Djeca, bajke i "veliko slavensko pleme, koje je udes nadaleko i naširoko raskomadao"

Šubićeva 42

10 000 Zagreb

Hrvatska

Časopis Bosiljak (1864-1868), koji se smatra prvim hrvatskim dječjim časopisom (Batinić 2004:34), u nevelikom je razdoblju od četiri godine tijekom kojih je izlazio objavio, prema Milanu Crnkoviću, trideset šest priča – kako Crnković, ne uvijek dosljedno i ne uvažavajući uvijek razliku između čudesnog i fantastičnog, naziva sve književne tekstove s elementima čudesnog u smislu nadnaravnog (Crnković 1978:101; 1990:19-81) uz iznimku basni, kao i sve navodno usmene tekstove. No, iako udio priča u Crnkovićevom smislu u cjelokupnom korpusu Bosiljka obaseže tek nešto manje od četvrtine prozne fikcionalne produkcije tog časopisa, on ipak nije zanemariv u odnosu na dotadašnji gotovo posvemašnji izostanak tog, uvjetno rečeno, žanra u publikacijama za djecu.

Priče objavljene u Bosiljku razlikuju se od navodno usmenih priča, koje su se u narednim razdobljima uobičajile namjenjivati djeci, ponajprije s obzirom na kriterij prema kojem su izabrane. Kako je to s čuđenjem primijetio Crnković, Bosiljak je objavljivao priče s povampirenom djevojkom i vilama koje vade oči, riječju, s grubostima i sablastima koje, smatra Crnković, ne bi smjele imati narodne priče odabrane za djecu (Crnković 1978:101). Štoviše, u Bosiljku se, prema Crnkoviću, ne uočava čak ni napor da se "među našim brojnim pričama" proberu "onakve koje bi odgovarale djeci" (Crnković 1978:102). Dapače, u pričama objavljenim u Bosiljku se, smatra Crnković, "ne zamjećuje nikakva zakonitost ili sustav u njihovu uvrštavanju, u količini, u sklonosti prema pojedinoj vrsti narodne priče" (Crnković 1978:101). S Crnkovićevom ocjenom gotovo se u riječ slažu i suvremeni proučavatelj hrvatske dječje književnosti. Tako, recimo, i Stjepan Hranjec piše da "od proze u ‘Bosiljku’ nalazimo usmene priče uvrštavane bez čvršćeg kriterija" (Hranjec 2006:34).

Pa ipak, nerazmjer negdašnjega i današnjega načela primjerenosti djetetu ne znači nužno da određenog načela (primjerenosti, prihvatljivosti i dr.) uopće nije bilo. Zauzme li se umjesto dominantno univerzalističkog, konstruktivistički pristup, umjesto etske, dakako, u mjeri u kojoj je to kada je riječ o istraživanju prošlosti uopće moguće, emska perspektiva, pitanje o tomu što je uredništvo Bosiljka učinilo da se među usmenim pričama proberu one koje bi odgovarale djeci ustupit će mjesto pitanju što su oni od svoje publike i općenito od književnosti uopće očekivali. Umjesto da se, dakle, primjenom perspektive suvremenih uredničkih praksi zaključi kako se u Bosiljku nisu odabirale "narodne priče prema tome koliko su prikladne za djecu one dobi kojoj je Bosiljak namijenjen" (Crnković 1978: 101) i time završi svaka rasprava, u nastavku će se ipak pokušati odgovoriti na pitanja kojoj se to djeci, a zatim i kako te, konačno, i s kojim očekivanjima, Bosiljak obraćao.

Odgovor na pitanje kojoj se to djeci obraćao Bosiljak – list za mladež, a od zadnjeg godišta list za omladinu – otežava već i u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježena praksa da se pojmom mladeži ili omladine obuhvaćalo, kako to ističe Crnković (1978: 34-36), i djecu u današnjem smislu i mladi svijet, i gimnazijalce i one koji su tek krenuli u pučku školu.¹ No, mladež, odnosno, omladina iz podnaslova Bosiljka, sudeći prema uvodniku, u taj časopis, ipak nije podrazumijevala tako široko shvaćenu čitateljsku publiku. Pretpostavljena mladež, omladina bili su, kako to je to u uvodniku u prvi broj istaknuo urednik i prvi vlasnik Bosiljka učitelji pedagog Ivan Filipović (1823-1895), polaznici "viših razreda glavnih školah, te nižih realki i gimnazija" (Filipović 1864:2), dakle, čitatelji između desete i petnaeste godine koji su se školovali u gradovima. S druge strane, prema spomenutom je uvodniku Bosiljak bio namijenjen i za sve "prijatelje mladeži, pa i za sám puk, koji se u umnom pogledu također mladeži pribrojiti može" (Filipović 1864:2).² Ovo istodobno obraćanje djeci i puku umreženo je, između ostaloga, s gledištem prema kojem su, kako je to izrijekom u vezi s Bosiljkom prva primijetila Štefka Batinić, "mladež (školska populacija) i neobrazovani narod na sličnoj intelektualnoj razini" (Batinić 2005:39; usp. i Batinić 2004:34-35). Ili nešto preciznije, Bosiljak se istodobno izrijekom obraćao i dječjem i neobrazovanom odraslom čitatelju, nastavljajući se na tada općeprihvaćene čitateljske prakse i predodžbe djetinjstva, napose praksu kolektivne recepcije (pučke) knjige (usp. Velagić 1999) i ideju da se djeca spoznajno (Filipović 1864:2) i/li moralno (Filipović 1850:VII) ne razlikuju od (neobrazovanih) odraslih.

Uvid kako se i Bosiljak istodobno obraćao djeci i odraslima, preciznije, i starijoj djeci i mladima, kao i učiteljima te neobrazovanom puku, neće nažalost, barem ne odmah, razjasniti i otkud u tom časopisu priče o vampiricama i okrutnim vilama. Dvostruki dječje-pučki čitatelj Bosiljka trebao je, dapače, biti dodatni razlog da se spomenuta i njima slična bića u tom časopisu i ne pojave jer se u to doba od dječjeg čitatelja očekivalo ili da ih ignorira ili da ih odraslima demistificira. Tim više ako se uzme u obzir da su se tih godina u udžbenicima, časopisima i knjigama za djecu, naime, redovito objavljivali tekstovi koji su djecu trebali učiniti otpornima, a u konačnici i potpuno nezainteresiranima za bića i fenomene pučke imaginacije. U tom se kontekstu dječje čitatelje savjetovalo: "Dođe li ti tko, pa će ti o sablastima i plašilima pripoviedati: 'Ne govori gluposti!' reci mu, ako ti je vršnjak, a ako je stariji, okreni mu leđa kao nehotice, pa pomisli: 'E, dok si ti mladovao, nije bilo škole, da te nauči istinu, a iz glave lažne ljudske izmišljotine izbije'" (Novak 1884:149). U nešto razrađenijim inačicama toga pristupa od djeteta se, štoviše, očekivalo da nakon što u školi nauči "što je to, kad babe pripovijedaju: da su vile negdje na raskršću kolo igrale, da u ovoj ili onoj kući ponoći lupa, i vukodlak hoda […] to onda svojim roditeljima i ukućanima lijepo" razloži (bilješka u Schmid 1848:25). Gledano iz perspektiva ovih nastojanja, dječji se segment dječje-pučkog čitatelja, trebao, dakle, prihvatiti prosvjećenja puka, a ne mu se pridružiti čitanjem ili pripovijedanjem priča preplavljenih bićima poput vila, vampirica i dr.
***
Priče o povampirenim djevojkama i okrutnim vilama to više začuđuju ako se zna da su se slična bića i u samom Bosiljku izravno i ustrajno problematizirala, demistificirala, kritizirala ili barem neutralizirala.

Bosiljak je pričom o čovjeku koji je u šumi umalo stradao bježeći pred ognjenim strašilom, a ustvari putnikom koji je da bolje vidi ponio sa "sobom lampu na ugljen, i da mu se ova ne ugasi, mahao je s njom amo tamo" (s. n. 1865b:14), već u prvom broju upozoravao svoje čitatelje na pogubne posljedice pučkih vjerovanja i pripovijedanja. Slično tomu Bosiljak je pričom (Stojanović 1865:216) o domaćici koja je, noseći navodno čarobni sandučić po cijelom imanju, uvidjela gdje se na njemu rasipa i loše gospodari, nastojao na demistifikaciji vjere u nadnaravne moći pojedinih predmeta. Pripovijetkom "Đak kao sablast" (s. n. 1865c) o postolaru kojega su đaci nagovorili da probdije noć uz njihovog navodno mrtvog druga, osuđivao je pak vjerovanja u sablasti, kao i zastrašivanje navodnim sablastima.

O ne uvijek i doslovce pogubnim posljedicama vjerovanja u nadnaravne predmete, bića i sile, čitatelji Bosiljka su se informirali, osim u pseudopredaji te (kao u primjeru priče o "čudotvornom" sandučiću ili postolaru i mrtvacu) pseudopredaji s elementima poučne priče,³ i u historijskoj noveli – dominantnoj pripovjednoj vrsti u preporodnom i postpreporodnom razdoblju (usp. Barac 1952:6), odnosno, romantičarskoj pripovijesti s elementima sentimentalizma u kojoj se prošlost i tradicija idealiziraju, ali i kritiziraju, uokviruju ili premrežavaju prosvjetiteljskim odlomcima: poukom i/li racionalističkim razmatranjima (usp. Sertić 1970:181-191). U jednoj od njih su se tako razrađivale umalo tragične posljedice pučkih vjerovanja na temelju kojih je seoska djevojka Cila pogrešno "prepoznata" kao zla vila (Fabković 1868), dok je druga bila ispresijecana opetovanim pozivima da se iz pučkih tradicija "odstrani i istrijebi sve, što po praznovjerju i prostoti zaudara" (K–k. 1866:306).

Pučka su se vjerovanja u nadnaravno u Bosiljku, nadalje – osim u formi pseudopredaja, poučnih priča i historijskih novela, odnosno, pseudopovijesnih pripovijesti – problematizirala, doduše tek jednom, i kao bajka. Riječ je o bajci "Smrt usuda", objavljenoj u prvom godištu Bosiljka,koja je završavala predajnom gestom prema kojoj "narod" usude "samo po imenu spominje i pripovijeda, kako su nekada bile, i udesom ljudskim ravnale" (Filipović 1864: 72), što je u suprotnosti s etnografskim uvidima iz tog doba (usp. npr. Valjavec 1865, Lang 1992:918).

Nastavljajući se na praksu potiranja pučkih vjerovanja i pripovijedanja u pripovjednom, fabulativnom obliku ustanovljenu još u udžbenicima za početnu obuku u čitanju i pisanju s početka 19. stoljeća, Bosiljak je, riječju, pseudopredajama, poučnim pričama, pseudopovijesnim pripovijestima i bajkama demistificirao, problematizirao ili neutralizirao priče koje su poput priča o povampirenim djevojkama i okrutnim vilama pripadale repertoaru usmenih tradicija.

Pučka vjerovanja i njima pripadne usmene pripovijesti u Bosiljku su se osuđivale osim u formi fabulativnih pripovijesti i u tzv. poučnim člancima koje je taj časopis objavljivao iz broja u broj. Jedan od njih je i članak "Nešto o vukodlacima" (s. n. 1866b), koji je umjesto na argumentiranoj demistifikaciji (kao u pseudopredajama, pseudopovijesnim pripovijestima i poučnim pričama) ili neutralizaciji (kao u bajci "Smrt usuda") spornih tradicija, nastojao na njihovom zatiranju. Radi se o članku u kojem se pomni opis i interpretacija vjerovanja vezanih uz vukodlake, paradoksalno i s obzirom na slijed izlaganja posve nemotivirano, zaključuje očekivanjem da će "ovog praznovjerja […] uz nastojanje revnih svećenika i marljivih učitelja, koji su se svojski primili prosvjete svoga naroda […] skoro posve nestati" (s. n. 1866b: 316).

Težnja za istodobnim bilježenjem i potiranjem izdanaka tradicijske kulture što se tako jasno razabire u antitetički strukturiranom članku o vukodlacima, ali i u pseudopredajama, romantičarsko-prosvjetiteljskim pripovijestima ili bajkama poentiranim u stilu predaja, nije posebnost Bosiljka. Tadašnji je znanstveni interes za tradicijsku kulturu karakterizirao, recimo, sličan odnos prema narodu općenito. "Smješten u prosvjetiteljsko-romantičarsku neodlučnost" narod je, naime, prema koncepciji tadašnje etnologije "istodobno imao gubiti svoj magijski tip mišljenja, prihvaćati se racionalnosti (i motike), ali i konzervirati praznovjerje kao ‘vezu s religioznim vjerovanjima naših predaka.’" (Lass prema Prica 2001:98) Bosiljak je slično tomu svoje čitatelje prvo upoznavao s pričama o usudama ili s pjesmama o vukodlacima da bi ih zatim pozvao na njihov zaborav.

Ideološki naoko proturječne, prosvjetiteljsko-romantičarske strategije prezentacije pučkih tradicija mogu se nešto preciznije kontekstualizirati kao izdanak susreta modernizacijskih i nacionalnointegracijskih pogleda na tzv. narodnu kulturu. S jedne su se strane, naime, čitatelji Bosiljka usmjeravali prema zaboravu pučkih vjerovanja i pripovijedanja tragom teze prema kojoj "narod, u kojem prevlada takova struja, te on svoje vitalne interese prepušta nadnaravnim silama, taj nije za napredak, tamo je napredak u korijenu podsječen" (Klobučar 1893:455).⁴ S druge su se strane pomoću istih vjerovanja i pripovijedanja mogli poticati na udruživanje utemeljeno na besklasnoj, nacionalnoj osnovi za koje se ustrajno zalagao i Bosiljak, objavljujući iz broja u broj priloge s političkim sadržajem ili barem aluzijama, čime se pridružio časopisima koji se u povijestima hrvatske književnosti spominju kao čuvari duha preporodne književnosti i u obnovljenoj periodici nakon apsolutizma (Živančević 1975:42).

Osim u tzv. poučnim člancima u kojima se izravno pozivalo na južnoslavensko (Filipović 1968:151) udruživanje, čitatelji Bosiljka nacionalno su se i politički – doduše, ne tako otvoreno, ali zato ne nužno manje učinkovito i sustavno – mobilizirali i drugim prilozima. Podsjećajući čitatelje na junačke pobjede i stradanja opjevana u korpusu o Kraljeviću Marku, Vojvodiću Janku, Vuku Crnogorcu i drugima, epske pjesme objavljene u Bosiljku, gotovo sve odreda preuzete iz repertoara južnoslavenskih naroda (za iznimku usp. npr. Filipović 1864), zalagale su se u osloncu na cikličku sliku povijesti za političko udruživanje južnih Slavena. Svojom interpretacijom prošlosti kao niza junačkih okršaja s Turcima i Mlečanima, one su na osnovu ideje o zajedničkom neprijatelju, s jedne strane, te ideje o kulturnoj bliskosti ili istovjetnosti, s druge, podupirale projekt jugoslavenske (u Filipovićevoj terminologiji srpske) nacije.⁶

Slavensko se zajedništvo osim toga u Bosiljku neizravno promicalo i u "Poučnim člancima" o povijesti (Mařik 1865:251), u već spomenutoj raspravi o vukodlacima, te, nešto izravnije, i u člancima koji su pozivali na buđenje slavenskoga duha (s. n. 1865d:285) ili pak austroslavensko udruživanje (s. n. 1865d:287). U pregledu Hrvatske povijesti tvrdilo se tako da su Slaveni "po svom općenitom koljenu i prvobitnom porijeklu jedan narod, ali imade više grana tog naroda, kao što već spomenusmo, pa su i Hrvati dio ogromnoga naroda Slavjanskoga" (Mařik 1865:251). Članak o vukodlacima je pak razlike u imenima i vjerovanjima slavenskih naroda primjenom još većeg stupnja apstrakcije, preobražavao u prežitke negdašnjega slavenskog kulturnog jedinstva. Nabrajajući nazive za vukodlake, markirajući njihovu geografsku rasprostranjenost, donoseći priče i pjesme o njima, kao i pripadne im običaje i vjerovanja, članak o vukodlacima je u maniri kulturne forenzike (Lozica 2007:140) tj. u osloncu na autoritet povijesno-etnološke argumentacije, udruživao raspršene fenomene u jedinstvenu cjelinu. Primjenom ideje o jedinstvu u različitosti, odnosno, pregledom danas fenotipski različitih artikulacija nekoć tobože jedinstvenog fenomena, taj je članak čitateljima podastirao primjere koji "posvjedočuju" da je nekoć postojalo "veliko slavensko pleme, koje je udes nadaleko i naširoko raskomadao" i koje "imade još od starih vremena baštinu od otaca svojih" od koje "baštinismo mi Slaveni puno mila i krasna" (s. n. 1866b:313-314).

Konačno, ideja slavenskoga zajedništva u Bosiljku se promicala i navodno usmenoknjiževnim prilozima, a među njima – što je za ovaj rad osobito važno – i usmenim pričama. Pretpostavka o nacionalnomobilizacijskoj relevantnosti usmenih priča iznikla je iz tada u popularnom diskurzu već kanoniziranog shvaćanja usmenog pjesništva kao, kako je to formulirao Johann Gottfried Herder, najpreciznijeg i najuzvišenijeg izraza duha jednog naroda (usp. Cocchiara 1984:217). Još prije Herdera Giambattista Vico je usmene priče opisivao kao šifriranu nacionalnu povijest (usp. Wilson 1973:825). Objedinjujući Herderovo i Vicovo povezivanja naroda i narodnog pjesništva doktrinom prežitaka, braća Grimm su, između ostaloga, u predgovoru – ponajprije drugom – izdanju svojih Dječjih i kućnih bajki zagovarali i razrađivali tezu o usmenim pričama kao kulturnoj riznici pojedinih naroda i ishodištu nacionalne književnosti (Grimm prema Neumann 2001:26), odnosno o pričama kao ostacima pradavnih nacionalnih mitova. Vrijednost svojih zbirki oni su vidjeli i "u tome što su nam sačuvale vjerovanja drevnih germanskih naroda i pretvorila ih u poeziju" (Cocchiara 1984:287; usp. npr. i Holbek 1987:221). Drugim riječima, oni su – poslužit ću se sintagmom kojom Anthony D. Smith (1991:12) opisuje proces oblikovanja nacija – stvaranjem i širenjem svijesti o mitovima i mitskoj prošlosti članovima pretpostavljene zajednice potkrjepljivali i kristalizirali ideju etničke nacije.

Shvaćanje narodnoga pjesništva kao najpreciznijeg i najuzvišenijeg izraza duha jednoga naroda i u hrvatskoj je kulturi imalo pravodobnu i zapaženu recepciju (usp. Bošković-Stulli 1978:279-186). Štoviše, tumačenje i bilježenje usmenih priča, napose bajki u nacionalno-rekonstrukcijskom ključu tijekom cijeloga 19. stoljeća prevladavalo je i među hrvatskim proučavateljima usmene književnosti. I oni su (usp. Bošković-Stulli 2006:95-102 i 121-123), slijedom doslovnih ili modificiranih teza braće Grimm usmene priče (same ili udružene s drugim žanrovima) doživljavali kao arheološke nalaze jedne pradavne zajedničke slavenske kulture, a time i kao kompetentan izvor za rekonstrukciju slavenske mitologije. Tadašnja predodžba o običajima i starinama, kako to piše Bošković-Stulli, daleko je "odmakla od didaktično-prosvjetiteljskih pristupa, a nije se više uklapala ni u predromantičarsko umiljeno divljenje nekom dalekom jednostavnom životu, nego je romantičarski iskazivala osjećajnu i duhovnu identifikaciju s narodnom dušom i svoju viziju duboke starine, te traženje na tom tragu putova obnove nacije" (Bošković-Stulli 2006:95).

Doživljaj usmenih priča kao prežitaka slavenske mitologije s nacionalno mobilizacijskim učinkom u drugoj polovici 19. stoljeća nije, što je za raspravu o bajkama u Bosiljku osobito važno, bio ograničen na uski krug spomenutih stručnjaka. Ideja da – kako je to 1861. formulirao anonimni suradnik jednog popularnog hrvatskog časopisa– "skoro svaki narod imade svoje" priče "i to čim živahniji odmak i fantazija, tim su i krasnije prilike, iz kojih dakako značaj naroda upoznati možemo" (s. n. 1861:s. p.) imala je, kako to pokazuje i ovaj navod, 1860-ih i širu, popularnu recepciju. Stoga bi upravo u odnosu na nju, čini se, bilo opravdano protumačiti i isključivo slavensku orijentaciju deklarativno usmenih priča objavljenih u Bosiljku. U podnaslovu kontekstualizirane kao narodne (Marjanović 1866; s. n. 1865e; s. n. 1865f; Stojanović 1866a; s. n. 1867a; F-ć. 1867), češke (usp. Nĕmcova 1865; R. St. 1867; s. n. 1868), ruske (usp. J. R. 1867), maloruske (usp. npr. Asanger 1868), poljske (usp. I. R. 1867), ili općenito slavenske (Filipović 1864; Filipović 1865), deklarativno usmene priče objavljene u Bosiljku u tom se slučaju prepoznaju kao tvorci i zagovaratelji ideje slavenskoga kulturnog zajedništva.

Gledano iz te perspektive, priče su – nasuprot epici koja je, kako je već spomenuto, čitatelje podsjećala na navodne povijesne događaje, junačke pobjede i teška stradanja južnoslavenskih "plemena" – slijedom njima imanentne poetike različite istosti (usp. npr. Propp 1982), primijenjene i u već spomenutom članku o vukodlacima, distribuirale deklarativno slavenske sižee. Utjelovljujući već spomenuti rascjep između južnoslavenske i sveslavenske orijentacije Bosiljka, s jedne, te rascjep između pretpostavljene povijesnosti epike i prapovijesnosti priča, s druge strane, narodne pjesme i priče objavljene u Bosiljku reprezentirale su, riječju, različite razine "narodne duše": južnoslavensku i sveslavensku.

Pritom, važno je istaknuti, potencijalne nacionalnogradivne pučke tradicije u skladu s tadanjim shvaćanjima bajki nije bilo nužno i eksplicitno diskreditirati kao u "Smrti usuda" (Filipović 1864) kako bi se poništio njihov na modernizacijske procese možebitno negativan učinak, i time udovoljilo dvoglavoj romantičarsko-prosvjetiteljskoj orijentaciji časopisa. Isti se učinak mogao postići i bez spomenute napomene kako narod usude otkada ih je Ivina vjerenica usmrtila "samo po imenu spominje i pripovijeda, kako su negda bile i udesom ljudskim ravnale" (Filipović 1864:72). Dovoljno je bilo posegnuti za žanrom kojem pripada čak jedanaest (Banjalučki 1865; Filipović 1864; Ž. F-ć. 1867; Nĕmcova 1865; Marjanović 1866; J. R. 1867; s. n. 1865f; s. n. 1868a; R. St. 1867; Stojanović 1866 et 1867) od ukupno sedamnaest (usp. Asanger 1868; Banjalučki 1865; Filipović 1864 i 1865; Ž. F-ć. 1867; Marjanović 1866; I. R. 1867; J. R. 1867; R. St. 1867; s. n. 1865d; s. n. 1865e; s. n. 1867;⁷ s. n. 1868; Stojanović 1866a, 1866b, 1867; Vrčević 1868) deklarativno usmenih slavenskih, slavenskih naroda ili narodnih priča objavljenih u Bosiljku. Žanrom što se tada smatrao riznicom ostataka pradavnih mitova te je u skladu s time i nosio naziv mitološke priče (Ranke prema Biti 1981:41; Novalis prema Cocchiara 1984:236), ali i žanrom za koji se istodobno držalo da pripada svijetu pjesništva i za koji se vjerovalo da ga ni pripovjedački narod ne smatra svijetom zbilje i dijelom svojega znanja (Ranke prema Biti 1981:41). Žanrom, dakle, koji od svojih novovjekovnih čitatelja nije zahtijevao – barem ne doslovne – vjere u istinitost ispripovijedanoga (Ranke prema Bošković-Stulli 1983:121), dok je svojim arheološki orijentiranim novovjekovnim proučavateljima nudio navodne ostatke pradavnog sustava vjerovanja. Žanrom koji samo ako se čita u slobodnom arheološkom ili povijesnom, odnosno, mitologijskom ključu može imati svoju referencu na zbilju, a i tada samo na njezin pradavni ogranak. Žanrom koja je, čini se, upravo iz tih istih razloga prevladavao i u zbirkama deklarativno slavenskih pripovijedaka hrvatske dječje književnosti što su se objavljivale u narednim desetljećima (usp. Mařik 1884a, 1884b i 1884c). Žanrom koju nazivamo bajkom.

Bajke su se, dakle, u Bosiljku preferirale u suglasju s tada aktualnim shvaćanjem kako se radi o izmišljenim, besmislenim i nevjerojatnim kazivanjima (usp. Bošković-Stulli 1983:115), pomoću kojih se stoga bez opasnosti od krivovjerja mogu oživjeti ideje poput slavenskoga zajedništva. Formulni završeci bajki objavljenih u Bosiljku kojima se nerijetko (ponekad i usporedno) sugeriralo njihovo usmeno porijeklo, kao i njihova nevjerodostojnost, k tomu su, zajedno s proturječnostima karakterističnim za usmeno pripovijedanje ili za izdanja koja su se čitala naglas (, jamčili za nacionalnu integraciju presudnu autentičnost te s procesima modernizacije jedino kompatibilnu fikcionalnost, izmišljenost prezentiranih sadržaja. Uokvireni u bajke, okrutne i zle vile (Marjanović 1866; Filipović 1864; R. St. 1867), povampirene kraljevne (Banjalučki 1865), pedalj (Filipović 1864; s. n. 1865f; Stojanović 1866a) i snježni ljudi (J. R. 1867), divovi (Ž. F-ć. 1867) i govornici "nemuštoga jezika" (Stojanović 1867) u Bosiljku funkcionirali kao integracijski poticajni, no svjetonazorski neobvezujući, folklorni mitemi. U dosluhu s predodžbom bajki kao čimbenika nacionalne integracije te u dosluhu s predodžbom dječjega čitatelja kao identičnog s pučkim čitateljem, bajka se u Bosiljku, riječju, prometnula u žanr kojim su se, kako se pretpostavljalo, za nacionalnu integraciju važne pučke tradicije distribuirale bezopasno po modernizacijske procese.

Tezu da su bajke u Bosiljak ušle, između ostaloga, i zbog pretpostavke o jednakim spoznajnim sposobnostima djeteta i puka, treba, međutim, dopuniti napomenom da se njihov ulazak istodobno temeljio i na pretpostavci o različitosti između dječjeg i pučkog čitatelja. Sudeći, naime, po tekstovima objavljenim u Bosiljku (usp. ; s. n. 1865g), kao i tekstovima s njime umreženim autorskom instancijom Ivana Filipovića (usp. npr. Filipović 1858), dječje se čitanje u tom časopisu nije nužno u potpunosti izjednačavalo s pučkim čitanjem. U dijelu tih tekstova (usp. Filipović 1858; s. n. 1865g) dječjem se čitanju, naime, pripisivao dugoročniji učinak nego čitanju u zreloj i starijoj dobi. U osloncu na tada u kontekstu pučkih publikacija čini se prihvaćenu tezu da samo "ono, što se djetetu od djetinjstva u srce usadi, i što čovjek od djetinjstva ponese u muževnu svoju dob, ostaje stalno" (Filipović 1858:60), a u dosluhu s profesionalnom orijentacijom, učitelji i prosvjetni djelatnici poput Filipovića u dječje su čitanje polagali nade u budući kulturni, politički i ekonomski boljitak. Nasuprot svojim prethodnicima te pokojim suvremenicima "koji misle, da su utisci i učinci prvih godina neznatni, prolazni", oni su smatrali kako "su prvi utisci u djetinjem srcu i umu učinjeni najduži i najstalniji" (s. n. 1869:203), jer "djetinje se osjećaje se sve upiše; svaki obraz, svaki zvuk (glas), svaka spodoba upliva na slikovnu i lagodnu svetost nutarnjih osjećaja djetinjih i ostavlja utisak, kojeg baš uvijek i odmah ne primijetimo" (Hajdenjak 1872:307-308).⁸ Odnosno, polazeći od pretpostavke da su čuvstva odraslih već "razvijena; a imaju već i svoj pravac", pa "nova ne mogu nikako uz stara da se čvrsto uvriježe i ukorijene" (Filipović 1858:60), oni su svoj pogled usmjeravali na onaj dio populacije za koji su držali da će ga se dugoročnije dojmiti.

Razlika u dječjem i pučkom čitanju izvodila se, dakle, na vremenskoj osi. Za razliku od rasprava o školskim knjižnicama koje su od dječjega čitanja očekivale promptan učinak (usp. Hameršak 2009), spomenuti su članci i njima srodni napisi plodove dječjeg čitanja očekivali, naime, što je novija predodžba djetinjstva, tek u budućnosti. Usporedba djece s klicom (Šah 1860:121) i sjemenom "k višem razvitku" (Zoričić 1848:67; usp. Z. 1861:242) ili pak definicija prema kojoj je djetinjstvo "stališ in potentia […] prije svega uvod, pripravljanje za život" (s. n. 1850:43), tek su neke od metafora kojima su se djeca tih godina smještala u budućnost.⁹ A ta budućnost, za razliku od budućnosti u dijelu ovih navoda, kao i od budućnosti s kojom se dijete povezuje u suvremenim marketinškim (usp. npr. Hameršak 2003) i političko-propagandnim (usp. npr. Senjković 2002:137-179) obraćanjima, u Bosiljku ipak nije bila nesigurna, niti je nad njome trebalo strepiti i niti su pred njom odrasli trebali strahovati (usp. James i Prout 1990:225-228). Bila je to svijetla budućnost u kojoj će negdašnja djeca (dakako, samo ako ih se ispravno uputi) biti nositelji budućih promjena, pokretači zamrloga kulturnog, političkog i gospodarskog života (Filipovć 1858:60).

Cijeli je, dakle, splet predodžbi i pretpostavki usmjerio tobože usmenoknjiževni repertoar Bosiljka na bajke slavenskih naroda ili slavenske bajke općenito. S jedne strane, ta je usmjerenost povezana s doživljajem bajki kao nevjerodostojnih, dakle, za modernizacijske procese neopasnih pripovijesti preostalih iz prošlosti na čijim se temeljima može (re)konstruirati nacionalni identitet i stvoriti preduvjeti za političku i kulturnu emancipaciju. S druge strane, ona je neodvojiva od pretpostavke da se dječji čitatelj ne razlikuje od pučkoga, odnosno, da su bajke i za dječje i za pučke čitatelje, nevjerodostojne pripovijesti. Konačno, s treće strane, ta je usmjerenost povezana s povijesno novim doživljajem djetinjstva kao formativnoga razdoblja, a djece kao ključnih čimbenika sveslavenske budućnosti. Pod motom da "mladež naša može jedino tim čvrstim temeljom te slavne budućnosti postati, ako ju sasvim u narodnom duhu, i duhu čistog Slavjanstva othranjivali" (Filipović 1850:V) i pod pretpostavkom da ta ista mladež bajke doživljava na isti način kao i odrasli, Bosiljak je, riječju, upravo bajke preferirao u odnosu na druge usmene priče.

Asanger, Edo Zvonimir. 1868. Bog i djavo, Bosiljak. List za omladinu, 4/9, 141-142.

Banac, Ivo. 1995. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika [prev. Josip Šentija], Zagreb : Durieux.

Banjalučki, G. M. 1865. Careva kći, Bosiljak. List za mladež, 1/12, 301-303.

Barac, Antun. 1952. Hrvatska novela do Šenoine smrti. P. o. iz 290. knjige Rada JAZU

Basariček, Stjepan. 1888. Narodne pripovijedke, Zagreb: Lav. Hartman (Kugli i Deutsch).

Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži. Hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej.

Batinić, Štefka. 2005.‘Crna pedagogija’ u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća, Anali za povijest odgoja 4, 37-47.

Biondić, Ivan. 1994. Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekularizma do boljševizma), Zagreb : Hrvatska akademija odgojnih znanosti.

Biti, Vladimir. 1981. Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje, Zagreb : Sveučilišna naklada Liber.

Bošković-Stulli, Maja. 1978. Usmena književnost, Povijest hrvatske književnosti u sedam knjiga 1, Usmena i pučka književnost, Zagreb: Liber i Mladost, 7-353, 641-651.

Bošković-Stulli, Maja. 1983. Usmena književnost nekad i danas, Beograd : Prosveta.

Bošković-Stulli, Maja. 2006. Priče i pričanja. Stoljeća usmene hrvatske proze, Zagreb : Matica hrvatska.

Cocchiara, Giuseppe (Kokjara, Đuzepe). 1985. Historija folklora u Evropi I i II [prev. Tatjana Majstorović i Julijana Vučo], Beograd: Prosveta.

Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća, Zagreb : Školska knjiga.

Crnković, Milan. 1990. Dječja književnost. Priručnik za studente i nastavnike. Zagreb : Školska knjiga.

Cunningham, Hugh. 1998. Histories of Childhood, American Historical Review, 102/4: 1195-1209.

Dégh, Linda i Vázsonyi, Andrew. 1976. Legend and Belief, Folklore Genres [ur. Dan Ben-Amos], Austin : University of Texas Press, 93-123.

Fabković, Marija. 1868. Vila čarovnica, Bosiljak. List za omladinu, 4/18, 275-280; 4/19, 292-300; 4/20, 307-314; 4/21, 321-331; 4/22, 337-347; 4/23, 353-363; 4/24, 371-378.

Filipović, Ivan (F. I.). 1864. Smrt usudah, Bosiljak. List za mladež, 1/3, 67-72.

Filipović, Ivan (F. I.). 1868. Patriotizam temeljan zakon naravi, Bosiljak. List za omladinu, 4/10, 147-151.

Filipović, Ivan (F.). 1865. Mudra ženska glava, Bosiljak. List za mladež, 1/4, 100-102.

Filipović, Ivan (I. F-ć.) 1858. Zdravlje djetinjstva i mladosti, Narodna knjiga. Koledar za godinu 1858. [ur. Ivan Filipović], Osijek : Drag. Lehman, str. 87-103.

Filipović, Ivan (Perić). 1858. "Pravac naše književnosti". Neven. Zabavan, poučan i znanstven list 4: 58-60; 5: 72-74; 6: 91-93.

Filipović, Ivan. 1850. Mali tobolac za dobru i pomnjivu mladež naroda srbsko-ilirskoga. Deo I, Zagreb : Franjo Župan.

Filipović, Ivan. 1864. Poziv na pretplatu, Bosiljak. List za mladež, 1/1, 1-2.

Hajdenjak, Andrija. 1872. O manah modernog uzgoja, Školski prijatelj. Časopis za promicanje pučkoga školstva, 4/20: 305-398; 4/21: 332-334; 4/22: 337-341; 4/23: 360-362; 4/24: 370-379.

Hameršak, Marijana. 2003. Oglašavanje djetinjstva. Razgovori o proizvodnji, Medijska istraživanja. Znanstveno-stručni časopis za novinarstvo i medije 8/2: 67-86.

Hameršak, Marijana. 2009. Višestruki odnosi i neočekivani ishodi. Prvo stoljeće hrvatske dječje književnosti iz vizure povijesti čitanja, knjige i djetinjstva, Časopis za suvremenu povijest 41/3: 783-804.

Holbek, Bengt. 1987. Interpretation of Fairy Tales. Danish Folklore ina European Perspective (FF COMMUNICATIONS No. 239), Helsinki : Suomalainen Tiedeakatemia Academia Scientarum Fennica.

Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti, Zagreb : Školska knjiga.

I. R. 1867a. Snjegurka, Bosiljak. List za mladež, 3/12, 178-180.

James, Allison i Prout, Alan. 1990. Re-presenting Childhood. Time and Transition in the Study of Childhood, Constructing and Recostructing Childhood. Contemporary Issues in the Sociological Study of Childhood [ur. Allison James i Alan Prout], London-New York-Philadelphia : The Falmer Press, str. 216-237.

Klobučar, Dragutin. 1893. Što bi mogla učiniti škola, da narod knjigu što više zavoli?, Napredak. Časopis za učitelje, uzgajatelje i sve prijatelje mladeži 34/29, 449-455; 34/30, 469-475.

Korunić, Petar. 1986. Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1845-1870, Zagreb : Globus, Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u zagrebu, Odjel za hrvatsku povijest

Korunić, Petar. 1989. Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875. Studija o političkoj teoriji i ideologiji, Zagreb : Globus

Lang, Milan. 1992. Samobor. Narodni život i običaji, Samobor : Zagreb

Lončar, Ljuba. 1955. Iz korespondencije Ivana Filipovića, Starine JAZU, 45, 389-469.

Lozica, Ivan. 2007. U susret drugoj mitologiji. Porod od tmine: Jokastine kćeri i unuke, Studia Mythologica Slavica, 10, 137-153.

Ljubinko, N. 1868. Narodni jezik prva svetinja, Bosiljak. List za omladinu 4/24, 378-381.

Macan, Trpimir. 1995. Hrvatska povijest, Zagreb : Matica hrvatska.

Mařik, Vjenceslav (Mařik, V.). 1865. Kratka poviest Hrvatske, Bosiljak. List za mladež, 9, 249-253.

Mařik, Vjenceslav Zaboj. 1870. Ljubice, Zagreb : Lavoslav Hartman.

Mařik, Vjenceslav Zaboj. 1884a. Izabrane narodne pripoviedke Slavena, Zagreb : Mučnjak i Senftleben.

Mařik, Vjenceslav Zaboj. 1884b. Izabrane narodne pripoviedke Slavena. Dio I. – Svezak II., Zagreb : Mučnjak i Senftleben.

Mařik, Vjenceslav Zaboj. 1884c. Izabrane narodne pripoviedke Slavena. Dio I. – Svezak III., Zagreb : Mučnjak i Senftleben.

Marjanović, Luka (M. L.). 1866. Čudan liek, Bosiljak. List za mladež, 3/1, 2-5; 2, 30-32.

Nĕmcova, Božena (Nĕmcova, B.). 1864. Jaromil. Bosiljak. List za mladež 1/1: 3-12; 1/2: 34-39.

Nĕmcova, Božena. 1865. Šumska vila, Bosiljak. List za mladež 2/2, 29-31; 2/3, 46-47.

Neumann, Siegfried. 1993. The Brothers Grimm as Collectors and Editors of German Folktales, The Reception of Grimms’ Fairy Tales. Responses, Reactions, Revisions [ed. Donald Haase], Detroit : Wayne State University Press, 24-40.

Novak, Vaclav. 1884. Ima li strašilâ?, Smilje. Zabavno-poučni list sa slikami za mladež, 10/10, 146-149.

Prelog, Milan. 1924. Slavenska renesansa. 1780-1848, Zagreb : Jugoslovenska štampa.

Prica, Ines. 2001. Mala europska etnologija, Zagreb : Golden marketing.

Propp, Vladimir Jakovlevič (Prop, Vladimir). 1982. Morfologija bajke [prev. Petar Vujičić, Radovan Matijašević i Mira Vuković], Beograd : Prosveta.

R. St. 1867. Vile, Bosiljak. List za mladež, 3/24, 373-374.

R., J. 1867b. Milostinja, Bosiljak. List za omladinu, 4/1, 13-15.

s. n. 1850. Dĕtinstvo, muževnost, mladost, starost", Obći zagrebački kalendar za 1850 [ur. Vladislav Vežić], Zagreb : Lavoslav Župan, str. 43-46.

s. n. 1861. Nješto za pričoslovje Jugoslovjjenah o sudicama, usudama i rođenicama, Glasonoša, 1/18:,s. p.; 1/19, s. p.

s. n. 1865a. Šareni mačak, Bosiljak. List za mladež, 1/14, 322-328.

s. n. 1865b. Ognjeno strašilo. Bosiljak. List za mladež, 2/1, 13-14.

s. n. 1865c. II. Djak kao sablast, Bosiljak. List za mladež, 1/7, 189-190.

s. n. 1865d. Omladina − naša nada, Bosiljak. List za mladež, 1/11, 285-287.

s. n. 1865e. Dosjetljivi dječak, Bosiljak. List za mladež, 1/5, 151-153.

s. n. 1865f. Marko Kraljević, Bosiljak. List za mladež, 2/1, 2-6.

s. n. 1865g. Omladina − naša nada, Bosiljak. List za mladež, 1/11: 285-287.

s. n. 1866. Tri pripoviedke za malu djecu, Bosiljak. List za mladež, 2/8, 125-127.

s. n. 1866b. Nješto o vukodlacih, Bosiljak. List za mladež, 2/20, 313-316.

s. n. 1867. Tko je ludji?, Bosiljak. List za mladež, 3/15, 237-239.

s. n. 1868. Dugi, široki i bistrooki, Bosiljak. List za omladinu, 4/4, 49-52; 4/5, 65-68.

s. n. 1869. Što bi imao učitelj kao odhranitelj ćudorednosti raditi, da mladež napreduje u obzoru vjerozakonsko ćudorednom?, Napredak. Časopis za učitelje, odgojitelje i sve prijatelje mladeži, 10/13: 202-205; 10/14: 219-220; 10/15: 230-231; 10/16: 250-252.

Schmid, Cristoph (Šmid, Krištof). 1848. Janješce ili Bog je stari čudotvorac. Cvatućoj dobi posvetjena pripovĕtka, Zagreb : Kolo mladih rodoljuba.

Senjković, Reana. 2002. Lica društva, likovi države. Zagreb : Institut za etnologiju i folkloristiku.

Sertić, Mira. 1970. Stilske osobine hrvatskog historijskog romana, Hrvatska književnost prema evropskim književnostima [ur. Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić], Zagreb : Liber, 175-255.

Smith, Anthony D. 1991. National Identity, London : Penguin Books.

Stančić, Nikša. 1997. Ideja o ‘slavenskoj uzajamnosti’ Jàna Kollàra i njezina hrvatska recepcija, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 30, 65-75.

Stojanović, Mijat. 1865. Pripoviedčice za mladež, Bosiljak. List za mladež 1/7, 216-219.

Stojanović, Mijat. 1866a. Kobilić i lakat brade, pedalj muža, Bosiljak. List za mladež, 2/13, 194-199.

Stojanović, Mijat. 1866b. Lažeš, Bosiljak. List za mladež, 2/23, 353-356.

Stojanović, Mijat. 1867. Guja, Bosiljak. List za mladež, 3/16, 241-244.

Stojanović, Mijat. 1879. Narodne pripoviedke, Zagreb : Hrvatski pedagogijsko-književni zbor

Šah, Boleslav. 1860. Majci odgojiteljici, Napredak. Časopis za učitelje, odgojitelje i sve prijatelje mladeži, 2/8: 120-123.

Tešić, Vladeta M. 1974. Ivan Filipović i učiteljstvo u Srbiji, Ivan Filipović – Učitelj učitelja. [ur. Mihajlo Ogrizović], Zagreb : Pedagoško-književni zbor, 110-121.

Valjavec, Matija Kračmanov. 1865. O rodjenicah i sudjenicah, Književnik, 2/1, 52-61.

Velagić, Zoran. 1999. Nekoliko vidova prosvjetnog rada na hrvatskom sjeveru osamnaestog stoljeća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 17, 111-131.

Vrčević, Vuk. 1868. Njekoliko narodnih pripoviedaka, Bosiljak. List za omladinu, 4/23, 366-367.

Wilson, William. 1973. Herder, Folklore and Romantic Nationalism, Folk Groups and Folklore Genres. A Reader [ur. Elliott Oring], Logan: Utah State University Press, 21-37.

Z. 1861. Dopis, Napredak. Časopis za učitelje, odgojitelje i sve prijatelje mladeži, 3/15: 242-243.

Zoričić, Petar. 1848. Nĕkoliko rĕčih o gojenju dĕce, Obći zagrebački kalendar za godinu 1848 [ur. Vladislav Vežić], Zagreb : Lavoslav Župan, 66-69.

Ž. F-ć. 1867. Liepa carevna, Bosiljak. List za mladež, 3/11, 161-165.

Živančević, Milorad. 1975. Ilirizam, Ilirizam, realizam [ur. Slavko Goldstein, Milan Mirić et al.], Zagreb: Liber i Mladost, 7-217.