, u kojemu mentori ned mogu biti članovi, a najmanje jedan član/ica mora biti s druge znanstvene ili znanstveno –nastavne institucije predlaže nadležnim fakultetskim i sveučilišnim tijelima (zaključno sa Senatom Sveučilišta) odluku može li se prihvatiti naslov i je li rad izvorni doprinos filozofiji odnosno interdisciplinarnom istraživanju utemeljenom na filozofiji ili organski povezanom s filozofijom.

Od III. semestra nadalje od studenata se očekuje da publiciraju svoje radove, kako one koji su izravan rezultat istraživanja, tako i onih koji spadaju u kontekst istraživanja ili su dio predradnji nužnih za istraživanje.

2. 
   Predmeti
   

Na temelju dva jednakopravna kriterija, istraživačkog angažmana i uspješnosti dodjeljuju se ECTS-bodovi:

1. 
   pohađanje predavanja u prvom semestru – 20 bodova
   
2. 
   izbor mentora i prihvaćanje teme seminarskog rada – 10 bodova
   
3. 
   pohađanje seminara u drugom semestru -5 bodova
   
4. 
   aktivnost na seminaru – 5 bodova
   
5. 
   obranjen seminarski rad u drugom semestru – 10 bodova
   
6. 
   položen skupni ispit nakon drugog semestra -10 bodova
   
7. 
   pozitivno ocijenjeno izvješće o dosadašnjim rezultatima istraživanja – 5 bodova
   
8. 
   pozitivno ocijenjen kvalifikacijski rad – 10 bodova
   
9. 
   izlaganje dosadašnjih rezultata istraživanja na seminaru – 10 bodova
   
10. 
    položen ispit iz drugog stranog jezika – 10 bodova
    
11. 
    objavljen ili za objavljivanje prihvaćen izvorni znanstveni članak u časopisu s međunarodnom recenzijom - 15 bodova
    
12. 
    objavljen ili za objavljivanje prihvaćen izvorni znanstveni članak u drugom znanstvenom ili stručnom časopisu – 10 bodova
    
13. 
    objavljeno ili za objavljivanje prihvaćeno prethodno priopćenje, pregledni ili stručni članak u časopisu s međunarodnom recenzijom – 8 bodova
    
14. 
    objavljen ili za objavljivanje prihvaćen članak kao ad 13. u drugom časopisu – 4 boda
    
15. 
    rad objavljen na web stranici – 5 bodova
    
16. 
    sudjelovanje referatom na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji – 12 bodova
    
17. 
    sudjelovanje referatom na konferenciji s međunarodnim sudjelovanjem – 8 bodova
    
18. 
    sudjelovanje referatom na domaćoj znanstvenoj ili stručnoj konferenciji ili na okruglom stolu – 4 boda
    
19. 
    dinamika istraživanja verificirana na konzultacijama – maksimalno 10 bodova po semestru
    
20. 
    sudjelovanje u pripremi domaće ili međunarodne konferencije ili okruglog stola – 3 boda
    
21. 
    sudjelovanje u uređivanju znanstvene publikacije – 3 boda
    
22. 
    bodovi preneseni s predmeta koje su studenti u dogovoru s mentorom izabrali s drugog doktorskog programa – prema kriterijima toga drugog studija, ali najviše 5 bodova po predmetu
    
23. 
    prihvaćen sinopsis disertacije - 15 bodova
    
24. 
    obranjen sinopsis – 15 bodova
    

Za prijelaz u viši semestar potrebno je skupiti 30 bodova. No, ne mogu se iz drugih izvora nadomjestiti sljedeći uvjeti:

Izbor mentora i prihvaćanje teme – uvjet za upis u II. semestar,

Obranjen seminarski rad u drugom semestru i položen skupni ispit nakon drugog semestra, te položen ispit iz drugog stranog jezika – uvjeti za upis u III. semestar,

Najmanje jedno pozitivno ocijenjeno izvješće o dosadašnjim rezultatima istraživanja i prijavljen sinopsis– uvjeti za upis u IV. semestar,

Pozitivno ocijenjen kvalifikacijski rad i obranjen sinopsis–uvjeti za upis u V. semestar,

Najmanje dva pozitivno ocijenjena izvješća o dosadašnjim rezultatima istraživanja i najmanje 4 boda stečena na temelju tč. od 11. do 18.– uvjeti za upis u VI. semestar.

3. 
   Obvezatne aktivnosti
   

4. 
   Studijska polja
   

Nužnost stvarnog i metodskog razlikovanja povijesti i historije. Povijest filozofije nije (znanstvena) historija «filozofija», «filozofa», «filozofiranja» («škole», «pravci», «stajališta» itd. ). Metodo-logika povijesti. Povijesnost povijesti i filozofičnost filozofije.

Ono filozofijsko povijesti same. Je li uopće filozofijska povijest filozofije moguća? Što jest i može biti nefilozofijska (znanstveno-historijska) povijest filozofije?
Sloboda kroz filozofiju

Kako stvar stoji sa slobodom u logici, metafizici (ontologika, teologika, kosmologika, psihologika) i etici. Sloboda kao «supstancija» (Spinoza). «Ideja slobode» (Kant). «Znanost slobode» (Hegel). Sloboda kao «volja za moć» (Nietzsche). Može li se «filozofirati» slobodu? Sloboda bez filozofije. Filozofija bez slobode. Nužna unutrašnja veza filozofije i slobode. Nemogućnost «filozofije slobode».

Nefilozofičnost «nauke o idejama».Nefilozofičnost «idealizma».Teologičke pretpostavke

«platonizma». Platonovi tekstovi i neiskazivost onog filozofijskog. Povijest filozofije kao «komentar uz Platona» (Whitehead). Platon i mogućnosti nerođenog filozofiranja.
Marx i Platon

Problem «ozbiljenja filozofije». Što je nezbiljska filozofija? Porijeklo zbiljnosti zbiljskog. Filozofičnost filozofije, mogućnost mogućeg i zbiljnost zbiljskog. Kriterij razlikovanja mogućeg i ne-mogućeg. Filozofija niti «nešto» moguće niti «nešto» zbiljsko. Tko ili što uopće može filozofirati? Nužnost filozofije i nefilozofičnost «zbilje».

Kako ono logičko uopće može biti. Logičnost onog logičkog. Bit razlikovanja onog logičkog, dijalektičkog i sofističkog. Zašto «metafizika» nije moguća bez «logike». Mora li «logika» biti (moguća) «metafizika». Filozofija bez «logike» i bez «metafizike». «Etika» bez «logike» i bez «metafizike». Ethos «logičkog bitka».

Što je utemeljenje/utemeljivanje ontologije? Što je fundamentalna ontologija? «Nova», «kritička» ontologija i «destrukcija povijesti ontologije». «Sistemsko mišljenje», «sistematsko mišljenje» i mišljenje onoga biti. Povijest onoga biti i povijest kao najviši sloj «realiteta». Što jest misliti. Misliti kao pitati. Mišljenje kao onto-logička (puka) mogućnost filozofiranja.

Nemogućnost filozofijskih «disciplina» bez sistema. Svaka «disciplina» (etika, estetika, logika, spoznajna teorija, itd. ), svaka «filozofija nečega» («filozofija tehnike», «filozofija jezika», «filozofija religije», «filozofija uma», itd. ) pretpostavlja sustav unutar kojega «nešto» ima svoje mjesto i smisao. Nemogućnost filozofije kao sistema kriterij je za prepoznavanje nefilozofičnosti svih mogućih «filozofijskih disciplina».

Neprimjerenost svake moguće znanosti (lingvistika, filologija, psihologija, sociologija, itd.) jezičnosti jezika. Nemogućnost «filozofije jezika». Jezik nije «nešto». Filozofiranje kao najunutrašnjija mogućnost jezika. Problem istinskog jezika.

Problem razlikovanja duševnoga-biti i duhovnoga-biti. Zdrava i bolesna duševnost. Mogućnost duhovne bolesti. Filozofira li duša («psihologija nazorā na svijet» ) ili duh. «Egzistencija», «svijet», «transcendencija» kao raspon onoga biti-čovjek. Filozofija između svega i ničega. Bolesni duh kao duh koji ne filozofira.

Je li uopće moguć filozofijski odnos spram filozofije. Je li moguće filozofijski znati što je i kako jest filozofija. Nefilozofijsko znanje «o» filozofiji. Unutrašnja, bitna struktura onog filozofijskog: filozof, filozofija, filozofiranje. Što bi «čovjek» morao biti da bi mogao biti filozof. Što mora biti da bi filozofija bila moguća (i nužna). Gdje, kada i kako ima filozofiranja.

Većina stručnjaka koji se bave Platonom usredotočuju se na vrednote kao što su dobrota, vrlina, sreća i znanje. Međutim, postoje i opreke tim vrednotama – zlo, porok, nesreća i neznanje – koje nisu puke lišenosti spomenutih vrednota, jer ih Platon često tematizira kao samostalne fenomene. Ovaj rad bavit će se neopravdano zapostavljenim negativnim značajkama, to jest razmatrat će Platonovu obradu loših stvari, loših ljudi i zla samoga po sebi. U dijalozima ranoga perioda Platon smatra da postoje tri loše stvari (kakiai) koje ujedinjuju sve što je loše, a to su porok, neznanje i nesreća. Svaka od tih triju stavki povlači sa sobom preostale dvije. U dijalozima srednjega perioda Platon opisuje prirodu zla u terminima funkcionalne teorije. U Politeji Platon karakterizira nepravednost kao ono što narušava ispravno funkcioniranje duše i svakog od triju dijelova duše. To znači da nepravednost omogućuje ostale poroke u duši i predstavlja princip nesretnog življenja.

Pojam predodžbe (phantasia) igra vrlo važnu ulogu u Aristotelovoj psihologiji i epistemologiji. Predodžba je most između opažanja i mišljenja, osjetilnosti i racionalnosti. Predodžbe su ostaci opažaja i 'materijal' misli. No predodžba obuhvaća cijeli niz raznorodnih mentalnih sadržaja: od nejasnog opažanja, preko opažanja pod određenim opisom, do mašte i snova. U literaturi se postavlja pitanje koherentnosti Aristotelovog pojma predodžbe. Koherentnost tog pojma može se ustanoviti tako što će se pokazati da predodžba obuhvaća sve mentalne sadržaje koji nemaju objektivnu referenciju ili čija je objektivna referencija neodredljiva. Jedan od osnovnih problema za Aristotelov pojam predodžbe koji se hoće tematizirati, a koji nije obrađen u literaturi, jest problem kauzalne determiniranosti predodžbe. Naime, fenomenalni karakter i sadržaj pojedine predodžbe određen je opažajem koji ju je prouzročio. Aristotel dopušta varijaciju fenomenalnog karaktera i sadržaja predodžbe uslijed fizioloških procesa u tijelu, no to ne može objasniti funkcioniranje kreativne mašte koja ne samo što odabire predodžbe, nego ih preinačuje i kombinira s drugim predodžbama. Takvo je funkcioniranje mašte nužno za mišljenje u Aristotelovoj psihologiji, no kauzalna determiniranost predodžbe opažanjem i fiziologijom to, čini se, ne dopušta.

Treći čelnik stoičke škole i ujedno najutjecajniji stoički filozof, Hrisip iz Sola, od stoičke je filozofije stvorio jedan jedinstveni sustav. Osim značajnih priloga stoičkoj logici i epistemologiji, Hrisip je dao ortodoksnu formulaciju stoičke psihologije. U ovome radu istražit će se Hrisipov vlastiti doprinos psihologiji koju su razvili njegovi prethodnici, Zenon iz Kitija i Kleant iz Asosa. U središnjem dijelu rada utvrdit će se koje je pojmove Hrisip uveo u stoičku psihologiju, te na koji način je modificirao pojmove kojima su operirali njegovi prethodnici (phantasia, aisthesis, synkatathesis, ennoia, prolepsis, episteme, to hegemonikon itd.). Metoda istraživanja sastojat će se ponajprije u analizi primarnih tekstova koji se mogu podijeliti Pri tome će biti ključna analiza četiri vrste izvora: fragmenata Hrisipovih tekstova (izdanje R. Dufoura iz 2004.), fragmenata stoika srednjeg perioda (Panetije, Posidonije), tekstova stoika carskog perioda (Hijeroklo, Epiktet), i na koncu tekstova kritičara stoičke filozofije (Aleksandar iz Afrodizijade, Plotin, Galen). Budući da do sada nitko nije pokušao sustavno izolirati specifično Hrisipov doprinos stoičkoj psihologiji, ovaj rad će predstavljati originalan prilog.

Skolastički su filozofi držali da osim vanjskih osjetila postoje i unutrašnja osjetila koja se nalaze u trima galenovskim ventrikulima mozga. Unutrašnja osjetila su postavljena linearno i kroz njih se procesuiraju i na koncu zadržavaju informacije zaprimljene putem vanjskih osjetila. Među skolastičkim filozofima postojalo je neslaganje oko toga koja i koliko unutrašnjih osjetila postoje, gdje su smještena, te koje sve funkcije imaju. Neki filozofi postuliraju tri unutrašnja osjetila (Bartolomej iz Engleske, Henrik od Genta), neki četiri (Sv. Toma Akvinac, Ivan od Janduna), neki pet (Avicenna, Albert Veliki, Roger Bacon), a neki čak šest (Guy od Chauliaca). Istraživanje će imati pet osnovnih dijelova: (1) Povijest unutrašnjih osjetila: Aristotel, Galen, Nemezije, Augustin, Averroes. (2) Vrste, broj i funkcije unutrašnjih osjetila: filozofske pretpostavke. (3) Vrste, broj i funkcije unutrašnjih osjetila: fiziološke pretpostavke. (4) Razvoj pojma unutrašnjeg osjetila od Descartesa do Kanta. (5) Nestanak pojma unutrašnjeg osjetila ili njegova transformacija: Vesaliusova anatomija, Lockeov pojam svijesti i suvremena kognitivna znanost. Istraživanje će biti interdisciplinarnog karaktera jer će kombinirati uvide iz srednjovjekovne filozofije, srednjovjekovne medicine i kognitivne znanosti. Cilj istraživanja jest pokazati da je teorija unutrašnjih osjetila u skolastičkoj filozofiji prva informacijsko-procesna teorija u povijesti koja u nekoliko važnih aspekata anticipira uvide kognitivne znanosti.

Descartes na početku svog najpoznatijeg teksta, Meditacije o prvoj filozofiji (1641), čitatelju postavlja zahtjev da odbaci sve što vjeruje i prihvati samo ona vjerovanja u koja ne može sumnjati. Descartes se koristi određenom metodom kako bi čitatelju pomogao u tom nastojanju. Ta metoda sastoji se u osiguravanju da čitateljeva vjerovanja ne utječu na identificiranje onih vjerovanja u koja se ne može sumnjati. Descartesu je jasno da iako čitatelj želi odbaciti sve što znade, njegova će mišljenja neminovno utjecati na čitanje. Stoga su mnogi Descartesovi argumenti zapravo zamišljeni kao heurističke mjere eliminiranja ili bar minimaliziranja čitateljevih predrasuda. Čitanje Meditacija u tom ključu daje važne rezultate. Na primjer, rješavaju se neki akutni problemi u Descartesovom sustavu, jer interpreti koji ispuštaju iz vida da su mnogi Descartesovi argumenti tek heurističke mjere skloni su mu pripisivati nedosljednost i zbrkanost. Predloženo čitanje omogućuje novo tumačenje Druge meditacije, tezu u pravilu istinitosti u Četvrtoj meditaciji, te teza iz Pete meditacije o pravim i nepromjenjivim naravima, o istinskoj razlici između duha i tijela, i argumenta za postojanje materijalnih stvari.

Ovo istraživanje posvećeno je Kantovoj teoriji uma u središnjem poglavlju Kritike čistoga uma koje nosi naziv ‘Transcendentalna dedukcija kategorija’. Argumenti tog poglavlja oslanjaju se na tri ključna elementa: jedinstvo svijesti (sposobnost ujedinjenja različitih osjetilnih podražaja u istoj svijesti), predmeti i činjenice kojih smo svjesni, te samosvijest. Iako su sva tri elementa važna, jedinstvo svijesti igra ključnu ulogu i dedukciji kategorija. U ovoj radnji ispitat će se stupanj opravdanosti tvrdnje da Kant koristi dva tipa argumenta u tom poglavlju, argumente koji dolaze do nužnosti jedinstva svijesti i argumente otpočinju s nužnošću jedinstva svijesti. Nakon razmatranja Kantove teorije jedinstva svijesti u svjetlu suvremenih razmatranja u filozofiji uma, pokazat će se kako je Kantova teorija razmjerno nesofisticirana pa ću pokušati formulirati bolje razumijevanje jedinstva svijesti u sklopu Kantove filozofije. Također, propitat će se ukazuju li Kantova razmatranja o implikacijama jedinstva svijesti na to da svi mentalni sadržaji potencijalno utječu na subjektova vjerovanja o svijetu. To će biti uspoređeno s McDowellovom poznatom interpretacijom prema kojoj su Kantove intuicije konceptualno nabijene, tj. takve da aktualno, a ne samo potencijalno, utječu na vjerovanja.

S obzirom da u velikoj mjeri ovisimo o drugima u stjecanju znanja, niti jedna ozbiljna analiza znanje ne bi smjela zanemariti društvenu dimenziju znanja. Međutim, prema mišljenju koje je rašireno među suvremenim analitičkim filozofima, novovjekovno filozofiranje o znanju, sa svojim izvorima u kartezijanskom racionalizmu i znanstvenom empirizmu, u temelju je individualističko. Ovo istraživanje stremi pokazati da individualistička epistemologija nije intrinzična značajka zapadnjačke filozofije, već da predstavlja interpretativnu konstrukciju koja je stekla popularnost tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Razlog toj popularnosti treba tražiti unutar filozofije, koja je podložna trendovima koji pogoduju individualističkom shvaćanju epistemologije, ali i izvan filozofije, primjerice u naglasku na sebepotvrđivanju koji se javlja u popularnoj kulturi 60-ih godina. Nizom primjera iz povijesti filozofije pokazat će se da su filozofi iz različitih razdoblja i filozofskih tradicija bili osjetljivi na društvenu dimenziju znanja, što dokazuje da je individualistička epistemologija mit.

U posljednjih petnaest godina rad Noama Chomskog obilježavaju tri značajke: (1) on brani metodološki naturalizam u proučavanju uma i jezika; (2) on zastupa ideju da će internalističke teorije mentalnih i jezičnih fenomena imati najveću eksplanatornu moć; (3) on smatra da neki aspekti uma i jezika – prije svega intencionalnost (činjenica da um i jezik predstavljaju stvari, bile one realne ili fiktivne) – spadaju izvan naturalističkog okvira. Ovdje će se dublje istražiti ove tri točke u svjetlu komputacijske teorije uma. Dokazat će se da je Chomsky načelno u pravu s obzirom na prve dvije točke, ali ne i s obzirom na treću točku. Ovaj rad pokazat će da je Chomsky podcijenio potencijal naturalističkog okvira da objasni intencionalnost zato što nije postavio naturalistički okvir dovoljno široko i zato što nije prepoznao ulogu koju predstave igraju u komputacijskim modelima uma. U ovom istraživanju pokazat će se kako se te greške mogu ispraviti uz zadržavanje prvih dviju točaka.

Ned Block uveo je razlikovanje između fenomenalne i pristupne svijesti. Fenomenalna svijest jest iskustvo sa svojim kvalitativnim karakterom, dok je pristupna svijest raspoloživost mentalnih stanja za tjelesno i jezično djelovanje. Peter Carruthers tvrdi da je ponašanje životinja fenomenalno nesvjesno jer fenomenalna svijest pretpostavlja samosvijest i tzv. teoriju uma. Ispitat će se teza da živa bića koja nemaju jezik, ili uopće (životinje) ili ga još nisu razvila (bebe), mogu biti fenomenalno svjesna. Iznijet će se protuargumenti koji će pokazati da fenomenalna svijest ne implicira samosvijest i teoriju uma. Daniel Dennett tvrdi da qualia, središnje obilježje fenomenalne svijesti, ne postoje. Iznijet će se protuargumente koji pokazuju da bar neka životinjska iskustva imaju fenomenalnu komponentu. Na koncu će se iznijeti kriterije za utvrđivanje prisutnosti svijesti. Pri tome ću se pozivati na svjedočanstva iz behavioralnih znanosti, fizilogije, neuroznanosti i drugih relevantnih disciplina.

U ovom istraživanju proučavat ćemo pojam abdukcije, tj. logički utemeljenog rezoniranja od opažanja k njegovom najboljem objašnjenju (C. S. Peirce). Ovo istraživanje po svojoj prirodi povezano je s teorijama eksplanacije u filozofiji znanosti i komputacijskim teorijama promjene vjerovanja u istraživanjima umjetne inteligencije. U ovom istraživanju najprije će se predložiti opća taksonomija abduktivnog rezoniranja. Nekoliko oblika abdukcije dobivaju se primjenom triju parametara: 1) tip rezoniranja (npr. deduktivno, statističko); 2) tip opažanja na koje je abdukcija usmjerena (npr. novina ili anomalija u nekoj teoriji); 3) tip objašnjenja koje se dobiva (npr. činjenice, pravila, teorije). Nadalje, odabrat ćemo nekoliko glavnih varijanti abdukcije i istražiti njihova logička svojstva. U tu svrhu poslužit će tzv. ‘strukturalna pravila’ zaključivanja. Naposljetku, prezentirat će se komputacijska analiza procesa abduktivnog rezoniranja koristeći se semantičkim tablicama. Također, specificirat će se načini implementacije različitih strategija traženja kako bi se generirali različiti oblici abduktivnih objašnjenja.

Ne s drukčijom metodologijom od one kojom se pristupa Galileievu ili Newtonovu djelu, treba pristupiti i Boškoviću kao filozofu matematike. Znameniti je Dubrovčanin od nastupne rasprave u Rimskom kolegiju pa do bilježaka uz treći svezak Stayeva epa o vlastitim filozofskim uvidima neposredno pred smrt, dakle od 1740. do 1786., često i raznovrsno pristupao mnogim temama iz filozofije matematike. Među njima se posebno izdvajaju tri: beskonačnost, neprekinutost i utemeljenje geometrije. Zadatak je disertacije istražiti genezu Boškovićevih stajališta u području filozofije matematike i obrazložiti uzajamnu povezanost ovih triju glavnih tema u Boškovićevu propitivanju temelja matematike.

Istraživanje paradoksa povezanih s očitovanjem raznih oblika beskonačnosti, koje je u protekla dva desetljeća doživjelo svoj novi zamah, usredotočilo se pretežno na paradokse koje nam je namrlo grčko nasljeđe i 20. stoljeće. Suvremena raspra o paradoksima mimoišla je paradokse koji su smišljeni, objavljeni i tumačeni u razdoblju od Galileia do Bolzana, točnije od Galileieva paradoksa posude do Bolzanove knjige upravo o paradoksima beskonačnoga. Zadatak je disertacije istražiti te paradokse i odgovoriti mogu li oni poticajno poslužiti filozofskoj raspri koja je u punom jeku.

U renesansnom razdoblju zbilo se zamašno prevrednovanje odgojnih ideala, od pionirske rasprave De ingenuis moribus et liberalibus studiis (1404) Petra Pavla Vergerija do proglašenja isusovačkog pedagoškog zakonika Ratio studiorum (1599). Ocjena toga razdoblja često završava na opisu institucionalnih promjena, ali ne zahvaća u filozofsku pozadinu promjena koje karakteriziraju Erazmo, Luther i Loyola. Cilj je disertacije odgovoriti na temeljno pitanje: Je li posrijedi tek rasuti mozaik različito usmjerenih napora da se filozofski promisli narav i cilj odgoja ili misaoni pokret s nekim zajedničkim obilježjima u području u kojem se to jedva očekuje?

Averroesova filozofija prirode i danas je vrlo težak izazov za povjesničare filozofije. Tomu su dva razloga: 1. Magnus Commentator svoje je misli o prirodi povjerio mnogim svojim komentarima uz Aristotelove libri naturales; 2. napisao je niz samostalnih manjih rasprava, koje su se u latinskom ruhu pojavile kao jedinstveno djelo De substantia orbis (1562). To nameće zadatak da se ustanovi geneza Averroesova umovanja o prirodi, a tek potom pristupi opisu cjeline njegova prirodnofilozofskog napora i ocjeni njegova doprinosa aristotelovskoj slici svijeta.

Kasnorenesansnu filozofiju prirode obilježio je trolist Telesio, Petrić i Bruno. Svaki od njih trojice ostvario je veliko djelo upravo u području filozofije prirode, ali mijene u razvoju njihovih stajališta tek očekuju pomne i kritički raspoložene tumačitelje. Još manje je istražen i kritički ocijenjen međuodnos tih triju glavnih kasnorenesansnih filozofija prirode. Odgovoriti na oba istaknuta istraživačka izazova zadatak je ove disertacije.

Tek je knjiga Aristotle and the Renaissance (1983) Charlesa Schmidta nedvojbeno dokazala kreativni doprinos aristotelizma renesansnom mišljenju u cijelosti, a nekim filozofskim disciplinama na osobit način. Renesansni aristotelizam iskazao se kao misaono plodan upravo u području filozofije prirode, omogućujući čak i rješavanje pojedinih prirodoznanstvenih problema. U tom su misaonom tijeku sudjelovala tri hrvatska aristotelovca Nikola Nalješković, Nikola Gučetić i Marko Antun de Dominis, izabravši za teme svojih promišljanja stranice iz triju Aristotelovih djela: Physica, Meteorologica i De coelo, te objavivši knjige u razdoblju od 1579. do 1624. Zadatak je disertacije istražiti narav i misaoni domet prinosa renesansnom aristotelizmu, koji su ostvareni u djelima poznih hrvatskih aristotelovaca.

Petrićevo filozofsko djelo doživjelo je neprekinuti odjek od kraja 16. do sredine 18. stoljeća diljem Europe. To na osobit način vrijedi za njegovu filozofiju prirode i, još uže, za njegov nauk o prostoru, koji je kreativniji odgovor doživio u Njemačkoj, Engleskoj i Češkoj nego među Talijanima. Ograničimo li se na ranije razdoblje, u izravni su dijalog s Petrićem do 1600. stupili Bernardino Telesio, Giordano Bruno, Otto Casmann, William Gilbert of Colchester i Daniel Sennert, a u prvoj polovici 17. stoljeća Johannes Kepler, Francis Bacon, Marko Antun de Dominis, Jan Amos Komensky, Athanasius Kircher i Pierre Gassendi. Pritom je misaoni dijalog s Petrićem poprimao različite oblike i polučio raznovrsne učinke, od usputne bilješke do prepisivanja, od polemičkoga žalca do novog stajališta. Zadatak je disertacije kritički istražiti cjelinu te raznovrsne i bogate europske recepcije Petrićeve prirodne filozofije do sredine 17. stoljeća, ustanoviti dimenzije kreativnoga utjecaja u pojedinih filozofa, naročite među manje poznatim talijanskim filozofima, i time ponuditi novu ocjenu o europskoj recepciji Petrićeve filozofije prirode.

Istraživanja Newtonovih doprinosa optici, mehanici, matematici, alkemiji i teologiji redovito su se tek doticala filozofskih tema u Newtonovu djelu, ali dosad nisu dovela do cjelovite predodžbe koji tekstovi tvore korpus Newtonove prirodne filozofije i što se na temelju tih tekstova može zaključiti o Newtonu baš kao o filozofu. Dva glavna Newtonova znanstvena djela, Philosophiae naturalis principia mathematica (1687) i Opticks (1704), sadržavaju ključne filozofske uvide u njegovu razumijevanju prirode i istraživanja prirode. Njima, ne samo zbog sadržajnih i metodoloških razloga nego i zbog utvrđivanja razvoja Newtonovih filozofskih uvida, valja pridodati i Newtonova pisma s izričitom filozofskom tematikom. Zadatak je disertacije ustanoviti i ocijeniti korpus Newtonove filozofije prirode, odgovoriti na pitanje tvore li ti tekstovi sustav ili tek misaoni mozaik i istražiti njegove neposredne filozofske odjeke u europskom kontekstu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće.

U svom tiskanom prvijencu De praxi medica (1696) Đuro Baglivi objavio je programatsku raspravu o metodologiji i filozofiji medicine. Svoje je stavove razdijelio na upozorenja „o najvećoj potrebi opažaja u medicini“ i pionirske ocjene „o zaprekama koje sve dosad ometaju pomnju liječnika pri opažanju“. Osobito sustavno prionuo je istražiti uzroke koji priječe da se na temelju opažanja usavršava medicinska praksa. Istodobno se suočio sa filozofskim uvidima 17. stoljeća, napose sa stavovima Bacona, Descartesa i demokritovaca. Zadatak je disertacije ustanoviti Baglivijeve izvore i u povijesnom kontekstu ocijeniti značenje Baglivijeve rasprave.

Prva od filozofija prirode, s kojima su se tijekom 18. stoljeća suočili hrvatski filozofi prirode, bila je ona Descartesova, kako je izložena u Principia philosophiae (1644). Na njezine izazove, stoljeće nakon njezina objavljivanja, odgovorila su u tiskanom obliku trojica profesora i jedan pjesnik: Luka Bakranin 1726, Mihovil Lipšić 1740, Benedikt Stay 1744. i Ruđer Bošković počevši od 1745. u više prigoda. Zadatak je disertacije utvrditi teme koje su iz Descartesove filozofije odabrali, oblike kako su ih obradili, filozofske razloge i implikacije njihovih stajališta. Ne manje važno je proučiti tiskane tezarije s filozofskih učilišta u Hrvatskoj i ustanoviti ima li u njima još kakvih odjeka Descartesa. Tek tada bi se mjerodavno mogao ocijeniti hrvatski udio u europskoj recepciji Descartesova sustava prirodne filozofije tijekom 18. stoljeća.

Za razliku od Descartesove, Newtonova filozofija prirode pobudila je hrvatske filozofe 18. stoljeća na doprinose, koji uzevši u cjelini tvore postignuće europske vrijednosti. To se prije svega odnosi na one koji su djelovali na inozemnim učilištima: u Košicama, Beču i Rimu. Ali se to ne odnosi samo na Mihovila Lipšića, Josipa Zanchija, Ruđera Boškovića i Benedikta Staya. Naime, na hrvatskom sjeveru djelovala je tijekom 18. stoljeća čitava mreža filozofskih učilišta: tri isusovačka u Zagrebu, Rijeci i Požegi, niz pomičnih franjevačkih učilišta u slavonskoj ravnici i pavlinsko u Lepoglavi. Tek treba ustanoviti korpus filozofskih tezarija izdanih na tim filozofskim učilištima pa u njima ustanoviti oblike i domete pri recepciji Newtonove filozofije prirode. Tek tada će se moći izreći cjelovita ocjena o hrvatskom udjelu u europskom newtonizmu 18. stoljeća.

Antiteza teorije korespondencije i teorije evidencije odavno već nema karakter ekskluzivne antiteze na planu pitanja o istini, utoliko što se dvojbe granaju, oblikujući niz konkurentskih (ali nerijetko i komplementarnih) koncepcija istine, uključujući i one koje osporavaju legitimnost i samog pojma istine. Od teorije koherencije, preko logicističkih ili eidetskih teorija, aksiološke teorije, ontološke teorije, poimanja istine kao aletheia, semantičkih teorija istine, pa do performativne teorije – širok je raspon koncepcija; prihvaćanje pojedine koncepcije ima i izravan utjecaj na modalitete interdisciplinarne suradnje između filozofije i posebnih znanosti, ali i na metodološko utemeljenje bilo kojega istraživanja u svim znanstvenim područjima.

Neuspjeh klasičnog logicizma. Logičke antinomije u Fregovoj teoriji. Russellova jednostavna teorija tipova. Russellova ramificirana teorija tipova. Kritike Russellovih teorija. Autoreferencijalna inkonzistentnost i mogućnosti obuhvatnih teorija istine. Kripkeova teorija istine. Quineova kritika pojma analitičnosti. 'Negativni rezultati' i logicistički program. Osnovne varijante suvremenog logicizma: Bostock, Boolos, Hale i Wright. Suvremene analize Fregeove definicije broja.

Klasična teorija korespondencije. Leibnizova lingua characteristica universalis. Fregovo pojmovno pismo. Teorija značenja kao teorija referencije. Wittgensteinova teorija slike u Tractatusu. Wittgensteinov obrat. Strawsonova kritika Russella. Putevi filozofske analize: logička analiza i filozofija običnog jezika. Parafrastična i reduktivna analiza.

Pitanje postojanja jedne „prave“ logike ili više alternativnih logike – logički monizam i logički pluralizam. Pitanje znanstvene metode i znanstvenih metoda – pluralizam znanstvenih metoda. Logika i znanstvena metoda. Problem  logičkog pluralizma i pluralizma znanstvenih metoda.

Filozofski prapočeci umjetne inteligencije – od Aristotela do Fregea. Logički pozitivizam i ideja umjetne inteligencije. Turing i počeci umjetne inteligencije. Logika i mehanizacija rezoniranja. Uloga logike u umjetnoj inteligenciji. Negativni rezultati teorije rekurzije i granice umjetne inteligencije.

Modalne i temporalne logike. Pristup temporalnim logikama u okviru logike predikata. Hibridni pristupi. Pitanje realizma i redukcionizma u prikazu vremena u logikama. Problem determinizma i ne-determinizma u temporalnim logikama. Filozofske teorije o problemu vremena. Temporalne logike i problem vremena.

Chomsky i suvremena lingvistika. Formalne gramatike i formalni jezici. Razvoj teorije izračunljivosti. Thueov problem riječi. Postovi produkciji sustavi. Formalizacije izračunljivosti i formalne gramatike. Utjecaj teorije izračunljivosti na suvremenu lingvistiku – povijesni i konceptualni pristup.

Teorija igara: razvoje teorije igara, primjene teorije igara u suvremenim znanostima i filozofiji. Logička semantika i teorija igara. Modalne logike i teorija igara – epistemičke, deontičke i temporalne logike. Teorija igara te dinamičke logike i logike promjene vjerovanja.  

Razvoj epistemičkih logike. Epistemičke i dinamičke logike. Epistemička logika više subjekata. Modeliranje dinamike epistemičkih stanja u epistemičkim logikama. Epistemičke logike i promjena vjerovanja. Epistemičke logike i definicije znanja.

Logika i jezik. Logika i filozofija uma. Teza o jeziku misli – Fodorova teza, utjecaj i kritike. Jezik misli i logički sustavi. Prikaz znanja u umjetnoj inteligenciji. Prikaz znanja i logika.

Goedelov teorem nepotpunosti. Utjecaj Goedelovog teorema nepotpunosti na logiku i filozofiju matematike. Logika i spoznajna teorija – negativni rezultati logike i granice spoznaje. Znanstvene teorije kao parcijalno interpretirani aksiomatski sustavi. Projekt logičkog pozitivizma i Goedelovi rezultati.

Terminom “epistemologija”, kojim se osobito u suvremenoj anglosaksonskoj filozofskoj literaturi, sinonimno zamjenjuje uvriježeni termin “teorija znanja/spoznaje” (theory of knowledge) označeno je šire istraživačko polje koje osim tradicionalne teorije porijekla, karaktera, tipova i stupnjeva znanja obuhvaća teorijski složeniju problematiku u rasponu od definitornih i opravdavajućih teorija znanja do filozofija znanosti i, osobito, filozofskih teorija racionalnog istinosnog diskursa, njegove konstitucije, funkcije i odnosa prema drugim diskurzivnim tvorbama (mitske, znanstveno-fikcionalne, literarne, religijske, etičke, političke i ideološke naracije). Time je naznačeno da polje interesa epistemologije obuhvaća kako istraživanja o problematici spoznaje u idejno-povijesnom smislu, tako i suvremena sistematska istraživanja različite teorijske provenijencije (jezično-filozofske, fenomenološke, semiološke, znanstveno-filozofske, socijalno-filozofske) i iz različitih tradicija i teorijskih kultura (anglosaksonske, francusko-epistemološke, hermeneutičke, neomarksističke) koje teže sintetskom, multidisciplinarnom i kritičkom poimanju fenomena znanja i njegovu posredovanju s drugim sistematskim područjima.

Ovakva opća koncepcija epistemologije prati trend rehabilitacije kritičkog i analitičkog interesa za teorijom znanja u filozofiji kroz koju se traže različiti, složeni, teorijski uvjerljivi i interdisciplinarno fundirani odgovori na izazov radikalne teze o “kraju/smrti” epistemologije kao najvećeg od prividnih problema filozofije (R. Rorty). Premda je takva namjera destrukcije epistemologije (zajedno s tematikom utemeljenja, opravdanja i, osobito, istinitosti) prevladana i odbačena u suvremenoj diskusiji kao redukcionistička, scijentistička i pogubna za odnos filozofske refleksije i znanstveno-istraživačke prakse, ona je otvorila područja rasprave velikog istraživačkog potencijala kako s obzirom na povijest ideja tako s obzirom na sistematska istraživanja u teorijama znanja i praksi znanstvenih istraživanja. To važi primjerice za danas općenito prihvaćene spoznaje unutar znanstvenih zajednica da su različite znanstvene discipline međusobno upućene i osuđene na suradnju jer su odvojene razlikama u stupnju i načinu eksplikacije određenih fenomena a ne po različitim i nesvodivim stvarnostima; da teoretiziranje i eksperimentalna praksa predstavljaju različite, ali međusobno ovisne sposobnosti koje se moraju udružiti ako je stalo do spoznajnih rezultata; da pojam konkretne istine ovisi o pojmu apstraktne istine koji ne mogu opstojati samostalno; da se analiza običnog jezika može i mora primijeniti na analizu jezika znanosti; da svaki proces spoznavanja, uključujući specijalnu znanstvenu praksu, zadobiva značenje od drugih procesa u zajedničkom društvenom kontekstu i da se epistemologija mora orijentirati na obrasce koji tvore mrežu diskursa i upravljaju njome. Takva kritična masa metaznanstvenih spoznaja dovela je unutar anglosaksonske tradicije do zaokreta prema socijalno-epistemološkom pristupu u kojemu se ta tradicija susreće s kritičko-analitičkim nasljeđem u hermeneutičkoj, semiološkoj i socijalno-teorijskoj filozofiji.

Projekt je otvoren svim poslijediplomskim studentima koji su na temelju svojih prethodnih studija sposobni i zainteresirani za objedinjavanje i produbljavanje opće teorijske i pojmovno-kritičke perspektive filozofije s konkretnim istraživačkim poljima u rasponu od povijesti filozofskih i znanstvenih ideja do sistematskog rada na području filozofskih i znanstvenih teorija jezika i diskursa (semantike, semiologije, pragmatike), teorije znanstvenih istraživanja do socijalno-teorijske, političko-filozofske i kulturalne teorije znanstvenog i racionalno-istinosnog diskursa.

U skladu s inter- i transdisciplinarnim razumijevanjem epistemologije kao kritičke discipline, poslijediplomski studij filozofije u specijalnom području teorije spoznaje, znanosti i drugih istinosnih diskursâ želi osobito ohrabriti istraživanja koja su usmjerena na identifikaciju, rasvjetljavanje, interpretaciju i rekonceptualizaciju odnosa između prirodnih i društvenih znanosti u svjetlu rezultata postignutih u suvremenim “tehnoznanostima” (napose tzv. “znanosti života”) posljednjih desetljeća. Riječ je o inovacijama tehničke, interpretacijske i konceptualne naravi koje su, s jedne strane, uzdrmale tradicionalni moderni poredak odnosa među znanostima tako da se u današnjim diskusijama govori o “novom neredu diskursâ”, s aluzijom na Foucaultov pojam “poredak diskursâ”; pri tome se misli na poredak odnosa među znanostima koji je kroz dugo vremena bio izgrađen i organiziran na razdvajanju prirode i kulture, kao bazične dihotomije, i na nizu daljnjih deriviranih dihotomija u različitim područjima i na različitim razinama znanstvenog rada (poput tijelo/duh u ontologiji, osjećaji/razum u epistemologiji, nered/red, fleksibilnost/strogost u metodologiji, instrumentalno/inovativno u teorijama umnosti, metaforično/doslovno u znanstvenom jeziku). S druge strane, te su promjene ostavile znatan trag u samorazumijevanju društvenih i humanističkih znanosti. Danas se u širokoj znanstvenoj zajednici smatra da društvene znanosti traže nove načine povezivanja s prirodnim i tehno-znanostima, dok protagonisti prirodnih znanosti sve više postaju svjesni da su njihov konceptualni aparat, teorijske tvorbe i metafore izvedene iz socijalnih i humanističkih znanosti, da im je potreban jezik teorije koji povezuje prirodu i kulturu u drugačiji kontekst. Time je dan opći okvir za složena istraživanja znanstvenih diskursa i praksâ koja se daju grupirati prema sljedećim problemima:
— Transverzalni epistemološki obrasci/ Razmjena koncepata između prirodnih i humanističkih znanosti i mogućnost posebne uloga filozofije

Polazeći od različitih disciplina i polja znanja, poput filozofije, studija pojedinih znanosti, genetike i povijesti znanosti općenito, u suvremenim istraživanjima vlada interes za pitanja koje nove konstelacije znanja postoje između prirodnih i humanističkih znanosti, poput stukturalnih sličnosti i epistemičkih afiniteta između cijelih područja ili njihovih dijelova, ili pak, suprotno, koje dominantne epistemičke strategije i obrasci klasifikacije nastaju u konceptualnom transferu između dviju tradicionalno odvojenih kulture prirode i društva; nadalje, koja je uloga društvene refleksije i kritičnosti u novijim tehnoznanstvenim istraživanjima što su je izvorno razvile humanističke znanosti, ili pak značenje paradigmi i obrazaca književno-znanstvenih istraživanja u složenim konceptima poput teorije kaosa; koji kulturno-politički procesi odlučuju o vidljivosti i priznavanju značenja i utjecaja određenih domena znanja na druga a koja ostaju prešućena i nevidljiva. Postoji li, konačno, prostor za artikulaciju “genuino” filozofskog gledišta u poretku odnosa među znanostima povrh socijalno-teorijskog i imanentno-logičkog pristupa teorijama znanosti? Kakav je odnos između filozofije kao izgradnje smisla i znanosti kao ispostavljanja istine?

Jedno od relevantnih pitanja suvremene diskusije unutar znanstvenih kultura organiziranih oko dihotomije priroda-kultura jest kako se danas, nakon snažnog udaljavanja između paradigmi egzaktnih znanosti i interpretacionističkih, “postmodernih” postupaka u humanističkim znanostima, konceptualiziraju kategorije interdisciplinarnosti, multidisciplinarnosti i transdisciplinarnosti, koje u humanističkim znanostima, napose onima feminističke orijentacije, predstavljaju samorazumljivost. Da li aktualna pomicanja granica vode iznova ka stvaranju novog, ujedinjujućeg koncepta znanosti za različita područja, kao što je to od sredine 20. stoljeća bio pojam “informacije”, ili se radi o drugačijem modelu jedinstva (strukturne sličnosti, analogije itsl.) Kakva je sudbina pojmova i koncepcija koji su obilježili humanističke znanosti kraja 20. stoljeća, poput “roda” i “rodnog subjekta”, te metodoloških koncepata poput strukture, mreže, konteksta, metaforičkog prijenosa, analogijskog mišljenja itd., na koje su se oslanjale kritičke humanističke discipline. Mogu li radikalne interpretacijske teorije poput teorije o “konstruiranosti” prirode ili spolnog identiteta osobe izdržati izazove novih prirodno-znanstvenih objašnjenja kakva nudi, primjerice, genetika.

Suvremene transformacije humanističkih i društvenih znanosti s jedne strane i nova savezništva s tehnoznanostima smatraju se izazovom i novom mogućnošću za razvoj novih epistemičkih strategija kako unutar prirodnih i tehno-znanosti tako i unutar kritičkih društvenih znanosti općenito. Za napredak same znanosti, s jedne strane, i za napredak kulture i čovječanstva na temelju rezultata znanosti, s druge strane, nije više određujuća napetost između slobode (autonomije) znanstvenog interesa i političkog konteksta, koja je vladala stoljećima od početka modernizma na Zapadu, od pozitivnog doprinosa apsolutizma razvoju znanosti do degeneracije totalitarnih političkih režima; odlučujuća je, naprotiv, napetost koja proizlazi iz djelovanja investicijskog kapitala na znanstvena istraživanja i formativnog efekta pojedinih znanstvenih istraživanja (poput genetike) na razumijevanje i vrednovanje znanosti općenito. U takovm kontekstu postavlja se potreba za pitanjem etičke konstitucije znanstvenih zajednica iz različitih perspektiva, a ne samo iz bioetičke, koja danas prevladava u društvenoj refleksiji o znanostima. Pri tome, otvaranje različitih etičkih perspektiva ovisi o teorijskim artikulacijama subjekta, što napose znači da proglašenje smrti subjekta u postmodernističkoj kulturi humanističkih disciplina iznova zahtijeva refleksiju i rekonceptualizaciju. Otud i širok raspon istraživačkih mogućnosti — od epistemologije različitih tipova etike (bioetike, deontološke etike, tzv. integralne etike) do različitih koncepcija etičke konstitucije samog fenomena znanja i metaepistemičkog stava subjekta prema različitim praksama znanja (običnim i kvalificiranim) te modusima i medijima njihove realizacije (razum, emocije, jezik-govor, vještine).