Ana səhifə

Otac je ponovo napisao pismo Papi


Yüklə 80 Kb.
tarix26.06.2016
ölçüsü80 Kb.
23.

Otac je ponovo napisao pismo Papi:


Sveti oče,

Uverio sam se da niste prihvatili moje ponizne sugestije u vezi s automobilom. I dalje se vozikate u toj napravi; šepurite se kao kakav bonvivan, zavodnik i nezadrživo gubite ugled u očima poštenih katolika, smećući s uma da je automobilizam smrtni greh našeg doba, dok je biciklizam, posle ljubavi, najveća vrlina.

Ali, šta se tu može, svi smo grešni. Ovoga puta bih vam preporučio izuzetan proizvod moje firme W. KOWALSKY I COMP. — religiozne cipele. Usuđujem se da vas zamolim da objavite encikliku kojom biste preporučili te cipele najširim slojevima vernika.

Evo u čemu je njihova izuzetnost.

Od uobičajenih, one se ne razlikuju oblikom, što je vrlo važno zbog skromnosti. Međutim, unutrašnjost tih cipela je ispunjena velikim brojem oštrih ekserčića. Onaj ko nosi takve cipele sasvim sigurno neće moći da misli na greh i uživanje; sve njegove misli će nužno biti upravljene ka nebu. Pored toga, izlasci na ulicu će biti svedeni na najnužnije i tako će pometnja biti osetno smanjena.

Verujem da delite moje mišljenje da udobnost pogubno deluje na duše.
S poštovanjem,

W. K.
24.

Papa se požalio kardinalima da mu izvesni W. Kowalsky dosađuje pismima prepunim blasfemija. Kardinal Panini, šef kongregacije za pitanja vere, obavestio je papskog nuncija u Tibingenu o nemilim incidentima. Papski nuncije se požalio šefu policije, a šef policije je pozvao mog oca na razgovor...


25.

Otac više nikada nije pisao Papi.

26.

Ja sam sa svojim prijateljem Von Lukitsch-em počeo da razbijam satove. Najpre smo ritualno razbili sopstvene časovnike. Posle smo se snalazili. Nismo kupovali satove da bismo ih razbili — to je besmisleno — dok su u izlogu, satovi su bezazleni. Pomno smo očekivali (misleći veoma sporo) situacije u kojima bi se neki sat prosto ponudio da bude razbijen.



Takve situacije nisu retke. Uvek se nade neki pokvareni sat; uvek se nađe neko nezadovoljan time što mu sat kasni ili žuri. Nije teško doći do sata za razbijanje.

Za četiri godine razbili smo 4 268 satova svih vrsta.

Zašto smo to činili?

Da zaustavimo vreme? Ne, nismo bili toliko glupi. Hteli smo da pokažemo da se u svaku glupost može ugraditi logički sistem, da svaka glupost povlači sobom ogroman teret karme koji na kraju rezultira oslobođenjem.

27.

Von Lukitsch je nastavio da razbija satove, a ja sam krenuo drugim putem. Svojom upornošću u razbijanju tih dosadnih i smrtonosnih spravica, prefinjenom umetnošću dezintegracije mehanizama, Von Lukitsch se pročuo širom Evrope. Posle neko­liko godina, postalo je vrlo šik poslati svoj sat Von Lukitschu da ga razbije i evropski krem se utrkivao u tome ko će poslati skupoceniji i lepši časovnik.



Nedavno sam u jednim novinama pročitao ovu vest:

U dvorcu Majnhof kod Glasbadena, gospodin Von Lukitsch je, u prisustvu uglednih zvanica i predstavnika štampe, svečano razbio časovnik marke »Schaffhausen«, vlasništvo princa od Monaka.
28.

»Bicikl je jedino vertikalno vozilo«, pisao je moj otac u predgovoru traktata Teologija i biciklizam. »Ako pogledamo uprošćen grafički prikaz bicikla,




videćemo da ta sprava vrvi od religioznih simbola; dva točka, dva kruga, simbolizuju dve rđave beskonačnosti (vreme i prostor) spojene istinskom večnošću Trojstva, predstavljenog trouglom noseće konstrukcije. Istovremeno, tako predstavljen, bicikl ima oblik metafizičkih naočara kojima je moguće popraviti duhovnu kratkovidost. I ne samo to. Ako pogledamo iz ptičije perspektive (koja je tačka gledišta Svetog Duha), bicikl ima oblik krsta: na kome je upravljač prečaga konstrukcije krsta. Čovek koji vozi bicikl, u stvari, razapinje samog sebe. Svetom Duhu koji posmatra odozgo, jasno je da čovek hvata zalet da poleti u njega (u Sv. Duha), budalama koje ga posmatraju horizontalno on nije ništa drugo do siromašak koji nema novaca za automobil; budala koja vozi samu sebe u znoju lica svog.
29.

Otac se hvalio da je rešio vajkadašnji sholastički problem: Habet mulier animam.

»I žena ima dušu« — piše on u svojim ispovestima — »ali njena duša se unekoliko razlikuje od duše muškarca, što se jasno vidi prema razlikama u konstrukciji muškog i ženskog bicikla:

AA AA

MUŠKA DUŠA ŽENSKA DUŠA

Ženski bicikl, naime, nema prečagu. Taj nedostatak u metafizičkoj konstrukciji duše prouzrokovan je time što je žena napravljena od Adamovog rebra: dok su bili jedno, ta konstrukcija beše stabilna i izgledala je ovako:



AA

No, nakon pada, duše su postale slabije, naročito ženska.«



»Ergo, danas na put spasenja valja krenuti biciklom. Međutim, tu se pojavljuje jedan problem. Zbog specifičnosti konstrukcije ženskog tela i oblika sedišta bicikla, vožnja velosipedom može osobe ženskog pola dovesti u stanje autoerotizma, a to je nespojivo s mistikom.«

»Zato bi žene trebalo da na taj put krenu sa svojim mužem ili verenikom da bi se ispunilo Evanđeosko predanje: Dvoje će postati jedno telo.


30.

(DEO ZAPISNIKA S ISTRAŽNOG POSTUPKA PROTIV MOG OCA)

ISLEDNIK:

Eh, Kowalsky, Kowalsky, knjige su vam pomutile razum. S ovog sveta nema izlaza. Ne postoji drugi svet.


31.

»Tako je govorio islednik« — piše u sećanjima mog oca — »a ja sam se u sebi smejao, smejao sam se grohotom i njemu ništa nije bilo jasno. Znao sam da ću za koji trenutak izići iz njegove kancelarije, a bejah se prisetio jedne jevrejske priče; opis smrti nekog pravednika. Kada je umro Rabi Meir, kaže jedan Jevrej, izgledalo je kao da je prešao iz jedne sobe u drugu. Ne, kaže drugi, izgledalo je da je prešao iz jednog ugla sobe u drugi.

PROGLASI

Anno Domini 1937. proglasih se za grofa. U toku jedne jedine noći (u kojoj se začela odluka), projektovao sam grb, sastavio genealoško stablo duhovnih predaka i kratak proglas kojim sam urbi et orbi obznanio da pristupam plemićkom staležu. Da bih preduhitrio glasine ovde opširnije iznosim motive zbog kojih sam prezreo vulgus. Prvi i najvažniji — jer ja sam pobornik legitimnosti — to nije protivzakonito; ustav ostavlja mogućnost da se neko oseća aristokratom. Drugi razlog: to je apsurdno; biti grof u demokratskoj državi znači staviti sebe u podređen položaj. Ali ja volim apsurd. Treći razlog je književno-filozofske prirode. U trenutku nadahnuća, shvatio sam da ću kao grof moći da iznesem mnogo više prljavštine nego što to mogu kao plebejac. Aristokratija i prljavština idu jedna s drugom; kasnije ću objasniti zašto. Najbolji primer za to jeste jedan od mojih duhovnih predaka ― možda ne najotmeniji, ali svakako najpoznatiji ― markiz de Sad. Zar bi neki goljo koji očajava što mu prokišnjava krov mogao da napiše Sto dvadeset dana Sodome? Zar bi jedan Lenjin ikada potpisao Filozofiju u budoaru? A to su najpoštenija mesta svetske književnosti; najozbiljnija istraživanja prljavština ljudske duše. Nije to palost, to je brilijantna nauka. Jedne noći to su mi saopštili anđeli u prijatnom ćaskanju, u snu naravno, zbog racionalista. Dakle, rekoše mi, Sad je sve priznao, svu prljavštinu izneo na svetlost dana, očistio se i sada je spokojan, dok će pisci od ugleda morati da polože računa za tomove svojih laži. Gospodin dok­tor Frojd, moj doskorašnji korespondent, na primer. On oseća neizmernu potrebu da učini isto što i Sad, ali budući mediokritet, nema smelosti i zato svoje gadosti stavlja u usta tobožnjih pacijenata, što mu donosi dvostruku korist: novac koji mu pacijenti uplaćuju na ime honorara, a potom i titule, slavu i ugled. E sada, da bi titule, novac, slava i ugled imali vrednost, doktor Frojd mora u svojim delima da ovaj svet uzdiže kao jedini, stvarni i najbolji; na to ga obavezuju izvesne klauzule. To se može pravdati slobodom uverenja ili nekom drugom demokratskom lagarijom, ali u poštenija vremena to se nazivalo pravim imenom: ugovor s đavolom.
O ugovorima s đavolom
Ti ugovori, kako mi rekoše anđeli, poprimaju najrazličitije forme. Klauzule mogu izgledati nevino; najčešće su to kupoprodaje. Bitan je pristanak i potpis; sadržaj se naknadno prepravlja u upravi pakla. Istini za volju, nečastivi je uglavnom pošten u izvršavanju svojih obaveza: on na vreme obasipa ugovarače novcem, slavom, lepim ženama, raskošnim vilama, ali aneksi ugovora, odloženi za budućnost, sadrže vrlo neprijatne obaveze. O tome više ne bih govorio. Ali tu se krije još jedna od prednosti aristokratije. Niko ništa ne potpisuje. Aristokratima se veruje na reč.

O jednoj odaji pakla


Ne bi bilo zgoreg opisati ljudskim jezikom odeljenje pakla namenjeno Fadejevu. Fadejev će, vele anđeli, posle smrti biti smešten na ogromno veličanstveno gradilište, poistovećen s jednim knji­ževnim likom iz svojih romana, nekakvim inženjerom, rukovodiocem izgradnje Duševne bolnice za 20 000 000 bolesnika. U trenutku kada se obretne u paklu, gradnja će biti negde na polovini; džinovske konstrukcije zaklanjaće horizont i on će, prepun elana, prionuti da gradnju privede kraju. I tu počinju paklene muke: radnici su poslušni i vredni (ta oni su sastavljeni od onih čiji je cilj bio da zidaju kuće!); sve teče po planu, ali odjednom nestaje cementa i sve staje. Drugog dana, taman što cement dođe i što se nadoknadi propušteno, deo konstrukcije neobjašnjivo tone u zemlju. Sutradan se izliva reka i pričinjava ogromnu štetu. A za to vreme telefon zvoni... Ledeni Staljinov glas raspituje se dokle se stiglo i sumnja na sabotažu... I tako u večnost.

Opravdanje pakla
Malobrojni poznavaoci mog neobimnog i beznačajnog književnog opusa svakako će primetiti da dolazim u koliziju sa svojim ranijim tvrdnjama da pakla nema i da će svi biti spaseni. Ali ranije sam bio pučanin, sin obućara sklonog alkoholu, Kabali i poeziji, a sada sam grof de Kowalsky i to mi daje pravo da budem protivurečan više nego ikada. Tek kada čovek postane plemić, uvidi koliko je pakao potrebna i korisna ustanova. Pakao postavlja stvari na svoja mesta. Mediokriteti koji izabiraju ovozemaljski raj i sreću ne bi trebalo da jadikuju: ovozemaljski raj je na nebu pakao, pokazaće se to kada sve postane nebo. Ne menja se tu ništa ni za dlaku. Naprotiv, sve se usavršava i dobija na punini. Jedino što svakome postane jasno da je pogrešio u izboru. Tada na red dolaze jadikovke i škrgut zuba, ali pojavljuje se nečastivi i pokazuje ugovor, crno na belom, s potpisom.

O demonstracijama
Jedna od stvari koje me nagone da se povlačim u sve dublju osamu, jedna od stvari koje će uništiti demokratiju, jesu demonstracije. Pomalo se plašim tih pretećih, ustalasanih telesa, tih ruku koje drže transparente prepune reči poput DOLE, HOĆEMO, MI, VIŠE, BOLJE, itd. Eto, upravo dok pišem ove redove, pod mojim prozorima grupa mladića i devojaka, nahuškanih od strane Odbora velikih ljubitelja, vremena, prostora i raja, uzvikuje: »Dole Kowalsky! Dole renegat radničke klase, sluga grofova i kraljeva.« Čista zavist. Nekada sam im pripadao i ja, a sada se bune što sam grof, što neću umreti, što ne skrnavim svetinje tradicije i religije; što sam dekadentan i truo. Ruku na srce, oduvek sam bio dekadentan; progres ne donosi ništa dobro. Zaista, bez pristrasnosti, zašto bi reč napredak, koja implicira pomeranje napred, a ne i kvalitet onoga ispred, zašto bi takva jedna reč bila dostojna poštovanja koje joj se ukazuje. Kad bolje razmislim, još pre sedamnaest godina, na onom kongresu u Moskvi, kada sam video sve te nitkove kako se baškare u carskoj ložnici, postalo mi je jasno da oni ne žele nikakvo novo društvo; da je sve što žele to da oni zauzmu dvorce.

O poklonjenom naliv-peru
Nedavno sam, da bih bio što dekadentniji, počeo da pišem perom i mastilom. Naliv-pero sam poklonio hauzmajstoru, koji se neobično obradovao zamišljajući kako tim istim naliv-perom potpisuje moju smrtnu presudu. Nije ni slutio koliko je blizu istine. Anđeli su mi to pokazali u snu. Za nepunih desetak godina, to moje bivše naliv-pero, desnom rukom bivšeg hauzmajstora, potpisaće mno­štvo smrtnih presuda, ali ja ću, hvala Bogu, izmaći i umesto mene će na stratište otići drugi gospodin koji nikada nije poklonio naliv-pero. Eto zašto treba biti nesebičan, eto zbog čega evanđelja preporučuju: ako imaš dve košulje, daj bližnjem jednu.1 A što se pera tiče, nameravao sam da počnem pisati još dekadentnijom spravom — guščijim perom — ali u ovom prokletom gradu nema gusaka i on neće, kao Rim, biti spasen kada horde dospeju pod gradske zidine od ćeramide. A i ne treba. Grad u kome nema guščijih pera ne zaslužuje da hoda licem ovoga sveta.
Alchemia microcosmica
Spoznao sam pre izvesnog vremena da sam fekalni tip. Nikakav filantrop, nikakav biciklist, nikakav mistik, kako sugerišu izvesna piskarala. Ne postoje nikakvi generali, činovnici, predsednici — to su ljudi-simboli Carstva zemaljskog i samo su simbolično ljudi — postoje oralni, analni, faloidni, vizuelni i taktilni tipovi. Najpre ću govoriti o fekalnom, kome sam pripadam, a potom ću opisati i ostale. Fekalnom tipu su pripadali Fridrih Veliki, Sokrat, Spinoza, Paracelsus i mnogi drugi. Osnovna karakteristika je da odmah sve izbacuju iz sebe. U fizičkom svetu to se manifestuje povišenim metabolizmom. Izbaciti sve napolje, površno svariti, osloboditi se otrova — to je ukratko telesni manifest fekalnih tipova. To nije nikakva lična zasluga, to je urođeno alhemijsko svojstvo. U tome najdalje idu isposnici koji se sasvim lišavaju hrane. Zbog toga na kraju mirišu kao odojčad.
Napoleon je tipičan primer faloidnog tipa kome još pripadaju Hitler, Staljin i Musolini. Karakteristika tih tipova je da počinju od nule i da se probijaju do vrha. Kada se definitivno ustoliče, njihove pojave poprimaju simboličan izgled falusa u erekciji, što se može utvrditi letimičnim pogledom na fotografije pomenutih državnika. Dok održavaju svoju pojavu u erekciji, takvi tipovi imaju ogromnu moć, ali kada splasnu — završavaju pod mučnim okolnostima. Ne kaže se badava: Omne animal triste post coitem. Koliko sam mogao rastumačiti, stvar je u kontroli napetosti i njihove vladavine podsećaju na žestok, produženi koitus. Istorija će pokazati da će Musolini — koji je nekako previše erectus — prvi nestati s istorijske pozornice; njega će slediti Hitler, a što se tiče Staljina, koji vlada istočnjačkim umećem odlaganja ejakulacije, konac njegove vladavine ne može se sa sigurnošću odrediti, ali izvesno je da će biti duga i plodna; hoću da kažem da će rezultovati rođenjem brojnog potomstva hidrokefala.
Ma šta mislili o pojedinačnoj ličnosti ovog ili onog faloida, izvesno je da su oni pokretači istorije. Odnosi u makrokosmosu istovetni su s odnosima u mikrokosmosu. Da bi se rodilo nešto novo potreban je koitus; interna masa mora biti podvrgnuta sadističkom snošaju da bi zatrudnela. Tu dolazimo do uloge dvaju drugih tipova — analnih i oralnih. Oni nastupaju zajedno. Analni čitav svet i sve pojave u njemu vide kao nerazmrsivi splet primamljivih anusa; i sada, da bi se oslobodili mučnog osećanja da su izmet sveta, oni pošto-poto nastoje da se — koristeći svaki raspoloživi anus — kroz probavni trakt hijerarhija vrate do usta, do svetlosti. Svojom putanjom oni krče put oralnim tipovima koji ih prate kao pilot-ribe ajkulu. Oraloidi osećaju neodoljivu potrebu da logički obrazlažu tu jadnu odiseju kroz gastrointestinalni trakt istorije. Preostala dva tipa — vizuelni i taktilni — ne zaslužuju opširniji osvrt. Oni su tu da bi sve to bilo vidljivo i opipljivo.

O kultu ličnosti
Moram priznati da me kult ličnosti duboko privlači svojom mistikom. Bolje razmislivši, kult ličnosti je jedina autentična mistika. Sve ostalo je plagijat. Nevolje nastaju kod izbora ličnosti. Jedna od najrasprostranjenijih predrasuda današnjice jeste ubeđenje da je svaki čovek ličnost. To je glupost. Ličnost je krajnje retka pojava. Slediti istinski kult ličnosti znači pretvoriti se u Hrista i biti razapet pod što je moguće gorim okolnostima. Svetini, a bogme i većini »obrazovanih«, ta ideja je u najvećoj meri bezumna. Trpeti bol i podnositi stid, dve su najuzvišenije stvari. Nevolja nastaje otuda što su skučenim duhovima potpuno nevažne stvari — hrana, stan, udobnost — stvari od izuzetne važnosti. One možda jesu neophodne, ali su potpuno beznačajne.

O marksizmu i poeziji
U ranoj mladosti ja sam bio marksist. I dan-danas mislim da je marksizam besprekorna doktrina. Ako bi trebalo da se vratim na doktrinarni nivo, opet bih bio marksist. Stvari bi zaista trebalo da stoje onako kako marksizam nalaže, ali stvari na sreću ili nesreću (stvar pogleda) nikada ne stoje onako kako doktrine nalažu već upravo suprotno. To je moj Zakon o entropiji doktrina, glup kao i svaki zakon, kao i svaki zakon pun rupa; uvek se nađe doktrina koja ga izvrda zahvaljujući neprestanom dejstvu faloidnih tipova. Ipak, nikada nisam bio ekstrovertni marksist, više je to bila platonska sklonost, jer svaka vizija raja nužno ima dobru prođu u duši okruženoj paklom. Kasnije sam postao poeta. Povrh svih gnusoba, još i pesnik. To znači da sam bio podmukao, pun ništavila, fantazija i pokvarenosti istovremeno pišući sočinjenija u kojima sam skriveno pokušavao da tvrdim da sam drugačiji. Šta znači biti osećajan? Sve što živi je osećajno. Ako glistu dodirneš užarenim vrhom cigarete, ona burno reaguje i svojim naglim pokretima daje doprinos poetskoj riznici Weltschmertz-a. Sada, izuzimajući doktora Frojda koji zauzima sve više mesto na rang listi mojih mržnji, najviše prezirem pesnike kao nepopravljive licemere — kao podbule spodobe koje protestuju i osuđuju ono što i sami čine.
Eto, to dokazuje da sam u duši još pesnik i sve veći poklonik doktora Frojda, jer mrzi se samo ono što je u tebi, naravno projektovano na druge, radi lične bezbednosti. Možda sam malo i preterao s osudom pesništva. Zašto bi pesnici bili veće hulje od ostalih ljudi? Ali, to se ne može reći za Ničea. Ničea sam omrzao odjednom, na prvi pogled. Taj nadobudni lingvist me je kod prvog i poslednjeg čitanja ispunio strašnim gnevom, Natčovek! Kakva svinjarija! Kakva ontološka besmislica! Čovek ne može da bude čovek; čovek ne može, ako ćemo pravo, ništa, a on bi da bude Natčovek. Učinilo mi se to neopisivom hulom na Boga, u koga tada, uzgred rečeno, nisam verovao. Upoznao sam mnoštvo tipova koji su se indoktrinirali Ničeom. Pa ipak, Niče ima odličnu prođu kod nacista, koji su pederi, a pederi vole sladunjavu i gromopucatelnu retoriku. Uostalom, primetimo: Niče fizionomijom, a naročito oblikom brkova, neodoljivo podseća na Staljina, istina kao kič kopija; Staljin je neuporedivo lepši. Da i ne govorimo o razlici u tipovima: Staljin je faloidni, Niče oralni tip. Uostalom, on polako pada u zaborav jer svet sve više uviđa sopstvenu ništavnost i njegova trabunjanja postaju naprosto smešna.

Iracionalno objašnjenje tajne
Ne shvatam kako neko odbija da poveruje da je Spasitelj pretvorio vodu u vino. Danas je rašireno neverovanje da je na svadbi u Kani voda bila pretvorena u najfinije vino, na žalost i među alkoholičarima, što je za žaljenje jer, čak i mi imamo sposobnost preobražavanja stvari, naravno nagore, jer smo pali. Mi vino preobražavamo, alhemijski, u tečnost nedostojnu imenovanja na ovom mestu.

O zagrobnom životu
Apsurdno je neverovanje u zagrobni život. Nemoguće je da postoji zagrobniji život od ovog. To mi je rekao jedan duh s kojim sam, u stilu dekadencije, nedavno uspostavio kontakt. Predrasuda da su oni tamo apsolutno mrtvi, potiče od opasne predrasude da smo mi ovde apsolutno živi.

O egalitarnim doktrinama
Interesantno je da najviše pobornika privlače najbezumnije doktrine faloidnih tipova: fašizam i komunizam. O tome bi vredelo ozbiljnije razmisliti. Potpuno mi je nejasno zgražavanje humanističke inteligencije nad montiranim procesima koji se upravo vode u Moskvi i Berlinu. Šta su očekivali? Sama ideja boljševizma — da se ljudi učine jednakim — protivprirodna je. Ljudi nisu jednaki. I pošto je nemoguće načiniti ih jednakim podizanjem opšteg nivoa kulture i nadarenosti, pristupa se izjednačavanju snižavanjem nivoa, odlučnim gušenjem svega što se uzdiže iznad sivila proseka. Takvo društvo iskoračuje iz stvarnosti, koja ionako nije previše stvarna; vrlina je umreti radeći, vrlina je prijaviti sopstvenog oca koji sluša programe stranih stanica. Kako očekivati da u državi u kojoj je vrlina lažna krivica bude stvarna?
Međutim, to nije nova pojava. Mi imamo krstaške ratove vođene sa ciljem da se osvoji Hristov grob, kao da je Spasitelj Bog grobova i smrti, a ne uskrsnuća i istinskog života. Ono što najviše ozlojeđuje u istoriji bez sumnje je cinizam s kojim zlo, da bi se opravdalo, navlači na sebe obrazinu dobra.

Epilog.
Došao sam do ovakvog zaključka: ko neće da uništava druge, mora da uništava sebe. Nema trećeg. Ako neko neće da uništava ni druge ni sebe, uništiće ga drugi.


1 Da hauzmajstoru pero nisam poklonio ja, poklonio bi mu ga onaj gospodin, a ja bih se našao na stratištu. Stvari su tako povezane.


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət